Zoran Meter: Bugarsko „posipanje pepelom“: SVI MOGU DO RUSKOG PLINA OSIM BUGARSKE

Olakotna okolnost u ovoj nesretnoj priči je jedino ta, da je bugarski premijer uvidio problem i greške koje je učinio i time nanio štetu, ne sebi, jer on je ovdje najmanje bitan, već svojoj zemlji i svome narodu. Zato Borisovu ipak „kapa dolje“ i nužno poštovanje za pokajnički čin koji sigurno nije lagan, jer je grešku svakome teško javno priznati, što je ljudski razumljivo. Ali postoje, na žalost, slični političari diljem istoka EU (i ne samo tamo) kojima su pokajanje i traženje oprosta od svojih naroda za svo zlo koje su im učinili potpuno nepoznati pojmovi. Svaka sličnost s Hrvatskom je namjerna.

Nakon prošlotjednog sastanka s ruskim predsjednikom vlade Dmitrijem Medvedevom, njegov bugarski kolega Boiko Borisov sve je protivnike ruskog plinovoda „Turski tok“ nazvao izdajicama, izvijestio je bugarski medij Dnes.

Boiko Borisov je izjavio kako Bugarska mora očuvati isporuke plina, a da su protivnici izgradnje plinovodnog huba na bugarskom teritoriju nacionalne izdajice. Oni žele da naše investicije budu zakopane u zemlju, a mi želimo izgradnju potpuno transparentnog huba, izjavio je bugarski premijer, kazavši slijedeće: „Dozvolite mi da pojasnim onima koji kritiziraju balkansko plinsko čvorište. Bugarska ne želi nove količine plina. Ali kada se (ruske) isporuke plina u Tursku (plinovodom preko ukrajinskog teritorija i dalje kroz Bugarsku) završe, naše će cijevi ostati prazne. I što ćete onda raditi? Zato Bugarska želi makar samo očuvati i ono što ima.“

Prije toga bugarski predsjednik vlade u Sofiji je održao sastanak sa svojim ruskim kolegom Dmitrijem Medvedovom, a o konkretnim planovima oko produljenja plinovoda „Turski tok“ kroz bugarski teritorij nije ništa priopćeno, iako je gotovo sigurno da je upravo to pitanje bilo u fokusu međusobnih razgovora. Međutim, ruski premijer je službeni stav Moskve o tome jasno iznio dva dana ranije, u intervjuu za izvjesni bugarski medij, kada je kazao slijedeće: „Nova cijev ne smije ponoviti žalosnu sudbinu „Južnog toka“. Zato odluka o produljenju plinovoda „Turski tok“ ovisi o mogućnosti Sofije da dobije čvrsta jamstva kako Europska unija neće ometati planove o isporukama plina kroz taj plinovod“. Još je jasniji bio ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov, koji je 21. veljače izjavio kako je za izgradnju kopnenog dijela plinovoda „Turski tok“ (prema EU) potrebno „armirano-betonsko“ jamstvo Europske komisije.

Ovdje bih dodao, kako nova ruska energetska politika, kada je u pitanju izgradnja budućih plinovoda kroz teritorij EU kojima bi se dostavljao ruski plin, polazi od toga, da rizik izgradnje u potpunosti preuzimaju lokalni operateri. Negativno i bolno iskustvo koje je Rusija proživjela nakon stopiranja već gotovo započete gradnje plinovoda „Južni tok“ 2014. g. od strane službene bugarske politike pod pritiskom Bruxellesa i Washingtona, Moskvi ne daje pravo za ponavljanje sličnih scenarija, tim više s obzirom na složeno geopolitičko i sigurnosno stanje u odnosima Zapad-Rusija, pri kojima nekada čvrsti i pravno-važeći ugovori preko noći postaju „mrtvo slovo na papiru“.

