Zoran Meter: SAD će ratovati „do posljednjeg Poljaka“

Pa iako je Biden prošli tjedan izjavio kako se neće ustručavati primijeniti i vojnu silu ako treba za ostvarivanje američkih interesa u svijetu, s tim u svezi figurativno bih kazao slijedeće: SAD su spremne ratovati „do posljednjeg Poljaka“ (može i Litavca ili Ukrajinca). Drugim riječima Amerika neće ratovati, ne samo zato što ne zna protiv koga bi sada to trebala, već i zato što američke majke nisu spremne da im sinovi, osim u Afganistanu, ginu za jednu Ukrajinu, Saudijsku Arabiju, Izrael ili bilo koju zemlju – tisućama kilometara udaljenu od SAD-a

Prošlo je prvih mjesec dana mandata novog američkog predsjednika Joe Bidena: prerano za bilo kakve ocjene ali i dovoljno za utvrđivanje smjera nove američke administracije i na vanjskom i na unutarnjem planu. Prije svega radi se o vraćanju SAD-a Pariškom klimatskom sporazumu tj. zelenoj energetskoj agendi, pokušaju „pacificiranja“ Irana mekšim pristupom od onog Trumpovog (ali s istim ciljem, sprječavanja razvoja njegovog nuklearnog programa i maksimalnog limitiranja iranskog utjecaja i interesa u regiji); nastavku „tvrde“ politike prema Rusiji i Kini (uz pokušaj suradnje po onim pitanjima koja su od zajedničkih interesa, što je također na Trumpovom tragu, i o čemu svjedoči telefonski razgovor Biden-Putin u kojem su se dogovorili o produljenju strateškog nuklearnog sporazuma START); poboljšanju odnosa sa saveznicima i strateškim partnerima, prije svega u EU i njihovomu uvlačenju u zajedničku borbu protiv dviju najvećih američkih suparnica (što nikako neće biti jednostavno ma koliko se u to sada mnogi zaklinjali i s jedne i s druge strane Atlantika); te zaštiti i promicanju demokracije koja je već odavno postala rastezljiv pojam i pouzdano sredstvo za nametanje svojih interesa. Naravno, uz demokraciju, idu još i neizostavne neoliberalne ideološke matrice, vješto „umotane u celofan“ ljudskih prava i građanskih sloboda što bi im onda, naravno, trebalo jamčiti i sigurnost nametanja i provedbe. Jer tko je taj koji će se usuditi dignuti glas protiv ljudskih prava – zajamčenih brojnim međunarodnim konvencijama?

Demokracijom i ljudskim pravima, a ne vojskom – po glavama suparnika

Pa iako je Biden prošli tjedan izjavio kako se neće ustručavati primijeniti i vojnu silu ako treba za ostvarivanje američkih interesa u svijetu (dodavši odmah i kako se nada da to neće biti potrebno), s tim u svezi figurativno bih kazao slijedeće: SAD su spremne ratovati „do posljednjeg Poljaka“ (može i Litavca ili Ukrajinca). Drugim riječima Amerika neće ratovati, ne samo zato što ne zna protiv koga bi sada to trebala (a da bi, pri tom bila i sigurna u pobjedu – i to onu brzu jer su dugi ratovi preskupi), već i zato što američke majke nisu spremne da im sinovi ginu za jednu Ukrajinu, Saudijsku Arabiju, Izrael ili bilo koju drugu zemlju – tisućama kilometara udaljenu od SAD-a. Njima je već ionako dosta Afganistana, oko kojeg se već dvije godine na diplomatskim i obavještajnim razinama uporno traže modaliteti američkog vojnog povlačenja uz očuvanje obraza – pa makar se to činilo i kroz sporazume s radikalnim islamistima – talibanima (a drukčije jednostavno ne može), zbog čije je eliminacije afganistanska kampanja 2002. g i bila pokrenuta.

Zato će za Bidenovu administraciju u pokušaju nametanja američkih pravila igre svim „nepoćudnim“ i „odmetnutim“ državama ipak primaran biti davno prokušani hladnoratovski i posthladnoratovski „alat“  – zaštita demokracije i ljudskih prava, a ne gola vojna sila. Upravo će se njima ponovo pokušati projicirati američki nacionalni interes u svrhu očuvanja globalne dominacije koje, zapravo, više i nema. Era američke globalne hegemonije je završila i Washington se konačno mora odlučiti ili za suradnju s globalnim suparnicima, ili za ukopavanje u rovove i kretanje u novi „ratove“ protiv „totalitarnih država“.

