Geopolitika News

„Ljudi moji, pa što će se to dogoditi?“, vikao je svojedobno u sportskom deliriju „besmrtni“ hrvatski komentator Mladen Delić. Iako se ova legendarna uzrećica itekako može odnositi na sinoćnji senzacionalni poraz engleske nogometne reprezentacije od Islanda na EP u Francuskoj, ovom prigodom ona se ipak tiče politike. Kao takvu moglo bi ju se bez problema postaviti i u kontekst nedavne odluke Britanaca o izlasku njihove zemlje iz EU ali danas ćemo je ipak promatrati kroz jedan drugi događaj.

Senzacionalna vijest sinoć je stigla iz Moskve. Naime, turski predsjednik R.T. Erdogan uputio je pismo isprike ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu zbog rušenja ruskog bomberdera na granici sa Sirijom, i to sedam mjeseci nakon nepromišljenog čina koji Turskoj nije donio nikakve strateške benefite, a čitav svijet doveo do ruba katastrofe.

Sablasno prazne turske plaže i pusti ili zatvoreni hoteli u najpoznatijim turističkim odredištima, razdiranost zemlje terorizmom i građanskim ratom s tamošnjim kurdskim postrojbama, milijarde dolara šteta zbog uvedenih ruskih gospodarskih sankcija, propast Erdoganovog „europskog smjera“ turske politike i sukob s Bruxellessom, njemačko izglasavanje turskog genocida nad Armencima, sve veće nezadovoljstvo turskih građana, političke oporbe i medija zbog Erdoganove politike „čvrste ruke“ na granici uvođenja diktature – samo su neki od čimbenika koji su utjecali na odluku predsjednika Erdogana da svom ruskom kolegi, s kojim je u deset godina vladavine uspostavio osobne prijateljske odnose a dvije države doveo do razine strateških partnera da bi ih potom jednim nepromišljenim potezom doveo na sam rub ratnog sukoba s globalnim posljedicama, uputi pismo isprike.

Sadržaj pisma:

Prije detaljnije analize tog čina, Geopolitika.news objavljuje sadržaj pisma turskog čelnika upućenog osobno ruskom predsjedniku 27. lipnja:

Rusija je za Tursku prijatelj i strateški partner s kojim turske vlasti ne bi željele kvariti odnose. „U nas nikada nije bilo želje i predumišljaja srušiti zrakoplov u vlasništvu Ruske Federacije“.

Predsjednik Erdogan dalje navodi kako je osobno “preuzeo na sebe sve rizike i uložio velike napore kako bi mi preuzeli tijelo poginulog ruskog pilota od sirijske oporbe i prebacili ga u Tursku. Ceremonija predsahrane bila je provedena u skladu s religioznim i vojnim procedurama. Sav taj posao proveli smo na razini dostojnoj tursko-ruskih odnosa. Želim još jednom izraziti svoju sućut i duboku žalost obitelji poginulog ruskog pilota i kažem – oprostite. Svim srcem dijelim njihovu bol. Obitelj ruskog pilota mi smatramo kao tursku obitelj. U ime olakšanja boli i težine nanesenog gubitka, mi smo spremni za bilo koju inicijativu“.

U osobnoj poslanici predsjednika Erdogana predsjedniku Putinu navodi se, kako je u odnosu prema turskom državljaninu čije se ime povezuje sa smrću ruskog pilota (nakon katapultiranja na njega je pucano sa zemlje, op.ZM.) započeta i vodi se sudska istraga. Turski predsjednik izražava svoje duboko žaljenje glede proizišlog i naglašava spremnost učiniti sve moguće za uspostavu tradicionalno prijateljskih odnosa između Turske i Rusije, a također i zajedničko reagiranje na krizno stanje u regiji i borbu s terorizmom.

Važno je napomenuti kako je turski predsjednik još 14. lipnja, dakle, svega nepuna dva tjedna ranije, diplomatskim kanalima uputio čestitku ruskom predsjedniku i ruskom narodu u svezi državnog praznika Dana Rusije. Međutim, taj čin nije naišao na od turskog čelnika i njegovog savjetnika Jemila Ertema očekivanu reakciju sa strane ruskog predsjednika – bolje rečeno, čestitka je primljena prilično hladno, uz ponovljene već poznate ruske uvjete Turskoj koji bi eventualno mogli dovesti do otpočinjanja procesa poboljšanja odnosa. Radi se u prvom redu o jasnoj službenoj isprici Ankare ruskom narodu i obitelji poginulog pilota i ispalti kompenzacija za pretrpljeni gubitak i učinjenu štetu. Međutim, predsjednik Putin je tom prigodom prethodno naglasio i to, da bi Rusija željela normalizirati odnose s Turskom ali da su „agresivna djelovanja s turske strane“ u trenu uništile bogato iskustvo međusobnih odnosa.

Dakle, samo dva tjedna kasnije predsjednik Erdogan popravlja sadržajne nedostatke iz prethodne čestitke i, čini se opravdano, očekuje pozitivnu reakciju službene Moskve. On je u jučerašnjem pismu upotrijebio „čarobnu“ riječ – „isprika“ i time „progutao“ sve svoje vlastite i toliko puta javno izgovorene fraze o tome, da se nikada neće ispričati Rusiji zbog rušenja njezinog zrakoplova koji je povrijedio turski zračni prostor.

U gornjem dijelu teksta navedeni su vjerojatni glavni razlozi iznenadne i neočekivane geste turskog čelnika. Međutim, čini se kako je njegovu odluku još više ubrzao i nedavni rezultat britanskog referenduma o Brexitu iz kojeg je postalo jasno kako EU ulazi u razdoblje dugotrajne političke krize i nestabilnosti, rasta ksenofobije i islamofobije zbog rastuće ugroze islamističkog terorizma, socijalnih tenzija i td. U takvim uvjetima, EU za Tursku više nije privlačan politički okvir. O tome svjedoče i najnoviji rezultati istraživanja javnog mišljenja turskih građana, prema kojima većina njih više ne podržava ulazak svoje zemlje u EU, a predsjednik Erdogan je prije dva dana po tom pitanju najavio čak i mogućnost referendumskog izjašnjavanja.

U takvim okolnostima, kada je Turska u teškom gospodarskom stanju i pod viskokim stupnjem sigurnosne ugroze od unutarnjeg i vanjskog terorizma i krvavih i neizvjesnih vojni u njoj susjednim državama Siriji i Iraku u koje su sve više upletene glavne svjetske sile, kada joj je sa strane Rusije „odrezan“ put prema Istoku, a SAD ipak predaleko i ne baš previše prijateljski nastrojen (izuzev po obrambenim pitanjima u sklopu NATO saveza), najnoviji Erdoganov potez, koliko se god činio po njega i njegovu politiku ponižavajućim, ima itekako smisla.

Što se tiče Rusije, ona ne može ignorirati ispriku turskog predsjednika ali iz čitave situacije mora izvući pouke. Turska je već prilično davo prešla iz zone stabilnosti u zonu nestabilnosti, najviše zbog svoje agresivne vanjske politike zbog koje se vrlo brzo uspjela posvađati s gotovo svim dojučerašnjim prijateljima. Ta politika Ankare negativno se odrazila i na samu Rusiju kroz novu destabilizaciju kavkaške regije. Rusija je, naravno, svo vrijeme znala za probleme iz sfere geopolitike i sigurnosti ali je pogrešno vjerovala da sve to može nadići uspostava širokih pa i strateških međusobnih gospodarskih odnosa i da će „miris novca“ i blagostanja nivelirati geopolitičke apetite novih turskih stratega. Međutim, Rusija se prevarila i to jako bolno. Puno više u psihološkom nego materjalno-financijskom smislu. Malo komu je na našim prostorima poznato kako je ruski predsjednik Putin na dan rušenja ruskog zrakoplova, što u ljutnji što u vidljivoj tuzi, izjavio kako se osjeća kao da mu je Erdogan zabio nož u leđa, kazavši po prvi puta kako je Erdogan jako pogriješio jer mu je (Putin) osobno nudio takve kompenzacije po pitanju bliskoistočne regije, kakve mu Zapad nikada neće dozvoliti te mu nije jasno zašto je Rusiji okrenuo leđa.

Ali Rusiji je Turska susjedna zemlja i ona se od nje ne može (i ne želi) izolirati. Samo što će politika Moskve ubuduće, to je sasvim sigurno, u odnosima s Ankarom voditi puno oprezniju politiku. Njihovi odnosi možda će se s vremenom i normalizirati ali je vrlo teško da će opet dosegnuti razinu iz doba prije rušenja ruskog zrakoplova. Dobri, a poglavito strateški odnosi, grade se vrlo dugo ali se političkom glupošću brzo urušavaju i teško i sporo obnavljaju. Osim toga, vjerovati Turskoj u trenutku kada se dvije zemlje nalaze na suprotnim stranama opasnog sirijskog sukoba, Rusiji nije moguće.

Međutim, bila isprika predsjednika Erdogana iskrena ili ne, nju se ipak može promatrati u kontekstu spoznaje turskog političkog vrha o realnom položaju turske države u međunarodnom poretku. Možda je upravo ta spoznaja najbolje izražena i prvim riječima novog turskog premijera Binalija Yildirima nakon dolaska na tu funkciju (poslje ostavke bivšeg premijera i tvorca neoosmanske političke doktrine zemlje Ahmeta Davutoglua), prema kojoj će Turska od sada voditi politiku povećanja broja prijatelja i smanjivanja broja neprijatelja. Koliko će to uspjeti po pitanju Rusije ostaje za vidjeti.

U Hrvatskoj je medijski posve neopaženo prošla informacija o prošlotjednom „zajedničkom pismu“ svih djelatnika američkog State Departmenta upućenom predsjedniku Baracku Obami, kojim ga se moli da „bombardira Damask“ na temelju prava proizišlog iz potpisanog dogovora o primirju (u odnosu na strane koje ga krše, op.a.). Neovisno o tome što državni tajnik John Kerry kaže kako razumije želje svojih suradnika koje su u skladu s njegovim nedavnim riječima iz Osla, kada je Rusima rekao da „američko strpljenje nije beskonačno“, od realizacije tih želja, naravno, neće biti ništa. Nakon takvog „soliranja“ državnih službenika „mimo“ znanja njihovog šefa, u normalnim okolnostima uslijedila bi njihova automatska razrješenja i otkazi, međutim, ništa od toga se neće dogoditi. A upravo ta činjenica ukazuje na sve veću nervozu Washingtona u neočekivano produljenoj sirijskoj krizi zbog koje je, izgleda, i u najvišoj politici postalo dopušteno štošta onog što je donedavno bilo nezamislivo.

Paralelno s riječima državnog tajnika, direktor američke obavještajne službe CIA-e John Brennan u svom govoru pred posebnim vijećem za obavještajne poslove američkog Kongresa izjavio je kako se, „prema našim ocjenama, trenutačno u Siriji i Iraku nalazi oko 18-22 tisuće boraca terorističke organizacije ‘Islamska država’. Dobro u toj vijesti je to da se radi o ‘značajno manjem’ broju od onog u prošloj godini, kada je on iznosio 33 tisuće ‘radikalnih elemenata’.“ Čelnik CIA-e izjavio je kako se „u Libiji nalazi 5-8 tisuća ISIL-ovaca, u Egiptu nekoliko stotina, ako ne i više od tisuću, u Jemenu nekoliko stotina, u Afganistanu i Pakistanu stotinu, u Nigeriji – za sada, oko 7 tisuća“.

Naravno, najinteresantnije su njegove opservacije koje se odnose na Siriju jer su na tom području neposredno – jedna pokraj druge – angažirane vojne snage dvaju najvećih antagonista današnjice, SAD-a i Rusije, svake sa svojim interesima i lokalnim saveznicima. CIA-in direktor Brennan se osvrnuo na činjenicu prema kojoj je u Siriji aktivna i teroristička organizacija „Jabhat al-Nusra“, okarakteriziravši je kao „sirijsku al-Qaidu“. U njoj djeluje „nekoliko tisuća boraca, dio kojih sudjeluje u vojnim akcijama protiv predsjednika al-Assada, a dio planira izvršenja terorističkih napada u drugim državama i regijama“.

Pogrešne procjene za Libiju i Jemen

Naš analitički portal Geopolitika.news se slaže s procjenom broja boraca „Islamske države“ u Siriji i Iraku, kao i opisanom tendencijom njihovog smanjivanja koje će se nastaviti nakon oslobađanja Faludže u Iraku i Rakke u Siriji. Osim toga, oslobađanjem sjevernih sirijskih gradova Manbija i Tabke, praktično će se odsjeći sve komunikacije „Islamske države“ za šverc nafte preko turskog teritorija, čime će se dodatno otežati njezino financiranje i logistika. Međutim, ne bismo se složili s procjenama direktora CIA-e koje se odnose na ISIL-ove borce u drugim zemljama regije. Naime, prosuđujemo kako njihov broj u Libiji ne premašuje tri tisuće, a također smatramo kako „Islamska država“ kao organizacijska struktura u Jemenu ni ne postoji. Tamo je od islamističkih snaga jedino relevantan jemenski ogranak „al-Qaide“ i političke strukture vezane uz „Muslimansku braću“, a pojedinačno pristigli borci-najamnici iz inozemstva često se samo formalno i u svrhu povećanja imidža koriste nazivom „brenda“ „Islamska država“ iako s njom zapravo nemaju ništa, a na samom terenu se priključuju različitim političkim grupacijama i njihovim postrojbama.

Međutim, posve druga priča u odnosu na „Islamsku državu“ – od sviju osuđenu na smrt, jest ona o „Jabhat al-Nusri“. Iako ju gosp. Brennan pravilno označava kao „sirijsku al-Qaidu“, stvar je u tome da u odnosu na nju Amerikanci ništa ne poduzimaju. Štoviše, njihove se borce navedenim izvješćem prvog američkog obavještajca počelo i dijeliti na „klasične“ vojnike i one koji se bave terorizmom, a što je opasna teza. Jer potpuno ista paralela onda bi se mogla povući i u odnosu na „Islamsku državu“ gdje je također dio, a vjerojatno i većina boraca „klasičnog“ tipa koji izvršavaju bojeve zadaće u ratnim uvjetima na terenu, dok se drugi dio bavi planiranjem i operacionalizacijom terorističkih akcija, a možemo im pridodati i treći dio koji se bavi financiranjem čitave organizacije. Suvremene terorističke organizacije masovnoga tipa imaju takav ustroj, za razliku od prethodnih koje se nisu bavile otvorenim ratovanjem tj. nisu imale potrebu za borcima na bojišnicama. Iz tog razloga, tezu gosp. Brennana, uza uvažavanje funkcije i institucije kojoj je na čelu, smatramo neprimjerenom s obzirom na implikacije koje može prouzročiti. Ne bi bilo prvi put da se u geopolitičke svrhe počne kalkulirati s „dobrim“ i „lošim“ teroristima, već s obzirom na to čijim interesima njihove aktivnosti pogoduju ili ne.

Bashar al-Assad i rusko-američko razmimoilaženje

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, očito imajući u vidu navedenu izjavu čelnika CIA-e, vrlo brzo je optužio SAD da „namjerno želi sačuvati „Jabhat al-Nusru“ za rušenje Bashara al-Assada“.

Čitav problem zapravo leži u fiksaciji Washingtona na al-Assadovu smjenu zbog navodnih zločina njegovog režima (iza koje se kriju čisti geopolitički interesi), pri čemu nema realnu snagu na terenu da svoje želje pretvori u stvarnost. Zbog toga mu je sve teže i u domaćoj i u međunarodnoj javnosti skrivati vlastito „zatvaranje očiju“ od aktivnosti islamističkih ekstremista na sirijskom tlu, a kojima je glavni cilj identičan američkom – rušenje sirijskog režima. I to usprkos tome što danas ama baš nitko sa sigurnošću Washingtonu ne može jamčiti da bi i eventualne nove sirijske vlasti koje bi oružjem skinule al-Assada bile poslušne američkim interesima, ili, još gore, da ne bi djelovale s pozicija američkih neprijatelja. Slično je i s Izraelom koji je u sigurnosnom smislu u daleko boljem položaju s al-Assadom u Damasku nego nekom osobom iz „Jabhat al-Nusre“, pa makar ona pripadala kontingentu „klasičnih“ vojnika iz te terorističke organizacije. Međutim Tel Aviv je već davno prihvatio strategiju demontaže snažnih arapskih država koje prijete njegovom opstanku (Irak, Libija, Sirija) i njihovo pretvaranje, ako već ne mogu nestati s geografske karte, u nestabilne zemlje primarno zaokupljene same sobom.

Problem za Washington nalazi se unutar sunitskog stanovništva u Iraku i u Siriji koje je, pod pritiskom propagande moćnih arapskih monarhija, u svoja srca i duše prigrlilo ideologiju „IS-a“ i „Jabhat al-Nusre“ do te mjere da drugih relevantnih političkih opcija u tamošnjem življu niti nema. Ne začuđuje zato i nedavno u Parizu (pod punim patronatom Zapada) održana konferencija bivših visokih dužnosnika Baas partije Saddama Husseina, s ciljem da se sunitskom stanovništvu Iraka ponudi (odjednom Zapadu prihvatljiva) alternativna politička platforma desetljećima sotoniziranih Sadamovih sljednika, kao alternativa džihadističkom islamu (poveznica: http://geopolitika.news/analize/groznicava-potraga-zapada-za-postenim-sunitima-bliski-suradnici-sadama-huseina-sastali-se-parizu/). Ako se u tome i uspije, a što je malo vjerojatno jer nije u interesu monarhijama Zaljeva kao ni službenom šijtskom Bagdadu „alergičnom“ na sam spomen „baasista“, postavlja se pitanje kako bi se to odrazilo na sadašnji sirijski režim i državno ustrojstvo utemeljeno upravo na ideologiji stranke Baas kojoj je na čelu al-Assad?

Previše je lutanja sa strane američke bliskoistočne politike koja ukazuju na gubitak strateške inicijative nakon neplaniranog ruskog vojnog miješanja u sirijski sukob. Američka politika od tog događaja pa do danas zapravo i nije iznašla jasnu stratešku alternativu ili svojevrsni „plan-B“, a svoje poteze više-manje donosi ad hoc, prilagođavajući se, a ne planirajući događaje na terenu. Nešto slično kako je to Moskva činila (i još uvjek čini) po pitanju Ukrajine, kada nije očekivala, a time nije bila niti spremna za „kašu“ koju joj je tamo zakuhao Washington i zbog koje ona sada plaća visoku cijenu.

Dogovor Washington-Rijad

Što se tiče „Islamske države“, ona je primarno projekt Katara i njegove uspostave kanala za financijsko-materijalno-kadrovsku potporu – planski do u detalje dogovorenu s Turskom. „Jabhat al-Nusra“ je čisti produkt Saudijske Arabije namijenjen isključivo za „sirijske potrebe“ i rušenje predsjednika al-Assada. Kod onih koji to moraju znati, dobro je poznato kako ta teroristička organizacija u stvarnosti nikakve terorističke napade po svijetu niti ne planira. Problem po SAD je u tome da njezina ideologija nije u skladu s vrijednostima Zapada, dok im je njezino vojno djelovanje u korist Rijada posve prihvatljivo jer je identično američkim interesima kada je u pitanju Assadova budućnost.

A o nužnosti transformacije ideologije „Al-Nusre“ upravo je i govorio čelnik CIA-e J. Brennan na nedavnom sastanku sa saudijskim princom i ministrom obrane Mohammedom ben-Salmanom u Washingtonu. Ona uključuje promjenu kadrovske strukture više i srednje razine unutar političkog i vojnog krila te organizacije. Dogovor je postignut i svodi se na sljedeće: Washington jamči produljenje svoje politike traženja odlaska Bashara al-Assada s vlasti, pri čemu će koristiti sva raspoloživa diplomatska sredstva i pružanje vojne pomoći, a Saudijska Arabija će iskoristiti svoj utjecaj na transformiranje „Jabhat al-Nusre“ u organizaciju više prihvatljivu „civiliziranom svijetu“. To se namjerava učiniti osnivanjem novog saveza koji bi formalno trebao „progutati“ „Al-Nusru“, a na njegovom čelu našla bi se organizacija „Ahrar ash-Sham“ – ona ista koju Zapad već mjesecima odbija staviti na popis terorističkih organizacija usprkos dokazima o njihovoj intenzivnoj suradnji s t.o. „Jabhat al-Nusrom“. U novi savez ušle bi još neke rganizacije koje se upravo ustrojavaju na teritoriju Jordana.

Kada sve skupa sagledamo, postaju jasnije nedavne riječi američkog državnog tajnika upućene Moskvi, koje govore kako „američkom strpljenju dolazi kraj“. Jer ako se najnoviji plan uspješno realizira, Amerikanci dobivaju realnu i snažnu vojnu organizaciju na sirijskom tlu (formalno „očišćenu“ od terorista, a time i prihvatljivu međunarodnoj zajednici), koja bi mogla izvršiti zadaću rušenja al-Assadove vlasti. Takvoj organizaciji SAD bi mogao bez zakonskih ograničenja isporučivati vojnu pomoć, a o popuni borcima brinuo bi se netko drugi.

