Zoran Meter: SAD-E PRIJETE IRANU, IRAN PRIJETI BLOKADOM HORMUŠKOG TJESNACA, PUTIN ŽURI U KINU

A hoće li takva potpora Moskve i Pekinga biti iskazana i Teheranu  tek ostaje za vidjeti. Jer Teheran je do sada uvijek izbjegavao bilo kakva bliska savezništva s velikim vanjskim igračima, uporno ustrajavavši (velikim dijelom i zbog svoje bogate i slavne – perzijske carske prošlosti), na smjeru isključivog samostalnog vođenja vanjske politike u regiji, očito precjenivši svoj utjecaj i svoje mogućnosti u novonastalim geopolitičkim odnosima, ma koliko one velike bile. Jer bez „sigurnosnog kišobrana“ vanjskih igrača ( Rusije i Kine) njegove su opcije za konačan uspjeh u sukobu sa SAD-om i drugim regionalnim silama vrlo sužene. Taj rat, ukoliko bi do njega i došlo, Iran, samostalno, jednostavno ne može dobiti, a može izgubiti sve – uključno i državnost u obliku kakva je ona danas. Teheran na kraju donosi ključnu odluku – pokoriti se SAD-u ili ustupiti dio svojih bliskoistočnih interesa Rusiji i Kini u zamjenu za sigurnost!

Nafta je dosegla šestomjesečni maksimum otkako je američki predsjednik Donald Trump i službeno dao do znanja kako ne namjerava produžiti polugodišnju „privilegiju“ pojedinim državama za nastavak uvoza iranske nafte, koja ističe 2. svibnja, ali i da namjerava u potpunosti spriječiti pristup iranske nafte svjetskim tržištima.

Prije pola godine (2. studenog 2018.) američka administracija je, uvodeći stroge sankcije protiv iranskog energetskog sektora, učinila iznimku za 8 velikih država – uvoznica te nafte, kojima je dala dodatnih 6 mjeseci za nastavak njezinog slobodnog uvoza, bez straha od američkih sankcija. Radi se o svojevrsnom prijelaznom razdoblju u kojem one moraju naći adekvatnu zamjenu za iransko „crno zlato“, a tri od njih – Italija, Grčka i Tajvan, već su potpuno prestale uvoziti naftu iz te zaljevske države. Osam „privilegiranih“ država bile su: Kina, Indija, Japan, Južna Koreja, Tajvan, Turska, Grčka i Italija. Dakle, redom američke saveznice ili partneri (s izuzetkom Kine), nakon čijih je prvotnih snažnih političkih protivljenja Washington i donio odluku o njihovom privremenom isključenju iz protuiranskih sankcija. S Kinom SAD tada nisu željele dodatno zaoštravati ionako složene odnose u vrijeme dok s Pekingom vode dugotrajne i iscrpljujuće pregovore o postizanju trgovinskog sporazuma.

Međutim, šestomjesečni rok je završio i Trump mora učiniti ono što je i obećao tj. ukinuti privilegije na uvoz iranske nafte, čiji će izvoz, kako je najavio – „svesti na nulu“. A u tome će mu, prema priopćenju iz Bijele kuće, pomoći Saudijska Arabija i UAE povećanjem svoje proizvodnje, kao kompenzacije za „nestanak iranske nafte sa svjetskog tržišta“. Odluka je odmah izazvala osude Turske, čiji je ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu, u ponedjeljak upozorio na njezinu štetnost po iranski narod, pri tom ne navodeći što će Turska konkretno učiniti budući da iranska nafta pokriva oko 50% turskih potreba za tim energentom. A još u ožujku ove godine, o „destruktivnoj američkoj ulozi u stvaranju neizvjesnosti na naftnom tržištu na račun primjene sankcija protiv Irana i Venezuele“, upozorio je i ruski ministar energetike Aleksandar Novak.