Međutim vrijeme hladnog rata i receptura toga doba, temeljenih na matricama ideoloških podjela po razdjelnici komunizam-demokracija već su odavno otrcane i posve neprimjenjive u 21. stoljeću. Njih će Washington, želeći se uzdignuti na pijedestal demokratskog svijeta, nametati svima za koje smatra da će ga na tom putu morati slijediti, navodno, za vlastito dobro. O štetnosti neoliberalnih ideoloških floskula nove generacije (gender ideologija i tomu slično) i po samo američko društvo više će biti riječi u donjem dijelu teksta. Sada, ipak, o nečem drugom.




Američka superiorna vojna sila u konvencionalnom naoružanju, uz oko 800 vojnih baza razasutih diljem svijeta baza i mogućnost brzog operativnog reagiranja na nastale krize, ipak je nedovoljna za osiguranje globalne dominacije iz jednostavnog razloga – postojanja pariteta u strateškom nuklearnom naoružanju s Rusijom. Ovdje odmah treba pojasniti: taj paritet postoji još od doba SSSR-a tj. nije završio nakon američke pobjede u hladnom ratu tj. osamostaljivanja Ruske Federacije. Međutim ni u tome ne bi bio problem da Washington sam nije gurnuo Rusiju iz okvira međusobne snošljivosti iz doba 90.-ih godina prošlog stoljeća i početka prvog desetljeća 21. stoljeća (kada je Rusija više-manje prihvaćala američko globalno soliranje ili mu se, ponekad, tek retorički suprotstavljala), u okvir geopolitičkog suparnika kojeg treba poraziti na način da mu više nikada ne bude predstavljao prijetnju. Taj posao  Washington nije dovršio 90.-ih godina samo zato što je vjerovao da je to ionako već svršena stvar (tko, uostalom, to ne bi i pomislio ako je svojim očima gledao sliku Rusije iz ere Borisa Jelcina?). Ovaj golem geopolitički i geostrateški previd i nepopravljiva greška američkih vojnih stratega i ključnih analitičara upravo su sada stigli na naplatu kroz spoznaju da već čitavo jedno desetljeće mučno političko, diplomatsko, ekonomsko i vojno (tuđim rukama) sukobljavanje Moskve i Washingtona za pozicioniranje u novom svijetu koji se upravo oblikuje pred našim očima nije donijelo željeni rezultat po SAD. Jer u tom novom svijetu, kako je zamišljeno, vrijedit će posve druga pravila – najčešće ona temeljena na „zakonu jačega“. Drugim riječima, kada vojno nisi u mogućnosti osigurati pobjedu nad protivnikom bez i po sebe opasnih rizika i neprihvatljivih posljedica, o nikakvoj globalnoj hegemoniji ne može biti govora.

Po Washington, naizgled, preostaje jedino pokušaj korištenja meke sile (soft power). Međutim, pokušaj takvoga tipa s uvođenjem proturuskih sankcija, koje traju već sedmu godinu, pokazao  se i spor i nedovoljno neučinkovit da bi iznjedrile željene promjene u ruskom društvu i vanjskoj politici. Bidenova administracija zato se okreće prokušanim hladnoratovskim metodama i onome u čemu su SAD proteklih desetljeća bile vrlo vične – poticanju, ako treba i (su)organiziranju unutarnjih prevrata tj. revolucija. Želi  iznova „zaigrati na kartu“ demokracije i ljudskih prava iako stare recepture teško više mogu vrijediti . Za razliku od ipak starijeg i establishmentu uvijek vjernog Bidena, Donald Trump, kakav god bio, dobro je shvaćao zastarjelost takvih „alata“ te je odmah krenuo s novom politikom sile tj. primjenom „zakona jačeg“ i nitko ne može osporiti da je u vanjskoj politici po pitanju interesa SAD-a polučio brojne benefite.