Naravno da će se u svemu ovome nešto morati pitati i Moskvu i Teheran. Već je sada jasno kako Rusija u Siriju neće slati svoje kopnene postrojbe, a da su iranski vojnici već tamo. Nakon nedavnog sastanka u Teheranu između ruskog, sirijskog i iranskog ministra obrane na kojem je razgovarano o koordinaciji daljnjih aktivnosti u Siriji, jasno je kako će Rusija nastaviti aktivno bojno djelovanje iz zraka, a sirijsku vojsku opremati naoružanjem, dok će se Iran angažirati većim kopnenim snagama – vlastitim, iračkim i libanonskim. Međutim, ako zamislimo rusko bombardiranje spomenutog novog vojnog saveza kojem SAD isporučuje i do sada zabranjeno suvremeno protuzračno oružje, jasno je kako se sirijski sukob novom američkom strategijom izdiže na novu razinu, kojom će se vjerojatno i dalje izbjegavati izravan sraz američkih i ruskih snaga, ali će ih obje dugoročno uvući u sirijski živi pijesak na suprotnim stranama, nešto slično kako je to bilo u Vjetnamskom ratu.

Američki stratezi se u opisanim namjerama i dalje oslanjaju na nesrazmjerno veću gospodarsku i financijsku moć SAD-a u odnosu na onu rusku i smatraju kako politika dugoročnog iscrpljivanja njima ide u korist (kako je to bilo i glede SSSR-a na vrhuncu Hladnog rata). Ali u ovom slučaju nije riječ o tadašnjem sukobu Moskva-Washington u kojem su svi drugi promatrali i stajali po strani. Ovdje se radi o Bliskom istoku – regiji u kojoj su prelamaju silnice i interesi regionalnih i globalnih igrača i o potpuno drukčijim okolnostima u kojima se pogrešno i opasno oslanjati na „dokazane“ teze kako se baš sve može držati pod potpunim nadzorom.

U regiji kojoj Geopolitika.news pridaje pojačanu pozornost jer će se upravo u njoj voditi glavna bitka na globalnom geopolitičkom poprištu između glavnih svjetskih sila, prošlog tjedna nastavilo se složeno stanje u nizu tamošnjih država. To se, kao i obično, poglavito odnosi na Irak, Siriju, Libiju, Jemen i Afganistan, gdje se produžuju oružani sukobi između vladinih snaga i terorističkih grupacija. Napetosti i sukobi produžuju se i u Turskoj, Sinajskom poluotoku i Somaliji, ali pojavljuju se i novi-stari sukobi, poput onog na granici Etiopije i Eritreje.

Sirija:

U većini sirijskih regija nastavljaju se sukobi između vladinih snaga i oružanih grupacija koje se bore protiv službenog Damaska, prije svega t.o. „Islamska država“ i „Jabhat al-Nusra“. Snage „IS“ napadale su na istoku regije Homs i približavale se prije nekoliko mjeseci oslobođenom gradu Palmiri (Tadmor, arap.). Ozbiljne gubitke vladine snage pretrpjele su u regiji Rakka na sjevero-istoku zemlje, gdje ih je postrojba „IS“ u potpunosti izbacila s teritorija koji su osvojile krajem svibnja i početkom lipnja. Zapovjedništvo sirijske vojske planira provesti ponovnu vojnu akciju u regiji Rakka i zauzeti vojnu zračnu luku kraj grada Al-Tabqa. U Istočnoj Guti (predgrađe Damaska) sirijska vojska vratila je nadzor nad kvartom Al-Buharia. Žestoke borbe vode se i u gradu Aleppu i njegovim prigradskim naseljima, a također i u regiji Hama i gradu Deir az-Zour na istoku zemlje. Sirijsko i rusko zrakoplovstvo pružalo je intenzivnu potporu sirijskim kopnenim snagama.

Većinski kurdske postrojbe iz sastava „Sirijskih demokratskih snaga“ (SDS), uz snažnu potporu zrakoplova Zapadne koalicije na čelu s SAD-om, 23. lipnja probile su obranu „IS“ i ušle u grad Manbij sjeveroistočno od Aleppa, a 26. lipnja njihove su snage probile ISIL-ovu obranu i sjeverno od tog važnog grada, smještenog nedaleko od sirijsko-turske granice.

Turska nastavlja prebacivati pojačanja i oružje borcima t.o. „Jabhat al-Nusra“. Zapovjednik stožera ruskih OS general V. Gerasimov izjavio je 20. lipnja, kako „strpljenje glede stanja u Siriji završava kod nas, a ne kod Amerikanaca. Mi svoje obveze i dogovore glede osiguranja prekida vatre i nacionalne pomirbe u Siriji ispunjavamo u potpunosti. Na američkoj strani su svo vrijeme nekakve „teškoće“ s oporbenjacima pod njihovim nadzorom“. Prema ocjeni ruskog generala, teroristi u Siriji aktivno povećavaju svoju snagu i stanje se u toj zemlji iznova pogoršava.

Američki State Department je 20. lipnja objavio, kako su oružane snage SAD-a koncentrirale svoje napore u Siriji na likvidaciju „IS“, a ne na borbu s Asadovom vojskom.

Vođa libanonske šijtske organizacije „Hezbollah“ H. Nasrallah izjavio je 24. lipnja, kako isključuje mogućnost završetka sudjelovanja svojih postrojbi u sirijskom ratu na strani Asadovih snaga.

Šef ruske diplomacije Sergej Lavrov je 21. lipnja, tijekom telefonskog razgovora s američkim državnim tajnikom Johnom Kerryjem, naglasio, kako je za obnovu unutarsirijskog dijaloga tamošnjoj oporbi nužno prestati postavljati uvjete. Iznova je obratio pozornost na nedopustivost podilaženja t.o. „Jabhat al-Nusri“ „koja se prikriva oporbenim postrojbama privrženim SAD-u koje s njom tijesno surađuju“.

Glasnogovornik Bijele kuće izjavio je 21. lipnja kako Washington gubi „optimizam“ u svezi s političkim riješenjem stanja u Siriji zbog aktivnosti Rusije i Asadovog režima.

Sirijski predsjednik Asad je 22. lipnja naznačio I. Hamisa kao novog mandatara i naložio mu formiranje vlade. Radi se o bivšem ministru elektroenergije u sastavu prošle vlade kojoj je na čelu bio V. al-Halki.

Steffan de Mistura, posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a za Siriju, izjavio je 23. lipnja kako planira obnoviti međusirijski dijalog tijekom srpnja. Precizni rokovi ovisit će umnogomu o raspravi koja će se o tome voditi u VS UN-a 29. lipnja. Kazao je kako se UN nastavlja pridržavati krajnjeg roka, naznačenog za političko prijelazno razdoblje u Siriji, mjeseca kolovoza o.g.

Tijekom srpnja UN namjerava poslati humanitarnu pomoć za više od 1,2 milijuna stanovnika u 35 sirijskih lokaliteta.

Izrael-Turska:

U Rimu, 26. lipnja, predstavnici Izraela i Turske dogovorili su se glede pitanja vezanih uz normalizaciju odnosa između dviju strana, drastično pogoršanih nakon pucnjave izraelskih vojnika po turskom konvoju koji je pokušao probiti izraelsku pomorsku blokadu Gaze prije nekoliko godina, kada je ubijena nekolicina turskih humanitaraca. Priopćeno je kako će službena suglasnost, moguće, biti gotova 27. lipnja.

Izraelske zračne snage dobit će 75 višenamjenskih lovačkih zrakoplova pete generacije F-35. Ranije se govorilo o nabavci 33 aparata. Pregled prvog zrakoplova koji će se isporučiti Izraelu obavio se 22. lipnja u SAD-u, a očekuje se kako će prva dva zrakoplova F-35 biti isporučena u prosincu ove godine. Zapovjednik izraelskih zračnih snaga general T. Kalman izjavio je kako će novi zrakoplov Izraelu „dati značajnu nadmoć u mogućnostima u usporedbi sa svim ostalim igračima u regiji“.

Turski predsjednik R.T. Erdogan je 23. lipnja izjavio kako njegova zemlja može provesti referendum glede produljenja nastojanja za ulazak u EU, kako su to učinili i Britanci. Sukladno posljednjim istraživanjima, manje od polovice turskih građana podupire priključenje Turske EU. Erdogan je optužio Bruxelless za ne htijenje prijama Turske u EU zbog islamofobije.

Turski premijer B. Yildrim priopćio je 21. lipnja kako je protuteroristička akcija na jugoistoku zemlje završena, a da vlada počinje s obnovom tamošnjih regija. Istodobno iz tih dijelova Turske pristižu priopćenja o produžetku sukoba između turskih snaga sigurnosti i boraca separatističke Radničke stranke Kurdistana. Turski parlament je 24. lipnja izglasao pravosudni imunitet vojnicima koji se bore protiv kurdskih oružanih postrojbi na jugoistoku zemlje. Na taj način, sudionici protuterorističke operacije ne podlježu kaznenoj odgovornosti u slučaju narušavanja turskih zakona. Izuzetci su mogući samo u slučaju da se istraga provodi neposredno od strane visokog vojnog ili državnog vodstva zemlje. Vojska i posebne postrojbe dobivaju nove ovlasti, a proširuju se i okviri djelovanja vojnih sudova. Nove zakonske odredbe primjenjivat će se i retroaktivno i na taj način osloboditi od odgovornosti vojnike i policajce koji su počinili kaznena djela tijekom 2015. godine.

U izvješću policije regije Dijarbakir na jugoistoku Turske, pripremljenom za tužiteljstvo, navode se informacije o četiri kampa različitih terorističkih organizacija, smještenih na turskom teritoriju blizu granice sa Sirijom. U njima se nalazi 14 700 osoba – riječ je prije svega o vojnicima „IS“ i „Jabhat al-Nusre“ ali i o grupaciji „Ketibet ul-Taliban“. Također se navodi kako se unutar tih snaga nalaze borci iz Kavkaza, Srednje Azije, Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.

Libija:

Vojska odana libijskoj Vladi nacionalnog jedinstva nastavlja borbe protiv lokalnih postrojbi „IS“ u gradu Sirtu. Borbe se također vode protiv ekstremističkih skupina i u gradu Bengaziju na istoku zemlje, kao i u glavnom gradu Tripoliju.

Irak:

Iračko vojno zapovjedništvo priopćilo je 26. lipnja, o potpunom oslobođenju grada Faludže (smještenog u regiji Anbar, 50 kilometara zapadno od Bagdada) od ostataka ISIL-ovih boraca. Navodi se kako će „sljedeća faza biti razminiravanje terena, u čemu će sudjelovati inžinjerija“. Oslobođenu Faludžu posjetio je irački premijer H. Al-Abadi.

Iran:

U Iranu postrojbe Korpusa straže islamske revolucije provode operaciju protiv kurdskih separatista u regiji Zapadni Azerbaidžan na sjevero-zapadu zemlje, u pograničnoj zoni s Turskom i Irakom. Priopćeno je, kako je iransko topništvo gađalo nekoliko sela i u pograničnoj iračkoj regiji Erbil, većinski naseljenoj Kurdima. Osim toga, iranske vlasti izvjestile su o akcijama protiv terorista u jugo-zapadnoj regiji Huzestan, uz granicu s Irakom, naseljenoj pretežito etničkim arapima unutar kojih je aktiviran separatistički pokret.

Jordan:

Jordan je 21. lipnja zatvorio lokacije na sjevernim i sjevero-istočnim pograničnim zonama prema Siriji i proglasio ih vojnim zonama. To je rezultat terorističkog napada „IS“ izvršenog istog dana na granici između dviju država, kada je u zoni El-Rakban, u autobusu u kojem je eksplodirala bomba poginulo šest, a ranjeno 14 jordanskih pograničnih vojnika.

Egipat:

Egipatski sud je 21. lipnja odbacio pravovaljanost dogovora egipatskih i saudijskih vlasti o predaji suvereniteta nad dva egipatska otoka u Crvenom moru – Tiran i Sanafir Saudijskom Kraljevstvu. Suglasnost o tome trebala je biti ratificirana u egipatskom parlamentu. Prije toga je saudijsko zakonodavno tijelo – Konzultativno vijeće – odobrilo sporazum čelnika dviju država. Egipatska vlada je izjavila kako se s uvaženjem odnosi prema riješenju egipatskog Administrativnog suda, ali da ipak namjerava uložiti žalbu.

Prošli tjedan egipatske i francuske pomorske snage provele su zajedničku vojnu vježbu „Kleopatra-2016“, u kojoj je sudjelovao i nedavno iz Francuske Egiptu prodan nosač helikoptera klase „Mistral“ (prvotno namjenjen ruskim OS), nazvan „Gamal Abdel Naser“.

Pakistan:

Pakistanska vlada je 23. lipnja objavila povećanje obrambenih rashoda za 2016.-2017. godinu, koji će iznositi 860, 2 milijarde pakistanskih rupija, što iznosi oko 8,2 milijarde dolara. Cilj povećanja je povišenje obrambene sposobnosti i modernizacija oružanih snaga zemlje. Radi se o povećanju od čak 11 posto u odnosu na godinu ranije.

Bahrein:

Bahreinske vlasti nastavljaju represiju prema šijtskoj oporbi i njezinim vođama. Tako je 20. lipnja vlada donjela odluku o oduzimanju državljanstva šeiku I.A. Qasemu – poznatom propovjedniku šijtskih muslimana – zbog „nanošenja štete interesima kraljevstva“ i „iskorištavanja vjerskih tribina u interesu inozemnih država s ciljem rasplamsavanja međuvjerskih sukoba“. Također se priopćilo, kako je na šeikovom računu bilo 10 milijuna dolara nepoznatog porijekla.

Jemen:

Zaoštrava se vojno stanje u Jemenu. Šijtski ustanici-huti napali su 26. lipnja položaje vojske koja je odana predsjedniku zemlje A.M. Hadiju, na jugu zemlje, na granici regija Lahj i Taiz. Osim toga, huti su napali istog protivnika i sjevero-istočno od glavnog grada Sane. Zrakoplovi arapske koalicije predvođene Saudijskom Arabijom izvodile su napade po snagama huta.

Prošlog tjedna objavljena ruska odluka o proglašenju dvodnevnog primirja u sirijskom gradu Aleppu, a najnovija verbalna prepucavanja američkog i ruskog ministra vanjskih poslova vezano uz sudbinu predsjednika Bashara al-Assada iziskuju podrobniju analizu.

Pojednostavljeno rečeno, i Rusija i Sjedinjene Države po pitanju Sirije sve više gube strpljenje, ali svatko iz svojih razloga. Ruski ministar Sergej Lavrov proteklih je dana u više navrata izjavljivao kako je američko otezanje oko razdvajanja postrojbi umjerene sirijske oporbe od terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“ nedopustivo i posve nerazumljivo sa stajališta ugleda i snage SAD-a. Naime, neshvatljivo je da Amerikanci traže još nekoliko mjeseci kako bi odvojili postrojbe s kojima oni surađuju od terorističkih grupacija na terenu, kaže ruski ministar, navodeći kako rusko strpljenje ima granice. Štoviše, Lavrov je čak izjavio kako postoji vjerojatnost da SAD žele iskoristiti terorističku organizaciju „Jabhat al-Nusra“ za svoje ciljeve povezane s rušenjem vlasti u Damasku.

Radi se o u posljednje vrijeme najoštrije formuliranim riječima ruskog ministra vanjskih poslova adresiranih Washingtonu. Međutim, one se samo nadovezuju na riječi njegovog američkog kolege Johna Kerryja koji je ovih dana u Oslu, na forumu o razrješenju međunarodnih sukoba, izjavio, kako SAD smatra nužnim čim prije razjasniti pitanje „privođenja odgovornosti“ sirijskog predsjednika Bashara al-Assada u vezi sa slučajevima narušavanja prekida vojnih djelovanja u zemlji.

Moskvi neprihvatljiva američka ponuda

Državni tajnik Kerry je izjavio sljedeće: „Potpuno je jasno da je primirje krajnje krhko i može biti uništeno. Potreban je potpun i stvaran prekid bojevih djelovanja. Mi to znamo i oko toga nemamo nikakvih iluzija. Rusija mora razumijeti kako naše strpljenje nije beskonačno i, u stvarnosti je već vrlo ograničeno. To se odnosi na pitanje, hoće li Assad biti pozvan na odgovornost ili ne? U sklopu toga, mi se pripremamo pozvati na odgovornost predstavnike oporbe, čija su djelovanja također dovodila do produljenja nasilja i propasti režima prekida vatre“. Gospodin Kerry govorio je i o nužnosti uklanjanja svih razloga koji priječe nastavak Ženevskih pregovora, naglasivši kako se radi o „kritičnom trenutku“ i da je stoga važno učvrstiti primirje i osigurati dostavu humanitarne pomoći do razine koja bi omogućila da sve strane mogu sjesti za stol i razmotriti dogovor o „prijelaznom razdoblju“ nove vlasti.

Odmah se uočava kako američko izjednačavanje težine odgovornosti službenog i priznatog predsjednika države i pojedinih lokalnih zapovjednika niza, blago rečeno „mutnih“ oporbenih postrojbi koje često otvoreno surađuju s t.o. „Al-Nusrom“, nije politički korektno, a po Rusiju je gotovo sigurno i potpuno neprihvatljivo. Jer žrtvovanje SAD-a njemu potpuno irelevantnih osoba iz redova nejedinstvene i neartikulirane oporbe i žrtvovanje predsjednika Bashara al-Assada od strane Rusije nesrazmjerni su kao nebo i zemlja, a isti bi bili i geopolitički gubici i posljedice po Moskvu i Washington.

Međutim, američka intencija izražena kroz riječi državnog tajnika Kerryja i nije usmjerena na zahtjev da se predsjednika al-Assada odmah izvede pred sud, već na upućivanje signala Moskvi da je upravo ona dužna utjecati na stavove predsjednika al-Assada kada je riječ o održanju primirja. Pritom ne treba zaboraviti, kako je jedan od temeljnih uvjeta pro-saudijske oporbene grupacije nužnih za nastavak Ženevskih pregovora taj, da se ukine vojna blokada nad nizom sunitskim stanovništvom nastanjenih sirijskih gradova ili njihovih dijelova. To je ustvari i sve što je američki državni tajnik želio reći. Sirijska vojska mora prekinuti blokadu sunitskih kvartova plus prekinuti kopnene i zračne napade na položaje „poštene oporbe“ koja se tamo često solidarizira s „nepoštenim“ postrojbama, poput „Al-Nusre“.

Izjava američkog državnog tajnika poklopila se s dolaskom saudijskog nasljednog princa i ministra obrane Muhammeda ben Salmana u Washington na američki poziv. U neugodnim i teškim razgovorima riječi gosp. Kerryja iz Osla mogu se promatrati i kao svojevrsni američki „ustupak“ Rijadu. Osim toga, Amerikanci traže od Saudijaca njihov pritisak na „svoje“ oružane i oporbene političke grupacije na sirijskom tlu.

I tu se, zapravo, zaustavlja američki utjecaj na sirijska zbivanja kada je u pitanju s početka teksta spomenut „gubitak američkog strpljenja“. Sve drugo, poput njihovog eventualnog bombardiranja postrojbi sirijske vojske ili Damaska ako ovi ne učine to što od njih Washington i sirijska oporba traže, spada u sferu znanstvene fantastike s obzirom na rusko pokroviteljstvo nad istima i ruske tamo stacionirane protuzračne i zrakoplovne snage.

Psihološko-propagandni rat i koketiranje s terorizmom

Međutim, stvar treba sagledati realno i reći, kako američki utjecaj i mogućnost za osiguranje istinskog razdvajanja „umjerenjaka“ od „ekstremista“, sve da Washington to iskreno i želi, na terenu nije velik. Velika većina tih postrojbi je u većoj ili manjoj mjeri pod direktnim utjecajem Rijada, Katara ili Ankare te Amerikanci nemaju vlastitu polugu za promicanje vlastitih interesa na samom terenu. To Washington u određenoj mjeri pokušava ostvariti preko Kurda ali i ta nastojanja su vrlo ograničavajućeg dosega s obzirom na arapsko-kurdsku netrpeljivost. Zato se Amerikanci sada oslanjaju isključivo na svoj politički utjecaj prema spomenutim regionalnim središtima moći pričemu su njihovi međusobni stavovi često dijametralno suprotni (poput onih s Ankarom glede sirijskih Kurda).

Stoga, kada se spominje deblokada sunitskih naselja ili gradskih četvrti od strane sirijske vojske, nije temeljno pitanje želi li to Damask učiniti ili ne? Stvar se svodi isključivo na to, žele li tamošnje sunitske oružane formacije prihvatiti primirje ili to ne žele? A tu je stvar potpuno jasna – one sve pozive za primirje od strane vlade u Damasku ignoriraju i ustrajavaju na ultimativnim zahtjevima koji bi u stvarnosti značili potpuno anuliranje uspjeha sirijske vojske i skidanje al-Assada s vlasti.