S druge strane američki državni tajnik Mike Pompeo najavio je kako će SAD nastaviti jačati sankcije protiv Irana sve dok Teheran ne pristane sjesti za pregovarački stol s Washingtonom. Trumpova administracija već je ranije, nakon svog jednostranog povlačenja iz iranskog nuklearnog sporazuma i prije uvođenja protuiranskih sankcija prošle godine, izjavila kako dvije zemlje trebaju sjesti za pregovarački stol i sklopiti novi – „bolji“ i „pravedniji“ sporazum od onoga kojeg je međunarodna zajednica, na inicijativu tog istog SAD-a, postigla u ljeto 2015. godine i zbog kojeg su Iranu postupno ukidane prvotno uvedene sankcije od strane VS UN-a. Naravno, Teheran je na te američke prijedloge očekivano reagirao negativno, tvrdeći, kako Washington najprije sklapa, a onda s nevjerojatnom lakoćom protupravno i jednostrano ukida međunarodne sporazume, već prema svojim željama i potrebama – na što Teheran ne može i neće pristati. U tim i takvim okolnostima uslijedila je dobro poznata eskalacija odnosa između dviju država: snažne američke sankcije, političke osude i obostrane prijetnje, od kojih je, po ukupnu sigurnost i stabilnost vjerojatno najvažnija nedavna odluka Washingtona o stavljanju na spisak terorističkih organizacija iranskog Korpusa straže islamske revolucije, kao službene sastavnice ukupnih iranskih oružanih snaga. Uslijedilo je iransko službeno (stavljeno u zakon) proglašenje američkog Središnjeg vojnog zapovjedništva (CENTCOM), zaduženog za Bliski istok, Sjevero-istočnu Afriku i Srednju Aziju terorističkom organizacijom.

A nakon Trumpove odluke o neproduljenju spomenute privilegije za 8 navedenih država, Teheran je prešao u protunapad. U ponedjeljak, 22. travnja, visoki iranski službenik Alirez Tangsiri izjavio je kako će Islamska Republika zatvoriti Hormuški tjesnac ukoliko Iranu taj pomorski prolaz zabrane koristiti za njegov izvoz nafte. Hormuški tjesnac, za one koji ne znaju, strateški gledano je jedna od najvažnijih točki svijeta – predstavlja ulaz u Perzijski zaljev, „žilu kucavicu“ ukupnih naftnih arterija koje se iz te regije protežu na istok i zapad zemaljske kugle. Kroz Perzijski zaljev odvija se čak jedna petina ukupne svjetske trgovine naftom! Hormuz s istočne strane nadzire Iran, a sa zapadne omanski sultanat, koji s Iranom, upravo iz tog razloga, za razliku od ostalih arapskih monarhija Perzijskog zaljeva (s izuzetkom Katara) ima stabilne i partnerske odnose, što često izaziva nervozu Saudijske Arabije.





Iran je do sada već više puta prijetio blokadom Hormuškog tjesnaca, a zadnji je put to u prosincu prošle godine učinio osobno predsjednik Hasan Rouhani, kada je upozorio, kako se, „ako SAD jednom odluče blokirati iranski izvoz nafte, nafta iz Perzijskog zaljeva neće izvoziti uopće“. Podsjećamo kako osim Irana, kroz taj zaljev naftu i plin izvoze „divovi“ iz OPEC-a: Saudijska Arabija, Irak i Kuvajt. Osim toga, početkom studenog prošle godine iz vrha iranskih vjerskih krugova stiglo je upozorenje kako Teheran ima pravo stvoriti uvjete za cijenu nafte od 400 dolara za barel, ukoliko odluči djelovati u Perzijskom zaljevu, i da niti „jedna kaplja nafe iz regije neće otići na izvoz“, pri čemu će za 90 minuta sve države Perzijskog zaljeva biti uništene“ (Ahmad Alamolhoda, iranski klerik).

Naravno, američke oružane snage pod zapovjedništvom spomenutog CENTCOM-a uvijek upozoravaju Iran kako će u slučaju njegove blokade Hormuškog tjesnaca američka vojska i njezini regionalni saveznici „osigurati slobodu plovidbe brodova svugdje gdje to omogućuje međunarodno pravo“. Problem je jedino u tome što i iranski brodovi imaju pravo – na to isto pravo.