Navaljni nije najopasniji „alat“ za detronizaciju Putina

„Igrom slučaja“, upravo na dan Bidenovog preuzimanja dužnosti predsjednika, u Rusiju se iz Njemačke, s liječenja od navodnog trovanja nervnim otrovom Novičok vratio tamošnji glavni oporbeni aktivist Aleksei Navaljni, gdje odmah po dolasku u moskovsku zračnu luku biva pritvoren na 30 dana. Naravno, svi su u svijetu znali da će se to dogoditi jer su ruske vlasti to otvoreno najavljivale s obzirom na njegovo neodazivanje na pozive nadležnog suda u procesu kojoi se protiv njega vodi. Ali Navaljni je još istog dana, kada je i uhićen, uspio pozvati sve Ruse da iziđu na ulice svojih gradova 23. siječnja i pozvati ih da se „sami izbore za slobodu“, u medijski izvrsno odigranom scenariju: njegov se poziv  prenio gotovo svim ruskim medijima i društvenim mrežama, a vješto je na njegovu blogu prikazan i vrlo kontroverzni dokumentarni film o Vladimiru Putinu (koji još uvije potresa Rusiju i kojeg preporučujem pogledati, a do sada ga je pogledalo preko 100 milijuna ljudi), izrađen vrlo profesionalno, i za one koji se u takve stvari razumiju, nedvojbeno uz obilatu pomoć obavještajnih službi ali vjerojatno i nezadovoljnika iz sigurnosnih struktura same Rusije, a možda još i više onih oligarha koji nemaju željeni pristup Kremlju tj. moći. Navedeni prosvjed (i drugi koji je slijedio tjedan dana kasnije) formalno je bio zabranjen ali na njega je svejedno izišao prilično velik broj ljudi (nikako ne u razmjerima kako se to prikazivalo u Zapadnim medijima). Upravo scene nasilja, kada je policija u pojedinim trenucima fizičkom silom reagirala na i ne baš tako uvijek miroljubive prosvjednike, i prikazivale su se u zapadnim medijima prema identičnim šablonama. Naravno, kao i uvijek u takvim prilikama, bile su neugodne za gledanje i u pravilu tumačene kao gruba uporaba sile protiv mirnih prosvjednika (naravno, što je očekivani medijski angažman u skladu s aktualnim globalnim geopolitičkim sukobom).

Međutim, naivno bi bilo očekivati da će Putin dozvoliti neku novu revoluciju. Ona bi se, ako bi do nje i došlo, posve sigurno ugušila svom raspoloživom silom, bez ikakvog oklijevanja, kako je to, primjerice, bilo u Kijevu početkom 2014. Jer država je ipak važnija i od vanjskih pohvala i pokuda, demokracije ili privida demokracije. Uostalom, tko je, ne samo u Rusiji, još toliko naivan da misli kako je SAD-u u interesu demokratizacija te zemlje ili stanje ljudska prava (isto vrijedi i za Kinu). Hipotetski, što bi se to po SAD promijenilo na bolje kada bi Rusija, primjerice, postala svjetska uzor-demokracija a da pritom nastavi voditi samostalnu vanjsku politiku temeljenu na svojim strategijama i svojim interesima koji nikad ne mogu biti kompatibilni s onim američkim? Jer da toga posljednjeg nema (geopolitičke samostalnosti)  SAD bi boljela briga što se događa u Rusiji i s Rusijom, kao što ih nije briga niti što se događa u klasičnim despotijama poput Saudijske Arabije, Bahreina, … dokle god su im odani strateški partneri. Pa tamo se mogu slobodno sjeći glave (u doslovnom smislu te riječi) svima onima koje režim smatra nepoćudnim.

Kina u uzletu – mijenja imidž komunističke države




U ovom kontekstu poslužit ću se citatom dr. Darka Bekića, iz njegove analize pod naslovom „Hrvatska i Davos: od Tuđmana, 1991. do Bidena, 2020.“, objavljene 28. siječnja na portalu Geopolitika News:

„Naravno, nije ovo prvi puta da se svijet suočava s potrebom ključnih promjena u globalnoj politici. Nakon Prvog sv. rata, pokušalo se svijet „popraviti“ osnivanjem Društva (Lige) naroda koje je samo 20 godina kasnije neslavno propalo, a poslije Drugog sv. rata isto se pokušalo s Organizacijom UN, te financijskim institucijama iz Bretton Woodsa. Nakon velike financijske krize od 2007/9., poslijeratni međunarodni poredak doživio je više-manje istu sudbinu  kao i onaj međuratni. Suvremene okolnosti još su teže: za razliku od gospodarske krize iz 1930.-ih godina, pa i one iz 2007/8., danas se svijet mora suočiti i s pandemijom  Covida i potrebom hitnog zaustavljanja klimatskih promjena. Na sve to, Biden odgovara najavljivanjem svjetskog  “Summita za demokraciju“ koji bi trebao okupiti demokratske zemlje a po strani, valjda, ostaviti autoritarne režime, kao što su kineski i ruski. Američki analitičari, čak i oni koji su najviše progonili Donalda Trumpa i njegovu nekompetentnost, odmah su reagirali s ocjenom: “Staro rješenje za novi problem!“