I zato se tu ne radi o tome, na koji će se način al-Assada primorati na ustupke o kojima govori gosp. Kerry. Radi se o tome da te zahtjeve ne podržava Rusija, a al-Assad je u vezi toga potpuno irelevantan. Zapravo, u američko-ruskim riječima o „gubitku strpljenja“ sve se svodi na čistu „igru živaca“, psihološko-propagandne poteze usmjerene k međusobnom zastrašivanju mogućim posljedicama ako se ne postupi baš onako kako to jedna od dviju strana želi.

Istodobno s američko-ruskim nadmudrivanjima, „umjerenjaci“ iz redova islamističke organizacije „Ahrar ash-Sham“ (koju Rusija već dugo neuspješno pokušava uvrstiti na popis terorističkih organizacija VS UN-a) izabrali su novog čelnika pod patronatom Ankare. Novi zapovjednik njezinog vojnog krila je Abu Abdullah al-Shami koji je tek prije nekoliko mjeseci, na preporuku Ankare, ušao u zapovjednu hijerarhiju te organizacije. Radi se o osobi rođenoj u Damasku, etničkom turkmenu koji izvrsno govori turski jezik i, što je još važnije, uvjerenim pristašom saveza s t.o. „Jabhat al-Nusrom“ i protivnikom bilo kakvog sukoba s njom. Posljednjih mjeseci je u više navrata na duže vrijeme odlazio u Tursku gdje se susretao s visokim službenicima turske obavještajne službe MIT te se s pravom može pretpostaviti kako se radi o nedvojbenom agentu te službe. Sukladno tome jasno je tko će i na kakav način ustvarnosti upravljati tom islamističkom organizacijom koju Zapad iz nekog razloga uporno odbija staviti na popis terorističkih organizacija. Važno je naglasiti kako je upravo „Ahrar ash-Sham“ već ranije priključen (zajedno s mnogim drugim islamističkim organizacijama) moćnoj džihadističkoj organizaciji „Jaish al-islam“ („Vojska islama“) koja djeluje na jugu Sirije i u okolici Damaska te je pod neposrednom upravom saudijskih obavještajnih struktura. Radi se, zapravo, o financijski i logistički najmoćnijoj islamističkoj organizaciji u Siriji, jačoj čak i od razvikane „IS“ i „Jabhat al-Nusre“, koja objedinjuje desetke sličnih organizacija i čiji vojnički kadar doseže brojku od oko 50 tisuća boraca.

Novi zapovjednik „Ahrar ash-Shama“ već je dobio zadaću aktiviranja bojevih djelovanja u Aleppu i Idlibu, i to u savezu s „Al-Nusrom“. Njegove postrojbe su posljednjih mjeseci, u vrijeme trajanja primirja, oružjem i vojnom tehnikom ojačane i popunjene borcima iz inozemstva, poglavito iz Jordana i Maroka.

Takav razvoj stanja prije svega ukazuje na svu složenost američke politike u odnosu na Siriju i svoje bliskoistočne saveznike, kao i evidentno nepostojanje jasne strategije i sve težeg prikrivanja nekonzistentnosti kada je u pitanju istinska želja Washingtona za obračun s islamističkim terorizmom u toj zemlji. I zato ne čudi kako niti nakon više od pet godina od početka sirijskog sukoba nismo u mogućnosti pružanja jasnog odgovora glede određivanja načina njegovog raspleta i posljedica kojima će rezultirati.

Sve je izglednije da su na krvavoj bliskoistočnoj pozornici američkog i savezničkog preslagivanja regije po etničkim i vjerskim odrednicama i podjele Iraka i Sirije Kurdi preuzeli ključnu dionicu provođenja te geopolitičke agende kojom oni jedini ne mogu ništa izgubiti nego samo dobiti – dugo sanjanu vlastitu nezavisnu državu.

Nakon što su po rušenju Saddama Husseina uz američku i zapadnu podršku irački Kurdi stvorili autonomiju s elementima državnosti i time udarili temelje budućoj podjeli Iraka na sunitski, šijitski i kurdski državni entitet, sirijski Kurdi to su isto učinili na sjeveru Sirije nakon otvaranja sirijske ratne krize. Istovremeno u interakciji turskog straha od jačanja kurdskih separatističkih snaga u Turskoj i nove kurdske samosvjesti i narasle regionalne moći na jugoistoku Turske ponovo je planuo sukob kurdskih formacija okupljenih oko PPK-a i turskih vojnoredarstvenih i paravojnih snaga. Realizacija američke i zapadne politike preko kurdske poluge posljedično je narušila turske odnose sa svojim NATO saveznicima, ali ne bitno, jer je njihova geopolitička simbioza u sadašnjem eurazijskom poretku snaga neraskidiva.

Svaki put nakon američkog i zapadnog otvaranja nove faze realizacije vizije prekrajanja Bliskog istoka i stvaranja “Novog Bliskog istoka“ Kurdi su poslije američkih poteza u nastali kontrolirani kaos upucavali svoje cilje i izvlačili dobit, kako nakon agresije na Irak pod krinkom rušenja okrutnog diktatora i uvođenja liberalne demokracije, tako i nakon agresije na Siriju pod istom tragikomičnom izlikom.

Kurdi su u pravilu posljednih 20-ak godina uvijek nastupali korak iza američke i savezničke diplomatske, obavještajne i potom vojne intervencije, no sada su akteri zamijenili pozicije i Kurdi su čini se u nadi da njihovu težnju prema vlastitoj državi američki saveznici neće izigrati i postali su prethodnica američkog regionalnog nastupa.

Vojni pritisak na Teheran u njegovom dvorištu

Kurdi su sredinom lipnja prebacili dio snaga preko tursko-iranske granice kao pomoć kurdskim političkim i vojnim formacijama u Iranu, pokrenuli napade na iranske vojne i policijske snage i time de facto pokrenuli pobunu protiv Irana. Na sjeverozapadu Irana uz tursku granicu u okolici Oshnavieha snage Iranske revolucionarne garde vode oštre borbe protiv kurdskih postrojbi “Partije za slobodan život Kurdistana” (PJAK-a), a uz iračku granicu bore se protiv postrojbi Kurdistanske demokratske stranke Irana” (KDPI-ija), koje su usporedno i usklađeno s PJAK-om pokrenule oružane akcije. U borbama se koriste topništvo, tenkovi i oklopna borbena vozila, uz djelovanje iranskih borbenih zrakoplova. U svom priopćenju KDPI navodi da su iranske snage „iz čista mira napale političko vodstvo KDPI-ija i prateći zaštitini naoružani vod u selu Sergiz“. Okršaj je trajao 10-ak sati uz desetine ranjenih i poginulih na obje snage, a borbe su se potom proširile.

Zapadni mediji odmah su po standardnom scenariju započeli kampanju optuživanja iranskih snaga za neselektivno i prekomjerno granatiranje i korištenje teške vojne tehnike u naseljenim mjestima, čime je navodno uzrokovano stradavanje civilnog kurdskog stanovništva. To je ujedno i najčvršći dokaz da je kurdska vojna kampanja u Iranu osmišljena u američkim i savezničkim kabinetina geopolitičkih avanturista i alkemičara za ciljem početne destabilizacije Irana i ometanja projekcije njegovog utjecaja na arapskim bliskoistočnim prostorima. Jer te iste medije uopće ne zanima što se s Kurdima događa u ratnoj zoni sumraka na jugoistoku Turske.

Cilj pobune u Iranu teško može biti stvaranje situacije kao u Siriji i Iraku, koja bi rezultirala kompaktnim kurdskim teritorijalnim područjem. Njena svrha ipak je u krilu američkih i zapadnih regionalnih geopolitičkih interesa gdje kurdski ciljevi imaju samo sekundarnu ulogu. Pobuni je svrha početno destabilizirati Iran na trasi američkih dugoročnih planova sučeljavanja s njim i kratkoročno izvršiti posredni vojni pritisak na Teheran u njegovom vlastitom dvorištu kako bi se umanjile iranske sposobnosti nadmetanja s američkim sunitskim saveznicima Saudijskom Arabijom i zaljevskim monarhijama u podjeli plijena na razvalinama Iraka, Sirije i – lako moguće – u budućnosti i Libanona. Pobuna je istovremeno i poruka Moskvi i Damasku da njihov iranski saveznik – s kojim su nakon nedavnog teheranskog sastanka donekle uspjeli uskladiti međusobne ciljeve i planove vojnog djelovanja u Siriji – i nije toliko pouzdan partner zajedničkog vojnog pothvata, kada usporedno mora voditi rat unutar svog teritorija.

SAD ujedinio razjedinjene kurdske političke i vojne snage

Kurdi su tako u svojoj borbi za nezavisnu državu s kraja američke kolone prešli u njenu prethodnicu i postali ključni čimbenik američkog i savezničkog nastupanja korištenjem posrednika. Istovremeno u tri države manje-više usklađeno vojno i političko djelovanje kurdskih razjedinjenih i često međusobno zavađenih frakcija svjedoči da ih je netko dovoljno moćan okupio i usmjerio prema jedinstvenom cilju. Nagrada Kurdima za suradnju s američkim i zapadnim saveznicima trebala bi biti njihova država, koja se kao feniks iz pepela ponovo počela rađati upravo početkom realizacije američke i savezničke vizije „Novog Bliskog istoka“ pod američkim patronatom, s državnopravnim entitetima uspostavljenim po etničkim,vjerskim i sektaškim razdjelnicama. Kurdi uistinu pritom nemaju što izgubiti, mogu samo zaštiti svoj narod u bliskoistočnom „kreativnom kaosu„ kako su sadašnje klanje u svojim studijama početkom stoljeća nazivali „liberalni intervencionisti“ i kreatori američke vanjske politike iz famoznog think tanka „Project for the New AmericanCentury“ (PNAC), čije su postavke postale doktrinarni temelji američke vanjske politike posljednjih dvadesetak godina za administracije Georgea W. Busha i Baracka Obame i idejno izvorište beskrajnih američkih ratova u Afganistanu i Iraku i ratnog prekrajanja bliskoistočnih prostora. Kurdi bi na kraju jedini od regionalnih aktera od svega toga mogli profitirati i nekako izvući na međunarodnu scenu neki oblik svoje državnosti.

Dugi ratni put razjedinjenog kurdskog naroda

Taj narod indoiranskog porijekla, oduvijek utemeljen kao zasebni etnički identitet stoljećima razdijeljen između Perzijskog i Otomanskog carstva, a nakon 1. svjetskog rata britanskom i francuskom politikom gurnut u još veću podjelu između Turske, Irana, Iraka i Sirije preživio je dugi ratni put, koji ga je danas doveo na prag ostvarenja stoljetnog sna -nezavisnog i samostalnog Kurdistana.

Sredinom lipnja prošle godine kurdski borci Jedinice za zaštitu naroda (YPG) ostvarili su kontrolu nad područjem uz tursku granicu u dužini od gotovo 400 kilometara. Odbivši ISIL-ov napad koji je potom, najvjerojatnije korištenjem turskog teritorija i njihovih obavještajnih kapaciteta, uslijedio na grad Kobane, sirijski Kurdi predvođeni YPG-om učvrstili su pozicije i na sjeveru Sirije ostvarili kompaktni neprekinuti teritorij na kojem imaju efektivnu vlast.

Kako je svima jasno da jedinstvena Sirija više ne može opstati, sada je pitanje kada će sirijski Kurdi napraviti prve korake ka stvaranju kurdskog entiteta s nekim elementima državnosti. Ankara je uzbuđena jer bi takav razvoj događaja mogao imati odjeka među kurdskom manjinom u Turskoj, tim više što je YPG u biti sestrinska organizacija turskoj Radničkoj partiji Kurdistana (PKK) utamničenog Abdullaha Ocalana s kojom vodi pravi rat na jugoistoku države. Kako je Turska duboko umiješana u krvava sirijska zbivanja, a njena civilna i vojna obavještajna agentura ukorijenjena na sirijskom tlu ne treba sumnjati u njihove procjene da su sirijski Kurdi na putu proglašenja nekog oblika državnosti. Prema turskim izvorima Kurdi planiraju stvaranje autonomije u tri sjeverne sirijske pokrajine. Još prije godinu dana Behcet Bashir, jedan od kurdskih čelnika, otvoreno je izjavio: “Pred nama je zlatna mogućnost i moramo biti spremni iskoristiti je. Svašta je još može dogoditi u Siriji, ali čak i u najgorem scenariju Kurdi će izaći kao pobjednici.“

Irački Kurdistan već funkcionira kao nezavisna država

Istovremeno, Irački Kurdistan već funkcionira gotovo kao nezavisna država, daleko moćnija i stabilnija od iračke države u čijem se sastavu još uvijek formalno nalazi. Njena vojna sila „Peshmerge“ uz obilnu američku i savezničku vojnu pomoć,odbacila je sve ISIL-ove pokušaje prodora na njen teritorij i u cijelosti ga kontrolira. Njegovi čelnici sve učestalije i otvorenije govore o potpunoj neovisnosti po načelu – ako se Irak raspadne mi ćemo proglasiti nezavisnost, a još 2014. godine Fuad Hussein, bliski suradnik predsjednika Iračkog Kurdistana Massouda Barzanija, ustvrdio je: “Irak je već podijeljen i to je stvarnost. Na putu smo pune nezavisnosti i taj proces je već počeo“, a sam pak Barzani više je puta najavio osnivanje izbornog povjerenstva i pripremu referenduma o nezavisnosti.

I američki senator Peter Galbraith, nekadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj i savjetnik regionalne kurdske vlade na sjeveru Iraka, stava je da Irak više ne postoji. Uostalom to je ustvrdio još davne 2006. godine u knjizi „End of Iraq“ („Kraj Iraka“), očito tada dobro upoznat s geostrateškim planovima i ciljevima američke politike na Bliskom istoku. Jer, iste godine je i tadašnja američka državna tajnica Condoleezza Rice prvi put javno upotrijebila pojam „Novog Bliskog istoka“ koji se po njoj upravo rađa u porođajnim mukama. Krajem 2014. godine Galbraight je prilično razbistrio tu maglovitu viziju nove američke regionalne geopolitičke konstrukcije i položaja Kurda: “Cilj ISIL-a je izbrisati granice koje su nactali Francuzi i Britanci na kraju 1. svjetskog rata. I uspjet će u tome. Neće uspjeti uspostaviti kalifat, u to ne vjerujem, ali te granice i koncept Iraka i Sirije kao razdvojenih država unutar tih granica je prošlost. Kurdistan nikad nije bio bliže neovisnosti“.

Agenda američke strategije stvaranja „Novog Bliskog istoka“ dio je globalnog geopolitičkog projekta „Novog američkog stoljeća“ („Project for the New American Century) osnovanog 1997. godine. Idejni tvorac think tanka koji je stvorio doktrinarne dokumente američke vanjske politike je utjecajni povjesničar Robert Kagan, član think tank Vijeća za vanjske odnose, posebni savjetnik za vanjske poslove bivše državne tajnice Hillary Clinton i suprug sadašnje zamjenice državnog tajnika za europske i euroazijske poslove Victorie Nuland.

„Sadašnja Sirija i Irak stvar su prošlosti“

Prema američkoj viziji redefiniranja Bliskog istoka dokinula bi se sto godina stara britansko-francuska konstrukcija državnih granica na Bliskom istoku, a novi državni entiteti stvorili bi se prema etničkim i vjerskim kriterijima. Sadašnja Sirija i Irak bi nestali, a formirali bi se veliki sunitski entitet, veliki šijitski entitet i kurdska država koja bi se prostirala na kurdskim područjima Iraka i Sirije, a po nekim planovima i Turske. I uistinu ISIL je uz podršku sunitskih regionalnih igrača – Turske, Saudijske Arabije i zaljevskih država – uredno odradio posao na sunitskom entitetu, šijitske oružane formacije s podrškom Irana na šijitskom entitetu, a Kurdi iscrtavaju obrise svoje buduće države. Britansko-francuske bliskoistočne granice se uistinu pred našim očima ruše.

Imperijalna podjela plijena na otomanskim bliskoističnim posjedima začeta još 1916. godine tajnim britansko-francuskim sporazumom Sykes-Picot, u djelo provedena nakon rata i sloma Osmanskog carstva, razdijelila je regiju po granicama koje su povlačili britansko-francuski interesi bez obzira na etničke i vjerske različitosti i ne pitajući ništa narode Bliskog istoka. Kurdi su prošli najgore, teritorij koji su pretežitom većinom nastanjivali pripao je Turskoj i Perziji, kasnije Iranu, i novostvorenim državama – Iraku, kojim su dominirali Britanci, i Siriji pod francuskom kontrolom. I same nestabilne i rastrgane unutarnjim suprotnostima te države su u startu otvoreno i grubo počele zatirati kurdski nacionalni identitet. U Siriji i Iraku njihov jezik nije bio priznat, protjeran je iz škola na područjima kurdske većine, pa su čak i imena naselja, rijeka i drugih toponima zamijenjena arapskima, a dio stanovništva je prisilno preseljavan u druge dijelove država ili mu je arbitrarnim odlukama oduzimano državljanstvo. U Turskoj, u kojoj su stoljećima zauzimali važne položaje u državnoj administraciji i vojsci, nakon mladoturske revolucije i nametanja turskog jezika i nacionalnog identiteta svim narodima u državi postali su nepoželjni kao zasebni etnicitet, što se nastavilo i u novoj Ataturkovoj Turskoj nastaloj na razvalinama nekadašnjeg carstva. Na Kurde je primijenjena identična metodologija pritiska kao i u Iraku i Siriji, s ciljem potpunog uništenja nacionalnog identiteta. U svim državama po kojima su bili razdijeljeni razvio se kurdski otpor danas oličen u Siriji kroz Kurdsko nacionalno vijeće (KNC) i Stranku demokratske unije (PYD), PKK u Turskoj i Demokratsku stranku Kurdistana i Patriotski savez Kurdistana u Iraku, te srodne stranke i političke organizacije u Iranu.

Kurdi su svima bili instrument za međusobna nadmetanja

I sama kurdska državotvorna ideja desetljećima je bila rastrgana unutarnjim sukobima po klanovskim, plemenskim, političkim i ideološkim crtama razdvajanja, a Kurdi su i kao pripadnici različitih državnih tvorevina uvijek iznova gurani jedan protiv drugoga, posebice za trajanja dugodišnjeg iračko-iranskog rata od kojeg nisu imali ništa, niti je vođen zbog njih, niti u bilo kakvu njihovu korist. Oni su samo korišteni kao instrument u međusobnom nadmetanju po ideološkim i teritorijalnim sporovima. Tako je i posljednji predratni iračko-iranski sporazum o graničnom sporu oko rijeke Shat al-Arab iz 1975. godine, koji je Saddamu Husseinu kasnije poslužio kao okidač za napad na Iran, nastao manipulacijom kurdskog problema. Iran je u pregovorima vođenim u Alžiru u zamjenu za korekciju granične crte u svoju korist ponudio obustavu podrške kurdskim pobunjenicima u Iraku, pa je sporazumom crta razgraničenja pomaknuta s iranske strane rijeke na sredinu riječnog toka, a Kurdi su ostali bez iranske podrške. U rujnu 1980. godine, nakon pobjede islamske revolucije u Iranu, Saddam je – potaknut zapadnim oružjem i saudijskim novcem (60 milijardi dolara) – Alžirski sporazum proglasio ništavnim i krenuo u rat s Iranom, koji su Kurdi skupo platili svojim životima, pa su iračke snage na njih u više navrata bacale i bojne otrove. I Iranci i Iračani istovremeno su podržavali Kurde na protivničkom teritoriju, a masakrirali ih na svome.

Preokret za Kurde je nastupio 90-ih godina prošlog stoljeća kada je američka i saveznička intervencija u izbacivanju iračke vojske iz Kuvajta na Bliski istok dovela izravnu američku vojnu prisutnost. Kurdi su osjetili priliku i sklopili neformalno strateško savezništvo s Amerikancima, koji su pak pravilno procijenili da će im oni, uz Izrael, u budućnost biti najsigurniji regionalni oslonac.

Američka vojna intervencija u Iraku, rušenje Saddamova režima i početak realizacije američke bliskoistočne strategije razbijanja starih granica i otvaranje mogućnosti stvaranja novih država Kurdima su išli na ruku. Današnja situacija u kojoj Kurdi uz američku podršku imaju efektivno kontrolirana područja u Iraku i Siriji s realnim državnopravnim potencijalom i mogućnošću njihova povezivanja u jednu neprekinutu teritorijalnu cjelinu izazivaju užas u prijestolnicama regionalnih igrača. Turska, koja je na krilima američke regionalne strategije igrala dionicu svoje doktrine „strateške dubine“, širenja utjecaja na područja koja su nekad bila dijelom Osmanskog carstava, sada se u novim okolnostima jačanja kurdske samosvjesti i regionalne moći našla u opreci s američkim planovima. Ankara ne želi nikakvu autonomiju Kurda u Siriji, a najmanje neki entitet koji bi imao bilo kakve odlike državnosti, jer bi to izravno utjecalo na buduće opcije kurdske manjine u Turskoj.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan glasno je i otvoreno izrekao nezadovoljstvo napredovanjem kurdskih snaga na sjeveru Sirije: “Cijelom svijetu i međunarodnoj zajednici želim poručiti da trebaju znati kako nikada nećemo dopustiti stvaranje nove države na našoj južnoj granici na sjeveru Sirije. Takvo stanje spriječit ćemo po svaku cijenu.“ U tom kontekstu je i turski vojni obračun s kurdskim političkim frakcijama i vojnim formacijama na jugoistoku Turske.

