Situacija u svijetu gotovo je identična onoj na početku 1941.
Pred našim očima u eksplozijama velikog rata u samom srcu Europe, ruskog rata u Ukrajini, i novog velikog rata na Bliskom istoku između Izraela i Palestinaca, a time posredno i cijelog arapskog i muslimanskog svijeta, na samom pragu Europe, trese se stari europski i međunarodni poredak
Dramatični slijed zbivanja tijekom ratne 2023. godine potvrđuje da pokrenuti ratovi diljem svijeta vode, kako se moglo i predvidjeti, daljnjoj eskalaciji po vremenu i prostoru. Ratni sukobi vođeni interesima globalnih sila, njihovim usponima i posrtanjima, kao i potrebama za osiguranjem nadmoći nad kontrolom svjetskih bogatstava, postupno se povezuju u međusobnoj interakciji i postaju dijelovi jednog jedinstvenog razlomljenog asimetričnog globalnog rata između dva sukobljena bloka sila koje oko sebe milom ili prinudom okupljaju ekonomski i vojno slabije države.
Savršeno jasno to je u svome eseju za ugledni američki Foreign Affairs, objavljenom 12. prosinca 2023. pod naslovom “The Atrophy of American Statecraft”, izrekao Philip Zelikow, bivši američki diplomat koji je godinama bio uključen u sam vrh kreatora američke vanjske politike radeći za pet američkih administracija.
Isti ciljevi
Analizirajući kako obnoviti sposobnost učinkovitog američkog vanjskopolitičkog vodstva u vrijeme nove velike globalne geopolitičke krize, Zelikow navodi: “Sva tri glavna antiamerička partnerstva u posljednjih sto godina – sile Osovine u Drugom svjetskom ratu, komunističke zemlje tijekom hladnog rata i antiamerička liga danas predvođena Kinom, Rusijom i Iranom – imala su zajedničku temeljnu odrednicu. Svi su Sjedinjene Države (ili Ujedinjeno Kraljevstvo u svoje vrijeme) smatrali sidrom dominantnog imperijalnog sustava koji je pokušavao blokirati njihove težnje. Okupili su druge zemlje koje su se također osjećale potlačeno. No osim toga, partnerstva nisu pokazala nikakav zajednički glavni plan. Partneri su rijetko vjerovali jedan drugomu. Često se nisu ni voljeli. Ono što je ovoga puta drugačije, u usporedbi s tim prošlim razdobljima sukoba, jest to što američka javnost nije apsorbirala ozbiljnost opasnosti, a industrijska baza zemlje mnogo je uža i manje agilna. Sjedinjene Države previše se oslanjaju na loše usmjerene instrumente vojnog djelovanja i nisu adekvatno pripremile uvjerljive operativne strategije osim izravnog ratovanja.”
Zelikow u nastavku opisuje reakciju američkog vodstva prije američkog ulaska u 2. svjetski rat, sugerirajući da je nastupila analogna geopolitička situacija za koju je potreban i analogni američki ekonomski, politički i vojni odgovor, pa kazuje: “U siječnju 1941., dok su Sjedinjene Države još bile u miru, predsjednik Franklin Roosevelt pisao je Josephu Grewu, svom starom prijatelju i američkom veleposlaniku u Japanu: ‘Moramo priznati da su neprijateljstva u Europi, Africi i Aziji dijelovi jednog svjetskog sukoba.’ Svaki dio je imao svoju priču. Predsjednik je istaknuo da su problemi s kojima se suočavamo toliko veliki i toliko međusobno povezani da svaki pokušaj čak i da ih se samo analizira zahtijeva promišljanje u okvirima pet kontinenata i sedam mora.”
Korištenje resursa
“Nastavio je: Ne možemo postavljati čvrste planove. Kako uslijedi svaki novi razvoj događaja, moramo, u svjetlu tada postojećih okolnosti, odlučiti kada i gdje i kako možemo najučinkovitije organizirati i iskoristiti naše resurse. Tako je Roosevelt počeo raspoređivati resurse na epskoj razini. Kongres je obnovio regrutaciju vojnika, mornara i zrakoplovaca. Početkom 1941. predsjednik i njegov tim uvjerili su žestoko podijeljeni Kongres, u žestoko podijeljenoj zemlji koja još nije bila u ratu, da potroši deset posto BDP-a za pomoć drugim državama. Novac je otišao za one koji su bili u borbi: Ujedinjeno Kraljevstvo, Sovjetski Savez i Kinu. Ekvivalentna razina napora danas bi bila oko 2,6 bilijuna dolara – oko 25 puta više od iznosa koji je predsjednik Joe Biden zatražio u listopadu 2023. od današnjeg podijeljenog Kongresa za Ukrajinu, Izrael i druge prioritete.”
