Zoran Meter
Upravo to je i uzrok njihovog novog „sjedanja za stol“, a nikakva briga za demokraciju u Ukrajini ili nekakvo novo „prosvjetljenje“ koje bi ih pokrenulo prema želji za stvaranjem nekog boljeg i pravednijeg svijeta
Američki predsjednik Joe Biden izjavio je kako Washington nikada nije razmišljao o slanju američkih vojnika u Ukrajinu u slučaju ruske invazije na tu zemlju. To je kazao tijekom govora posvećenom otklanjanju posljedica tornada koji su poharali saveznu državu Kentucky, pri čemu je novinare i dalje intrigirala tema Rusije i Ukrajine, odnosno postavljanja Washingtona u slučaju „crnog scenarija“ odnosa između dviju spomenutih država.
“Što se tiče ukrajinskog pitanja, jeste li odustali od svojih planova za slanje vojske?”, upitao je novinar Bidena koji je već bio na odlasku.
“Takvih planova nikada nije bilo. Jeste li spremni poslati američke snage u rat u Ukrajinu da se bore s Rusijom na njihovom terenu”, odgovorio je Biden protupitanjem.
Kazao je kako će Sjedinjene Države umjesto slanja vojske u slučaju ruskog napada na Ukrajinu uvesti ekonomske sankcije Rusiji i da će poslati vojsku, ali ne u Ukrajinu, nego istočnoeuropske zemlje NATO saveza, “prema kojima imamo svetu obvezu zaštititi ih od bilo kakvih ruskih napada”.
” Vrlo sam jasno dao do znanja predsjedniku Putinu i ovo je zadnje što sam mu rekao: ako napadne Ukrajinu, ekonomske posljedice će biti razorne za njegovo gospodarstvo. …. Drugo. Poslat ćemo još američkih i NATO snaga na istočni bok. To su zemlje NATO-a za koje imamo svetu obvezu zaštititi ih od bilo kakvog ruskog napada. Treće. Utjecaj svega toga na Rusiju i odnos prema njoj u svijetu ozbiljno će se promijeniti. Platit će strašnu cijenu. I nastavit ćemo pružati pomoć Ukrajini da zaštitimo ukrajinski narod”, kazao je Biden.
Svakome bih ostavio pravo na prosudbu smisla i realne težine Bidenovih riječi tj. određivanje stupnja koliko one utječu na stanje na samom ukrajinskom terenu ali i puno šire. Ne mislim uopće pri tom na to je li se Putin uplašio Bidenovih prijetnji (jer nikakvih prijetnji u njihovom razgovoru niti s jedne strane prema onoj drugoj nije bilo jer se tako ne razgovara na najvišoj razini: prijetilo se prije toga obostrano na nižim diplomatskim i vojnim razinama, kao i medijski, i za to više nije bilo potrebe jer bi, u suprotnom, sastanak završio i prije nego li je počeo), već na to, koliko izjave ovakvoga tipa utječu na zemlje-partnere SAD-a u Europi koje nisu u NATO savezu?
Teško je, naime, očekivati (bez obzira na izjave njihovih dužnosnika koji na sav glas hvale Bidenovu odlučnost za „kažnjavanje Rusije“ i koji je eto uplašio Putina i spriječio njegovu novu vojnu avanturu), da su one zadovoljne riječima kako će SAD i zapadna Europa kazniti Rusiju nikad većim sankcijama ako ruski tenkovi uđu u njihove zemlje tj. one budu pred njima izložene „jedan na jedan“.
Međutim Bidena sigurno treba i razumjeti i pohvaliti, jer ipak govori istinu a ne daje lažna obećanja „ugodna ušima“ nečijih prijestolnica koja kasnije neće moći ispuniti. Gurnuti Ameriku i čitavi Zapad u rat s Rusijom zbog pojedinih istočnih europskih država ma koliko s njima imao dobre odnose Biden (i ne samo on) sigurno neće, niti to želi američki narod (o onima u Europi nepotrebno je i govoriti). Drugim riječima Biden sada odašilje jasnu poruku, prije svega Kijevu da revidira svoju unutarnju politiku ne samo kroz vraćanje sporazumima iz Minska (to je vjerojatno već iscrpljeno), već i kroz osmišljavanje novih modela političkog rješenja sukoba s pobunjenim proruskim samoproglašenim republikama, ali i kroz osmišljavanje nove politike Kijeva prema Moskvi – manje zasnovane na visokorizičnoj konfrontacijskoj retorici, što bi povoljnije djelovalo i na unutarnje stanje samog ukrajinskog društva.