Amerikanci, pak, u Kurdima na Bliskom istoku vide u budućnosti pouzdane saveznike koji bi istovremeno zajedno s Izraelcima ograničavali solo nastupe ostalih američkih regionalnih saveznika, prije svega Turske i Saudijske Arabije, ali i Irana, koji u regiji nastupa po šijitskim pravcima utjecaja.

Sadašnja kurdska pobuna u Iranu upravo je na toj crti američko-kurdske suradnje.

U općoj medijskoj histeriji nastaloj objavom rezultata britanskog referenduma o Brexitu, u velikoj većini prevladava šok, nevjerica, neizvjesnost, strah od političke, gospodarske, sigurnosne budućnosti i sl. Brojni analitičari u zemlji i svijetu gotovo unisono nabrajaju greške britanske i briselske političke elite, koje su, eto, dovele do ovakve reakcije građana Ujedinjenog Kraljevstva.

Ali u sveopćoj medijsko-analitičkoj dezorijentiranosti neočekivanošću ishoda britanskog referenduma, već je sada jasno kako od britanske političke elite puno više nariču i suze liju one briselske i elite iz glavnih europskih prijestolnica. Jadikovke EU političara, pomiješane s pozivima svojim građanima na jedinstvo, nužnost potrebe da EU ostane čvrsta i odlučna u očuvanju dosegnutih vrjednota, i da je upravo EU najbolji i jedini politički okvir za narode Europe, podsjećaju na izjave partijskih „funkcionera“ SFRJ nakon vijesti o smrti „vječnog vođe“ Josipa Broza Tita. Tada se „bratske narode i narodnosti“, predosjećajući krah neodržive i na nepravednim i neravnopravnim temeljima uspostavljene državne tvorevine, parolama tipa – „druže Tito mi ti se kunemo“ – pozivalo na očuvanje dosegnutih „vrjednota“ pseudo-komunističkog društva koje je u ime ideologije desetljećima zatiralo prava i slobode svojih građana ukoliko su izražavali vlastito mišljenje suprotno onom iz „mainstreama“ . Analogija s Bruxellessom nije slučajna.

Štoviše, današnje tlapnje uvaženih analitičara gotovo pa u cjelosti omalovažavaju američku i britansku društvenu elitu, zaboravljajući, kako se politika tih dviju država ne zasniva na rezultatima ovih ili onih izbora, ili ovog ili onog referenduma. Britanska i američka politika rezultat su dugogodišnjih pa i višedesetljetnih strateških promišljanja, projekcija i, konačno, operacionalizacija usvojenih planova, uz povremene nužne modifikacije, već prema potrebi (jer se ipak baš svi elementi ne mogu sa sigurnošću predvidjeti). Osim toga, američka i britanska politika i njihov društveni establišment do te mjere su integrirani i interesno povezani, da govoriti o nekakvom njihovom razdjelu i zasebnim političkim ili gospodarskim putovima najblaže rečeno nije ozbiljno.

U političko-financijsko-tehnološkim uvjetima kojima danas raspolažu državne elite dvaju najvećih svjetskih saveznika (SAD-a i Velike Britanije), uz totalni nadzor medijskog i informacijskog prostora (zbog kojeg današnji građani Zapada ne žive u realnom već informacijskom svijetu, u prividu potpunih sloboda, a u stvarnosti mutiranih vrijednosnih sustava kojima su nesvjesno ukalupljeni u interesne struje društvenih elita kojima tako omogućuju beskonačnu vlast, bogaćenje i potpunu kontrolu sveukupnih procesa), teško je povjerovati da one na raspolaganju nisu imale spremne instrumente kojima bi utjecale na rezultat britanskog referenduma u za sebe povoljan ishod.

Dakle, treba poštivati inteligenciju Zapadnih stratega, a ne je svoditi na nemoćne promatrače događaja koji niočemu ne odlučuju – tipa „stratega“ banana-država. U današnjem svijetu i sadašnjim okolnostima to jednostavno nije moguće.

Ono što je danas potrebno razjasniti jest to – koja je pozadina takvog poteza britanskih društvenih elita (formalno-pravno britanskog naroda) i što se nakon njega može i mora očekivati?

Kao prvo, treba imati na umu da V. Britanija još dvije godine može ostati u EU kao njezin punopravni član i sukreator u donošenju odluka i zakona. Kao drugo, Velika Britanija, sukladno čl. 49 TEU (Lisabonskog ugovora), može nakon izlaska iz EU ponovno zatražiti prijam u njezino članstvo. To su formalno-pravni instrumenti koji su na raspolaganju Britancima i njihovim političkim vođama. Međutim, sada nije vrijeme za bavljenje pravnim mogućnostima jer je posve jasno kako britanski politički vrh neće ignorirati većinsku volju svojih građana, ne isključivo zato što bi time potkopao same temelje demokratskog ustroja zemlje.

Ono što je konstanta i temelj britanske i američke strategije jest zamjenjivost političkih elita i kontinuitet strateških prioriteta. U tom smislu, prvo što treba očekivati jest smjena vodećih političkih struktura u UK do koje će neminovno doći, ukoliko ne odmah, ono sigurno počevši od jeseni. Ali strategija ide dalje. Pritom je važno naglasiti i to, da se London ne namjerava odreći Škotske – upravo suprotno. Učinit će sve nužne korake koji će dovesti do još povoljnijeg položaja škotskih političkih predstavnika i njihovih institucija u „saveznim“ političkim i financijskim strukturama, pri čemu će vješto iskorištavati „pakao“ koji očekuje „ostatak“ EU u svjetlu nadolazećeg višemilijunskog izbjegličkog vala, međukonfesionalnih sukoba, permanentnog povišenja razine terorističkih opasnosti, porasta napetosti na istoku kontinenta i potencijalnog sukoba s Rusijom i sl. To bi trebalo biti dovoljno za tupljenje oštrice škotskih nacionalista koji na temelju današnjeg rezultata britanskog referenduma već najavljuju svoj novi referendum o izlasku iz UK i priključenje EU.

Jednako tako, britanske bankarske i financijske institucije, prije svega Britanska središnja banka, raspolažu dovoljnom količinom novca kojom mogu spriječiti sve eventualne štetne posljedice referenduma po britansko gospodarstvo, za što su se već ranije pripremili. Samo spomenuta Središnja banka UK danas raspolaže s deset puta većom količinom novca nego li je to bilo u krizi 2009. godine. Njezin direktor već danas najavljuje kako će, ukoliko bi bilo nužno (a neće) ona bez problema „ubrizgati“ 250 milijardi funti u britanske banke i tamošnje financijske institucije. Direktor japanske središnje banke također odmah danas umiruje financijsko tržište riječima kako i njegova banka može bez problema plasirati dodatna velika novčarska sredstva ali da to neće biti potrebno jer se ništa drastično negativno ne očekuje izlaskom V.B. iz EU. Dakle, za britanski biznis i standard njezinih građana ne treba se previše zabrinjavati, kako to danas čini većina analitičara. Trgovanje i investicije će se i dalje nastaviti.

Ono nad čim se treba zabrinjavati jest naivna politika briselskih elita i odnarođenih političara-eurofila u strukturama vlasti članica EU. Oni manje-više svjesno i predugo zatvaraju oči nad realnošću stvarne opsanosti, koja se poput tamne sjene nadvila nad europski kontinent. Ovaj autor još je 2009. godine u rukama imao analitičku projekciju američke obavještajne agencije CIA-e za narednih 20-ak godina. Nije se, zapravo, radilo ni o kakvom super-tajnom dokumentu već na internetskim stranicama američkih državnih institucija objavljenim podatcima. A oni su, između ostalog, govorili upravo o ovome čemu se danas kroz mainstream medije svi čudimo. Spominjao se tada i škotski referendum o izdvajanju iz V.B. i britanski referendum o izlasku iz EU. Štoviše, „pogođeni“ su i njegovi rezultati.

Američkim obavještajnim strukturama blizak Stratfor (čija izvješća, poput i onih iz drugih sjedišta svjetske moći Geopolitika.news postojano prati i prema njima se, po potrebi, kritički odnosi), nazivan još i „CIA u sjeni“, kroz riječi svog utemeljitelja Georgea Friedmana iz 2014. godine, predvidio je „crni scenarij“ EU koja će biti izložena emigrantskoj krizi i islamizaciji koja će prouzročiti dugoročne unutarnje konflikte, nestabilnost, porast terorizma. Ono što je još gore od toga, bile su Friedmanove javno izgovorene riječi o tome, da „Europa mora krvariti“ ukoliko želi da joj SAD jamči sigurnost. Ono što je želio reći (a što je tada javno i rekao) jest to, da europski narodi moraju biti gurnuti u sukob s Rusijom koju bi se na taj način spriječilo da preraste u globalnu velesilu, a čime bi se osigurala dugoročna američka globalna dominacija (i onda, valjda, iznova jamčila europska sigurnost – samo je pitanje od čije ugroze ako bi već ruska prijetnja bila anulirana?).

I tu se ne radi ni o kakvim tajnim sastancima „masona, trilateralaca, bilderberga“ – radi se o posve javno izgovaranim riječima i obznani sadašnje američke strategije koja je posve jasna, nedvosmislena i kompromisno usvojena od tamošnjih dviju vladajućih političkih stranaka i svekolike društvene elite.

Kada se tako sagledaju stvari, a sa strane Europe i političkih vođa njezinih naroda bi se tako sagledavati morale, onda bi se trebale izvući i neke pouke ili barem javno postaviti pitanje njezinim narodima: jesu li se oni spremni žrtvovati za spomenute ciljeve iz navedene strategije ili nisu? Ukoliko zemlje EU i njihovi narodi to većinski prihvate, objasnivši im prije toga sve posljedice koje iz toga proizlaze, tada nitko ne bi mogao bilo što prigovoriti. Ali dokle god se europskim građanima pod prividom demokracije i dosegnutih vrijednosti (koje za mnoge od njih to nisu) turaju milijuni muslimanskih izbjeglica koje se mora integrirati, obligatorno im se uvode ideološke i seksualne nastranosti kao prihvatljive norme ponašanja i obrazovanja njihove djece, a uništava obitelj kao temeljna društvena zajednica (o izbacivanju Boga i kršćanstva iz društva da i ne govorimo), dotle EU elite ne mogu očekivati da će se njihovi narodi s time i miriti, o čemu svjedoče i najave novih referenduma diljem EU.

Međutim, cilj britanskog establišmenta (koji sukreira dominantnu svjetsku politiku) i jest unesti nemir i kaos među europske narode i države, da bi se poslje njihovog krvarenja upravo oni iznova pojavili kao novi-stari osloboditelji i spasitelji.

Jedan od mogućih izlaza iz nadolazeće europske crne perspektive je izgradnja EU na potpuno novim temeljima, a ne na plaču zbog britanskog izlaska jer je ta zemlja ionako bila vječni kočničar europskog napretka u korist svojih geopolitičkih i geostrateških interesa. Radilo bi se o integraciji europskih naroda, a ne njihovih odnarođenih elita. Istinski predstavnici interesa svake zemlje članice EU, bez ideoloških primjesa i svjetonazorskih naturanja jednih drugima načina na koji će uređivati odnose unutar svake od njih, bila bi novi temelj i integracijski impuls potreban sada urušavajućoj konstrukciji Europske unije. Nove europske političke snage morale bi jasno raskinuti sve podaničke spone prema bilo kojoj vanjskoj silnici i uspostavljati odnose zasnovane na uzajamnoj suradnji i vlastitim interesima sa svima koji to iskreno žele, neovisno bio to Washington, Moskva ili Peking. Takva, unutar sebe snažna EU, bila bi svima privlačan partner ali i dovoljno snažan suparnik za sve one koji bi iskazali vojne ili druge pretenzije na njezin teritorij.

Međutim, ne treba biti idealist. Ova garnitura političara koja danas dominira unutar službenog Bruxellessa (i većine članica EU) to nikada neće biti u stanju učiniti. Riješenje je sada u rukama velikih članica EU, prije svih Njemačkoj, Francuskoj i Italiji, i pokušaju da njihovi narodi demokratskim metodama iznjedre generaciju novih političara – jasnih svjetonazorskih i moralnih pogleda, s istinskim osjećajem i brigom za budućnost svojih građana. Oni će puno lakše iznaći kohezione i integracijske spone s istim takvim političarima ostalih europskih zemalja, koji će svojim narodima služiti, a ne ih iskorištavati, a na kraju i žrtvovati za svoje uske probitke i užitke.

U svom redovitom izvješću o stanju na Bliskom istoku za protekli tjedan, Geopolitika.news je, između ostalog, izvjestila o sudskom ukidanju glavne oporbene snage u Bahreinu – šijtskog pokreta „Al-Wafaq al-Vataniy“ („Nacionalna suglasnost“) i osudi na devetogodišnju zatvorsku kaznu njezinog čelnika šeika A. Salmana.

PROMJENE VOJNO-POLITIČKIH ELEMENATA NA BLISKOM ISTOKU I SJEVERNOJ AFRICI OD 13.-19. LIPNJA 2016. G.

Kako se radi o monarhiji čiju vladajuću elitu čini Saudijskoj Arabiji podložna kraljevska oligarhija iz sunitske manjine, a većinsko stanovništvo je šijtskog smjera islama i kao takvo pod znatnim utjecajem Irana, ovakva odluka najvišeg sudbenog tijela zemlje (koja sigurno nije donešena mimo volje službenih vlasti) može imati velike političke i sigurnosne implikacije. Poglavito, ukoliko percipiramo činjenicu, da je upravo u Bahreinu smještena baza američke 5. flote primarno usmjerene prema suzbijanju iranske dominacije u Perzijskom zaljevu i regiji u cjelini.

SAD je izrazio duboku zabrinutost i odlukom bahreinskih vlasti o oduzimanju državljanstva tamošnjem šijtskom vjerskom vođi i jednom od čelnika spomenutog političkog pokreta ajatolahu Issi Ahmedu Qasemu (info: glasnogovornik State Departmenta John Kirby). Washington je ozbiljno zabrinut ukidanjem oporbene stranke i činjenicom da Bahrein čini presedan, primjenjujući „praksu svojevoljnog donošenja odluke o oduzimanju državljanstva svojim građanima“. Američki službenik dalje kaže, kako se američka zabrinutost pojačava priopćenjima o tome, da Issa Ahmed Qasem nije bio u prilici odgovoriti na optužbe koje su mu se stavljale na teret „prije donošenja presude“. Na taj način tamošnje vlasti „udaljuju stanovnike Bahreina s puta koji mora dovesti do reformi i suglasja“, kaže se u State Departmentu.

Međutim, treba primjetiti kako su se posljednjih godina Amerikanci držali vrlo suzdržano kada je u pitanju vladino nasilno gušenje šijtskog pokreta u toj zemlji, započetog na valu „arapskog proljeća“ 2011. godine. Podsjećamo kako su bahreinske vlasti u više navrata primjenjivale grubu policijsku silu prema prosvjednicima koji su zahtijevali demokratizaciju društva u puno manje radikalnom obliku u odnosu na oporbenjake u, primjerice, Siriji ili Egiptu. Transformacija američke pozicije započela je tek kasnije, pri čemu se ni Washington ni Bruxelless nisu odrekli niza unosnih ugovora o vojnoj suradnji, koji se uglavnom odnose na isporuku sredstava nužnih za gušenje masovnih protuvladinih prosvjeda i nereda. Europske tvrtke produžuju takve ugovore koristeći kao posrednike uglavnom saudijske kompanije. Međutim, američki stav danas se temelji na nužnosti postizanja kompromisa između vlade i šijtske većine, što predstavlja još jedan povod koji utječe na pogoršavanje američko-saudijskih odnosa nakon postizanja američko-iranskog dogovora o njegovom nuklearnom programu i donošenja zakona od strane Kongresa kojim se omogućuje pokretanje istrage protiv saudijskih dužnosnika glede terorističkih napada na SAD 2001. godine.

I Rijad i Manama ne vode politiku sklonu bilo kakvom kompromisu prema šijtskom stanovništvu svojih zemalja jer smatraju kako su oni pod snažnim utjecajem Irana. Naravno da takva politika nije primjerena današnjim svjetskim demokratskim dosezima i da ju je kao takvu sve teže braniti pred međunarodnom zajednicom, čija javnost, zahvaljujući u prvom redu medijima, sve više shvaća o čemu se na Bliskom istoku zapravo radi. Međutim, saudijska i bahreinska kraljevska elita ustrajavaju na politici „čvrste ruke“ u odnosu na šijte, a što uključuje i prinudnu emigraciju najopasnijih radikalnih vođa šijtskih zajednica.

Prijelomni trenutak u nastojanjima nagovora Maname i njezinog sponzora Rijada na promjenu smjera, bio je posjet američkog državnog tajnika Johna Kerryja 6. travnja ove godine, kada se susreo s ministrima vanjskih poslova država-članica Vijeća za suradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva. Tada se dogodio i vrlo skriven susret g. Kerryja s bahreinskim kraljem Salmanom al-Kalifom, koji je vrlo hladno reagirao na molbe američkog državnog tajnika za pokretanje procesa primirja sa šijtskom zajednicom. Kralj je tom prigodom izjavio, kako će o početku bilo kakvog inkorporiranja šijtskih predstavnika u strukture vlasti bit moguće govoriti jedino nakon što „Teheran zaustavi materjalno-tehničku i vojnu potporu šijtskim ustanicima“. Pritom kralju nisu pomogla promijeniti stav niti čvrsta uvjeravanja g. Kerryja o tome, da Washington ostaje glavni jamac sigurnosti kraljevstva od vanjskih ugroza (i hipotetske iranske agresije, koja je u osnovi samo pokriće za održavanje monopola na vlast, op. ZM.). Kralja Salmana al-Kalifa sigurnim ne čini niti činjenica o baziranju američke 5. flote i Središnjeg zapovjedništva u Bahreinu, jer smatra kako oni neće učiniti ništa ukoliko dođe do masovnih prosvjeda šijtskog stanovništva koji će ugroziti stabilnost režima.

Prijedlozi Johna Kerryja u Rijadu se ocjenjuju kao nastojanja za omogućavanje „puzajuće“ šijtske revolucije jer je potpuno jasno kako bi se njihovim prihvaćanjem šijtskim zastupnicima u bahreinskom parlamentu osigurala većina, kao i njihova značajna nazočnost u izvršnoj vlasti te zemlje. Treba podsjetiti i na neuspješna nastojanja Rijada i Maname za „umjetno“ postizanje vjerske ravnoteže u zemlji davanjem dvojnih državljanstava inozemnim građanima koji uglavnom rade u vojnim i policijskim strukturama Bahreina. Ta politika nije dovela do značajnijih promjena u vjerskoj strukturi zemlje.

Najnovija odluka bahreinskog suda i državne vlasti o obračunu s glavnim šijtskim oporbenim pokretom izvan svih demokratskih dosega (čak i onih unutar bliskoistočnog svijeta), potvrđuje nastavak politike odbacivanja američkih prijedloga te kontinuitet gušenja političkih i ljudskih prava šijtskih građana. Dugogodišnja zatvorska kazna vodećem bahrainskom vjerskom šijtskom čelniku i od prije pol godine odrubljivanje glave saudijskom šijtskom vjerskom vođi, potvrđuje tvrdi smjer (prije svega saudijske državne elite) u odnosu prema Iranu. Tlačenje šijtskog stanovništva i likvidacije ili dugogodišnje zatvorske kazne za njihove utjecajne vođe, nužno će pojačavati njihovu radikalizaciju, kako je to bilo i u vrijeme prije iranske islamske revolucije pod vodstvom ajatolaha Homeinija, krajem 70-ih godina prošlog stoljeća.

U takvo posloženim odnosima snaga i budućim politikama regionalnih sila, američki položaj nije lagan. S jedne strane Washington nastoji biti formalni predvodnik i primjer svjetske demokracije, a osim toga nastoji i normalizirati odnose s Teheranom – barem u onolikoj mjeri koja će sprječiti njegovo neprijateljstvo u odnosu na američke regionalne interese. S druge strane, to znači zaoštravanje odnosa Washingtona s Rijadom i Bahreinom kao, uz Dohu, svojim glavnim arapskim saveznicima, a što može negativno utjecati na njihovo raspoloženje u smislu pružanja gostoprimstva američkim vojnim snagama u tamošnjim vojnim bazama.

