POLJACI SU PRIJE DOLASKA NJEMAČKE VOJSKE POBILI VIŠE TISUĆA ŽIDOVA

Povijest židovske zajednice u Poljskoj seže u prošlost više od tisuću godina. Dok su Židovi u ‘mračnom’ srednjem vijeku u cijeloj Europi bili izloženi šikaniranju koje je često prelazilo u pogrome s velikim brojem žrtava, Poljska je prema njima bila najtolerantnija zemlja, čak su je zvali paradisus iudaeorum (Raj za Židove). Prvi Židovi su na teritorij današnje Poljske stigli u desetom stoljeću, dok je masovno naseljavanje počelo nakon Prvoga križarskog rata, kada su stvorene i njihove trajne društvene zajednice. Poljski kralj Boleslav III., čija se država sastojala samo od plemića i njima podložnih kmetova, te je kao takva gospodarski stagnirala, uvidio je korisnost Židova u razvoju kraljevstva. Poveljom im je dao nebrojena prava pa su se oni neometano počeli baviti trgovinom i bankarstvom te otvarati brojne manufakturne radionice. Čak su kovali i poljski novac, na koji su, uz domaće, stavljali i hebrejske oznake, pa su ubrzo postali glavna okosnica Boleslavove države. Židovska prava proširio je kralj Kazimir III. Veliki, koji je čak imao židovsku ljubavnicu Esterku. Židovima je dopustio osnivanje autonomnih zajednica, gospodarskih udruženja i škola, te je smrću kažnjavao otimanje židovske djece i njihovo prisilno krštenje, kao i skrnavljenje židovskih groblja i vjerskih objekata, pa je prozvan “Kraljem Židova i kmetova”. S druge strane, Rimokatolička crkva nije pozitivno gledala na prosvijećenost poljskih kraljeva i njihovu vjersku tolerantnost pa je neuki puk punila pričama o židovskoj povezanosti sa samim vragom, ritualnom ubijanju djece i pijenju njihove krvi te nezaobilaznom teorijom da su upravo oni krivi za Isusove muke i njegovo pribijanje na križ.