Podsjećam, također, kako je bugarski plinski operater Bulgartransgaz nedavno donio odluku o gradnji plinovoda od granice s Turskom, kroz teritorij Bugarske, do granice sa Srbijom, u dužini nešto većoj od 470 kilometara. Iz Srbije bi se gradio plinovod do granice s Mađarskom koja je, također, aktivna sastavnica ovog projekta. Radi se o spoju s rusko-turskim plinovodom „Turski tok“ čija je druga cijev namjenjena za zemlje Europske unije ukoliko Bruxelles za to bude zainteresiran. Treba odmah nadodati i drugi moment, koji se najviše odnosi na Mađarsku. Jer bez sudjelovanja Mađarske ovaj projekt nema prevelikog smisla budući da Bugarska ionako već sada ima dovoljno plina. Osim toga iz Mađarske se ruski plin namjerava dovesti i do granice s Austrijom i tamošnji najveći europski plinski hub. I baš zato se posljednjih tjedana intenziviraju diplomatski pritisci SAD-a na Budimpeštu (o tome smo i pisali u nedavnoj analizi posjeta američkog državnog tajnika Mikea Pompea Mađarskoj), da se ona aktivno uključi u projekt LNG terminala na otoku Krku i kao kupac plina i investitor u spoj plinovoda iz Hrvatske s onim u Mađarskoj kojim bi se taj plinovod i dostavljao. Budimpešta je po prirodi politički pragmatična ali uvijek i spremna štititi svoje nacionalne interese. Zato procjenjujem kako ona neće odbiti američke želje ali isto tako neće odustati niti od novog smjera dobave ruskog plina kroz drugu cijev plinovoda „Turski tok“ i dalje plinovodom kroz Bugarsku i Srbiju do njezine granice. A nakon što dobije obje mogućnosti za korištenje, ionako će kupovati plin koji bude imao povoljniju cijenu jer je u tome nitko ne može spriječiti.

A Rusija je, nakon što se „opekla“ s plinovodom „Južni tok“, promijenila pravila igre i sve obveze oko izgradnje budućih plinovoda u inozemstvu prebacila na zemlje kroz čiji bi teritorij oni prolazili. Time se Moskva, zapravo, osim što smanjuje vlastite financijske rizike, prilagođava tzv. plinskoj direktivi iz trećeg energetskog paketa EU, koja brani da jedna tvrtka isporučuje plin u EU, a da istodobno bude i vlasnik plinovoda kroz koji se on dostavlja. Zadnji projekt koji djeluje po prijašnjem modelu, do kada je to formalno još bilo moguće, je „kontroverzni“ plinovod „Sjverni tok 2“, koji će povezivati Rusiju i Njemačku i u kojem će „Gazprom“ biti i jedini dobavljač plina i vlasnik plinovoda.  A Bugarska, formalno, od Bruxellesa ne treba tražiti nikakve posebne dozvole za gradnju navedenog plinovoda (kriterij spomenutog razdvajanja vlasništva plina i plinovoda u ovom je slučaju ionako osiguran), ali se Rusija ipak boji da EU kasnije ne ograniči količine ruskog plina koje će se njime dostavljati tj. strahuje da plinovod ne bude maksimalno iskorišten s obzirom na svoj kapacitet, što se događa i s već izgrađenim „Sjevernim tokom“ koji skoro nikada nije radio punim kapacitetom upravo zbog takvih administrativnih ograničenja na štetu „Gazproma“.

Rusija od 2020. obustavlja dostavu plina Turskoj kroz Ukrajinu i Bugarsku  

A da je premijer Boiko Borisov bio u pravu, kada je pitao domaće protivnike gradnje novog plinovoda što će raditi kada Rusi zatvore dovod plina kroz Ukrajinu i kroz bugarske cijevi za Tursku, svjedoči i slijedeća vijest (Borisov je s njom, vjerojatno, od strane Moskve već ranije bio i upopznat): ruski „Gazprom Eksport“ prije nekoliko dana dostavio je bugarskoj vladi službeno pismo, u kojem se navodi, kako će ta tvrtka obustaviti isporuke plina Turskoj kroz Transbalkanski plinovod (ide kroz Ukrajinu, Rumunjsku i Bugarsku do Turske) od siječnja 2020. godine (info: Bloomberg, s pozivom na bugarsku ministricu energetike Temenuzhku Petkovu).

Pri tom Sofija ima pravo pokrenuti sudski postupak s ciljem polučenja tranzitnih dividendi od Gazproma, koje je po ugovoru mora dobivati do 2030.g. Ali to će se dogoditi samo u slučaju ako druga cijev plinovoda „Turski tok“ zbog nekakvih razloga ne prođe kroz Bugarsku.