Zbog toga je teško očekivati kako će se Washington željeti izdići izvan okvira svoje prijašnje politike kada je u pitanju stanje unutar Bahreina, a koja bi predstavljala nešto više od „osjećaja zabrinutosti“. O tome možda najbolje svjedoči i činjenica prema kojoj je glavni savjetnik bahreinskog kralja i njegovog sina po pitanju unutarnje sigurnosti upravo američki državljanin D. Timony. On je potpredsjednik velike privatne tvrtke za sigurnosna pitanja „Andrews International“, a prije toga je bio čelna osoba policije Philadelphije i Miamia. Timony tijesno surađuje sa šefom bahreinske službe sigurnosti Tarekom al-Hasanom, a aktivno opskrbljuje i CIA-u informacijama koje se odnose na iranske aktivnosti u Iraku, Siriji i Libanonu, što je ipak neprocjenjivo. Dakle, Washington, u sadašnjim okolnostima, u Bahreinu ima vrlo komotnu situaciju koju bi bilo rizično ugrožavati nekakvim „floskulama“ o demokraciji, poglavito danas – kada je dobar dio svijeta spoznao koliko je ona, zapravo, rastezljiv pojam.

„Islamska država“ – kao organizirani paradržavni ustroj – definitivno se bliži svome kraju, a fragmentizirat će se na niz više-manje labavo povezanih organizacija. One će se u budućnosti orijentirati isključivo na organiziranje terorističkih akcija protiv šijtskog stanovništva, državnih institucija Iraka i Sirije i njihovih snaga sigurnosti, uz posebno organiziranu jedinicu za vršenje terorističkih napada u inozemstvu, prije svega na prostorima Europske unije.

Rezultat je to spoznaje čelništva „Islamske države“ o besperspektivnosti daljnjeg otovrenog vojnog djelovanja u zaštiti prethodno osvojenih velikih gradova, u uvjetima otvorene međunarodne „sezone lova“ na tu terorističku organizaciju (t.o.) nakon prvotne „nemoći“ civiliziranog svijeta da joj se ozbiljnije suprostavi. „Islamska država“ će na taj način očuvati sunitske urbane zone od nepotrebnog razaranja i tako osigurati simpatije tamošnjeg stanovništva u čija je srca njihova ideologija duboko prodrla, i u koje će se ISIL-ove snage nakon demobilizacije neometano integrirati (vidi poveznicu: http://geopolitika.news/analize/groznicava-potraga-zapada-za-postenim-sunitima-bliski-suradnici-sadama-huseina-sastali-se-parizu/).

U takvom razvoju stanja otvaraju se neke nove perspektive i za sam Irak, čija vlada sve više uspjeva uspostavljati ravnotežu između interesa Teherana s jedne, i Washingtona s druge strane, kada su u pitanju njezini daljnji potezi. A takav scenarij najmanje ide u prilog Saudijskoj Arabiji čiji utjecaj urušavanjem „Islamske države“ na iračkom teritoriju drastično slabi. To ćemo objasniti analizom najnovije vojne pobjede iračke vojske i oslobađanja grada Faludže, smještene 50 kilometara zapadno od Bagdada.

Taj grad je, osim svoje veličine i blizine glavnom gradu, imao i simboličku važnost – kao rodno mjesto prvotnog vođe „Islamske države“ Abu Omara al-Bagdadija. Pa iako su mnogi američki analitičari upozoravali, kako će se baš zbog te činjenice biti teško izbjeći međukonfesionalni sukob u tome gradu između njegovog, gotovo čisto sunitskog stanovništva i iračkih vojnih postrojbi i njima pridružene šijtske milicije, dogodilo se upravo suprotno tj. ono što je Geopolitika.news i predskazala u analizi iz navedene poveznice. Grad je „šaptom“ pao bez značajnijih razaranja i težih vojnih okršaja kakva su se predviđala diljem svjetskih medija. Evo što se zapravo dogodilo:

Pad Faludže je dogovor, a ne vojna pobjeda

Irački premijer al-Abadi nakon oslobođenja Faludže 17. lipnja, izjavio je kako se radi o prijelomnom trenutku u borbi protiv „IS“ u Iraku i da ona predstavlja „početak napada iračke vojske na jug Moslula i pripremu odlučnog boja za njegovo oslobađanje od radikala“. Odmah je potrebno pojasniti kako klasičnog juriša na Faludžu nije niti bilo, a iračka vojska je praktički bez jačeg boja osvojila grad i njegovu okolicu. I tu se ne radi o „blještavoj“ snazi iračke vojske (koja je još daleko od stanja u kojem bi se vojska jedne ozbiljne države trebala nalaziti) već, u prvom redu, o činjenici, da lokalna sunitska plemena nisu spremna sudjelovati u krvoproliću „do posljednjeg čovjeka“. Tome je pridonjela promjena operativne taktike iračke vlade i vojnog zapovjedništva zemlje, po prvi put primjenjene u nedavnom oslobađanju Ramadija: pregovori s vođama lokalnih sunitskih plemenskih zajednica, razrada nekog oblika kompromisne sheme kojom se gradu jamči lokalna samouprava, a vojsci i državi podizanje iračke državne zastave na zgradama gradske i regionalne administracije pričemu u gradu ostaje manja postrojba iračke vojske, ISIL-ovi borci se razbježe i asimiliraju unutar mirnog lokalnog stanovništva i td. Upravo po toj shemi oslobođena je Faludža, a po svemu sudeći takvo „oslobađanje“ očekuje i Mosul.

Arapska plemena tj. njihove vođe ne mogu si priuštiti „komoditet“ uništenja svog „genetskog fonda“ i demografsku katastrofu do koje može doći u totalnom ratu i zato su u velikoj većini skloni kompromisu. Osim toga, na njih utječu i negativne vijesti sa sirijske bojišnice gdje „Islamska država“ također trpi velike poraze i gubi nadzor nad ključnim komunikacijama (upravo u trenutku pisanja ovog teksta pristigla je vijest o primicanju sirijske vojske zračnoj luci i gradu Tabqah, od kojeg vodi otvorena cesta do 50-ak kilometara udaljene Rakke – tzv. glavnog grada „Islamske države“). Sve to dovodi do smanjenja financijske snage „IS“, što za posljedicu ima preustroj njezine centralizirane strukture i izgradnju nove strategije, o čemu smo govorili na početku teksta.

U sunitskoj eliti sazrila je spoznaja o besperpektivnosti daljnjeg korištenja „Islamske države“ u njegovoj sadašnjoj modifikaciji, kao sredstva za osiguranje njihove autonomije ili državnosti izvan dosega Bagdada. Jednako tako, niti iračka vlada ne može rat dobiti vojnim sredstvima bez dugotrajne, iscrpljujuće, razarajuće i, na kraju – ipak neizvjesne borbe. Iz toga i proizlazi potreba za kompromisnim riješenjem i održivim suživotom različitih vjerskih i etničkih grupacija. A potpuno drukčije stanje bilo je još samo prije godinu dana, kada je položaj sirijske vojske i vlade u Damasku bio katastrofalan i prijetio je njihovim potpunim slomom. Tada ni iračka vojska nije bila u stanju izići izvan „zidina“ Bagdada, a kamo li oslobađati većinski sunitske gradove od ISIL-ovih boraca.

Da se pri oslobađanju Faludže radilo o kompromisu svjedoči i činjenica, da su u središte grada ušle i državnu zastavu podigle iračke policijske, a ne vojne postrojbe. A koliko je, ustvari, sve to bilo složeno dogovoriti, svjedoči i podatak o pozivu iračkog premijera al-Abadija zapovjedniku iranske elitne postrojbe „Al-Quds“ (iz sastava moćnog Korpusa straže islamske revolucije) generala Qasema Soleimanija, da osobno dođe pred „vrata“ Faludže i koordinira aktivnosti snažne šijtske milicije (najjače vojne snage na teritoriji Iraka, o čemu više u donjem dijelu teksta) koja je sudjelovala u opsadi grada, kako ne bi došlo do nepredviđenih reakcija i osvete šijtskih vojnika prema sunitskim civilima. Međutim, dolazak tog, u čitavoj regiji utjecajnog iranskog generala, imao je još jedan cilj. On je k Faludži doveo i nove šijtske postrojbe iz Bagdada, a sve skupa je podsjećalo na šijtski juriš pri oslobađanju Tikrita, kada je bilo puno žrtava sa strane tamošnjeg sunitskog življa. Dakle, Soleimanijev dolazak imao je i snažan psihološko-propagandni karakter te je, kako se sada vidi, sve skupa urodilo plodom iako je Soleimanijevo pozivanje od strane iračke vlade izazvalo oštar prosvjed službenog Rijada na koji je Bagdad odgovorio prilično hladno.

IRANSKI GENERAL SOLEIMANI STIGAO U PREDGRAĐE IRAČKE FALUDŽE – RIJAD BIJESNI!

Šijtsko „strašilo“ iskoristit će se i pri oslobađanju Mosula gdje, gotovo sigurno, nikakvog razaranja niti juriša na grad biti neće. Ali i tamo se neće raditi o klasičnoj vojnoj pobjedi jer će i u Mosulu lokalna vlast ostati u rukama sunitske većine, a kompromis o njezinim ovlastima bit će prethodno usuglašen. Pritom će se ISIL-ovi borci „rasplinuti“ unutar stanovništva, a lokalno vodstvo „IS“ bit će likvidirano kao svojevrsna potvrda pobjede nad tom t.o.

Kvaliteta uspostavljene autonomije sunitskih gradova regulirat će i buduće sigurnosno stanje. A kako se već sada zna da budućnosti tih gradova i regija nema bez suradnje s Bagdadom i preko njega izlaska u Perzijski zaljev (u prvom redu zbog izvoza nafte preko luke Basra), čini se kako „Islamsku državu“ u „oslobođenim“ iračkim gradovima gotovo sigurno neće zamijeniti njoj slične organizacije poput „Jabhat al-Nusre“. Saudijska Arabija, što zbog prenapregnutosti njezinih vojnih kapaciteta kroz umješanost u regionalne sukobe (od rata u Jemenu, do Sirije i šire), što zbog tradicionalnog nepovjerenja i konkurencije sunitskog stanovništva Iraka i Saudijske Arabije, a što zbog pritiska sa strane Washingtona glede potrebe snižavanja radikalizacije, neće biti u stanju značajnije utjecati na daljnju destabilizaciju Iraka nakon uništenja „Islamske države“. Moguće je da će se Rijad morati odreći utjecaja na Irak u zamjenu za potpuno fokusiranje svojih i američkih aktivnosti usmjerenih k rušenju sirijskog predsjednika Asada posredstvom novih oporbenih oružanih grupacija, koje Saudijci upravo formiraju pod blagoslovom Washingtona (uglavnom na teritoriju Jordana). Washingtonu je ipak primaran cilj rušenje režima u Damasku i istiskivanje Rusa iz te države pod svaku cijenu, uključno i raspad Sirije i šire posljedice koje iz toga mogu proizići.

„IS“ osuđen na smrt

Teritorij pod nadzorom „Islamske države“ svakim se danom sve više smanjuje, proporcionalno smanjenju njezine financijske snage i logističke potpore. Osim toga, njezina taktika i kombinacija vojno-terorističkih metoda danas više ne izaziva nikakvu „zadivljenost“ niti strah kod njoj suprostavljenih snaga. Za razliku od sadašnje moćne iračke šijtske milicije „Hashed al-shaabi“ (hrv. pr. „Snage narodne mobilizacije“) ustrojene pod patronatom iračkog šijtskog duhovnog vođe ajatolaha Alija Sistanija u srpnju i kolovozu 2014. g. nakon pada Mosula, borci „Islamske države“ nemaju niti dalekometno topničko oruđe, a udarna snaga su im još jedino bombaši-samoubojice. Ali i toj ISIL-ovoj taktici šijtska milicija i kurdske peshmerge naučile su se suprostavljati.

Kada već spominjemo šijtsku miliciju „Hashed al-shaabi“ treba napomenuti, kako se radi o organizaciji utemljenoj na dobrovoljačkoj osnovi, koju je i premijer al-Abadi u ožujku ove godine proglasio dijelom službenih oružanih postrojbi koje djeluju pod ingerencijom iračke vlade (čemu se Rijad pokušao snažno suprostaviti). One su danas najsnažnija vojna formacija zemlje (što priznaju i njezini protivnici), koja broji oko 50 tisuća motiviranih i dobro naoružanih vojnika, a mobilizacijski kapacitet joj premašuje brojku od 100 tisuća. Čine je oružane grupacije „Liva al-Badr“ (hrv. pr. „Brigada al-Badr“), „Saraya as-Salam“ („Brigada mira“), „Kataib Hizballa“, „Brigada Abu Fadil Abbas“ i dr.

Vojno uništenje „IS“ do kraja 2016. g. čini se i više nego izvjesno. Puno veći problem se odnosi na „podjelu pljena“ od strane različitih ISIL-u suprostavljenih snaga. Perjanice te pobjede u Iraku bit će postrojbe tamošnjih šijta i kurda, iza čijih pak leđa stoje Iran i SAD. Pojedini utjecajni kurdski političari u Iračkom Kurdistanu prognoziraju transformaciju „IS“ iz „države“ u teroristički pokret kojeg će biti nemoguće zamijeniti sunitskim umjerenjacima. U sjevernim dijelovima Sirije većina džihadista iz „IS“ prebacit će se u „Jabhat al-Nusru“ koja uživa potporu Rijada i Ankare.

Dakle, smrt „Islamske države“, kakvu smo posljednje dvije i pol godine poznavali, je neupitna ali s njezinom smrću neće nestati salafitsko-vahabistički sunitski terorizam. Formalna pobjeda nad tom terorističkom organizacijom, koju će na kraju svog mandata vjerojatno proglasiti i sebi pripisati američki predsjednik Barak Obama, imat će glasan odjek u tamošnjem biračkom tijelu i dati dodatni vjetar u leđa kandidatkinji Demokratske stranke Hillary Clinton. A njena je pobjeda prijeko potrebna današnjim vodećim američkim stratezima za nastavak provedbe njihovih visoko-riskantnih planova o ustoličenju SAD-a kao jedine globalne velesile 21. stoljeća.

Poveznice:

Grozničava potraga Zapada za „poštenim sunitima“: BLISKI SURADNICI SADAMA HUSEINA SASTALI SE U PARIZU

IRANSKI GENERAL SOLEIMANI STIGAO U PREDGRAĐE IRAČKE FALUDŽE – RIJAD BIJESNI!

Indija se na Zapadu uglavnom smatra budućim glavnim gospodarskim i vojnim suparnikom Kine. Iran, s druge strane, ima izuzetno razvijene gospodarske i političke odnose upravo s Kinom. Međutim, Teheran teži uspostavi sličnih odnosa i s New Delhijem, a ta je želja obostrana. Osim toga, Indija je još malo i de iure punopravna članica „rusko-kineske“ Šangajske organizacije za suradnju (ŠOS); čeka se još samo formalni završetak ratifikacije njezinog prijama u parlamentima svih država članica. A u predvorju te velike organizacije već se 10-ak godina nalazi i Iran, i, kako sada stoje stvari, na predstojećem summitu ŠOS-ovog mjeseca u uzbekistanskoj prijestolnici Taškentu, Rusija će na dnevni red postaviti pitanje prijama Irana u punopravno članstvo.

Razmatrajući indijsko-iranske odnose nužno treba spomenuti i pakistanski element. Proteklih godina zamjetno je permanentno poboljšavanje političkih i gospodarskih odnosa između Teherana i Islamabada, s kojim Peking već ima uspostavljene intenzivne političke, gospodarske i vojne veze. Opisana konstelacija odnosa može stabilizirajuće djelovati i na tradicionalno vrlo loše (u pojedinim povijesnim razdobljima i neprijateljske) indijsko-pakistanske odnose, poglavito u kontekstu prošlogodišnjeg prijama Pakistana (zajedno s Indijom) u ŠOS.

Dakle, u uvjetima brzo rastuće i nepredvidljive regionalne i globalne geopolitičke krize, složenim političkim odnosima između pojedinih nabrojenih država uspostavlja se ili intenzivira gospodarska suradnja, prije svega u sferi infrastrukturne izgradnje, prometnog povezivanja, energetike, kao i bržeg i jeftinijeg protoka roba, novca, kapitala i radne snage.

Premijer Modi s poslovnom elitom stigao u Teheran

„Novo doba“ u indijsko-iranskim odnosima ubrzano donosi plodove, o čemu svjedoči dolazak indijskog premijera Modija s delegacijom od 40 predstavnika indijske poslovne elite u dvodnevni posjet Teheranu, 23. svibnja o.g. I Indija, kao i mnoge svjetske države, želi iskoristiti priliku dobivenu ukidanjem međunarodnih sankcija Iranu u siječnju ove godine. Radi se o prvom posjetu indijskog premijera Iranu u zadnjih 15 godina, kojom prilikom su razmatrani svi aspekti dvostrane, regionalne i međunarodne suradnje dviju država.

Tijekom susreta s njegovim domaćinom – iranskim predsjednikom Hasanom Rohanijem, potpisano je 12 dokumenata o suradnji u političkoj, gospodarskoj, znanstvenoj, tehnološkoj i kulturnoj sferi. Najviše pozornosti izazvao je svakako dokument o Suglasnosti glede razvoja iranske luke Chabahar (smještene na krajnjem jugu zemlje, na obalama Indijskog oceana), u sklopu Organizacije luka i pomorstva Irana i Indije. Države su se dogovorile o investicijama i modernizaciji te luke, koja može postati važan simbol strateških odnosa između Indije i Irana (izjava predsjednika Rohani, u vrijeme zajedničke konferencije za novinare). Predsjednik Rohani je naglasio kako kroz tu iransku luku prolazi prometni koridor „Sjever-jug“ koji povezuje Indiju, ne samo s državama Srednje Azije već i zemljama bivšeg SSSR-a i Europe (poveznica: http://geopolitika.news/vijesti/prometni-koridor-sjever-jug-mijenja-geopoliticku-sliku-svijeta/). Pritom je izrazio želju da se dvostrane veze ne temelje isključivo na trgovini već da prerastu u sveukupne gospodarske odnose.

Iranska novinska agencija IRNA izvjestila je kako Teheran i New Delhi namjeravaju u luci Chabahar izgraditi svojevrsni hab za daljnji razvoj prometnog koridora Chabahar-Zahedan-Zaraj (vidi foto 1). Suglasnost o prvoj fazi razvoja te luke potpisale su indijska i iranska tvrtka Indian ports Global i Arya Banadar. Investicijska sredstva u tu svrhu Indija će plasirati kroz svoju EXIM Bank, a u razvoj luke ta zemlja planira uložiti 200 milijuna dolara.

Koridor Chabahar-Zahedan-Zaraj: Indija i Iran dogovorili su se o investicijama i modernizaciji luke Chabahar, koja može postati važan simbol njihove strateške suradnje
Treba napomenuti, da su dvije zemlje tijekom posjeta indijskog ministra za naftu i plin Dharmendre Pradhana Teheranu početkom travnja o.g. potvrdile svoju spremnost za izgradnju tvornica za proizvodnju aluminija, petrokemijskih proizvoda i umjetnih gnojiva, a i izgradnju rafinerije. Iz indijskih investicija, u luci Chabahar se već gradi nova naftna platforma.

Ta je iranska luka objekt i trostranih dogovora između Irana, Afganistana i Indije. Afganistanski predsjednik Ashraf Ghani osobno je došao u Teheran u isto vrijeme kada i indijski premijer Modi, a s ciljem provođenja trostranih razgovora koji su rezultirali potpisivanjem izuzetno važnog ugovora. Prema njemu, Iran će Indiji osigurati pristup u Srednju Aziju (kroz Afganistan) upravo preko luke Chabahar. U tom se ugovoru ogleda golema strateška važnost, prije svega za Indiju koja na taj način zaobilazi Pakistan koji bi joj glede transporta raoba po njegovom teritoriju mogao praviti probleme (sve se ovo itekako odnosi i na aktualne unutarafganistanske procese, poglavito preslagivanja u vrhu talibanskog pokreta.

I Kabul na ovaj način također riješava važnu stratešku zadaću. Zahvaljujući iranskoj luci Chabahar Afganistan ne mora svoju trgovinu obavljati preko najveće pakistanske luke Karachi, što Islamabad obilato koristi u smislu protežiranja vlastitih interesa koji su sve češće u raznoglasju s onima od strane službenog Kabula. Na ovaj način povećava se utjecaj Irana i Indije u Afganistanu, a smanjuje pakistanski utjecaj.

Grad Chabahar nije samo važna iranska luka. On je i Slobodna trgovačko-industrijska zona u jugoistočnoj iranskoj regiji Sistan i Belujistan čiji razvoj upravo sada forsira iranska vlada. Iran je kao investitore u razvoj Chabahara pozvao Indiju, Kinu, Pakistan i Oman, a potpisani dogovori s indijskim premijerom ukazuju da Teheran upravo s Indijom započinje svoje ambiciozne planove vezane uz Slobodnu zonu Chabahar.

Ta jedina iranska luka na Indijskom oceanu povezuje energentima bogate države Srednje Azije sa zemljama tog oceana. Prvi dogovori Teherana i New Delhija oko razvoja luke i slobodne zone sklopljeni su još 2003. g. ali su realizaciju projekta sprječile međunarodne sankcije protiv Irana. Nakon posjeta na najvišoj razini utvrđeno je kako se realizacija projekta očkuje tijekom 18 mjeseci od potpisivanja ugovora.

