I dok Ujedinjeno Kraljevstvo nikada nema problema s tim tko je na vlasti u Washingtonu zbog posebne strateške važnosti međusobnog savezništva, europskim kontinentalnim zemljama to nikako nije svejedno. Posebno sada, kada su se njihove elite u potpunosti podredile Bidenovoj administraciji i sukladno tome sotoniziraju Trumpa gdje i kada god to treba. To im nije teško s obzirom na krajnje negativna iskustva koja su s njim imale u vrijeme njegovog mandata obilježenog diplomatskim stilom slona u sobi s porculanom. Međutim, vremena se opet mijenjaju i nikad su nepredvidljivija
Poljska igra svoje geopolitičke igre iako je naizgled vjerna članica Europske unije. Njena povremena odstupanja od zadanih pravila briselskih elita i soliranja po pitanju pojedinih politika Europske unije (poput migrantske ili pravosudne) u vrijeme bivše konzervativne vlade Tadeusza Morawieckog itekako su živcirala Bruxelles pa je ovaj prijetio, pa čak i uvodio pojedina ograničenja protiv Varšave u smislu povlačenja novca iz zajedničkih fondova.
Osim toga, Poljska je godinama gradila i specifične odnose sa Sjedinjenim Državama te se sve više nametala kao njihov ključni saveznik na europskom kontinentu, poglavito na istočnom krilu NATO saveza. Taj proces intenzivnog zbližavanja Varšave i Washingtona počeo je u vrijeme Trumpove administracije, a sam je Donald Trump osobno posjetio Poljsku i tom prilikom u njoj otvorio američku vojnu bazu. Istodobno je Njemačkoj prijetio povlačenjem svih američkih vojnika s njenog teritorija, ostavivši je obrambeno nezaštićenom, te njihovim prebacivanjem u Poljsku ukoliko vlada tadašnje kancelarke Angele Merkel ne počne s većim proračunskim izdvajanjima za NATO savez.
Varšava diktira smjer?
Tako ojačana, sa SAD-om za leđima, Poljska je sve češće pokušavala diktirati i vanjskopolitički smjer EU-a čemu su se dugo oštro opirale ključne, stare članice – prije svega Njemačka i Francuska (to je posebno vidljivo nakon ruske invazije na Ukrajinu što Poljska obilato koristi kroz status predfrontovske države o kojoj onda Kijev najviše i ovisi u smislu dobivanja odnosno dostave pomoći). Naime, njihovi (francuski i njemački) višedesetljetni pa i stoljetni)interesi nisu se htjeli dovoditi u pitanje ili mijenjati zbog ambicija jedne nove članice EU-a, ekonomski o njima potpuno ovisne, a još k tome i iz slavenskog kruga zemalja, koje su, htio to netko priznati ili ne – za germanske i frankofonske zemlje uvijek bili „druga liga“ – vječito u sjeni njihove dominacije.
Konkretno, Varšava je težila većem zbližavanju EU-a sa SAD-om (očito i po nagovoru samoga Washingtona) – zapravo potpunom vanjskopolitičkom podređivanju EU-a američkim interesima čemu su se ključne članice Unije ali i sam Bruxelles u početku protivile protivile (u Trumpovoj administraciji). Štoviše! Povremeno su, u većoj ili manjoj mjeri, nastavljale maštati o nekakvoj europskoj strateškoj autonomiji i zajedničkim europskim vojnim snagama (izvan samog NATO-a što je za SAD, koji se smatra njihovim osloboditeljem u Drugom svjetskom ratu bilo potpuno neprihvatljivo). Sada je to završena priča, a razgovori o zajedničkoj europskoj vojsci svedeni su isključivo u okvire djelovanja u sustavu NATO-a, što prevedeno na jezik politike znači – pod patronatom Washingtona.
Orbanov poučak
Slično Poljskoj ponašala se (i još se uvijek ponaša) i Mađarska, odnosno njen premijer Viktor Orban. Živcira čelnike EU-a i ključnih prijestolnica svojim pogledima na migrantsku politiku, ne dozvoljava miješanje u unutarnju mađarsku politiku, a na vanjskopolitičkom planu solira i više od Poljske. Međutim, za razliku od potonje, solira u smjeru Rusije s kojom održava kontakte i nakon njene invazije na Ukrajinu i uvođenja strogih zapadnih sankcija protiv Moskve. Štoviše, sankcijama se oštro i protivio (na kraju ih je većinu prihvatio), ali je za neke od njih za Mađarsku, u ime proklamiranog jedinstva EU-a uspio ishodovati izuzeće, poput onih od nametanja sankcija na rusku naftu ili pak nuklearnu energiju. O prvoj Mađarska izrazito ovisi, dok joj je jedinu atomsku centralu Pakšu izgradio ruski Rosatom, a njega je Budimpešta već angažirala i za proširenje iste koje je u planu.
Međutim, naizgled čudna mađarska vanjska politika (a zapravo se radi isključivo o primarnoj brizi za ključne nacionalne interese) nije stala na tome. Tako Budimpešta već duže vrijeme gradi čvrste odnose s Erdoganovom Turskom (s kojom je EU do jučer bio gotovo u permanentnim svađama ili napetostima), s europske pozicije gledano po ljudskim pravima deficitarnim Azerbajdžanom (plin, nafta), kao i Izraelom, kojeg na sav glas podržava u njegovom ratnom pohodu na Pojas Gaze (čemu se u međuvremenu morao pokoriti i EU iako su pojedine, i važne članice povijesno imale vrlo suzdržan odnos prema njemu zbog neriješenog palestinskog pitanja, pa čak i protiv Izraela zbog toga pokretale sankcije).