Washingtonu treba postojana napetost između istočnih članica EU i država partnera, poput Ukrajine i Gruzije, i Rusije, ali nikako i nikada ne i rat s Rusijom. To je Bidenov najbolji recept za „rezanje“ EU od Rusije i obratno u što je moguće većem opsegu – političkom i gospodarskom (prije svega energetskom jer su oni ostali već ionako „desetkovani“ dugogodišnjim proturuskim sankcijama i protusankcijama), što je ključni interes Washingtona potreban i za discipliniranje onih snaga u EU koje teže izgradnji strateške autonomije, a kojoj se snažno protive i SAD i NATO. Jer u uvjetima rastućih sigurnosnih prijetnji i tenzija s Rusijom, o bilo kakvoj europskoj strateškoj autonomiji, s obzirom na razinu stanja vojski njezinih država članica, suvišno je govoriti. EU, kao i NATO, u vojnom i sigurnosnom smislu u potpunosti ovise o SAD-u.
S druge strane Moskva takvo stanje, ne samo napetosti već i otvorenog neprijateljstva koje ugrožava rusku nacionalnu sigurnost postojanim „zveckanjima oružjem“ na svojim zapadnim granicama više ne želi trpjeti i zato je namjerno zaoštrila krizu slanjem svojih vojnika bliže granicama s Ukrajinom. Ne da ju napadne, kako se to medijski širom svijeta tumači, jer te snage za to niti su dovoljne (to znaju i u Pentagonu i u NATO savezu), niti bi Rusija eventualni rat pokrenula takvim sredstvima (ona bi koristila zračne snage i rakete za precizno uništavanje ključnih objekata ukrajinske vojske, kao i sredstva elektroničke borbe za eliminiranje njezinih ionako skromnih zračnih snaga, a klasična kopnena operacija uslijedila bi tek nakon uništenja glavnine ukrajinske vojske i to isključivo za kontrolu područja koje bi Rusija htjela zauzeti a to nikako ne bi bila cijela Ukrajina). Moskva je to učinila isključivo iz razloga da primora SAD na pokretanje razgovora o pitanjima koje Rusija sada želi staviti na dnevni red a bez toga bi sigurno bila ignorirana. Radi se o po nju najvažnijoj temi – sporazumu o ruskoj strateškoj sigurnosti, kojeg sada pretpostavlja onom širem, kojeg Washington s njom želi postići po pitanju globalne strateške stabilnosti. Njega također želi i Moskva ali sada to čini kroz uvjetovanje onim prvim, o kojem Washington od raspada SSSR-a nikada nije želio razgovarati, a odnosi se prije svega na proširenje NATO-a na istok i na razmještaj njegovih vojnih efektiva i raketnih sustava na određenu udaljenost od ruskih granica – što već skoro dva desetljeća zabrinjava Moskvu ali ona do sada po tom pitanju ništa ozbiljnije nije mogla učiniti. Međutim, stvari su se u međuvremenu radikalno promijenile, kao i globalni odnosi u svijetu.
Upravo o tome najbolje svjedoče i prošlomjesečne riječi Vladimira Putina na proširenom kolegiju ruskog Ministarstva vanjskih poslova, kada je potpuno otvoreno kazao kako treba nastaviti s politikom ruskog vojnog pritiska na zapadu jer ona daje rezultat u smislu shvaćanja ruske zabrinutosti po svoju stratešku sigurnost. A da Putin ne želi nikakav rat, niti s Ukrajinom niti sa Zapadom, potvrđuju i njegove, istom prilikom izgovorene riječima kojima je naložio Ministarstvu vanjskih poslova, da, paralelno s tim (jačanjem ruskog vojnog pritiska) nastavi sa snažnim diplomatskim pokušajima iznalaženja rješenja po pitanju međusobne strateške sigurnosti koja je, osim Rusiji, kako je kazao, u istoj mjeri potrebna i euroatlantskim državama.