Nafta, plin, vojna suradnja i integracije

Indija je treća po količini uvoznica iranske nafte na svijetu i, ujedno, četvrta po količini uvoznica nafte općenito. Predsjednik indijske naftne tvrtke Pars izjavio je kako su obje strane izrazile spremnost za nastavak radova na plinskom nalazištu Farzad-B u Busheru, pričemu se Indija nada kako će im Iran dozvoliti eksploataciju u zamjenu za modernu tehnološku potporu. Nezavisne procjene ukazuju kako nalazišta Sjeverni i Južni Pars sadrže 21 trilijun i 680 milijardi kubičnih stopa (jedna kubična stopa iznosi oko 0,02831685 kubičnih metara), što ga čini jednim od najvećih nalazišta plina na svijetu. Indijska kompanija Oil and Natural Gas Corporation Limited (ONGC) još je prošle godine Iranu predložila ugovor u iznosu od 10 milijardi dolara. Međutim, nakon ukidanja sankcija uvjeti pregovora zahtijevaju ponovno razmatranje , a što će se i učiniti.

Na pregovorima državnih dužnosnika raspravljalo se i o indijskom dugu Iranu za isporučenu naftu koji su nastali nakon što su 2012. g. Iranu uvedene sankcije. One su otežale bankama zemalja uvoznica isplatu novca iranskim tvrtkama za uvezenu naftu zbog restrikcija sa strane njihovih središnjih banaka. Taj indijski dug sada iznosi 6,5 milijardi dolara.

26. svibnja u iransku luku Bandar-Abbas uplovila je indijska flotila, a dočekao ju je guverner regije Hormozgan Jasem Jadari. Narednog dana, prema izjavi zapovjednika iranskih pomorskih snaga admirala Habibollaha Sayyarija, iranski brodvi s indijskom flotilom izveli su pomorsku vježbu u Hormuškom tjesnacu (povezuje Omanski i Perzijski zaljev, op.a.).

Indija i Iran – novi temelji suradnje s najvećim azijskim državama

Iran je nedugo nakon ukidanja sankcija uspio obnoviti stare i uspostaviti nove – kvalitativno sadržajnije odnose u regiji i šire, uglavnom zahvaljujući svom energetskom bogatstvu i velikom gospodarskom i investicijskom potencijalu koji je u uvjetima globalne gospodarske krize još više privlačan. U Teheranu se proteklih mjeseci kao na traci redaju predstavnici velikih svjetskih tvrtki i najviši dužnosnici mnogih svjetskih država, a tako i onih najvećih, poput Indije.

I Indija i Pakistan će na skorom summitu ŠOS-a u Uzbekistanu vjerojatno dobiti status punopravnog i postojanog člana te organizacije, a članstvo će vjerojatno biti odobreno i Iranu, o čemu je ovih dana, osim ruskog ministra v.p. govorio i kazahstanski predsjednik Nursultan Nazarbaev čija zemlja trenutačno predsjeda tom organizacijom. Ako se to dogodi, i Indija i Iran imat će nove mogućnosti za suradnju s najvećim državama Azije na potpuno novim temeljima. Tome treba dodati i još jedan integracijski projekt koji je u pripremi. Naime, na prijedlog Armenije (koja ima kopnenu granicu s Iranom), države Euroazijskog ekonomskog saveza (koje čine Rusija i pojedine postsovjetske republike) razmatraju osnivanje zone slobodne trgovine s Iranom. Ukoliko se taj prijedlog usvoji, Iran će postati poveznica za slobodnu trgovinu od Indijskog oceana (Indije) do velikih dijelova azijskog masiva, a što je do sada politički priječio Pakistan, a fizički golemi himalajski planinski masiv. Što će to značiti za Indiju i njezinu trgovinu nije potrebno obrazlagati.

Od samog početka američke predsjedničke utrke u kojoj je Hillary Clinton na pragu osiguranja nominacije Demokratske stranke za predsjedničkog kandidata, a Donald Trump gotovo sigurno osigurao poziciju republikanskog kandidata osjeća se utjecaj nekog dodatnog, nepoznatog, javno nedifiniranog političkog čimbenika u jednadžbi političkog nadmetanja. Dojam je da na američkoj političkoj sceni djeluje nešto toliko politički moćno da stvara potpunu dezorijentaciju Republikanske stranke, izolira Donalda Trumpa i nezaustavljivo gura Hillary Clinton prema demokratskoj nominaciji i konačnoj pobjedi na predsjedničkim izborima.

Trump se cijelo vrijeme bori s vezanom desnom rukom, nasuprot Clinton kojoj se slijeva ne samo puna podrška njene stranke nego i podrška utjecajnih političkih krugova iz republikanskih redova. Oni već sada otvoreno odbacuju Trumpa i iskazuju podršku budućem demokratskom predsjedničkom kandidatu Hillary Clinton. Politička snaga koja je bila kadra zasad makar samo djelomično razlomiti republikanski elitni korpus i oko Clinton početi okupljati podršku iz obje stranke daje naslutiti da je slijedom toga sposobna i razbiti tradicionalni bipartizam i potpuno u svoje ruke preuzeti poluge političke moći u SAD-u na dulji vremenski period.

Oni su, a ne Hillary, stvarni Trumpov protivnik

Samo je jedna politička struktura istovremeno utjecajna i na republikanskoj i demokratskoj strani sposobna to učiniti. Ona i ne krije svoje ambicije ovladavanja američkom politikom putem prevladavanja bipartizma i američkog dominatnog pozicioniranja u globaliziranom liberalnom poretku. S njima će se zapravo, a ne s Hillary Clinton, boriti Trump u svojoj predsjedničkoj kampanji. Clinton je samo savršeni posrednik tog utjecajnog kruga geostratega koji su kao savjetnici, pomoćnici državnih tajnika, veleposlanici ili ministri služeći jednako i pod demokratskim i pod republikanskim američkim predsjednicima uspjeli formulirati i nametnuti svoju geopolitičku viziju američke uloge u svijetu kao državnu doktrinu. Istovremeno oni su svojim dugogodišnjim neprekinutim djelovanjem u vrhovima američkog državnog aparata postali poveznica politike s Wall Streetom, krupnim kapitalom i moćnim vojnoindustrijskim kompleksom. Pobjeda Hilllary Clinton – koja je oduvijek, od samih početaka svog političkog djelovanja bila dio njihovog kruga i kao državna tajnica provodila politiku sukladnu njihovoj doktrini – osigurat će im političku moć bez primjera u modernoj američkoj povijesti.

Snaga koja stoji iza Hillary Clinton i koja će vjerojatno osigurati njenu pobjedu u predsjedničkoj utrci je moćna politička grupacija oko Roberta Kagana, suosnivača utjecajnog think tanka „Project for the New American Century“ (PNAC), čije su postavke postali doktrinarni temelji američke vanjske politike posljednjih dvadesetak godina za administracije Georgea W. Busha i Baracka Obame i idejno izvorište beskrajnih američkih ratova u Afganistanu i Iraku i ratnog prekrajanja bliskoistočnih prostora. Pobjedom Hillary Clinton taj politički krug za sebe će osigurati neograničen utjecaj u kreiranju američke politike. Robert Kagan koji svoju vanjskopolitičku viziju Amerike naziva „liberalnim intervencionizmom“ zajedno s „Williamom Kristolom osnovao je PNAC 1997. godine s ciljem promicanja ideje „globalnog američkog vodstva„ koje je „dobro i za Ameriku i za cijeli svijet“.

„Amerika je carstvo, a ona to i treba biti“

Po postavkama PNAC-a SAD je „carstvo i to ne treba skrivati, jer SAD zaista treba biti carstvo“ koje će svojom dominacijom štititi uspostavljeni liberalni poredak i promicati ga diljem svijeta. Američka globalna hegemonija treba se ostvarivati zadržavanjem američke nadmoći, sprječavanjem suparničkih država da se približe toj razini moći i utjecaja koju posjeduje SAD, te oblikovanjem sustava međunarodne sigurnosti prema interesima SAD-a. Iako takva američka hegemonija ne bi riješila sve probleme svijeta ona je, po Kaganu, „bolja od bilo koje zamislive alternative“. PNAC-u bliski think tanks Američki institut za istraživanje javnih politika (American Enterprise Institute for Public Policy Research), Američki odbor za javna pitanja Izraela (American Israel Public Affairs Committee) i Židovski institut za pitanja nacionalne sigurnosti (Jewish Institute for National Security Affairs) zajedno s njim formulirali su buduću američku bliskolistočnu politiku fokusiranu na zaštitu Izraela i liberalnu transformaciju arapskih država. PNAC je stvorio temelje za američke ratove u Afganistanu i Iraku i pokretanje revolucija tzv. “arapskog proljeća“ koje su, sada već možemo sa sigurnošću tvrditi, rezultirale pokoljima epskih razmjera i masovnim ratnim zločinima za koji su odgovorni i oni koji su svojim suštinski geopolitičkim promišljanjima dali idejni temelj njihovom izvršenju. Nije stoga čudno što je PNAC iznenada ugašen 2006. godine, kada su postali svima vidljivi razmjeri iračkog krvoprolića i pljačke. Cijeli politički krug se potom okupio oko novoosnovanih think tanks, od kojih je sada aktualan „Center for a New american Security“ (CNAS ) kojeg je ponovo ključni osnivač Robert Kagan.

Organizacija koja stavlja ljude u vrh piramide

Koliki je bio utjecaj organizacije „Project for the New American Century“ na američki politiku svjedoči činjenica da je od 25 osoba koje su potpisale njene osnivačke akte njih 17 završilo na vodećim pozicijama Bushove administracije, uključujući Dicka Cheneyja, ministra obrane i kasnije potpredsjednika SAD-a Donalda Rumsfelda, ministra obrane i Paula Wolfowitza, zamjenika ministra obrane.

U svakom slučaju, kompletna današnja američka vanjska politika i geostrategija temelji se na geopolitičkim postavkama koncepta „Project for the New American Century“ i nastavlja se razvijati u okviru projekta „Center for a New American Security“ (CNAS), koji je tijekom svibnja objavio studiju za novo američko liderstvo, doktrinu za novog američkog predsjednika, gle čuda, sasvim očigledno dizajniranu baš po mjeri političke osobnosti Hillary Clinton. Kako bi prema do sada javno izraženim stavovima Trump iskrižao barem polovicu studije Roberta Kagana, čini se da ima jako dobar predosjećaj tko će biti novi predsjednik.

Da se baš sve ne prepusti samo dobrim vibracijama Kagan se pobrinuo još u veljači – u članku za Washington Post jasno izraženom podrškom Hillary Clinton: “Trump je republikanski Frankenstein, čudovište. Sada je dovoljno jak da stranku uništi. Zašto stranački lideri nisu ranije reagirali i pokušali zaustaviti Trumpa, dok je još bilo vrijeme. A kako su i mogli? Trump se hranio njihovom nadom da će ih dovesti na vlast… I što sada učiniti? Republikanska čudovišna kreacija uskoro će biti napuštena i stranka će ostaviti drugima posao koji sama nije uspjela provesti. Za republikance i za sve ostale jedino rješenje je glasati za Hillary Clinton. Stranka ne može biti spašena, ali zemlja još uvijek može biti spašena“.

Nuland: “Fuck the EU”

Kagan je tako Clinton izdigao na razinu spasiteljice američke države koja može održati kontinuitet američke politike zaštite i širenja liberalnog svjetskog projekta koju je po Kaganu predsjednik Obama iskreno provodio, ali ponekad nedovoljno odlučno, posebice u intezivnijem korištenju vojnih instrumenata vanjske politike. Robert Kagan suprug je Victorije Nuland, pomoćnice američkog državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja koja je od početka bila i ostala američki moderator ukrajinske krize. Postala je poznata nakon glasovitog telefonskog razgovora s američkim veleposlanikom u Ukrajini Geoffreyjem Pyattom u siječnju 2014. godine, odmah nakon rušenja Viktora Janukoviča i otvaranja krize, u kojem je precizno opisala koliko drži do europskih političara koji godinama nisu uspjeli ono što je američka politika uspjela u nekoliko dana: “Fuck the EU”.

Po mnogim analitičarima, Victoria Nuland najmoćnija je osoba američke vanjske politike i njen ključni kreator. U State Department uvela ju je osobno Hillary Clinton.

Nakon Kagana uslijedila je serija republikanskih iskaza podrške Hillary Clinton. Tako je ovih dana Steve Schmidt, istaknuti republikanac, strateg Republikanske stranke za odnose s javnošću i bivši savjetnik senatora Johna McCaina izjavio za MSNBC: “Vjerujem da je politika Hillary Clintgon u skladu s mojim pogledima i ona će dobiti moj glas.“ U emisiji političkog analitričara Chrisa Matthewsa Schmidt je najavio: „Uskoro ćemo vidjeti organizirani napor kampanje Hillary Clinton za dobivanje podrške uglednih članova republikanskog establishmenta s područja vanjske politike kao što su David Petraeus, umirovljeni general Odierno, Colin Powell, Brent Scowcroft. To su ljudi koji su služili na visokim razinama nacionalne sigurnosti u republikanskim administracijama. Kampanja Clinton će ići snažno prema prema stjecanju njihove podrške“.

Utjecajni republikanski politički analitičar Max Boot zaključuje da će “Hillary Clinton kao predsjednica biti daleko pogodnija od Donalda Trumpa“. Milijarder Mike Fernandez koji je finacirao kampanju Jeba Busha izjavljuje: “Između Hillary Clinton i Trumpa ja odabirem Hillary“, a republikanac Elliott Abrams, bivši savjetnik za vanjsku politiku u administraciji Ronalda Reagana i Georgea W. Busha poručuje: “Neću glasovati za Trumpa“. Iz Robertu Kaganu bliskog think tanka „American Enterprise Institute for Public Policy Research“ također je stigla podrška Hillary Clinton preko neimenovanog republikanca: “Stekli smo uvjerenje da Clinton pristupa vanjskoj polituci na dosljedan i odlučan način i razumije ključnu američku ulogu u svjetskim poslovima“.

Uspije li uistinu Hillary Clinton poraziti Donalda Trumpa kako očekuju njeni politički sponzori iz nekadašnjeg “Project for the New American Century“, a današnjeg „Center for a New American Security“ (CNAS) imat će punu podršku tog utjecajnog političkog kruga koji će joj osigurati veliki manevarski prostor za aktivniju vanjsku politiku i korištenje vojnih instrumenata koje je predsjednik Obama izbjegavao, što Clinton zacijelo neće. Politička elita okupljena oko Roberta Kagana i think tanka „Center for a New American Security“ nikad bliža američkom predsjedniku steći će za jednu neformalnu političku skupinu do sada neviđenu političku moć koja neće poznavati granice stranačke politike. Prema svibanjskoj studiji CNAS-a o širenju američke moći „Extending American Power – Strategies to Expand U.S. Engagement in a Competitive World Order“ praktički namijenjenoj dopuni postojeće doktrine nakon inauguracija novog predsjedništva potrebno je „više nego ikad obnoviti nacionalni konsenzus o američkoj ulozi u svijetu.“ To se kao preduvjet uspješne vanjske politike naglašava već u uvodnom dijelu studije koja zbog bliskosti Hillary Clinton s njenim autorima može pokazati okvire politike kakvu će voditi Clinton ako postane predsjednicom.

Studija navodi: „Američka vojna moć, dinamika američkog gospodarstva i velik broj bliskih saveza koje SAD ima s drugim silama i narodima stvorile su arhitekturu u kojoj je liberalni poredak procvjetao. Njegovo očuvanje zahtijevat će obnovu američkog vodstva u međunarodnom sustavu. Danas je temelj poretka potresen različitim silama – moćnim i autoritarnim vlastima u Rusiji i Kini, radikalnim islamističkim terorističkim pokretima i dugoročnim pomacima u globalnom gospodarstvu… Potrebno je stoga obnoviti američku moć i američko vodstvo u Aziji, Europi i Velikom Bliskom istoku gdje su prijetnje međunarodnom poretku najveće… Postizanje ovog cilja zahtijevat će kritično jačanje svih elemenata američke moći – diplomatskih, ekonomskih i vojnih. Hitni prvi korak treba biti značajno povećavanje kapaciteta američke nacionalne sigurnosti i eliminacija proračunskih okova izdataka za obranu, drugi korak je formulirati politiku koja će potpuno iskoristiti sve raspoložive znatne vojne, ekonomske i diplomatske snage koje su posljednjih godina nerado korištene.“

Transatlantska zajednica ostaje temelj liberalnog svjetskog poretka

U poglavlju o Europi navodi se da „transatlantska zajednica ostaje temelj i suština liberalnog svjetskog poretka… Uspjeh Europe kao regije mira, demokracije, sigurnosti, rasta i prosperiteta danas je ugrožen više nego što mnogi shvaćaju. Strateški je ugrožen rastom ruskih ambiciija i spremnosti na upotrebu sile, uključujući invaziju na susjedne zemlje. Pozicioniranje Njemačke kao primus inter pares u Europi nudi i mogućnosti i izazove. Kancelarka Angela Merkel zaslužila je pljesak za vodstvo u rješavanju migracijske krize, grčke financijske krize, također i za pomoć u održanju jedinstva Europske unije u režimu sankcija kao odgovora na rusku invaziju Ukrajine… Došlo je do odstupanja od demokratskih vrijednosti i vladavine prava u Mađarskoj i Poljskoj, a terorizan i migracijska kriza dodatno su ugrozili koheziju transatlantske zajednice. Svi ovi faktori će zahtijevati značajni novi angažman SAD-a, kako bi se spriječila daljnja erozija i preokrenuli sadašnji trendovi…“.

To je samo dio prikaza geopolitičke logike i političkog kruga koji stoji iza Hillary Clinton i nezaustavljivo je svojim enormnim utjecajem na američkoj političkoj sceni vodi prema predsjedničkom mandatu. Geostrateška agenda tog političkog kruga odavno je usvojena kao doktrina i primijenjena na terenu, a sada se samo prilagođava budućoj američkoj predsjednici prema kriterijima njenih odluka i postupaka dok je bila državni tajnik u administraciji predsjednika Obame. Ako je suditi po tome njena moguća pobjeda otvorit će novo izuzetno zanimljivo razdoblje međunarodnih odnosa. Pritom ostaje otvoreno pitanje narasle moći neformalnog geopolitičkog lobija i njegova utjecaja na institucije američke demokracije. Usto prilično ohola i brzopleta logika novih američkih geostratega već je izazvala udarce na vjerodostojnost američke politike i reakciju stare iskusne geopolitičke garde poput Henryja Kissingera, koji ih godinama upozorava na umjerenost, razboritost i strpljenje kakvo je potrebno u svakom lovu, pa i geopolitičkom. Impulzivna pucnjava na sve što se kreće redovito nosi više štete nego koristi.

