ERNST PUTZI HANFSTAENGL stvorio je Adolfa Hitlera

Putzi je Hitlera sreo u minhenskoj pivnici i odlučio je pomoći političaru u usponu za kojeg je vjerovao da može pružiti spas poniženoj Njemačkoj. Uz pomoć supruge Helen ‘uljudio’ je Hitlera, upoznao ga s visokim društvom koje ga je financiralo te je komponirao nacističke marševe i smislio pozdrav ‘Sieg Hail’.

Pijani dokoni bonvivan i ženskar slučajno je zabasao s još par sudruga u alkoholu na još jedno “putno” piće u minhensku pivnicu Kindl-Keller upravo u trenutku kad je jedan opskurni političar počeo svoj govor. Kako se političar zakuhtavao s govorom, bonvivan je odložio kriglu piva, rekao prijateljima da začepe te se sa svakom izgovorenom riječi vatrenog govornika sve više trijeznio, da bi na kraju govora potpuno egzaltiran pristupio čovjeku za kojeg nikada prije nije čuo.

“To kako ste vi za dva sata elektrizirali ljude neće se ponoviti u sljedećih deset tisuća godina. Sa svime što ste rekli slažem se u devedeset i pet posto slučajeva, no nećemo se valjda svaditi oko pišljivih pet posto u koje spadaju ti huškački napadi na Židove. Samo, ima jedan problem. Izgledate poput konobara u restauraciji provincijske željezničke postaje, to morate promijeniti i uspjeh vam je zagarantiran”, rekao je pijani bonvivan opskurnom političaru, nakon čega je počelo njihovo po svemu neobično prijateljstvo. Opskurni političar bio je Adolf Hitler, dok je pijani bonvivan bio Ernst Sedgwick Hanfstaengl, od milja zvan Putzi, nasljednik izdavačkog carstva i niza umjetničkih galerija s obje strane Atlantika koje mu je ostavio otac Edgar, ljubavnik sestre austrijske carice Elisabethe i zaručnice ekscentričnog bavarskog kralja Ludwiga II., princeze Sophie Charlotte.

Junak Harvarda

Putzi je rođen u Muenchenu, krsni kum bio mu je princ Ernst II., vojvoda od Saxe-Coburg Gothe, a na njegov odgoj uvelike je utjecala majka, plavokrvna Amerikanka Katharine, nećakinja sjevernjačkog generala Johna Sedgwicka koji se proslavio u Američkom građanskom ratu, te je rodbinski bila vezana gotovo sa svim prominentnim obiteljima Nove Engleske, pa tako i s roditeljima budućeg američkog predsjednika Franklina Delana Roosevelta. Putzi je mladost proveo u Bavarskoj, a po majčinoj želji upisao je prestižno američko sveučilište Harvard, gdje je studirao povijest umjetnosti i filozofiju. Šarmantni Bavarac s perfektnim znanjem materinskog jezika odmah je postao miljenikom visokog društva. Na raskalašenim studentskim zabavama okupljene je zabavljao svojim majstorskim bravurama na klaviru te je istovremeno slomio mnoga ženska srca.




Slika 1: Putzi, kao majstor klavira, slamao je ženska srca

Za sveučilišni nogometni klub skladao je himnu “Fight Harvard”, a jedanput je odjeven skočio u vodu i od utapanja spasio nespretnog veslača kanua. Spašeni veslač bio je Theodore Roosevelt junior, sin aktualnog američkog predsjednika. Sutradan su novine Boston Herald izašle s naslovnicom “Hanfstaengl, harvardski junak”, a Putzi je pozvan u Bijelu kuću, gdje je entuzijastičnim sviranjem oduševio američkog predsjednika i usput potrgao više žica na klaviru Steinway Grand te započeo doživotno prijateljstvo s njegovim sinom. Tijekom studija prijateljevao je i bjesomučno se opijao u prestižnom Hasty Pudding Clubu, u koji su mogli ući samo privilegirani harvardski studenti, s budućim proslavljenim piscem T. S. Eliotom, novinarom i komunističkim agitatorom Johnom Reedom, političkim komentatorom Walterom Lippmannom koji je godinama poslije smislio sintagmu “hladni rat” te sa svojim daljim rođakom Franklinom Delanom Rooseveltom. Po završetku studija preuzima obiteljsku galeriju na Petoj aveniji u New Yorku i postaje rado viđen član visokog društva. Njegovu galeriju često je posjećivao i bivši američki predsjednik Theodore Roosevelt, koji mu je jednom prilikom rekao kako mu zavidi na poslu.