Bidenova zamisao da okupi demokratske zemlje svijeta a autoritarne režime i države, valjda, ostavi po strani, u trenutku kada Svjetski gospodarski forum (u Davosu, op. ZM.) priziva na jedinstvo svih gospodarskih i političkih subjekata svijeta čini se potpuno promašena inicijativa. „Trust mozgova” koje okuplja predsjednik Svjetskog gospodarskog foruma Klaus Schwab, za razliku od Bidenove administracije, smatra da “veliko resetiranje“ podrazumijeva daleko šire zahvate nego što je borba protiv pandemije i mjere zaštite od klimatskih promjena (što protežira Biden, op. ZM.), već su potrebne temeljne društvene promjene, da je svijet potrebno učiniti inkluzivnijim i jedinstvenijim, da se nikoga ne isključuje, niti deprivirane pojedince, ali niti nedemokratske, autoritarne države i režime. Ovo je posebno važno u okolnostima kada se pred našim očima odvija upravo suprotan epohalni proces: nakon 400 godina, globalna gospodarska i politička dominacija euroatlantskog svijeta i zapadne civilizacije ubrzano kopni, a ponovno raste utjecaj i premoć euroazijskog prostora na kojem danas dominiraju Kina, Indija i Ruska Federacija! Zato je veliko pitanje, u kojoj mjeri globalne gospodarske snage koje stoje iz Klausa Schwaba, a koje su svjesne da svijet treba iz osnova mijenjati, mogu imati povjerenja u 78-godišnjeg Joe Bidena kao predvoditelja toga procesa. Treba podsjetiti da, upravo za njegova 8-godišnjeg mandata kao potpredsjednika SAD, najveći problemi suvremenog svijeta nisu bili rješavani, već su se do kraja zaoštrili! U vrijeme njegove, tj. Obamine administracije, „svjetska elita“ potisnula je sva regulatorna ograničenja koje je nametao sustav Bretton-Woodsa i dala punu slobodu spekulativnim financijskim tokovima, prekograničom okrupnjavanju korporacija i strelovitom bogaćenju1% najbogatijih ljudi na svijetu. Jedan od najokrutnijih medija prema Donaldu Trumpu, „Washington Post“, jučer je s vidnom neugodom, konstatirao: “Biden je prošlog tjedna rekao da je njegova vlada u ‘ratnom stanju’ a onda si je uzeo slobodni vikend i nestao iz javnosti. …“, kraj citata dr. Bekića.

U istoj analizi Bekić navodi kako na spomenutom, prošlog tjedna održanom gospodarskom forumu u Davosu (putom video-konferencije zbog pandemije Covida-19) Joe Biden nije niti sudjelovao te da je „glavna zvijezda“ bio kineski čelnik Xi Jinping. Bekić kaže slijedeće: „…na summitu nije bio ni novi američki predsjednik Joe Biden pa je  – potpuno opravdano i zasluženo – pozornost čitave svjetske javnosti zaokupio epohalni video-istup kineskog predsjednika, kojim se Xi Jinping definitivno nametnuo kao nadolazeći svjetski lider. On je „ostatak svijeta“ pozvao da se okani novog „hladnog rata“ s Kinom, već da se ujedini u borbi protiv pandemije corona virusa i za oporavak svjetskog gospodarstva, nakon toga. Također, najavio je ambiciozni kineski doprinos Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama te se založio za povratak multilateralizmu: “Mi moramo izgraditi otvoreno svjetsko gospodarstvo, čvrsto zaštititi multilateralni trgovinski sustav i suzdržati se od stvaranja diskriminatornih i ekskluzivnih standarda, pravila i sustrava, kao i visokih zidova koji sprječavaju trgovinu, investicije i tehnologiju.“ Najzanimljivije je da Xi,  iako ove godine Kina obilježava 100-tu obljetnicu osnivanja i 70 godina vladavine Komunističke partije, nije ni spomenuo KP Kine. Znakovito je da, istovremeno, i mnogi kineski komentatori i poslovni ljudi, u medijima i na raznim skupovima, vidljivo naglašavaju kako je „neispravno kineski politički i, posebno, gospodarski sustav, smatrati komunističkim, jer je ogromna većina kineskih poduzeća u rukama privatnih poduzetnika i bankara.“ Očito, osim svega ostalog, Kina počinje i mijenjanje svoga imagea u međunarodnoj javnosti, kroz sustavnu  javnodiplomatsku ofanzivu svoga „rebrandinga“ u globalnim razmjerima.“