Nastavlja se nestabilno i napeto stanje u nizu država regije. Prošlog tjedna to se poglavito odnosilo na Siriju, Irak, Libiju i Afganistan, a napetosti ostaju i u Jemenu, na Sinajskom poluotoku i jugo-istočnim regijama Turske.
Sirija:
Nastavljaju se borbe između vladinih snaga i postrojbi terorističkih organizacija „Islamske države“ („IS“) i „Jabhat al-Nusre“, kao i ponekih drugih grupacija. Na sjevero-istoku zemlje sirijska vojska nastavila je napade u smjeru grada Tabka i njegove zrakoplovne baze, a koji su u rukama „IS“. Borbe su vođene i u području gradova Damask i Deir az-Zour, te regijama Hama, Homs, Latakija i Idlib. Što se tiče grada Aleppa, tamo je od 16. lipnja proglašen dvodnevni prekid vatre ali postrojbe oporbenih snaga koje djeluju u koaliciji s „Jabhat al-Nusrom“ primirje su narušavale. Najvećim dijelom kurdskim postrojbama popunjene „Sirijske demokratske snage“ (SDS) nastavile su napade u smjeru grada Manbij, na sjeveru regije Aleppo, i odbacile ISIL-ove borce iz nekoliko tamošnjih naselja.
Po prvi put nakon 2014. godine Siriju je posjetio jedan visoki ruski državni dužnosnik. Riječ je o ministru obrane Sergeju Šojguu, koji je 18. lipnja, na inicijativu ruskog predsjednika Vladimira Putina, izvršio inspekciju ruskih snaga u zrakoplovnoj bazi „Hmeymim“, nakon čega je razgovarao s predsjednikom Asadom po „pitanjima vojne suradnje i zajedničke borbe s teroristima u Siriji“.
Tog istog dana visoki vojni dužnosnici SAD-a i Rusije proveli su izvanrednu video-konferenciju, glede sprječavanja incidentnih situacija pri djelovanju zračnih snaga u Siriji. Povod je bilo američko nezadovoljstvo navodnim ruskim bombardiranjem oporbenih snaga 16. ovog mjeseca na jugu Sirije, „usprkos molbi SAD-a“ da to ne čine. Predstavnici ruskog MO tom su prigodom američkim kolegama „argumentirano razjasnili kako se objekt, koji je podvrgnut napadu, nalazio više od 300 kilometara od teritorija označenim od strane Amerikanaca kao zone u kojima djeluje sirijska oporba koja je prihvatila proglašenje o prekidu vatre“. Rezultat video-konferencije je suglasnost o nužnosti poboljšanja koordinacije djelovanja u Siriji.
Prošli tjedan pojavila se informacija o tome, kako postoji mogućnost da je na području Sirije ubijen čelnik „Islamske države“ Abu Bakr al-Bagdadi prilikom zračnih napada koalicijskih snaga predvođenih SAD-om.
Ruski predsjednik Putin je 18. lipnja izjavio kako se riješenje sirijskog sukoba zasniva, ne u nadzoru čitavog teritorija zemlje od strane vlasti u Damasku, nego, u izgradnji atmosfere povjerenja između različitih grupacija sirijskog društva, a da u temelju sadašnjeg sukoba stoje njihova proturječja, što „predsjednik Asad dobro razumije“. Pritom je naglasio kako bi „mogući raspad Sirije bio najgora varijanta razvoja događaja“.
Oštre izjave glede sirijskog sukoba izrekao je 15. lipnja američki državni tajnik John Kerry: „Najnužniji je stvarni prekid bojevih aktivnosti. Mi to znamo i nemamo nikakvih iluzija. Rusija mora razumjeti kako naše strpljenje nije beskonačno i, ustvarnosti, već je vrlo ograničeno. Radi se o tome, hoće li Asad biti priveden odgovornosti ili ne. Zajedno s tim, mi se spremamo privesti k odgovornosti predstavnike oporbe čije je djelovanje također dovodilo do nastavka nasilja i kršenja prekida vatre“. „SAD se neće pomiriti s narušavanjem dogovora o prekidu vojnih djelovanja u Siriji i u skoro vrijeme namjerava utočniti mnoge dijelove tog dokumenta (koji se odnose na kršenje sporazuma, op. ZM.)“. Kao odgovor, rusko Ministarstvo vanjskih poslova pozvalo je Washington „da bude strpljiv po pitanju Sirije“, napomenuvši, kako se sirijsku oporbu ne uspijeva pozvati za pregovarački stol zbog krivnje SAD-a koji ne može ili ne želi izvršiti pritisak na svoje saveznike u regiji.
Šef američkog Pentagona Ashton Carter izjavio je 15. lipnja, o nužnosti usvajanja svih mjera za nadzor tursko-sirijske granice, što će omogućiti „presijecanje opskrbe „IS“.
Djelatnici američkog State Departmenta uputili su predsjedniku Baraku Obami zajedničko pismo s preporukom pokretanja vojne operacije protiv vladinih snaga u Siriji s ciljem postizanja državnog udara. SAD nisu mijenjale svoju sadašnju politiku u odnosu na Siriju i nisu donosili odluke o izvršenju napada na vladine snage u Damasku, priopćio je 17. lipnja glasnogovornik State Departmenta John Kirby. Bijela kuća je također izjavila kako predsjednik Obama, kao i ranije, smatra, da za sirijsku krizu nema vojnog riješenja.
Direktor američke obavještajne službe CIA John Brennan izjavio je 16. lipnja kako SAD surađuje s Rusijom u sferi borbe protiv terorizma na sirijskom prostoru.
Saudijska Arabija se zalaže za agresivniji pristup riješavanja sirijskog sukoba, poput uspostave zona zabrane letova i isporuke oporbenim postrojbama protuzračnih raketa za borbu protiv vladinih snaga, izjavio je 17. lipnja šef diplomacije te zemlje A. al-Jubeir.
U Washington je prošlog tjedna stigao saudijski prijestolonasljednik i ministar obrane princ Mohammed ben-Salman, gdje se susreo s američkim državnim tajnikom Kerryjem i razgovarao o bilateralnim odnosima i „širokom spektru regionalnih problema, uključno Jemen, Siriju, Libiju i suprostavljenje terorizmu“. Razgovarali su i o Rijadovom planu diversifikacije saudijskog gospodarstva i povećanju prihoda iz sektora ne vezanih uz proizvodnju nafte. Ministar ben-Salman susreo se i s predstavnicima Demokratske i Republikanske stranke u američkom Kongresu. Razgovarao je i s čelnikom CIA-e J. Brennanom i šefom National Inetligence Jamesom Clapperom na temu borbe protiv terorizma i „IS“. Susreo se i s predstavnicima velikih američkih tvrtki i financijskih krugova, pozvavši ih na sudjelovanje u gospodarskim refeormama koje će se provoditi u S. Arabiji. 17. lipnja ben-Salman se susreo i s predsjednikom Obamom, a razgovaralo se o potpori libijskoj Vladi nacionalnog jedinstva i važnoj ulozi koju S. Arabija „može igrati u borbi s ekstremističkom ideologijom“, „potvrdili su nužnost održavanja prekida vojnih djelovanja i prijenos vlasti s Asada“ u Siriji. Predsjednik Obama je „pozdravio privrženost Saudijske Arabije političkom riješenju jemenskog sukoba“, potporu Vijeća o suradnji zemalja Perzijskog zaljeva pružanju humanitarne pomoći jemenskom stanovništvu i obnovi te zemlje. Raspravljalo se i o koracima za pružanje potpore Iraku glede humanitarnih pitanja i stabilizacije stanja u zemlji. Američki predsjednik i saudijski ministar „dogovorili su se o izučavanju svih mogućnosti koje bi mogle dovesti do snižavanja napetosti“ u odnosima s Iranom, kojeg su optužili za „destabilizirajuće aktivnosti“.
Irak:
Irački premijer H. al-Abadi je 17. lipnja izjavio, da su vladine snage uspostavile nadzor nad gradom Faludža, smještenom u regiji Anbar, 50 kilometara zapadno od Bagdada, „iako su još zaostale manje skupine terorista koje pružaju otpor“, kako u samom gradu tako i u njegovim predgrađima.
Turska:
Turska ne namjerava unositi promjene u zakon o borbi protiv terorizma, čak i ukoliko bi se to negativno odrazilo na liberalizaciju viznog sustava s Europskom unijom, izjavio je 14. lipnja predsjednik turske vlade B. Yildrim. Dodao je kako su sada, od 72 uvjeta nužna za uspostavu bezviznog sustava, ostali neispunjeni jedino kriteriji koji se odnose na ublažavanje turskog protuterorističkog zakonodavstva.
Šef Pentagona A. Carter potvrdio je turskom ministru obrane Fikri Işıku kako je SAD „čvrsto privržen turskoj sigurnosti kada je u pitanju ruska agresija i niz terorističkih ugroza“. Susret čelnika ministarstava obrane dviju država održan je u Bruxellessu tijekom ministarskog zasjedanja članica NATO saveza. Na susretu se razgovaralo i o migracijskoj problematici i učvršćenju turskih granica.
Bahrein:
Bahreinski sud je 14. lipnja donio odluku o suspendiji aktivnosti najveće oporbene snage u zemlji – šijtskog pokreta „Al-Wafaq al-Vataniy“. Zatvorit će se glavni stožer pokreta i zapljeniti svi njegovi bankovni aktivi. To je objašnjeno riječima, da taj pokret „ima i produžuje za svoj cilj narušavanje zakona i temelja društva koje je zasnovano na mirnom suživotu, toleranciji i uvažavanju. Također, organizacija stvara uvjete za rasprostranjivanje terorizma, ekstremizma i nasilja, i poziva na inozemno miješanje u unutarnje stvari zemlje“. „Al-Wafaq“ predstavlja najutjecajniju oporbenu organizaciju u kraljevstvu koja izražava interese šijta, koji čine većinu bahreinskog stanovništva. Krajem svibnja, bahreinski sud osudio je čelnika tog pokreta šeika A. Salmana na devetogodišnju zatvorsku kaznu zbog „širenja mržnje prema režimu i pozivanja na vojni prevrat“.
Iran:
Ministar vanjskih poslova Irana M.D. Zarif i američki državni tajnik J. Kerry razgovarali su 15. lipnja u Oslu, o realizaciji dogovora oko iranskog atomskog programa, stanju u Siriji i nestalih ili zadržanih američkih državljana u Iranu. Na kraju susreta državni tajnik Kerry je izjavio, kako je američka vlada ispunila sve svoje obveze prema Iranu u skladu s ugovorom o atomskom programu te zemlje, ali da može donjeti i nove mjere koje se odnose na financijske institucije s ciljem sprječavanja njihovog otezanja oko obnove suradnje s Iranom. Izjavio je i kako „Iran, bezuvjetno, mora polučiti sve ono što mu je bilo obećano za ispunjavanje Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja“, a „ukoliko se to ne učini, doći će pod ugrozu i sam dogovor“. Kerry je priopćio kako američka vlada daje američkim i europskim bankama nužna pojašnjenja koja se tiču „odmrzavanja“ i otvaranja računa, pravila poslovanja i financiranja projekata u Iranu, dodavši, kako je utjecaj države na privatne institucije ograničen, o čemu su američke vlasti višekratno upoznavale Teheran.
Libija:
Vijeće sigurnosti UN-a je 14. lipnja jednoglasno usvojilo rezoluciju koja omogućuje plovidbu brodova uz libijsku obalu glede nadzora provedbe embarga na isporuku oružja toj zemlji. Zadaća nadzora povjerena je pomorskim snagama europskih država. Embargo na isporuke oružja Libiji izglasan je 2011. godine, a nedavno, uz blagoslov UN-a formirana Vlada nacionalnog jedinstva, obratila se VS s molbom za dozvolu kupovine oružja u uvjetima embarga u odnosu na druge sudionike libijskog sukoba.
Sudan:
Sudanski predsjednik Omar al-Bashir donio je ukaz o prekidu vatre, počevši od 18. lipnja, u dvije savezne države na jugu Sudana – Blue Nil i South Kordofan, s rokom od četiri mjeseca. „Taj čin od strane vlade ima za cilj pokazati ustaničkim postrojbama kako im se daje šansa za sudjelovanje u mirovnim pregovorima i predaji oružja“.
Egipat:
Egipatski sud je 18. lipnja osudio bivšeg predsjednika države Mohammeda Mursija na doživotni zatvor zbog povrede državne tajne i predaje tajnih informacija Kataru. Zbog tog kaznenog djela već je osuđeno 11 osoba, od kojih šestoro na smrt. Ranije je sud Mursija također osudio na smrtnu kaznu zbog masovnog bijega zatvorenika iz zatvora u 2011. godini, u vrijeme protuvladinih demonstracija koje su dovele do rušenja režima Hosnija Mubaraka, a također i za kazneno djelo urote s ciljem destabilizacije Egipta.

Geopolitika.news je u opširnoj analizi američko-ruskih odnosa od 31. svibnja između ostalog izvjestila i o planiranom sudjelovanju predsjednika Europske komisije Jean-Clouda Junckera na Međunarodnom gospodarskom forumu u ruskom Sankt Peterburgu, koji će se održati od 16.-18. lipnja, kao i nervozi koju je ta odluka izazvala u Washingtonu, Londonu i pojedinim istočnim državama EU-a (poveznica: http://geopolitika.news/vijesti/usa-vs-russia-st-peterburg-protiv-svicarskog-davosa/). Tom smo prigodom izvijestili o neučinkovitosti i besmislu uvedenih gospodarskih sankcija protiv Rusije koje uviđaju mnoge zapadne zemlje i Japan, prije svega kroz štete po vlastite gospodarske i geopolitičke interese.

Na istu temu nadovezat ćemo se kroz jednu medijsku informaciju koja potvrđuje valjanost navedenih prosudbi.

Na u Berlinu 1. lipnja održanoj redovitoj godišnjoj konferenciji „Njemačko-ruski forum“, njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier govorio je o tome kako članice EU-a i Rusija moraju nastaviti dijalog i popravljati međusobne odnose, a ne oslanjati se na sankcije kao glavni instrument vanjske politike.

„Prema mom mišljenju, predstoji nam osvježiti sjećanje iz lekcija „nove istočne politike“ koju je provodio savezni kancelar Willy Brandt, s planom smanjenja napetosti u odnosima između država Zapadne i Istočne Europe. To treba napraviti zato što je jedna od glavnih uporišnih točaka „Ostpolitik“ („Istočna politika“, op.a.) ostala nepromjenjena: Rusija ostaje našim najvećim europskim susjedom“, izjavio je na berlinskom forumu njemački ministar vanjskih poslova i podsjetio na riječi Egona Bahra koji je izjavio: „Amerika je nužna, a Rusija nezamjenjiva“. To znači kako se, a da bi se došlo do uspostave europske sigurnosti, ne može bez Rusije i, razumije se, protiv Rusije, rekao je ministar Steinmeier.

Glede uvedenih sankcija, njemački ministar vanjskih poslova je izjavio kako one ne mogu natjerati jednu ili drugu stranu da se podčine bilo kakvim odlukama. Pritom potpuni gospodarski slom Rusije nije u ničijem interesu, a takav scenarij apsolutno neće pridonjeti poboljšanju europske sigurnosti, rekao je Steinmeier.

Stav „sve ili ništa“ u vezi sankcija neće nas približiti cilju, a ni ranije nije dovodio do rezultata, izjavio je njemački ministar te predložio razradu instrumenata za postupno ukidanje sankcija kada dođe do napredka po pitanju Ukrajine.

Tko je u većim problemima?

Ključna pitanja u pomirljivim tonovima ministrovih riječi su: tko je ustvari više zabrinut poremećenim odnosima na relaciji EU-Rusija (imajući u vidu i Junckerov odlazak u Rusiju, kao prve službene osobe EU-a koja će tu zemlju posjetiti nakon ožujka 2014. godine i uvedenih sankcija), kao i to, što za koju od tih dviju strana znači fraza „napredak po pitanju Ukrajine“?

Za Rusiju, glede odgovora na prvo pitanje, treba reći kako njezino gospdarstvo uistinu trpi velike štete i zbog sankcija, ali puno više zbog niskih cijena nafte koje, barem formalno, sa sankcijama nemaju veze. Međutim, ono funkcionira na stabilnoj razini i srednjoročno će Rusiji donijeti koristi u smislu započetog pokretanja i moderniziranja vlastite proizvodnje u gospodarskim sektorima koje je država zapustila nauštrb energetskog i obrambenog, a što već u pojedinim granama daje neočekivano brze i pozitivne rezultate (poglavito u agrarnom i unutarnjem turističkom sektoru). Za Rusiju je to dug i bolan proces kojemu, zapravo, niti nema alternative. Za nj je tamošnji narod pripravan i senzibiliziran prije svega stvorenom „paranojom“ o američkim planovima vezanim za uništenje Rusije.

Ozbiljnim analitičarima već je duže vrijeme posve jasno kako u Rusiji neće doći do po Zapad priželjkivanih političkih promjena, a kamoli državnog prevrata ukrajinskog tipa. Štoviše, zemlja će se sigurnosno i gospodarski potpuno okrenuti u smjeru Istoka, a sa Zapadom će nastaviti gospodarski i politički surađivati u mjeri u kojoj joj on to dopusti.

Projekt EU u američkim je rukama

Odgovor na prvo pitanje što se tiče Zapada (u ovom slučaju EU-a) je sljedeći: Europska unija je pod pritiskom sigurnosnih, gospodarskih, socijalnih i institucionalnih problema, a možda još i važnije – ona se nalazi u dubokoj krizi identiteta. Ratovi na njezinim južnim i jugoistočnim granicama te nestabilnost na istočnim (Ukrajina, Rusija), Europsku uniju, kao konglomertat država, nacija i interesa, čine izuzetno ranjivom i ovisnom o SAD-u. Projekt Unije zapravo je u američkim rukama i ona je zato primorana platiti cijenu – od prihvaćanja Transatlantskog gospodarskog sporazuma, do stacioniranja novih američkih vojnih efektiva, uključujući i nuklearnih, na europskom teritoriju. A time se automatski stavlja pod nišan ruskih nuklearnih potencijala. Nezavidan položaj EU-a vidi se i kroz ugrozu od islamističkog terorizma i izbjegličku krizu, koji neposredno utječu na unutareuropske nacionalne homogenizacije, dizanje graničnih prepreka, porast ksenofobije i ideoloških sukoba na relaciji ultraljevica i ultradesnica, kao i započetih sukoba s lokalnim muslimanskim zajednicama. Sve to ugrožava osnovne vrijednosti koje je Unija ugradila u svoje temelje (odričući se pritom i Boga i kršćanstva), kao i njezine institucije (npr. schengenski sporazum). Sve se to vrlo brzo može odraziti i na investicijska ulaganja koja teže stabilnim, a ne konfliktnim društvima, pri čemu stvar dodatno pogoršavaju neoliberalne izmjene radnog zakonodavstva koje socijalni bunt izdižu do razine usijanja (sada najjače izražen u Francuskoj i Belgiji).

Sukob EU-Rusija Uniju udaljava i od Dalekog istoka, jer EU ne može Rusiju jednostavno „preskočiti“ bez velikih financijskih posljedica za samu Uniju. Ona je jedini sigurni i najkraći „most“ između EU-a i velikog azijskog tržišta (jedna granica između EU-a i Kine).

Što se tiče odgovora na drugo pitanje – implementacije Minskih sporazuma glede Ukrajine – Rusija inzistira na stavu da su Minski sporazumi zasnovani na potrebi dogovora između Kijeva i pobunjenih regija istočne Ukrajine, a ne između Kijeva i Moskve, jer Rusija nije sudionik tog sukoba. Američko-EU pozicija je ta, da Moskva mora zauzeti aktivnu ulogu u implementaciji tih dogovora, znajući za utjecaj koji ona ima na pobunjene republike.

Treba naglasiti kako se, osim postojanih kritika prema Moskvi glede neispunjavanja obveza iz Minskih sporazuma, u posljednje vrijeme iz usta europskih državnika sve češće čuju kritike upućene i prema Kijevu, da ne poduzima ništa konkretno kako bi došlo do pomaka u pregovorima s pobunjenicima na istoku zemlje.

Kada sagledamo sve ovdje rečeno, možda je upravo o ovom posljednjem i riječ kada se govori o iščekivanju napretka koji bi mogao dovesti do postupnog ukidanja sankcija, o čemu je govorio njemački ministar vanjskih poslova.

Naravno, o svemu ovome nešto će se morati pitati i Washington, koji danas jedini u stvarnosti upravlja ukrajinskom državnom politikom i svim važnijim procesima u toj zemlji. A zatopljavanje odnosa s Moskvom, nakon goleme i skupe proturuske „mašinerije“ koju je protekih godina pokrenuo s jasnim ciljem ostvarivanja pune globalne dominacije, teško da mu je u interesu, barem ne do trenutka kada će procijeniti da su posljedice i po njega teže u odnosu na očekivanu korist. Geopolitika.news zato prosuđuje kako od ukidanja sankcija Rusiji, o kojima će se glasovati krajem srpnja, neće biti ništa, a tek na kraju ove godine bit će moguća ukidanja pojedinih sankcijskih elemenata – uglavnom „kozmetičke“ prirode.

Rusko-američki razgovori „u tišini“ sve više izazivaju nervozu kod američkih regionalnih saveznica, prije svih Turske i Saudijske Arabije, o čemu svjedoče pojedini tamošnji mediji. Međutim, jedan od bliskoistočnih medija ulazi u još javnosti posve nepoznatu dimenziju ostvarenog konsenzusa na ralaciji Moskva-Washington. Radi se o libanonskim novinama „Al-Ahbar“ koja izvješćuju o rusko-američkom planu novog političkog i ustavnog ustroja Sirije. Iako nismo u mogućnosti u potpunosti potvrditi ispravnost svih navedenih informacija u tim novinama, vrlo je važno napomenuti kako se radi o mediju bliskom središnjoj sirijskoj vladi i libanonskom šijtskom pokretu „Hezbollah“, a što čitavoj ovoj priči daje dodatnu težinu i ozbiljnost. Prema libanonskom listu, novi sirijski ustav osjetno će ograničiti predsjedničke ovlasti i povećati prava sirijskih regija – drugim riječima, osigurat će decentralizaciju vlasti. Plan obuhvaća sedam točaka, i to:

• Iz naziva države izbacila bi se riječ „Arapska“ te bi se država trebala zvati „Republika Sirija“. Zakonom će se osigurati kurdska autonomija, a kurdski jezik postat će jedan od službenih sirijskih jezika, ravnopravan arapskom. Iz Ustava će se izbaciti odredbe kojima se islam definira kao izvorište sirijskog zakonodavstva, ali se traži da predsjednik bude musliman.

• Iz Ustava se izbacuje članak kojim se političku stranku Baas definira kao rukovodeću političku snagu zemlje, što će dovesti do odbacivanja ideologije arapskog nacionalizma koju je ta stranka socijalističkog usmjerenja desetljećima protežirala i u Siriji i u Iraku.