Potpuni monopol

No, koliko god su napadi Crkve bili jaki, što je dovelo i do nekih sukoba u kojima je život izgubila nekolicina ljudi, zaštita kralja i visokog plemstva bila je još jača. Dok su u cijeloj Europi židovske zajednice nestajale u vatri zbog optužbi da su donijele kugu, sušu, glad, poplave, oluje i slične nepogode, u Poljsku se preselilo tri četvrtine svih Židova te su u relativnom miru i tolerantnom okružju, koje je povremeno remetila Katolička crkva, napredovali u svojim poslovima. Situacija se počela mijenjati nakon treće trodiobe Poljske krajem 18. stoljeća, kada su kraljevstvo rascijepale Rusija, Austrija i Pruska. Židovi koji su se našli pod vlašću ruskog cara gotovo istog trenutka su se našli na meti pogroma i bezobzirnih pljački koje su nerijetko završavale brutalnim ubojstvima, dok je situacija u dijelovima koji su pripali Austriji i Pruskoj bila donekle podnošljivija, no više nisu imali svog kralja koji bi ih štitio od crkvenih progona, brojna prava su im ograničena i trajno im je zabranjen bilo kakav rad u državnim institucijama. Budući da su na području Poljske imali potpuni monopol nad bankarskim poslovima, ubrzo su na sebe navukli i mržnju domicilnog plemstva. Kako nakon ukidanja kmetstva u austrijskim i pruskim dijelovima Poljske posjedi više nisu donosili prihode, plemići skloni raskalašenom ponašanju, pijanim orgijama i gradnji luksuznih palača sa skupocjenim uvoznim namještajem, počeli su se zaduživati. Naravno, dugove nisu mogli vraćati te su uskoro Židovi postali vlasnici brojnih imanja. Tako su plemići uz pomoć Crkve počeli huškati bivše kmetove, a sada potpuno neuke seljake protiv Židova, čime su narodu, koji se do tada nije pretjerano obazirao na svoje židovke sugrađane, počeli stvarati antisemitske osjećaje koji su s vremenom kulminirali, tako da je Poljska od svojevremenog “Raja za Židove” postala zemlja s najizraženijim antisemitizmom. Kako je rastao poljski nacionalizam i borba za vlastitu državu, tako je istovremeno rasla i mržnja i prema svim manjinama, a posebno prema pripadnicima semitske zajednice za koje se tvrdilo da žive na krvi poljskoga naroda. S osnivanjem Republike Poljske na kraju Prvoga svjetskog rata, situacija je za 3,5 milijuna Židova, što je činilo 10 posto cjelokupnog stanovništva, postala gotovo nepodnošljiva, te je u vremenu bezakonja i uspostave nove vlasti u brojnim pogromima stradalo oko 150 tisuća Židova. Gotovo svi Židovi živjeli su u gradovima, u nekima su činili čak 70 posto stanovništva, a u samoj Varšavi trećina građana bila je semitskog podrijetla. Uz to su u svojim rukama držali većinu industrijskih pogona, banaka, trgovina i obrtničkih radnji, a više od polovice poljskih studenata, liječnika, pravnika, ekonomista i slobodnih umjetnika bili su Židovi. Sve je to izazvalo zavist i mržnju prema zajednici s kojom su stoljećima živjeli u miru, te je poljska vlada poduzela niz mjera kako bi ekonomiju zemlje vratila u “narodne” ruke. Uveden je cenzus po kojem je na fakultetima moglo biti najviše sedam posto židovskih studenata, zabranjivana su brojna sportska, kulturna i druga udruženja, a najveći udar Židovi su doživjeli kada je država nacionalizirala industrijska poduzeća, s pomoću kojih je uvela dampinške cijene na razne proizvode i robu široke potrošnje, što je dovelo do bankrota više od tristo tisuća malih obrta u židovskom vlasništvu. Išlo se tako daleko da se udruga za zaštitu životinja uspjela izboriti za zakon koji zabranjuje košer klanje životinja.

Zajednička platforma

Poljska vlada planirala je uvesti rasne zakone koji bi bili identični Nirnberškim zakonima nacističke Njemačke, u dnevnom tisku svakodnevno su se objavljivale teorije o judeo-masonsko-boljševičkoj uroti, a državno glasilo Gazeta Polska malo prije izbijanja Drugoga svjetskog rata u uvodniku je objavilo kako Poljska može riješiti sve svoje nesuglasice s 3. Reichom na zajedničkoj platformi rješenja židovskog pitanja. Nakon izbijanja rata i kapitulacije Poljske, zemlja je paktom Ribbentrop-Molotov podijeljena između Njemačke i Sovjetskog Saveza. U njemačkom dijelu odmah su uvedeni rasni zakoni i Židovi su smješteni u geta, dok su nešto bolje sreće bili u sovjetskom dijelu, gdje je život izgubilo više tisuća ljudi, i to uglavnom iz ideoloških razloga, dok je mnogo Židova postavljeno na čelne pozicije u lokalnoj samoupravi jer su Sovjeti mrzili Poljake koji su ih vojno porazili i ponizili 1919. godine, a i Židovi su bili obrazovani, za razliku od većine ruralnog stanovništva na istoku Poljske. Pravi užas nezamislivih razmjera počeo je napadom Njemačke na Sovjetski Savez. Kako je mržnja prema Židovima postojala otprije, a pojačala se do neslućenih razmjera zato što su ih komunističke vlasti postavile na vodeće položaje, Poljaci su i prije dolaska njemačke vojske uzeli “pravdu” u svoje ruke. Tako je život izgubilo više tisuća ljudi. U gradiću Jedwabne seljaci su krampovima, vilama i motikama masakrirali veći dio židovske zajednice, dok su ostale žive spalili u obližnjoj staji, a u Wasoszu su željeznim motkama smrskali glave svojim suseljanima, pri čemu nisu poštedjeli ni starce ni bebe u kolijevkama. Došlo je do paradoksalnih situacija u kojima je njemačka vojska, s obzirom na to da još nije bila donesena odluka o konačnom rješenju židovskog pitanja, spašavala Židove od “povampirenih” Poljaka, te su ih rasporedili u obližnja geta. No, većinu “spašenih” Židova ubrzo su pobili pripadnici njemačkih Einsatzgruppen koji su imali zadatak “očistiti” osvojena područja na istoku. U okupiranoj Poljskoj Nijemci su poticali poljski antisemitizam, nudeći velike novčane nagrade za uhvaćene bjegunce, dok je poljska Plava policija, nazvana po mornaričkoplavoj boji uniformi, aktivno sudjelovala u pogromu i hapšenju židova.