Podsjećam: plinovod „Turski tok“, koji dvjema cijevima povezuje rusku i tursku obalu dnom Crnog mora, imat će ukupni kapacitet od 31,5 milijardi m3 plina. Prva cijev tj. 15,75 mlrd m3 plina, namjenjena je za dostavu ruskog plina turskom tržištu, a druga za opskrbu zemalja Južne i Jugo-istočne Europe. Ovaj plinovod planira se pustiti u pogon do kraja 2019.g. Trenutačno se ruski plin Turskoj isporučuje plinovodom „Plavi tok“ (također dnom Crnog mora) i navedenim Transbalkanskim plinovodom kroz Ukrajinu i Bugarsku.

Spomenuta namjera „Gazproma“ predstavljat će i prvi konkretni ruski energetski „udarac“ po Ukrajini, iako znatno manji u odnosu na onaj koji je tek očekuje nakon isteka njezinog dugoročnog ugovora s Rusijom 31.prosinca ove godine, o isporukama ruskog plina za Europu preko ukrajinskog teritorija. Naime, nakon toga roka glavnina ruskog izvoza plina za EU trebala bi se odvijati kroz plinovod „Sjeverni tok 2“ koji je još u izgradnji i također bi trebao biti gotov do 2020.g., kao i ranije izgrađenim istoimenim plinovodom („Sjeverni tok (1)“ i onima još starijima, koji vode preko Bjelorusije, Slovačke, Mađarske i td.

Borisov se javno „posuo pepelom“ za grijeh prema svom narodu, ali što je s vođama drugih zemalja (jugo)istoka EU?

I za sam kraj: apsurd u čitavoj ovoj „bugarskoj priči“ je taj, da je upravo premijer Boiko Borisov bio glavna osoba „na daljinsko upravljanje“ Bruxellesa i Washingtona, koji je na kraju (treba biti pošten i priznati – ipak nevoljko) zbog izbijanja ukrajinske krize obustavio projekt „Južni tok“. Međutim, Boiko Borisov prošle se godine u Moskvi pred ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i televizijskim kamerama javno „posuo pepelom“ i priznao svoj „grijeh“ zbog tog čina. Apsurd je bio tim veći što je Bugarska u to vrijeme predsjedala Europskom unijom. Borisov je pomalo ljutito tada izjavio, kako je bespomoćno promatrao da svoje energetske projekte s Rusijom i dalje grade te iste članice EU ili NATO saveza, poput Njemačke i Turske, a da je Bugarska za svoj odustanak od po sebe strateških energetskih projekata dobila figu u džepu. Bugarska je, to isto treba reći, osim od „Južnog toka“ još ranije odustala i od već ugovorene izgradnje svoje atomske centrale u gradu Belene, koju je trebala graditi Rusija, koja je u tom gradu već bila izgradila popratnu infrastrukturu, stambene zgrade za buduće zaposlenike, dječji vrtić i td., ali je na kraju sve to propalo zbog odustajanja Sofije.

Ali najžalosnije u svemu tome je to, što Bugarska za svoju bezuvjetnu kooperativnost za uzvrat nije dobila ama baš ništa. Naravno, ako ne računamo izgrađeno nogometno igralište u središtu Belena, iznad čijeg se travnjaka danas ponosno vijori stijeg EU. Problem je jedino u tome što se na igralištu više nema tko igrati jer je mladež toga grada u međuvremenu velikim dijelom emigrirala u inozemstvo – trbuhom za kruhom.

Olakotna okolnost u ovoj nesretnoj priči je jedino ta, da je bugarski premijer uvidio problem i greške koje je učinio i time nanio štetu, ne sebi, jer on je ovdje najmanje bitan, već svojoj zemlji i svome narodu. Zato Borisovu ipak „kapa dolje“ i nužno poštovanje za pokajnički čin koji sigurno nije lagan, jer je grešku svakome teško javno priznati, što je ljudski razumljivo. Ali postoje, na žalost, slični političari diljem istoka EU (i ne samo tamo) kojima su pokajanje i traženje oprosta od svojih naroda za svo zlo koje su im učinili potpuno nepoznati pojmovi. Svaka sličnost s Hrvatskom je namjerna.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like