“Dragi Putzi, tvoj posao je da odabireš najljepše slike, dok je moj posao političara da biram manje zlo”, rečenica je koju je Putzi kasnije često citirao. Na raskošnom vjenčanju ženi se Amerikankom njemačkog podrijetla Helen Niemeyer, ljepoticom koja se svojevremeno fotografirala u pozi Kipa slobode, samo lagano ogrnuta američkom zastavom. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata Putziju je galerija oduzeta kao neprijateljska imovina pa se on po okončanju oružanih sukoba sa suprugom i tek rođenim sinom Egonom seli u rodni Muenchen.

Opskurni političar

Tu se šokirao stanjem u poslijeratnoj Njemačkoj. Ništa ga više nije podsjećalo na slavno carstvo koje je ostavio u mladenačkoj dobi, a oko sebe je vidio samo rasulo, bijedu i kaos. U tim je okolnostima upoznao Adolfa Hitlera te je u njemu odmah vidio budućeg spasioca Njemačke. Nakon upoznavanja u pivnici Kindl-Keller, Putzi je Hitlera pozvao na primanje u svoju raskošnu vilu. Kada mu je otvorio vrata, prenerazio se. Hitler je na sebi imao kratke kožne hlače s bijelim dokoljenkama, otrcani sako i tanku kravaticu pa ga je na brzinu, da ga drugi otmjeni gosti s kojima ga je htio upoznati ne vide, odvukao u sobu i presvukao u smoking.




Slika 2: Putzi i Adolf Hitler u druženju

Tako dotjerani Hitler svidio se uzvanicima koji su nakon par njegovih parola odlučili financirati njegovu strančicu u nastajanju. No, Putzi je uvidio da samo sa smokingom neće riješiti problem Hitlerova imidža pa se dao u ozbiljan posao pretvaranja austrijskog provincijalca u njemačkog gospodina. Sate i sate provodio je s Hitlerom u jezičnim vježbama, pokušavajući mu izbaciti gornjoaustrijski sleng iz glave, dok ga je Puztijeva supruga Helen učila bontonu, odijevanju i ponašanju za stolom. Putzi je pogriješio što je Helen uključio u proces transformacije Hitlera jer se političar u usponu neutješno zaljubio u nju. Svakodnevno joj je slao cvijeće, a Putzi ga je jednom zatekao kako plače u njezinu krilu izjavljujući vječnu ljubav. No, ni ta strast prema njegovoj supruzi Putzija nije odvojila od Hitlera. Skupljo mu je novčane priloge, stranački tjednik na četiri stranice Volkischer Beobachter novcem koji je dobio od prodaje galerije u New Yorku, koja mu je vraćena, pretvorio je u moderne dnevne novine kojima je smislio zaglavlje sa sloganom “Kruha i rada”. Prekomponirao je svoje navijačke harvardske pjesme u marševe Hitlerovih jurišnih odreda, a poklič “Fight Harvard” zamijenio je sa “Sieg Heil” koji je postao nacistički pozdrav.