Ali vratimo se još na trenutak Navaljnom. Usprkos njegovom uhićenju i navedenim prosvjedima  koji su prikazani u svjetlu brutalnosti ruske policije, EU se na svom summitu u ponedjeljak još uvijek nije odlučila na nove sankcije protiv Moskve iako je to niz zemalja članica tražio, poput Poljske, Češke ali i Francuske. Međutim Bruxelles je ipak odlučio da za sada ne zaoštrava ionako vrlo loše odnose s Moskvom, gdje 5. veljače  u posjet stiže i šef EU diplomacije Josep Borrell. Za zaoštravanje uvijek ima vremena. Osim toga, za razliku od SAD-a i Velike Britanije, kao tradicionalnih geopolitičkih suparnika Rusije s neograničenom količinom „rusofobije“ EU, a prije svih Njemačka, nemaju takav položaj ni pritup Rusiji kao zajedničkom problemu. Suradnja s Moskvom po sigurnosnim, energetskim i drugim bitnim pitanjima za kontinentalnu Europu puno je važnija od jačanja nepovjerenja i sukoba, jer Rusija je jednostavno geografski tu i nigdje neće otići, pri čemu je i vrlo velika i snažna. Dakle, razlike u pristupima Rusiji veće su nego što se to javno prikazuje i politički i medijski, što je potpuno razumljivo.

 „Neoliberlna ljudska prava“ mogu uništiti SAD

I za kraj, kako sam i obećao u gornjem dijelu teksta, evo nešto o štetnosti neoliberalnih ideoloških floskula „nove generacije“ (gender ideologija i tomu slično) po samo američko društvo. Npr. zakonska uredba predsjednika Bidena o “borbi protiv diskriminacije na temelju rodnog identiteta i seksualne orijentacije”, može itekako diskriminirati američke žene. Naime, u njemu se, između ostalog, navodi kao su sve obrazovne institucije koje financira savezna država dužne omogućiti transrodnim osobama bavljenje sportom u skladu s vlastitim shvaćanjem kojem spolu pripadaju. Jednostavno rečeno, sada svaki dječak ili tinejdžer može slobodno reći da je on, u stvari, djevojka i temeljem toga se može natjecati s djevojkama u svim sportovima koji su toliko bitni u američkim obrazovnim institucijama, poglavito za djecu siromašnijih roditelja jer im uspjesi u sportu jamče i unosne stipendije za daljnje školovanje čak i u  prestižnim sveučilištima, ulazak u profesionalni svijet sporta, ili za dobivanje dobro plaćenog posla, zbog čega su i roditeljske ambicije prema djeci vrlo često preambiciozne i nerealne što izaziva i brojne frustracije mladeži. Ovaj način rješavanja problema, koji im nudi sadašnja administracija, omogućuje inferiornijoj muškoj djeci u muškim sportskim odjelima, lagan prijelaz u ženske sportske „vode“, gdje oni, zbog svojih fizičkih predispozicija imaju puno veće šanse za sportske uspjehe od pripadnica nježnijeg spola, ili, kako ih nova terminologija američkih vlasti naziva, „bioloških žena“. Drugim riječima, djevojke (žene) postaju diskriminirane u svojim pravima na sportske uspjehe, jednostavno zato što „gender-ideolozi“ i neoliberalni „magovi“ još uvijek, u svom bezumlju, nisu uspjeli pronaći načine kako ukinuti i fizičke razlike između prirodnih spolova.

Zanimljiva je u ovom kontekstu i studija izvjesne britanske feminističke organizacije iz studenog 2017.g. (poveznica: Half of all transgender prisoners are sex offenders or dangerous category A inmates • Fair Play For Women), koja pokazuje kako su polovica svih transrodnih zatvorenika seksualni prijestupnici ili opasni zatvorenici. Polovica ih je završila u zatvoru zbog teških seksualnih prijestupa, četvrtina zbog silovanja maloljetnika. Ti su kriminalci tvrdili kako su odjednom osjetili da su žene i zahtijevali su da ih se prebaci u ženske zatvore. Feministice su uspjele dokazati da bi takvo „susjedstvo“ bila “okrutna i neobična kazna” za zatvorenice ženskog spola, pa je proces bio usporen. Međutim, danas se ovo isto odvija u SAD-u u još većem razmjeru.

Je li to baš ono društvo (apsolutnih sloboda) kojemu i mi težimo i o čijim se manjkavostima i opasnostima iz nekog razloga ne želi, a skoro  da i ne smije govoriti a da automatski ne budeš stigmatiziran?

Komentari

komentar

You may also like