M. Stefanov: EU kasno i bolno spoznala britanske planove

London je zadao snažan geopolitički udarac Francuskoj koja je, iako ima prekomorske teritorije u Indo-pacifičkoj regiji, koji su po francuskom ustavu sastavni dio Francuske i na kojima živi oko 1,5 milijuna francuskih građana, hladno zaobiđena i izostavljena iz novog regionalnog saveza

Politička elita Europske unije, čini se, tek nakon formiranja vojnog saveza AUKUS, Australije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, postaje svjesna geopolitičkih posljedica Brexita. Australsko otkazivanje ugovora o izgradnji podmornica ranije sklopljenog s Francuskom u startu vrijednog više od 40 milijardi eura u korist poslovnih aranžmana s partnerima iz novog saveza, Washingtonom i Londonom, jedan je od prvih, za Europsku uniju i njezine vodeće članice bolnih učinaka Brexita.

Torpediranje francuskih podmornica nije samo gospodarski udarac nego je kao direktni rezultat stvaranja vojnog saveza AUKUS i snažan geopolitički udarac Francuskoj koja je, iako ima prekomorske teritorije u Indo-pacifičkoj regiji, koji su po francuskom ustavu sastavni dio Francuske i na kojima živi oko 1,5 milijuna francuskih građana, hladno zaobiđena i izostavljena iz novog regionalnog saveza. Pariz je zapravo više ponižen time nego gubitkom posla s podmornicama.

Francuska u Indo-pacifičkoj regiji ima prekomorske departmane Reunion u Indijskom oceanu 700 kilometara istočno od Madagaskara i Mayotte na sjevernom kraju Mozambičkog kanala u Indijskom oceanu. Svi francuski prekomorski departmani bivše su francuske kolonije, a sada integralni dijelovi Francuske sa statusom prekomorskih regija koji imaju apsolutno isti status i prava kao i kontinentalni depratmani i regije. Francuski prekomorski teritoriji time su posredno i dijelovi Europske unije, koji u njoj imaju status tzv. najudaljenijih regija. Uz njih, pod francuskom su jurisdikcijom tzv. prekomorske zajednice – Francuska Polinezija, Wallis i Futuna u južnom Pacifiku te tzv. posebna zajednica Nova Kaledonija u Melaneziji u jugozapadnom Pacifiku.

Bolni udarac

Zaobilaženje Francuske pri ugovaranju i provođenju u djelo stvaranja novog vojnog saveza AUKUS- u Indo-pacifičkoj regiji i njegovo ograničavanje na sile iz sastava tzv. Anglosfere stoga je ozbiljan udarac regionalnim, ali i globalnim geopolitičkim pozicijama ne samo Francuske nego i cijele Europske unije. Tim prije što taj nimalo nježan udarac dolazi od partnera iz NATO-a, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, te Australije s kojom je Francuska kao država koja ima teritorije u Indo-Pacifiku posljednjih godina razvijala intenzivno diplomatsko, gospodarsko i vojno partnerstvo. Europsku uniju, odnosno vodeće europske kontinentalne sile dodatno zabrinjava izuzetno brzo profiliranje novog angloameričkog saveza kao integracije ne samo oružanih snaga, nego i izvora nabavke naoružanja i vojne opreme, čime se kao mogući dobavljači u velikoj mjeri isključuju tvrtke izvan kruga država članica saveza. U svakom slučaju, posve je izvjesno da potezi britanske, australske i američke politike u regiji Indijskog oceana i Pacifika direktno utječu na poziciju cijele Europske unije u globalnom geopolitičkom rasporedu snaga.




Signal je to da razvoj događaja pokrenut izlaskom Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije ostavlja sve manje mogućnosti uspinjanja EU-a na globalnoj poziciji moći. Poruka odaslana Francuskoj i Europskoj uniji stvaranjem vojnog saveza u koji one nisu pozvane potpuno je jasna – novi savez stvoren je ekskluzivno za tzv. Anglosferu predvođenu SAD-om u strateškom partnerstvu s Ujedinjenim Kraljevstvom, čija moć kontinuirano raste od Brexita.