Ekstaza žena

Prisustvovao je svim Hitlerovim javnim nastupima i uvijek bi ga fasciniralo kako svojim govorničkim sposobnostima žensku publiku obavezno dovede do ekstaze, a muškarce uzbudi do stadija mahnitosti. Osokoljen minhenskim uspjesima, Hitler se osjetio dovoljno jakim da preuzme vlast u cijeloj Njemačkoj, usprkos tome što izvan Bavarske gotovo nitko nije čuo za njega. Dobio je podršku proslavljenog njemačkog generala iz Prvoga svjetskog rata Ericha Ludendorffa te je iz minhenske pivnice Burgerbraukeller u studenome 1923. pokrenuo državni udar. Hitler je naivno mislio da će se gradska policija pridružiti puču, no oni su na njega i pratnju otvorili vatru. Nacisti su se razbježali, a na ulici je ostalo ležati šesnaest mrtvih pučista, koji su kasnije postali mučenici 3. Reicha, i četiri policajca čije su udovice deset godina poslije ostale bez mirovine, dok je Hitler pri padu iščašio rame i pobjegao u Putzijevu vilu. On nije bio ondje jer je nakon propalog puča u kojemu je sudjelovao pohitao prema Austriji, ali je Hitlera ranjena, krvava i blatnjava dočekala njegova neuzvraćena ljubav Helen. Pozvala je liječnika koji mu je namjestio rame, a kada je policija pokucala na vrata vile, Hitler je uzeo svoj pištolj te ga prislonio uz sljepoočnicu uz riječi: “Sve je gotovo, neću dopustiti da me ti psi uhvate živa”. Helen je energičnim potezom zbunjenom i malodušnom Hitleru na rubu suicida izbila pištolj iz ruke te je vikala na njega da se ne smije ubiti jer bi to bio čisti kukavičluk te da bi tim činom ostavio na cjedilu svoje sljedbenike i nju samu. Hitler se slomio i bez otpora predao policiji. Suđenje za veleizdaju pretvorio je u političku predstavu kojom je postao poznat u cijeloj Njemačkoj te je osuđen na blagu kaznu koju je izdržavao u zatvoru Landsberg, gdje je kratio vrijeme diktirajući svom tajniku Rudolfu Hessu svoj politički manifest “Mein Kampf”. Po odsluženju kazne Hitler je iz zatvora najprije otišao u Putzijevu vilu, gdje su on i Helen priredili svečanu večeru u čast njegova puštanja na slobodu. Na večeri je Hitler, koji još nije postao vegetarijanac, pojeo puricu koju je zasladio svojim omiljenim austrijskim kolačima te se sretan i opušten u prijateljskom okruženju prepustio svojim lamentiranja o skidanju versajskih lanaca i pretvaranju Pariza u ruševine.

Redigiranje ‘Mein Kampfa’

Putzi se odmah bacio na redigiranje “Mein Kampfa” u kojem je iskrižao sve uvredljive pridjeve i brojne nepotrebne superlative te je financijski pomogao izdavanje političkog manifesta koji će uskoro biti najprodavanija knjiga u Njemačkoj. Zbog svih svojih zasluga Putzi je, uz često drogiranog i pijanog zračnog asa iz Prvoga svjetskog rata Hermanna Goeringa, neuspješnog uzgajivača pilića Heinricha Himmlera, neostvarenog pisca Josepha Goebbelsa i ambicioznog mladog arhitekta Alberta Speera, postao članom Hitlerova najužeg kruga. Često je budućeg Fuehrera zabavljao klavirskim koncertima, a Hitler je posebno volio njegovu izvedbu Wagnerovih “Majstora pjevača” uz koju je često marširao po sobi, tako da su Putzija zlobnici nazivali “Hitlerovim osobnim pijanistom”. Kako je nakon sloma burze na Wall Streetu i početka velike ekonomske krize Hitleru porasla popularnost u Njemačkoj, zadužio je poluamerikanca Putzija da pomoću svojih veza stvori i u inozemstvu pozitivno mišljenje o nacističkoj stranci. Angažirao je najpoznatiju američku žensku novinarku Dorothy Thompson te vodećeg radijskog novinara CBS-a Hansa von Kaltenborna koji su napravili niz intervjua s vođom nacističke stranke. Amerikanci, uključujući i veleposlanika, nisu bili impresionirani Hitlerom, smatrali su da takva osoba koju su okarakterizirali kao “operetnog političara” i “sumanutog križara” nikada neće zavladati Njemačkom te su ismijavali Putzija zbog njegove zaluđenosti Hitlerom. No, prevarili su se. Hitler je dobio većinu glasova na izborima i u siječnju 1933. postao kancelarom Njemačke, a Putzija je za nagradu imenovao šefom odjela za tisak njegova ureda. Kako se Hitler učvršćivao na vlasti, počela mu je smetati Putzijeva blizina koja ga je podsjećala na otužne trenutke njegova političkog uspona te ga je sve rjeđe pozivao na druženja u svom alpskom odmaralištu u Berchtesgadenu.