Koliko god to djelovalo kao pretjerivanje, promišljanja Philipa Zelikowa koja s njim dijeli i vodeći dio Bidenove administracije uistinu nisu daleko od stvarnog stanja.
Očito je, u plamenu ratova i njihova prijetećeg spajanja u jedinstveni svjetski sukob za životne resurse ruši se stari međunarodni poredak, a novi se na razdjelnici sukoba vodećih svjetskih sila tek stvara. Nastupa doba smjene geopolitičkih epoha i novo stoljeće rata. Zbivanja u Europi bez koje nema globalnog ratnog sukoba i koja na svome tlu nakon gotovo osam desetljeća prividnog mira ponovno ima novi veliki europski rat sve jasnije signaliziraju da je Europa ušla u svoje novo ratno stoljeće.
Europa je oduvijek bila i uvijek će svojom pozicijom na središnjem svjetskom kopnu, Euroaziji, ostati stožerna točka globalnog geopolitičkog poretka. Kada je u Europi veliki rat, kada god je Europa ušla u svoje cikluse ratovanja, rat je u većoj ili manjoj mjeri eskalirao na globalnu razinu.
Stoljeće nakon uspostave Versajskog mirovnog poretka iz rovova Velikog rata i osam desetljeća nakon završetka 2. svjetskog rata, koji ga je samo potvrdio i učvrstio čeličnom transatlantskom šakom narasle američke velesile, nastupilo je vrijeme njegove razgradnje ili barem masivne transformacije.
Ciklusi ratovanja
Što će nakon njega na prostorima Mackinderova geopolitičkog srca svijeta, Heartlanda, kao središnje svjetske kopnene mase nastati i odrediti budućnost Europe, Bliskog istoka, Afrike i Azije, obični smrtnici izvan labirinata političkih i financijskih vladara svijeta ne mogu spoznati.
No, jedno je sigurno – u tom međuvlašću geostrateških poredaka, kao i uvijek u povijesti, i sada nastupa vrijeme nestabilnosti, barbarizma, terora i ratova. Programirane gospodarske krize dizajnirane za prelijevanje bogatstva iz mase slabijih fizičkih i državnih subjekata prema moćnijima u hranidbenom lancu silom nametnutog socijalnog darvinizma, nastavak imperijalnog ruskog rata punog opsega protiv Ukrajine, njegova prijeteća eskalacija, kanibalizirani bliskoistočni ratovi kakve svijet stoljećima nije vidio, kreiranje islamističkog terorizma i njegovo usmjeravanje prema europskom srcu svijeta, a potom afričkom i azijskom dijelu geopolitičkog središnjeg kopna izrodili su tragične događaje koji su obilježili i proteklu godinu.
Njihovi učinci na političkom gospodarskom, vojnom i socijalnom planu potvrđuju slutnje da je pred vratima uistinu smjena povijesnih epoha, koja ni ovoga puta neće proći bez krvoprolića, gladi, progona i stradanja.
Pred našim očima u eksplozijama velikog rata u samom srcu Europe, ruskog rata u Ukrajini, i novog velikog rata na Bliskom istoku između Izraela i Palestinaca, a time posredno i cijelog arapskog i muslimanskog svijeta, na samom pragu Europe, trese se stari europski i međunarodni poredak u svojim korijenima nastao iz versajskih nagodbi pobjednika 1. svjetskog rata, a novi tek nastaje u globalnom sukobu silnika koji polako razaraju i sam pojam međunarodnog prava i civiliziranih međunarodnih odnosa, pretvarajući ih u poprište obračuna zaraćenih bandi.
Predvođene najmoćnijim državama svijeta, one bez ikakvih skrupula kamatare i utjeruju pod svoje okrilje slabije države, a vojne intervencije izravno ili preko posrednika u drugim državama pod krinkom humanitarnih intervencija, zaštite demokratskih prava naroda ili pak zaštite nekog navodno ugroženog etničkog korpusa postale su pravilo, a ne iznimka.
SAD je prije puno godina u jednu regiju uveo kaos: Posljedice osjećamo i danas i strašne su
Stara priča
Kada međunarodni odnosi postanu toliko slični kriminalnoj sceni, a tijela UN-a korumpiranoj, podijeljenoj i paraliziranoj policiji, postaje razvidno da nastupa doba globalne preraspodjele moći i posljedično, vrijeme ekonomskog i vojnog nasilja.
Uz veliki rat u Ukrajini, jedna od bitnih dionica smjene povijesnih epoha i sigurnosnih poredaka odvija se na Bliskom istoku.
Plameni jezici s bliskoistočnog dijela jedinstvenog velikog povijesnog geostrateškog preokreta u vidu islamističkog terora i imigracijske opsade upozoravajuća su najava budućih događaja. Europskoj javnosti postalo je jasnije nego ikad prije da je sudbina Bliskog istoka i sjeverne Afrike neraskidivo povezana s Europom i da zajedno čine istu geopolitičku cjelinu.