I u tome je čitava bit priče, čitavog ovog medijskog i političkog napuhavanja o ruskoj invaziji na Ukrajinu. Starah od iste samo je bio „okidač“ za pokretanje ozbiljnih američko-ruskih razgovora na spomenutu temu koji će se nastaviti već ovih dana dolaskom američkih diplomatskih i vojno-sigurnosnih predstavnika u Moskvu. Ono što se (a to sigurno neće biti tako brzo), dogovore te dvije strane, bespogovorno će morati prihvatiti i NATO i Ukrajina, iako će se sve to medijski drukčije prikazati tj. stvorit će se dojam o novoj zajedničkoj formuliranoj politici SAD-a i NATO saveza prema Rusiji i gdje se neće smjeti stvoriti dojam o bilo kakvom popuštanju. Moguće su formulacije tipa onih o odgodi širenja NATO-a na istok za idućih desetak godina i sl. „dok zemlje-kandidati ne ispune potrebne obveze i standarde i td.). Slično je bilo i nakon sporazuma SAD-a i SSSR-a o kubanskoj krizi 1961. g. Malo je tko tada na Zapadnu mogao iz medija ili iz usta političara doznati da je povlačenje sovjetskih raketa s Kube bilo uvjetovano povlačenjem prije toga instaliranih američkih raketa na teritoriju Turske koje je SSSR smatrao direktnom prijetnjom svojoj nacionalnoj sigurnosti. O tome se počelo govoriti tek nakon raspada SSSR-a jer je po SAD uvijek billo i ostalo najvažnije pitanje očuvanja ugleda tj. percepcije nepopustljivosti Washingtona pred svojim proklamiranim neprijateljima.
Međutim, pri tom je prava istina uvijek bila i ostala da Washington za pregovarački stol sjeda isključivo onda kada osjeća snagu i odlučnost protivnika, a u protivnom to rješava po načelu „uzmi ili ostavi“ pri čemu ovo drugo redovito znači i suočavanje „nepokorenih“ najprije sa sankcijama, pa embargom i na kraju, ako ništa ne urodi plodom – vojnom intervencijom.
Vremena se mijenjaju, mijenjaju se savezništva i partnerstva, mijenjaju se geografske točke izbijanja kriza – ali „igra“ zapravo ostaje uvijek ista: radi se o nacionalnim interesima koji su konstanta i kojih se velike države nikada neće odreći dok god iza njih stoji golema vojna moć. A ona je danas kudikamo ubojitija u odnosu na vrijeme kubanske krize – i s američke i s ruske strane. Upravo to je i uzrok njihovog novog „sjedanja za stol“, a nikakva briga za demokraciju u Ukrajini ili nekakvo novo „prosvjetljenje“ koje bi ih pokrenulo prema želji za stvaranjem nekog boljeg i pravednijeg svijeta.
Upravo suprotno, kako je to najbolje i po prvi put iskreno definirao Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jack Sullivan, kazavši u četvrtak kako SAD više nisu zainteresirane za UN, WTO i Svjetsku banku i da je vrijeme za ustroj novih međunarodnih političkih platformi koje će omogućiti budući razvoj i napredak Sjedinjenih Država. Drugim riječima, Sullivan je konačno priznao dugom znanu istinu o kojoj se službeno šutjelo – da je po Washington bilo i ostalo primarno samo osiguranje američkih nacionalnih interesa, a sve ostalo je daleko u drugom planu. Sada, kada je postalo vidljivo kako se ti interesi zbog protivljenja Kine i Rusije ne mogu više osigurati kroz spomenute mehanizme međunarodnih platformi, vrijeme je za promjenu strategije.
Početak iste bio je prošlotjedni summit za demokraciju čija je intencija ponovna podjela svijeta na dva ideološka bloka – na „demokracije i despotije“, ali ovoga puta stvari su puno složenije u odnosu na blokovsku podjelu iz prošlog stoljeća, ne samo što se ona sada proširila s SAD-a i Europe tj. SSSR-a na cijeli svijet, već i zbog brojnih unutarnjih dubioza u samim demokracijama, prije svega u SAD-u. Upravo zbog njih ne manjka onih analitičkih mišljenja koja smatraju da bi se savez za demokraciju mogao vrlo brzo pretvoriti u „savez za očuvanje demokracije uvođenjem diktature“. Ali o tome će još sigurno biti prilike za analize jer ovo je samo početak i pitanje je kako će se taj proces i u kom smjeru dalje razvijati.