Osim toga Viktor Orban je, poput poljskih elita, održavao bliske odnose i s Donaldom Trumpom u vrijeme njegova predsjedanja, a to je potvrdio i svojim nedavnim posjetom Trumpovoj rezidenciji kada ga je potonji počastio i epitetom jednog od najvećih europskih državnika. Taj Orbanov posjet također je naišao na oštre kritike unutar Europske unije čije elite se u potpunosti oslanjaju na politiku aktualnog američkog predsjednika Joea Bidena – zakletog Trumpovog neprijatelja.
Međutim, igra ide dalje.
Dudin poučak
Tako je danas američki medij Politico objavio kako je poljski predsjednik Andrzej Duda s Trumpom večerao i razgovarao o ratovima u Ukrajini i na Bliskom istoku, kao i o potrošnji NATO saveza.
Dvoipolsatna večera održana je u Trumpovom stanu u luksuznom njujorškom Trump Toweru, gdje je bivši predsjednik odsjeo u vrijeme dok se suočava sa suđenjem zbog novih optužbi za seks s maloljetnicama.
“Proveli smo četiri prekrasne godine zajedno”, rekao je Trump novinarima prije večere, pojavivši se s Dudom u predvorju Trump Towera. “Možda ćemo ovo morati ponoviti.”
Trumpov stožer dao je malo informacija o sastanku, ali je objavio da su razgovarali o Dudinom prijedlogu da zemlje NATO-a povećaju svoje izdatke za obranu na 3% svog BDP-a. To je stav koji je poljski predsjednik iznio i u autorskom tekstu u The Washington Postu prošlog mjeseca. Duda je u članku ustvrdio kako “imperijalističke ambicije Rusije i agresivni revizionizam guraju Moskvu prema izravnom sukobu s NATO-om” te da Savez mora biti spreman suprotstaviti se prijetnji.
Trump se odbio posvetiti obrani NATO-a, rekavši da će svoju potporu uvjetovati trošenjem najmanje 2% bruto domaćeg proizvoda saveza na obranu. Duda je očito ponudio više, dobro znajući da će Amerika u svakom slučaju ostati glavni sponzor saveza.
Večera s Dudom bila je posljednja u nizu razgovora koje je Trump vodio sa svjetskim čelnicima posljednjih mjeseci. Uoči izbora u studenom razgovarao je s prijestolonasljednikom Saudijske Arabije Mohammedom bin Salmanom, ručao s britanskim ministrom vanjskih poslova Davidom Cameronom te se sastao s argentinskim predsjednikom Javierom Mileyem i spomenutim Viktorom Orbanom.
Politico podsjeća da Trump i Duda već dugo imaju blizak odnos. Duda je čak svojedobno predložio da se vojna baza u Poljskoj nazove “Fort Trump”, a posjetio je Bijelu kuću 2020. dok je Trump bio u jeku kampanje za reizbor. S druge strane Duda, čiji mandat završava 2025., tjerao je Bidenovu administraciju da pruži više pomoći Ukrajini čemu Trump nije sklon.
Biden slabi američku globalnu moć: ‘Strašilo kojeg se gladne ptice više ne boje’
Zaključak
Očito je da se pojedine europske zemlje aktivno počinju pripremati za moguću smjenu vlasti u Bijeloj kući od iduće godine, tj. za ponovni dolazak Donalda Trumpa na čelo SAD-a (što je posve izgledno ukoliko ga u tome ne spriječe sudske presude).
I dok Ujedinjeno Kraljevstvo nikada nema problema s tim tko je na vlasti u Washingtonu zbog posebne strateške važnosti međusobnog savezništva, europskim kontinentalnim zemljama to nikako nije svejedno. Posebno sada, kada su se njihove elite u potpunosti podredile Bidenovoj administraciji i sukladno tome sotoniziraju Trumpa gdje i kada god to treba. To im nije teško s obzirom na krajnje negativna iskustva koja su s njim imale u vrijeme Trumpovog mandata obilježenog diplomatskim stilom slona u sobi s porculanom – koji je gazio sve pred sobom, ne mareći za tuđe argumente, interese, zabrinutosti. „America First“ bio je i ostao moto njegovog programa i vladavine SAD-om.
U tom je smislu sada puno lakše Mađarskoj, a posebno Poljskoj koja vodi svojevrsnu dvostruku politiku: nedavno izabrani premijer Donald Tusk, iako Trumpov imenjak, ljevičar je i posve europski orijentiran političar i svojedobni predsjednik Europske komisije (što će biti ključni osigurač za Varšavu u slučaju nove Bidenove pobjede), dok je predsjednik Andrzej Duda čvrsti konzervativac koji će se itekako znati prilagoditi eventualnim promjenama američke vanjske politike kroz dolazak Donalda Trumpa.
Slično će se dogoditi i s ostalim zemljama EU-a gdje je došla ili bi tek mogla doći na vlast desnica, što će se itekako odraziti i na budući saziv Europskog parlamenta kroz izbore u ljeto ove godine.
Na kraju će sve ovisiti o 5. studenom i volji američkih građana na biralištima. Naravno, ako im se dozvoli veliki revanš kojeg sada svi očekuju, tj. ako ga ne spriječi sprega visoke politike i pravosuđa. Ukoliko do tih izbora dođe, bit će to pravi show i neviđeni spektakl. Poglavito izborna noć, prema kojoj ove naše, europske, izgledaju kao predstave za djecu u vrtićima i loša imitacija originala.