Politička karta Bliskog istoka s još postojećim državnim granicama nastala je britansko-francuskom podjelom bliskoistočnih posjeda u 1. svjetskom ratu poraženog Osmanskog Carstva tajnim sporazumom Sykes-Picot i kasnije de iure potvrđena mirovnim sporazumom s Turskom 10. kolovoza 1920. u Sevresu, predgrađu Pariza. A taj sporazum iz Sevresa sastavni je dio Versajskog mirovnog procesa i njime uspostavljenog geopolitičkog poretka u Europi, koji se, zahvaljujući odluci saveznika u 2. svjetskom ratu da se sve države nakon rata moraju uspostaviti u granicama na dan njemačkog napada na Poljsku 1. rujna 1939., očuvao gotovo netaknut do današnjeg dana.
Toliko dugo je opstao zahvaljujući prije svega uspostavljenoj ravnoteži snaga između Istoka i Zapada na ratištima “hladnog rata”, jer ni jednoj strani nije padalo na pamet unositi bilo kakvu nestabilnost u svoju interesnu sferu.
Pad Berlinskog zida otvorio je put promjenama, a najmoćnije europske države, svjesne opasnosti odumiranja starog mirovnog poretka, odmah su ga odlučile zamijeniti svojim novim mirovnim sustavom – pretvarajući Europsku ekonomsku zajednicu u Europsku uniju.
Svjesni opasnosti
Ona još za vodeće europske države nije postigla sposobnosti i karakter instrumenta koji može jamčiti sigurnosni sustav. Odatle toliko grozničava želja za njezinom centralizacijom i pretvaranjem u federalnu državu i širenje straha od mogućeg raspada, jer raspad ovakve Europske unije bio bi za vodeće europske države istovremeno i kolaps njihova sigurnosnog poretka u Europi.
Nastala praznina otvorila bi vrata međusobnim teritorijalnim prebijanjima računa iz prošlosti, jačanju separatizama u europskim državama, opasnosti prelijevanja ratnih sukoba na europsko tlo i na kraju bi rezultirala direktnom intervencijom američke politike na uspostavljanju stabilnog poretka. Američka politička intervencija bila bi poniženje za europsku političku elitu, a veliko pitanje je bi li Amerikanci uopće odmah djelovali ili bi pustili da se Europa prethodno guši u vlastitoj nemoći.
Ekonomski pokazatelji i razvidno gušenje svjetske trgovine također ukazuju na smjenu geopolitičkih epoha i ulazak u novo stoljeće ratova.
Zatvaranje u nacionalne i blokovske okvire međunarodne trgovine, uspostava carinskih barijera, prekidanje dobavnih pravaca industrijskih komponenti i robe uvijek su u povijesti naviještali nadolazak velikih ratova.
Tako će biti i u ovom povijesnom trenutku smjene epoha i ulaska u eru ratova, jer ono što se sada događa, uključujući i pad svjetske trgovine i fragmentaciju ekonomije u sklopu započetog procesa deglobalizacije – ništa drugo ne znači nego to da su velike svjetske sile ponovno pokrenule međusobni obračun za svjetska bogatstva. Ekonomski rat i opaki geoekonomski obračuni uvod su u velike oružane ratove kao i uvijek u povijesti. A upozorenja kamo svijet ide i ranije su više puta slana iz uistinu dobro informiranih i relevantnih izvora.
Smjena epoha
Tako je u pregledu “Global Risks Reporta 2023.”, koji je izdao Svjetski ekonomski forum u Davosu (WEF) prije redovitog godišnjeg skupa, predstavljeno alarmantno stanje svjetske trgovine i međunarodnih ekonomskih odnosa uz nimalo optimistične prognoze.
Već u uvodu izvršna direktorica WEF-a Saadia Zahidi navodi da je malo tko mogao predvidjeti razmjere nestabilnosti koje će biti potaknute novim ratom u Europi. Zahidi navodi: “Energija i hrana pokretanjem rata u Ukrajini upotrijebljene su kao oružje, što dovodi inflaciju do neviđenih razina, uzrokuje globalizirajuću krizu troškova života i time potiče društvene nemire. Posljedični zaokret u monetarnoj politici označava kraj ere niskih kamatnih stopa i imat će goleme posljedice za vlade, tvrtke i stanovništvo…” U ovogodišnjem globalnom istraživanju percepcije rizika četiri od pet znanstvenika i ekonomskih stručnjaka izjavilo je da očekuje nastavak teške ekonomske nestabilnosti u sljedeće dvije godine.
Saadia Zahidi zaključuje: “Upornost više istovremenih kriza već preoblikuje svijet u kojem živimo uzrokujući ekonomske i tehnološke fragmentacije.”
