Prije 102 godine dva su potpuno različita čovjeka proglasila stvaranje Jugoslavije. Srbijanski regent i prestolonasljednik Aleksandar Karađorđević je od malih nogu bio svjestan da se njegova obitelj na prijestolje popela krvavim prevratom. Također bio je svjestan da se revolveri i sablje časnika zavjerenika uvijek mogu okrenuti prema njemu. Da bi se riješio tog straha naredio je sudsko ubojstvo svog opasnog političkog protivnika pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa.
Nasuprot Aleksandru bio je Ante Pavelić Zubar, vrlo civilizirani bečki đak koji je najprije bio radikalni pravaš, a onda pristalica jugoslavizma. On, kao i mnogi drugi u Hrvatskoj, pojma nije imao o tome kako je teško i krvavo osvojiti i sačuvati vlast na Balkanu.
Ovo je vrlo sažeti pogled iza kulisa stvaranja Jugoslavije koje kriju politički krimići s pucnjavom iz beogradskog revolvera.
Pucanj iz beogradskog revolvera
Naime, globalno poznati sarajevski pucnji smušenog i radikalnog srpskog đaka Gavrila Principa koji je smatrao kako je hrvatsko-srpska pomirba moguća samo pod okriljem Srbije, otkrivaju realnu odgovornost službenog Beograda za Prvi svjetski rat.
O toj temi se već više od stotinu godina vodi ozbiljna historiografska rasprava koja je u Hrvatskoj manje-više nepoznata.
U moru povijesnih izvora i literature, čije bi nabrajanje iziskivalo previše prostora i vremena, i danas je vrlo aktualno stajalište koje je 1930. iznio međunarodno poznati američki povjesničar Harry Barnes.
Beogradski imperijalizam
„Sigurno je da su srpski zavjerenici planirali ubojstvo nadvojvode Franje Ferdinanda učiniti sredstvom strmoglavljivanja Europe u rat, dok su austrijski vojni i civilni dužnosnici bili odlučni isto djelo upotrijebiti za dugo odgađano kažnjavanje Srbije. Pitanje je samo koji je od ovih planova bio nečasniji i opasniji.“
Iza ovih riječi je ondašnja imperijalna računica službenog Beograda koji je strateški „bacao oko“ na široko područje od današnje Austrije do današnje Grčke i Albanije ciljajući na asimilaciju južnih Slavena.
Najbrutalniji primjer ove računice su riječi srbijanskog veleposlanika u Beču Jovana Jovanovića koji je 1913. u razgovoru s austrougarskim ministrom vanjskih poslova za Makedonce rekao da su etnička „masa kojoj se pridijevaju nacionalna obilježja, a koja u stvari samo traži slobodu i sigurnost. Kada to dobije bit će dobri Srbi ili dobri Bugari“.
Dakle Makedonci su trebali biti etnička masa za izgradnju srpske i bugarske države. Slično kao i Hrvati koje je tadašnji beogradski premijer Nikola Pašić smatrao dijelom srpsko-hrvatskog naroda koji nema nikakvu državnost i koji je stoga upućen na Kraljevinu Srbiju.
Nasuprot ovome u Beču je početkom XX. stoljeća nastala zamisao o austrougarskoj Jugoslaviji koja je milom ili silom trebala obuhvatiti i Srbiju.
Kada se zna sve ovo, jasno je kako je neprijateljstvo Beograda i Beča iza kojeg su se na 1914. diplomatski i vojno „postrojile“ velike europske sile bilo ključno za izbijanje Prvog svjetskog zbog čega se o suodgovornosti Srbije raspravlja više od jednog stoljeća.
Odgovornost Srbije
U tom je smislu vrlo zanimljiv srbijanski diplomat Miloš Bogićević koji je napustio Srbiju i stao na stranu Njemačke ustvrdivši kako je Srbija vodila agresivnu vanjsku politiku s osloncem na Rusiju pri čemu je četničkim gerilcima, koji iz današnje perspektive izgledaju kao državno sponzorirani terorizam, dala slobodne ruke za djelovanje u inozemstvu.
Ovu, beogradsku imperijalnu računicu istražio je globalno poznati povjesničar Christopher Clark sa Sveučilišta u Cambridgeu čija je knjiga „Mjesečari“ uzburkala duhove u Srbiji.
Naravno, postoje i potpuno drugačija stajališta.
Primjer toga je suvremeni beogradski povjesničar Mile Bjelajac koji je postavio vrlo znakovito historiografsko pitanje:
„Kako to da je za Europu najopasniji bio mali srpski nacionalizam i imperijalizam?“
Naime, kad se imaju u vidu vrlo isprepleteni imperijalni ciljevi europskih velikih sila početkom XX. stoljeća i ambicija službenog Beča da kad-tad „proguta“ Srbiju, ovaj je argument svakako zanimljiv.
Sve u svemu pitanje suodgovornost Srbije za Prvi svjetski je rat vrlo realan i zanimljiv povijesni problem koji se ne može svesti na upiranje prstom u službeni Beograd, odnosno na negiranje njegove odgovornosti.
OKVIR Stogodišnja kontroverza
Ovaj tekst je napisan na temelju autorovog znanstvenog članka „Stogodišnja kontroverza o suodgovornosti Srbije za Sarajevski atentat i Prvi svjetski rat“ koji donosi podatke iz 65 historiografskih, politoloških i memoarskih naslova, uglavnom nedostupnih u Hrvatskoj. Članak će u izaći prosincu 2020. ili u siječnju 2021. u uvaženom historiografskom časopisu Radovi Instituta HAZU u Zadru.