Odao se pijankama

Kako je gubio Hitlerovu naklonost, razočarani Putzi se potpuno predao svom starom hobiju, konstantnom opijanju i jurcanju za djevojkama.

Slika 3: Putzi, Adolf Hitler i Hermann Goering u neformalnom druženju

U svom uredu za tisak organizirao je glamurozne i raskalašene zabave, na kojima su bili gosti uglednici iz zemlje i inozemstva, a o kojima je poslije danima brujao cijeli Berlin. Među njegovim ljubavnicama našle su se i američka književnica Djuna Barnes, kao i Hitlerova obožavateljica, sestra supruge osnivača Britanske unije fašista, sir Oswalda Mosleya, bitanska plemkinja Unity Mitford. Zbog svog raskalašenog ponašanja Putzi je stekao brojne neprijatelje, među kojima i svemoćnog ministra propagande Josepha Goebbelsa, kojemu nije toliko smetalo što Putzijev ured za tisak nije pod njegovom kontrolom, nego to što je bacio oko na brojne glumice i starlete koje je Goebbels, ionako sklon izvanbračnim avanturama, smatrao svojim vlasništvom. Putzijeva supruga više nije mogla podnositi njegove eskapade pa su se razveli, što se Hitleru, koji je još gajio intimne osjećaje prema njoj, nije svidjelo, a kada je čuo kako pijani Putzi po berlinskim gostionicama blebeće kako se njemački vojnici u Španjolskome građanskom ratu uopće ne bore, nego samo ganjaju prostitutke i opijaju se portugalskom madeirom, odlučio mu se osvetiti. Goebbels, koji je Hitleru prenio te tračeve, nadao se da će Putzijevo tijelo osvanuti u nekoj šumi u okolici Berlina kao i tijela brojnih nacističkih oponenata, no Hitler nije imao ništa takvo na umu za Putzija koji mu je, unatoč svim svojim manama, još bio drag. Odlučio se s njim našaliti kako je to učinio i s Eugenom Hadimowskim koji ga je godinama molio za poziciju šefa državnog radija. Dao je Goebbelsu nalog da tiska par brojeva novina u kojima stoji kako je Hadimowski imenovan direktorom radija te je presretnog “novoimenovanog šefa” zamolio da pred isključenim mikrofonom održi pozdravni govor. Društvo okupljeno oko Hitlera valjalo se od smijeha taštini Hadimowskog, a nesretni je čovjek, nakon što je otkrio kako je bezočno ismijan, zbog osjećaja srama zatražio prijevremeno umirovljenje.