Slika 1 i 2: Poljska policija pomaže nacistima u hapšenju Židova

Slika 3: Antisemitski poljski plakat uoči 2. svjetskog rata

Zapovjednici Plave policije Aleksander Reszczynski, koji je postao žrtva atentata komunističkog pokreta otpora, i Marian Kozielewski, koji je uspio pobjeći u SAD, poslije rata su proglašeni izdajnicima, no danas ih u Poljskoj slave kao heroje jer se smatra da su ostali lojalni izbjegličkoj vladi u Londonu i da su aktivno potpomagali antikomunistički pokret otpora – Armiju Krajowu.

Buržoaske sklonosti

Unatoč sudjelovanju Poljaka u holokaustu, otimanju židovske imovine i useljavanju u njihove stanove i kuće, veliki broj Poljaka spašavao je nesretnike, čime su se izložili smrtnoj opasnosti zbog propisane smrtne kazne za pomaganje Židovima, tako da Poljska ima najveći broj Pravednika među narodima, njih 6836. Strahote holokausta preživjelo je jedva tristo tisuća od prijeratnih 3,5 milijuna Židova, a one “sretnike” koji su izvukli živu glavu iz nacističkih logora, kada su se vratili svojim kućama, dočekao je novi šok. U gradovima i mjestima u kojima su živjeli lokalno stanovništvo nije očekivalo njihov povratak pa su se iz svojih potleušica preselili u puno luksuznije nekretnine te su s nelagodom gledali na povratak pravih vlasnika. Ni nova komunistička vlast nije s dobrodošlicom dočekala preživjele jer su ih smatrali nenarodnim elementom s buržoaskim sklonostima i neprihvatljivim ideološkim stremljenjima te je žmirila na učestala ubojstva. Tako je u poslijeratnom kaosu uglavnom iz imovinskih razloga ubijeno oko dvije tisuće Židova. Najgori pokolj dogodio se u Kielceu, gradu u kojemu je prije njemačke okupacije živjelo 24 tisuće Židova, a kućama se vratilo njih samo 250. Budući da su njihovi stanovi i kuće bili zauzeti, preživjele povratnike smjestili su u zgradu Židovske općine, gdje su gotovo svakodnevno bili žrtve kamenovanja i raznih, u početku verbalnih prijetnji koje bi rezultirale ponekim prebijanjem bivšega logoraša. Situacija se zaoštrila kada je u srpnju 1946. nestao osmogodišnji dječak Henryk Blaszczyk. Kada se nestali mališan vratio kući nakon dva dana izbivanja, roditeljima je rekao da su ga oteli Židovi te da su mu u podrumu njihove Općine pili krv i pred njegovim očima ubili više djevojčica i dječaka koje su potom pojeli. Ispričao je također da je doslovno pobjegao ispod krvničkog noža i na slobodu se provukao kroz dimnjak. Koliko god Henrykova priča zvučala neuvjerljivo, njegovi su roditelji slučaj prijavili Narodnoj miliciji. Milicionari su pregledali Općinu, no ne samo da nisu našli nikakvu zatočenu djecu nego zgrada nije imala ni podrum. Za miliciju je slučaj bio zatvoren, no građani Kielcea nisu bili zadovoljni istragom. Tako su se “mudre glave” okupile u lokalnoj gostionici, gdje je sa svakim promilom alkohola rasla mržnja i gnjev protiv Židova, a strasti je potpirivao umirovljeni gradonačelnik koji je ulje na vatru dolijevao srednjovjekovnim pričama o ubojstvu Isusa i ritualnom ispijanju krvi te ubijanju djece. Situacija je sličila scenama iz horor-filmova Rogera Cormana, samo što ovaj put bijesni građani s bakljama i vilama u rukama nisu krenuli na Vincenta Pricea u ulozi vješca Josepha Curwena, nego na zgradu Židovske općine. Bijesna gomila, među kojom su bili i milicionari i pripadnici komunističke službe sigurnosti, upala je u zgradu i počela linčovati stanare. Jedan od njih, bivši pripadnik pokreta otpora, izvadio je pištolj i na mjestu ubio dvojicu napadača, nakon čega je uslijedio pravi masakr.