Bilo kako bilo očekuju nas burna vremena. Indija, kao jedna od najvećih uvoznica iranske nafte, s Iranom je već ranije postigla sporazum o plaćanju njegove nafte indijskim rupijima umjesto dolarima i eurima, upravo zbog izbjegavanja mogućih američkih sankcija. Međutim, upravo danas je indijski ministar energetike Darmendra Pradhan izjavio kako je Indija spremna u slučaju potrebe nadomjestiti iransku naftu iz drugih izvora.  Ali Kina, iako je već ranije najavila smanjenje uvoza iranske nafte, od nje jednostavno ne može odustati jer je upravo ona i njezina najveća uvoznica. A zamjenu za takve količine nemoguće je pronaći jer su trgovinske „staze“ tog energenta, kao, uostalom i bilo čega drugog, već odavno „utabane“ i određene tj. postoje više-manje stalni kupci kada je riječ o velikoj i ozbiljnoj trgovini „crnim zlatom“. Slično stanje kao s Kinom je i ono s Japanom. Npr., u prvom tromjesečju ove godine Turska je uvozila 97 tisuća barela iranske nafte dnevno, Japan 108 tisuća barela, Indija 258 tisuća, Južna Koreja 387 tisuća, a Kina čak 613 tisuća barela iranske nafte dnevno (ostale zemlje uvozile su u prva tri mjeseca ove godine 226 tisuća barela iranske nafte dnevno). Iz tih je podataka vidljivo kako je Iran izvozio gotovo 1 700 000 barela nafte dnevno, što znači kako američke sankcije do sada nisu imale prevelik učinak u odnosu na predsankcijsko razdoblje kada je ta zemlja izvozila oko 2 200 000 barela dnevno. Zbog svega ovoga u Trumpovoj administraciji i raste nervoza pa je zato i objavljena gore spomenuta odluka. Međutim, onaj njezin dio, o potpunom izbacivanju iranske nafte sa svjetskog tržišta, ipak je već potez ozbiljnog geopolitičkog karaktera.





Ovdje, svakako, treba dodati kako potezi Washingtona ipak nisu samo geopolitički motivirani, već da, također, imaju i snažnu ekonomsku dimenziju kroz pokušaj izbacivanja Irana s naftnog tržišta i osiguranja novih tržišta za američke proizvođače nafte. Tako su, primjerice, od uvođenja Trumpovih sankcija Iranu američke tvrtke gotovo udvostručile svoj izvoz nafte u Južnu Koreju.

U svakom slučaju pozicija Teherana u velikoj će mjeri ovisiti o stavovima Rusije i Kine tj. o pitanju – jesu li mu te dvije mega-države spremne pomoći u bilo kojem pogledu u njegovim protuameričkim najavljenim potezima. A upravo ovu Trumpovu odluku mnogi analitičari smatraju dodatnim pritiskom na Kinu. Iako je meni osobno vrlo čudno da bi se Trump na nju odlučio bez konzultacija s Pekingom (ako ne i s vladama ostalih 7 država), u vrijeme kada njegova dva glavna pregovarača o trgovinskom sporazumu upravo spremaju kovčege za let u Peking, ali isto tako ako znamo koliko se Kina oštro protivi bilo čijim pritiscima, poglavito onima vezanim uz njezinu energetsku politiku.

Tako je službeni Peking jučer objavio svoje protivljenje jednostranim američkim sankcijama protiv Irana, kazavši, kako Kini nitko ne može određivati s kim će ona surađivati, a s kim neće. Kineska vlada će, priopćeno je u tamošnjem MVP, donijeti niz mjera kojima će zaštititi interese kineskih tvrtki koje posluju s Iranom. „Kina namjerava igrati konstruktivnu ulogu u zaštiti međunarodnog energetskog tržišta“, navedeno je, između ostalog, u priopćenju kineskog MVP od ponedjeljka, 22. travnja.