U svome, pak, intervjuu za Bloomberg prije početka summita u Davosu Zahidi upozorava kako se očekuje da će vlade diljem svijeta, a pogotovo u Europi, nastaviti ulagati u vojske i novo naoružanje, zbog čega će trpjeti stanovništvo. Svijet, po njezinu mišljenju, ulazi u nemilosrdni vrtlog usporednih kriza u uvjetima najviše inflacije u posljednjih 40 godina, a otvoreni geoekonomski rat mogao bi se pretvoriti u opću militarizaciju, uporabu vojne sile i prelazak na ratne ekonomije pojedinih država. Upravo se to i zbiva u ovim trenucima.
WEF-ov “Global Risks Report 2023.” zaključuje da je pred svijetom razdoblje konvergencije više različitih kriza koje će zajednički gomilati štetne posljedice ne samo na ekonomskom planu nego na svim strateškim područjima, a države će ući u period velikog međusobnog rivalstva kako bi osigurale za sebe što više prirodnih resursa, energije i hrane.
Opća militarizacija
Usporedno s nastavkom rata u Europi, diljem svijeta otvaraju se novi ratni sukobi na razdjelnici sukoba vodećih svjetskih sila i njihovih saveznika, a uz to, sve je izglednija i opcija pokretanja velikog rata u Aziji.
Nastavak rata u srcu Europe u Ukrajini stvara opasnost konvergencije dvaju usko povezanih ratova ako Kina otvori rat u Aziji. Ta dva usporedna rata bila bi povezana u istoj mjeri u kojoj su povezani planovi i potezi ruskog i kineskog vodstva. Upravo onako kako je prema Philipu Zelikowu predsjednik Franklin Roosevelt u siječnju 1941. godine pisao Josephu Grewu, američkom veleposlaniku u Japanu. Moramo priznati da su neprijateljstva u Europi, Africi i Aziji dijelovi jednog svjetskog sukoba, napisao je tada Roosevelt. Krajem te godine SAD je ušao u rat i sukob je postao globalni.
Smjena geopolitičkih epoha i međunarodnog poretka ponovno je pokrenuta. Povijest se, istina, ne ponavlja, ali se savršeno rimuje.
Kina nezaustavljivo srlja u ratni sukob
Kina prema svim pokazateljima jednostavno srlja u rat s ciljem preuzimanja Tajvana. Xi Jinping otvorio je Pandorinu kutiju kineske politike i mogućnost ulaska Kine u rat postala je realnost. Peking je zatražio od kineskog vojnog i političkog vrha dovršenje priprema za rat do 2027. godine. Vidljivi profil razvoja oružanih snaga i povećanje proračuna ove godine za obrambene potrebe od sedam posto u odnosu na prošlu godinu ukazuju na očigledne pripreme za rat.
Svijet je ponovno, po mnogim odrednicama koje se mogu iščitati, u situaciji kada jedna sila ili grupa sila pokušava preuzeti dominantni položaj od druge sile i skupine sila.
Jedina svjetska supersila je SAD koji za sobom na globalnu dominirajuću poziciju vuče cijeli Zapad. Kineski proboj na globalnu razinu moći u suprotnosti je s interesima SAD-a kao vodeće svjetske sile, a uz to je praćen kineskim izbojima agresivnosti primjerice prema Tajvanu, pa i svojevrsnog neokolonijalizma tamo gdje se Kina uspjela nametnuti, kao primjerice u Šri Lanki.
Rusi i Kinezi koriste divlji rat u Ukrajini
Zasad ruski rat u Ukrajini služi kao instrument zajedničkog kinesko-ruskog plana promjene poretka međunarodnih odnosa, ako je potrebno, i silom. Pritom Rusija odrađuje vojni dio zajedničkog plana, a Kina diplomatski. Ako i Kina pokrene rat slijedom prikrivenog zajedničkog strateškog plana koji se ipak s vremenom počinje nazirati, onda bi ta dva rata na europskoj i na azijskoj strani istovremeno predstavljala jedan jedinstveni rat. Bio bi produkt istih i potpuno usklađenih ruskih i kineskih strateških političkih ciljeva promjene vladajućeg svjetskog poretka iz, kako se tvrdi u Moskvi i Pekingu, unipolarnog u multipolarni.
Meter pojašnjava kakve veze Kina i Rusija imaju s novim pohodom Blinkena na Bliski istok
Ako se dogodi takvo spajanje ratova sila koje oko sebe pokušavaju okupiti druge države diljem svijeta, bila bi riječ, nema dvojbe, o globaliziranom ratovanju i jedinstvenom oružanom sukobu na svjetskoj razini. Takav bi rat postao svjetski ako bi u svojoj mogućoj eskalaciji uključio SAD i njegove saveznike.