• Osjetno se proširuju prava regija i regionalnih administrativnih (upravnih) tijela. Razmotrit će se uvođenje dvodomnog parlamenta s proširenim ovlastima. Jedan dom izabirat će se naposrednim glasovanjem birača, a zastupnike drugog doma birala bi regionalna narodna vijeća. Predsjednik ne može bez suglasnosti parlamenta provoditi mnoga važna kadrovska imenovanja, poput guvernera Središnje sirijske banke.

• Predsjedniku se ostavlja ovlast glavnog zapovjednika oružanih snaga, ali ih ne može koristiti izvan države i uvoditi izvanredno stanje bez suglasnosti s parlamentom. Novinar izdanja „Rai al-Youm“ (koje izlazi u Londonu) Abdel Bari Atwan tvrdi da je ovu točku Prijedloga ustava SAD nametnuo zbog osiguranja sigurnosti Izraela.

• Nijedan sirijski državni vođa neće moći biti biran na funkciju šefa države više od dva puta, a predsjednički mandat trajao bi sedam godina.

• Sirijska vlada morat će djelovati po sustavu kvota za etničke i vjerske manjine čime se, zapravo, kopira libanonski Taif sustav podjele vlasti (The Taif Agreement) nakon završetka građanskog rata, koji je tu zemlju doveo do „statusa“ failed state ili propale (neodržive) države.

• Iz Ustava će se brisati svi članci koji se odnose na socijalizam, a uvest će se tržišno gospodarstvo.

Mijenja li se turski stav po sirijskoj problematici?

Turska je pritisnuta brojnim unutarnjim problemima – gospodarskim, političkim, sigurnosnim – koji su i najozbiljniji. Međutim, predsjednik Erdogan od pojedinih ključnih elemenata svoje politike ne odustaje. Upravo je danas potpisao zakon o ukidanju punomoći za 138 zastupnika državnog parlamenta, čije micanje, pod krinkom nekakvih veza s terorizmom (Kurdskom radničkom strankom), ima za cilj omogućiti glasovanje i dobiti potporu parlamenta za pretvaranje zemlje iz parlamentarne u predsjedničku demokraciju.

Međutim, postoje određene naznake (točnije rečeno – nade) da će Ankara promijeniti svoja gledišta glede sirijske problematike. Nedavno izabrani turski premijer B. Yildrim, inače potpuno odan i ovisan o predsjedniku Erdoganu, u svom prvom govoru na položaju šefa vlade izjavio je kako je sirijski sukob „rat za koji nema potrebe“. Također je kazao: „Mi želimo povećati broj naših prijatelja, a smanjiti broj naših neprijatelja.“ Iza te izjave stoji namjera o poboljšavanju odnosa Turske s Rusijom, Egiptom, Izraelom i Irakom. Teško je, naravno, iz sadašnje pozicije povjerovati u mogućnost zbližavanja bivših velikih prijatelja predsjednika Erdogana i Assada, kao što je teško povjerovati da bi se Ankara pomirila s sudjelovanjem glavnih zapovjednika sirijske vojske na čelu države nakon eventualne ostavke predsjednika Assada. Ali Turska je nadaleko poznata po svom pragmatizmu (narodski rečeno – „nema vjere u Turčina“). Rasprostranjenost kurdske nazočnosti na sjeveru Sirije i potpora koju im pružaju i Washington i Moskva predstavljaju veliku ugrozu za službenu Ankaru, ali i za Damask koji još uvjek inzistira na očuvanju teritorijalne cjelovitosti zemlje i za to ostvarenje se osjeća dovoljno snažnim, ma koliko to čudno zvučalo. Kurdske političke ambicije iz temelja mijenjaju arapsku arhitekturu sirijske vlasti. Upravo na toj komponenti moguća je nova konvergacija dvaju sadašnjih velikih neprijatelja – Ankare i Damaska. Uostalom, ma koji režim bio na vlasti i u Turskoj i u Siriji, Turska će uvjek biti glavni trgovinski partner za sjeverne regije Sirije i Iraka, a bez sudjelovanja turskog kapitala i sama obnova tih regija bila bi nezamisliva. Obični ljudi razvijat će međusobnu trgovinu, a ona glavna investicijska bitka za sirijsku energetiku i velike infrastrukturne objekte ionako će se voditi na nekim višim razinama od one na kojoj se nalazi Ankara.

Ostavka prosaudijskog pregovarača u Ženevi

Da se nešto čudno događa, svjedoči i nedavna ostavka (29. svibnja) zapovjednika oružanih postrojbi sirijske oporbe Muhammeda Alusha na funkciju glavnog koordinatora pregovaračke delegacije oporbe na Ženevskim pregovorima. Na tom položaju nalazio se od prosinca 2015. godine, nakon Kongresa sirijske oporbe održanog u Rijadu. Na tu važnu funkciju izabran je zbog bliskog rodbinskog srodstva s poznatim zapovjednikom Zahranom Alushom koji je poginuo u prosincu prošle godine. Upravo ga je Muhhamad naslijedio na čelnoj funkciji Rijadu odane velike džihadističke organizacije „Jaish al-islam“ (hrv. „Islamska vojska“). Postrojbe te organizacije nadziru prigradsko naselje Damaska Istočnu Gutu, odakle se često granatira središte glavnog sirijskog grada. Ona je osnovana u rujnu 2013. godine uz veliku potporu Saudijske Arabije i danas je pod punim nadzorom saudijskih obavještajnih struktura. U sastav „Jeish al-islama“ ušle su i džihadističke organizacije „Ahrar ash-Sham“, „Liva al-tauhid“, „Liva al-hakk“, „Ansar al-Sham“ i Kurdski islamski front. Time je objedinila oko 50 tisuća boraca, a njezine mogućnosti financiranja i naoružavanja danas premašuju one od razvikanih t.o. „Islamske države“ i „Jabhat al-Nusre“. Poznati američki stručnjak za Siriju Joshua Landis „Jaish al-islam“ naziva „vahabističkom supermilicijom, koja radi „u rukavicama“ s podružnicama al-Qaide i s njima zajedno ratuje na raznim bojišnicama“.

Posve je jasno kako navedena ostavka glavnog oporbenog pregovarača nije mogla biti podnesena bez pritiska Rijada. Naime, ostavci je prethodio posjet saudijskog ministra vanjskih poslova A. Al-Jubeira Moskvi i njegov razgovor s ruskim kolegom S. Lavrovom. Upravo je Moskva pozitivno reagirala odmah po objavi informacije o Alushovoj smjeni (formalno, ostavci), a posebni savjetnik ruskog predsjednika za Bliski istok Mihail Bogdanov je izjavio kako će ona „imati pozitivan utjecaj na napredak u unutarsirijskim pregovorima. Takve osobe (kao Alush, op. Z.M.) imale su apsolutno nekonstruktivan pristup i nisu pokazivale namjere ozbiljnog vođenja pregovora u korist svoga naroda. Onaj tko propovijeda takve ekstremističke stavove mora ostati po strani pregovaračkog procesa“, izjavio je Bogdanov.

Još se samo treba riješiti „loših“ terorista!

Bez obzira na dobre namjere i želje, sirijska budućnost nije svijetla. Jedno su politički dogovori i nastojanja (makar i u iskrenom duhu), a drugo realnost na terenu. Dok se god glavne svjetske sile i grabežljivi regionalni igrači ne usuglase oko toga tko su teroristi, a tko umjerena oporba koja mora postići kompromis s vladom u Damasku, tu sreće nema. A po pitanju razlučivanja „dobrih“ od „loših“ terorista dogovor je još jako daleko.

U jučerašnjoj analizi detaljnije smo izvijestili o međusobnim američko-ruskim zastrašivanjma u svezi sirijske krize (vidi poveznicu ispod teksta), a danas ćemo se na tu temu nadovezati analizom najnovijih izjava čelne osobe američke CIA-e Johna Brennana.

Ali prije toga spomenut ćemo, u nas potpuno medijski neopaženo prekjučerašnje „zajedničko pismo“ svih djelatnika američkog State Departmenta adresirano predsjedniku Obami, u kojem ga se „moli bombardirati Damask“ (službenu sirijsku vojsku, op.a.) temeljem prava proizašlog iz potpisanog dogovora o primirju. Neovisno o tome što državni tajnik John Kerry kaže kako razumije želje svojih suradnika koje su u skladu s njegovim nedavnim riječima iz Osla, kada je Rusima rekao da „američko strpljenje ima granice“, od realizacije tih želja, naravno, neće biti ništa. Nakon takvog „soliranja“ državnih službenika „mimo“ znanja njihovog šefa, u normalnim okolnostima usljedila bi njihova automatska razriješenja i otkazi, međutim, ništa od toga se neće dogoditi. A upravo ta činjenica ukazuje na sve veću nervozu Washingtona u neočekivano produljenoj sirijskoj krizi zbog koje je, izgleda, i u najvišoj politici postalo dozvoljeno štošta onog što je donedavno bilo nezamislivo.

Vratimo se glavnoj današnjoj temi. Direktor američke obavještajne službe CIA-e John Brennan, u svom govoru pred posebnim vijećem za obavještajne poslove američkog Kongresa, izjavio je kako se „prema našim ocjenama, trenutačno u Siriji i Iraku nalazi oko 18-22 tisuće boraca“ terorističke organizacije „Islamska država“. Dobro u toj vijesti je to, da se radi o „značajno manjem“ broju od onog u prošloj godini, kada je on iznosio 33 tisuće „radikalnih elemenata“. Čelnik CIA-e izjavio je kako se u Libiji nalazi 5-8 tisuća ISIL-ovaca, u Egiptu „nekoliko stotina, ako ne i više od tisuću, u Jemenu nekoliko stotina, u Afganistanu i Pakistanu stotinu, u Nigeriji – za sada, oko 7 tisuća“.

Naravno, najinteresantnije su njegove opservacije koje se odnose na Siriju jer su na tom području neposredno – jedna pored druge – angažirane vojne snage dvaju najvećih antagonista današnjice, SAD-a i Rusije, svaka sa svojim interesima i lokalnim saveznicima. CIA-in direktor Brennan se osvrnuo na činjenicu prema kojoj je u Siriji aktivna i t.o. „Jabhat al-Nusra“, okarakteriziravši je kao „sirijsku Al-Qaidu“. U njoj djeluje „nekoliko tisuća boraca, dio kojih sudjeluje u vojnim akcijama protiv predsjednika Asada, a dio planira izvršenja terorističkih napada“ u drugim državama i regijama“.

Geopolitika.news se slaže s procjenom broja boraca „Islamske države“ u Siriji i Iraku kao i opisanom tendencijom njihovog smanjivanja koje će se nastaviti nakon oslobađanja Faludže u Iraku i Rakke u Siriji. Osim toga, oslobađanjem sjevernih sirijskih gradova Manbija i Tabke, praktički će se odsjeći sve komunikacije „Islamske države“ za šverc nafte preko turskog teritorija, čime će se dodatno otežati njezino financiranje i logistika. Međutim, ne bismo se složili s procjenama direktora CIA-e koje se odnose na ISIL-ove borce u drugim zemljama regije. Naime, prosuđujemo kako njihov broj u Libiji ne previsuje 3 tisuće, a također smatramo kako „Islamska država“ kao organizacijska struktura u Jemenu uopće niti ne postoji. Tamo je od islamističkih snaga jedino relevantan jemenski ogranak „Al-Qaide“, a pojedinačno pristigli borci-najamnici iz inozemstva često se samo formalno i u svrhu povećanja imidža koriste nazivom „brenda“ „Islamska država“ iako s tom t.o. zapravo nemaju ništa, a na samom terenu se priključuju različitim političkim grupacijama i njihovim postrojbama.

Međutim, posve druga priča u odnosu na „Islamsku državu“ – od sviju osuđenu na smrt, jest ona o „Jabhat al-Nusri“. Iako je g. Brennan pravilno označava kao „sirijsku Al-Qaidu“, stvar je u tome, da u odnosu na nju Amerikanci ništa ne poduzimaju, za razliku od „Islamske države“. Štoviše, njihove se borce navedenim izvješćem prvog američkog obavještajca počelo i razdjeljivati na „klasične“ vojnike i one koji se bave terorizmom, a što je vrlo opasna teza. Jer potpuno ista paralela onda bi se mogla povući i u odnosu na „Islamsku državu“ gdje je također dio, a vjerojatno i većina boraca „klasičnog“ tipa koji izvršavaju bojeve zadaće u ratnim uvjetima na terenu, dok se drugi dio bavi planiranjem i operacionalizacijom terorističkih akcija, a možemo im pridodati i treći dio koji se bavi financiranjem čitave organizacije. Suvremene terorističke organizacije masovnoga tipa imaju takav ustroj za razliku od prethodnih, koje se nisu bavile otvorenim ratovanjem tj nisu imale potrebu za borcima na bojišnicama. Iz tog razloga, tezu g. Brennona, uza svo uvažavanje funkcije i institucije kojoj je na čelu, smatramo neprimjerenom s obzirom na političke implikacije koje može prouzročiti. Ne bi bilo prvi put da se u geopolitičke svrhe počme kalkulirati s „dobrim“ i „lošim“ teroristima, već s obzirom čijim interesima njihove aktivnosti pogoduju ili ne.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, očito imajući u vidu navedenu izjavu čelnika CIA-e, vrlo brzo je optužio SAD koji „namjerno želi sačuvati „Jabhat al-Nusru“ za rušenje Bashara Asada“. Čitav problem zapravo leži u fiksaciji Washingtona usmjerenoj prema Asadovoj smjeni zbog navodnih zločina njegovog režima (iza koje se kriju čisti geopolitički interesi), pričemu nema realnu snagu na terenu da te želje pretvori u stvarnost. Zbog toga mu je sve teže i u domaćoj i u međunarodnoj javnosti skrivati vlastito „zatvaranje očiju“ od aktivnosti islamističkih ekstremista na sirijskom tlu, a kojima je glavni cilj identičan američkom – rušenje sirijskog režima. I to usprkos tome što danas ama baš nitko sa sigurnošću Washingtonu ne može jamčiti da bi i eventualne nove sirijske vlasti koje bi oružjem skinule Asada bile poslušne američkim interesima, ili, štoviše, možda čak i djelovale s pozicija američkih neprijatelja. Slično je i s Izraelom koji je u sigurnosnom smislu u daleko boljem položaju s Asadom u Damasku nego nekom osobom iz „Al-Nusre“, pa makar ona pripadala kontingentu „klasičnih“ vojnika iz te t.o. Međutim Tel Aviv je već davno prihvatio strategiju demontaže snažnih arapskih država koje prijete njegovom opstanku i njihovo pretvaranje, ukoliko već ne mogu nestati s geografske karte, u nestabilne zemlje primarno zaokupljene same sobom.

Problem za Washington nalazi se unutar sunitskog stanovništva u Iraku i u Siriji koje je, pod pritiskom propagande moćnih arapskih monarhija, u svoja srca i duše prigrlilo ideologiju „IS“ i „Jabhat al-Nusre“ do te mjere da drugih relevantnih političkih opcija u tamošnjem življu niti nema. Ne začuđuje zato i nedavno u Parizu (pod punim patronatom Zapada) održana konferencija bivših visokih dužnosnika Baas partije Sadama Huseina, s ciljem da se sunitskom stanovništvu Iraka ponudi (odjednom Zapadu prihvatljiva) alternativna politička platforma desetljećima sotoniziranih Sadamovih sljednika, kao alternativa džihadističkom islamu (Link). Ukoliko se u tome i uspije, a što je malo vjerojatno jer nije u interesu monarhijama Zaljeva kao ni službenom šijtskom Bagdadu „alergičnom“ na sam spomen „Basista“, postavlja se pitanje kako bi se to reflektiralo na sadašnji sirijski režim i državno ustrojstvo utemeljeno upravo na snazi stranke Baas kojoj je na čelu Asad?

Previše je lutanja sa strane američke bliskoistočne politike koja ukazuju na gubitak strateške inicijative nakon neplaniranog ruskog vojnog miješanja u sirijski sukob. Američka politika od tog događaja pa do danas zapravo i nije iznašla jasnu stratešku alternativu ili svojevrsni „plan-B“, a svoje poteze više-manje donosi „ad-hoc“, prilagođavajući se, a ne planirajući događaje na terenu. Nešto slično kako je to Moskva činila (i još uvjek čini) po pitanju Ukrajine, kada nije očekivala, a time nije bila niti spremna za „kašu“ koju joj je tamo zakuhao Washington i zbog koje sada plaća visoku cijenu.

Transformacija „Jabhat al-Nusre“

Što se tiče „Islamske države“, ona je primarno projekt Katara i njegove uspostave kanala za financijsko-materjalno-kadrovsku potporu – planski do u nijanse dogovorenu s Turskom. „Jabhat al-Nusra“ je čisti produkt Saudijske Arabije namjenjen isključivo za „sirijske potrebe“ i rušenje predsjednika Asada. Kod onih koji to moraju znati, dobro je poznato kako ta t.o. ustvarnosti nikakve terorističke napade po svijetu niti ne planira. Problem po SAD je u tome, da njezina ideologija nije u skladu sa stavovima Zapada, dok im je njezino vojno djelovanje u korist Rijada posve prihvatljivo jer je identično američkim interesima kada je u pitanju Asadova budućnost.

A o nužnosti transformacije ideologije „Al.Nusre“ upravo je i govorio čelnik CIA-e J. Brannon na nedavnom sastanku sa saudijskim princom i ministrom obrane Mohammedom ben-Salmanom u Washingtonu. Ona uključuje promjenu kadrovske strukture više i srednje razine unutar političkog i vojnog krila te organizacije. Dogovor je postignut i svodi se na sljedeće: Washington jamči produljenje svoje politike traženja odlaska Asada s vlasti, pričemu će koristiti sva raspoloživa diplomatska sredstva i vojnu pomoć, a Saudijska Arabija će iskoristiti svoj utjecaj na transformiranje „Jabhat al-Nusre“ u organizaciju više prihvatljivu „civiliziranom svijetu“. To se namjerava učiniti osnivanjem novog saveza koji bi formalno trebao „progutati“ „Al-Nusru“, a na njegovom čelu našla bi se organizacija „Ahrar ash-Sham“ – ona ista koju Zapad već mjesecima odbija staviti na spisak terorističkih organizacija usprkos dokazima o njihovoj intenzivnoj suradnji s „Jabhat al-Nusrom“. U novi savez ušle bi još neke rganizacije koje se upravo ustrojavaju na teritoriju Jordana.

Kada sagledamo sve skupa, postaju jasnije nedavne riječi američkog državnog tajnika upućene Moskvi koje govore kako „američkom strpljenju dolazi kraj“. Jer ukoliko se najnoviji plan uspješno realizira, Amerikanci dobivaju realnu i snažnu vojnu organizaciju na sirijskom tlu (formalno „očišćenu“ od terorista, a time i prihvatljivu međunarodnoj zajednici), koja bi mogla izvršiti zadaću rušenja Asadove vlasti. Takvoj organizaciji SAD bi mogao bez zakonskih ograničenja isporučivati vojnu pomoć, a o popuni borcima brinuo bi se netko drugi.

Naravno da će se u svemu ovome nešto morati pitati i Moskvu i Teheran. Već je sada jasno kako Rusija u Siriju neće slati svoje kopnene postrojbe, a da su iranski vojnici već tamo. Nakon nedavnog sastanka u Teheranu između ruskog, sirijskog i iranskog ministra obrane na kojem je razgovarano o koordinaciji daljnjih aktivnosti u Siriji, jasno je kako će Rusija nastaviti aktivno djelovanje iz zraka i opskrbu sirijske vojske naoružanjem, dok će se Iran angažirati većim kopnenim snagama – vlastitim, iračkim i libanonskim. Ako zamislimo rusko bombardiranje spomenutog novog saveza kojem SAD isporučuje i protuzračno oružje, jasno je kako se sirijski sukob ovakvom američkom strategijom izdiže na novu razinu kojom će se vjerojatno i dalje izbjegavati direktan sraz američkih i ruskih snaga ali će ih obje dugoročno uvući u sirijski živi pijesak na suprotnim stranama, nešto slično kako je to bilo u Vjetnamskom ratu.

Američki stratezi u opisanim namjerama i dalje se oslanjaju na nesrazmjerno veću gospodarsku i financijsku moć SAD-a u odnosu na onu rusku i smatraju kako politika dugoročnog iscrpljivanja njima ide u korist (kako je to bilo i glede SSSR-a na vrhuncu Hladnog rata). Ali u ovom slučaju nije riječ o tadašnjem sukobu Moskva-Washington u kojem su svi čekali i stajali po strani. Ovdje se radi o Bliskom istoku – regiji u kojoj su prelamaju silnice i interesi regionalnih i globalnih igrača i o potpuno drukčijim okolnostima u kojima se pogrešno i opasno oslanjati na „dokazane“ teze kako se baš sve može držati pod potpunim nadzorom.

Sirijska bespuća: AMERIKANCI I RUSI JEDNI DRUGIMA PRIJETE „GUBITKOM STRPLJENJA“

Grozničava potraga Zapada za „poštenim sunitima“: BLISKI SURADNICI SADAMA HUSEINA SASTALI SE U PARIZU