A da je stanje ozbiljno svjedoči i činjenica da ruski predsjednik Vladimir Putin u petak putuje u Peking gdje će se sastati s kineskim čelnikom Xi Jinpingom. Iako je službeni razlog njegovog dolaska sudjelovanje na međunarodnom forumu „Jedan pojas-jedan put“, na kojem će sudjelovati 37 šefova država ili vlada, kao i direktorica MMF-a Christine Lagarde i glavni tajnik UN-a Antonio Gutteres, teško je neočekivati kako dvojica državnika neće razgovarati i o rastućoj napetosti američko-iranskih odnosa s obzirom na njihovo snažno partnerstvo s Teheranom. S druge strane, u četvrtak u Washington stiže japanski premijer Shinzo Abe, službeno s ciljem razgovora o summitu G20, koji se održava tek iduće godine u japanskoj Osaki.

I za sam kraj: bilo kakav vojni scenarij, u kojem će se Iran, prema logici stvari, osim SAD-u automatski morati suprostaviti i Saudijskoj Arabiji i Izraelu, „miriši“ puno više na globalni nego regionalni sukob u kontekst kojeg će ga se primarno nastojati pozicionirati. Jer Iran je i po snazi i po utjecaju puno više od „samo“ Zaljevske države. Ako ništa drugo, jedan je od glavnih i vrlo rijetkih protivnika SAD-a koji se to ne libi priznati i sukladno tome djelovati, što u uvjetima rastuće globalne geopolitičke napetosti glavnim američkim globalnim suparnicima, Rusiji i Kini, itekako puno znači s obzirom na deficit njima odanih i savezničkih zemalja. Jer gubitak Irana i njegovo pokoravanje od strane SAD-a u današnjim bi uvjetima umnogomu otežalo daljnje geopolitičke i geoekonomske planove Rusije i Kine na Bliskom istoku (i ne samo tamo), iako oni, naravno, niti izbliza nisu vezani isključivo uz suradnju s Teheranom.

A samom Iranu preostaje sve manje manevarskog prostora. Tome treba pridodati i njegovo uzaludno iščekivanje operacionalizacije, proteklih mjeseci glasno najavljivane odluke EU o startu posebnog platnog mehanizma koji bi omogućio nastavak uvoza iranske nafte u EU bez straha od američkih sankcija. Od EU se puno više od pukih riječi i nije moglo očekivati, na što je tiho upozoravala i sama iranska vlada. Ali ako Iran, na kraju, bude ostavljen od svih i „stješnjen uza zid“, njegove reakcije mogu biti uistinu nepredvidljive. Zato ostaje za vidjeti hoće li se Donald Trump usuditi „ići do kraja“ po pitanju blokade Irana i iranskog izvoza nafte, ili je to samo dio njegovih, već dobro poznatih velikih psiholoških igara (uz kombinaciju navodno uvijek spremne odluke o primjeni vojne sile, kao najjačeg elementa spomenute „igre“), ili će reterirati kao po pitanju Sjeverne Koreje ili Sirije? Osim toga Iran je po SAD kudikamo opasniji protivnik od jedne Venezuele, s kojom Washington ima puno više problema nego li je to prvotno očekivao. Najviše zbog za sada još uvijek čvrste ruske i kineske  potpore vladi Nicolasa Madura. A hoće li takva potpora Moskve i Pekinga biti iskazana i Teheranu  tek ostaje za vidjeti. Jer Teheran je do sada uvijek izbjegavao bilo kakva bliska savezništva s velikim vanjskim igračima, uporno ustrajavavši (velikim dijelom i zbog svoje bogate i slavne perzijske carske prošlosti), na smjeru isključivog samostalnog vođenja vanjske politike u regiji, očito precjenivši svoj utjecaj i svoje mogućnosti u novonastalim geopolitičkim odnosima, ma koliko one bile velike. Jer bez „sigurnosnog kišobrana“ velikih vanjskih igrača ( Rusije i Kine) njegove su opcije za konačan uspjeh u sukobu sa SAD-om i drugim regionalnim silama vrlo sužene. Taj rat, ukoliko bi do njega i došlo, Iran, samostalno, jednostavno ne može dobiti, a može izgubiti sve – uključno i državnost u obliku kakva je ona danas. Teheran na kraju donosi ključnu odluku – pokoriti se SAD-u ili ustupiti dio svojih bliskoistočnih interesa Rusiji i Kini u zamjenu za sigurnost!

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like