Slika 4: Pokop Židova koje su Poljaci masakrirali u Kielceu

Njega su sjekirama rasjekli na komade, trotjednu bebu bacili su kroz prozor, a ostale stanare izvukli na dvorište, gdje je na njih kamenjem, vilama, sjekirama, željeznim šipkama i noževima navalila razjarena gomila. U masakru su ubijene 42 osobe, dok je 50-ak zadobilo teške ozljede od kojih se mnogi nisu oporavili do kraja života. Vjerojatno bi svi stanari Općine bili pobijeni, da masakr nije prekinuo dolazak poljske vojske.

Poruka vlasti

Vijest o masovnom ubojstvu u Kielceu se proširila te su u cijeloj Poljskoj počeli napadi na Židove pa ih je više od tisuću do kraja tjedna izgubilo živote. Tek kada se cijela Europa zgrozila nad pogromom, komunistička vlast u Poljskoj je za pokolj u Kielceu optužila izbjegličku vladu u Londonu koja je navodno preko svojih agenata pokušala diskreditirati novu vlast. Organiziran je državni pogreb ubijenih koji je osiguravala vojska, a devetero protivnika režima koji nisu imali veze s masakrom po kratkom postupku je osuđeno na smrt i pogubljeno. No, poruka vlasti bila je više nego jasna pa je više od 240 tisuća Židova koji su preživjeli sve muke holokausta do kraja 1946. zauvijek napustilo svoju domovinu. Tek nakon pada komunističke vlasti u Poljskoj dječak koji je zapalio iskru pogroma, Henryk Blaszczyk, priznao je da je izmislio cijelu priču od straha da ga ne prebije njegov inače nasilni otac Walenty, jer se zaigrao i zaspao na jednom štaglju te je ostao vani još jedan dan smišljajući što će reći kada se vrati kući. Tako se prisjetio priče starijih o Židovima, a verzija koju je ispričao roditeljima činila mu se najprihvatljivijom. Tako je u Poljskoj ostalo samo oko 50 tisuća Židova, a vlasti su dobile priliku da se i njih riješe 1967., tijekom Šestodnevnog rata u kojemu je Izrael vojno uništio Egipat, Siriju i Jordan. Sovjetski Savez je zbog “agresorskog” rata prekinuo diplomatske odnose s Izraelom, dok je satelitska poljska vlast Židove proglasila novim nacistima, što je izazvalo niz antisemitskih prosvjeda i rezultiralo emigracijom većeg dijela židovskog stanovništva. Tako se brojka nekoć najveće židovske zajednice na svijetu danas svela na oko deset tisuća. Uz brojne svađe i međusobne optužbe, poljsko–izraelski odnosi nisu riješeni do danas, pa je poljski predsjednik Andrzej Duda bio jedini čelnik EU-a koji nije sudjelovao na nedavnom memorijalnom obilježavanju 75. godišnjice oslobađanja nacističkog logora Auschwitz u Jeruzalemu. Na istom skupu nedolazak poljskog predsjednika iskoristio je i ruski predsjednik Vladimir Putin, optuživši Poljsku za dosluh s Hitlerom i antisemitizam uoči rata.

Komentari

komentar

loading...

You may also like