Kobna šala

Nešto slično Hitler je namijenio i Putziju. Njegov posebni izaslanik došao mu je s Hitlerovom porukom da mora hitno odletjeti u Španjolsku, gdje će intervjuirati vođu nacionalističke pobune, genrealisimusa Francisca Franca. Hitlerov izaslanik mu je na rastanku uručio kuvertu sa zapečaćenim nalogom koji smije otvoriti tek u trenutku kada se zrakoplov odlijepi od zemlje. U transportnom zrakoplovu bila je i skrivena kamera koja je snimala Putzijevu reakciju kada je otvorio kuvertu u kojoj je stajalo da će biti padobranom bačen na teritorij koji drže španjolski komunisti te da mu je zadatak inflitrirati se među njih i postati špijun. Putzi se prenerazio te zelen u licu počeo lupati po vratima pilotske kabine tvrdeći da se moraju vratiti u Njemačku jer se dogodila velika greška. Pilot nije odgovarao na lupanje i deranje prestravljenog putnika, nego ga je smirenim glasom obavještavao o položaju zrakoplova i minutaži do njegova iskakanja. Snimka Putzijeva mahnitanja po zrakoplovu toliko je nasmijala Hitlera da se digao sa stolice i poslije sjeo u prazno, no šala mu je ubrzo prisjela. Po unaprijed izrađenom scenariju, zrakoplov s Putzijam samo je kružio Njemačkom i u jednom trenutku pilot je rekao prestravljenom putniku da moraju prisilno sletjeli zbog kvara. Sletjeli su u Leipzig, a Putzi je bio uvjeren da ga Hitler želi ubiti i baciti iz zrakoplova bez padobrana te je iste večeri pobjegao u Švicarsku, nakon čega se prebacio u Veliku Britaniju. Hitler je pobjesnio jer je Putzi znao sve tajne nacističkog režima pa mu je pisao pisma objašnjavajući da je to bila samo šala te ga je pozivao da se vrati u Njemačku, a kao znak dobre volje, u Veliku Britaniju je pustio i njegova sina Egona. No, Putzi je bio npovjerljiv, a promijenio je mišljenje i uvidio da se zbilja radilo o šali kada mu je Reichsmarchall Hermann Goering osobno dostavio filmske snimke njegova prestrašenog divljanja u zrakoplovu. Taman se spakirao za Njemačku, kada je izbio Drugi svjetski rat pa su ga Britanci zadržali kao neprijateljskog stranca i visokopozicioniranog člana nacističke stranke.

Cinkao kolege

No, nije dugo ostao u britanskom zarobljeništvu, iskoristio je svoje stare rodbinsko-prijateljske veze pa mu je američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt omogućio da otputuje u Sjedinjene Države. Tu Putzi postaje savjetnik svom daljem rođaku i dugogodišnjem prijatelju Rooseveltu, za kojeg je izradio biografije četiristo nacističkih vođa te na sedamdeset stranica psihološki profil Adolfa Hitlera. Tu je Hitlera opisao kao psihotičnu osobu za koju vjeruje da nije sposobna imati normalan seksualni kontakt, a opčinjenost njegovom suprugom Helen kao “platonsko degeneričnu bez mogućnosti realizacije”. Dok se Putzi bavio cinkanjem svojih bivših kolega, njegov sin Egon, kojemu je Hitler bio krsni kum, dobrovoljno se prijavio u zrakoplovstvo Sjedinjenih Država te je svojim nadređenima ponudio da ga izbace padobranom u blizini Berchtesgadena, gdje će on ubiti diktatora. Taj plan je odbačen kao neostvariv. Nakon rata Putzi se vratio u Njemačku, gdje je do smrti izdavao knjige o umjetnosti. Vratio se supruzi Helen koja je s vremenom postala tolerantnija prema njegovim ljubavnicama i opijanju. U memoarima se pokušao opravdati pa je naveo kako u pivncu Kindl-Keller nije došao slučajno, nego ga je to zamolio američki vojni ataše, bivši kolega s Harvarda. Ta je tvrdnja malo vjerojatna s obzirom na to da se u to vrijeme za Hitlera nisu zanimali ni stanovnici susjedne ulice od pivnice, a kamoli američko veleposlanstvo. Putzi je 1974. prisustvovao 65. obljetnici diplomiranja na Harvardu, a na druženju na kojemu su se pjevale stare navijačke pjesme koje je on skladao nitko nije spominjao njegovu nacističku prošlost. Američki novinar William Lawrence Shirer koji je pratio Hitlerov uspon na vlast opisao je Putzija kao žovijalnog i neodgovornog klauna koji u svojoj djetinjastoj gluposti uopće nije bio svjestan kakvu je štetu pričinio čovječanstvu.

 

Komentari

komentar

You may also like