Isključivanje Pariza i europskih sila iz političkog i vojnog saveza stvaranog iza njihovih leđa indicira da angloamerički globalni blok koji se upravo stvara ima namjeru iscrtavanja vlastitih crvenih crta svoga isključivog područja interesa i djelovanja.





Oholi pristup

Europska unija i europske kontinentalne sile imat će prostora samo onoliko koliko im dopuste Washington i London.

Gotovo je nestvarna razina iznenađenja razvojem događaja koju su iskazale Francuska i njezini partneri iz Europske unije. Pravo je pitanje zar je moguće da su vodeće europske kontinentalne sile okupljene u Europskoj uniji bile toliko ohole da su za trajanja procesa Brexita i poslije njega uistinu podcjenjivale za njih negativne učinke izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz EU-a na geostrateškoj razini i da tek sada počinju shvaćati prave razmjere strateškoga debalansa koji će Brexit izazvati u odnosima SAD-a, Velike Britanije i njihovih partnera iz “Anglosfere” s kontinentalnim europskim silama i Europskom unijom.

Stječe se dojam da su geopolitički šamani okupljeni u tijelima Europske unije i u ekstatičnom stanju zaokupljeni svojim bubnjevima, zvončićima i magičnim plesom tek sada, nakon stvaranja AUKUS-a”, spoznali realnost i počeli shvaćati prave razloge i domete Brexita. A riječ je tek o prvom koraku u planiranoj vojnoj, političkoj i ekonomskoj integraciji SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i cijele “Anglosfere” u jedan moćni globalni angloamerički blok. Nimalo slučajno, taj blok već sada vlada svjetskim morima i ostvaruje efektivnu kontrolu nad najvećim dijelom pomorskih linija komunikacije kojima teče gotovo 90 posto svjetske trgovine. Integriranje angloameričkih snaga u Indo-pacifičkoj regiji kroz vojni savez AUKUS i mrežu formalnih i neformalnih saveza s regionalnim akterima kao što su moćni Quad (The Quadrilateral Security Dialogue – QSD) između SAD-a, Japana, Australije i Indije i obrambeni sustav “Five Power Defence Arrangmetts” (FPDA) u kojem, uz Ujedinjeno Kraljevstvo, djeluju  Australija, Novi Zeland, Malezija i Singapur, svi članovi Commonwealtha koji priznaju britansku krunu.




Nanošenje štete

Mnogi su u Europi i u samim strukturama Europske unije upozoravali da Britanci vrlo dobro znaju što rade i da u pozadini nisu nikakvi ishitreni potezi ni aktualne potrebe unutarnje britanske politike, nego da je riječ o ozbiljnoj, dobro isplaniranoj geostrateškoj agendi Londona, koja ima potencijal nanijeti velike geoekonomske i geopolitičke štete Europskoj uniji. No briselska politička elita skromnih kapaciteta strateškog promišljanja i spoznaje realnosti i dalje je samouvjereno tvrdila da će se Ujedinjeno Kraljevstvo izlaskom iz Europske unije nasukati na vlastite hridi.

Čini se da je slijedom vidljive uznemirenosti u redovima elite vodećih sila Europske unije i briselske administracije politika EU-a napokon počela prihvaćati realnost i činjenice koje su od samog početka upućivale na stvarne razloge zbog kojih je proveden Brexit, kao i na izrazito veliku vjerojatnost da je Ujedinjeno Kraljevstvo pritom imalo tihu podršku SAD-a i da su svi dogovoreni vojni i politički savezi u okviru “Anglosfere”, koji sada izlaze na svjetlo dana, davno dogovoreni. Na njihovu realizaciju u budućnosti London se pri planiranju i provođenju Brexita posve izvjesno čvrsto oslanjao.

Brexit je proveden iz najmanje dva ključna razloga. Prvi je očuvanje britanske industrije financijskih usluga ili grubo rečeno unosnog servisa za pranje novca koji je privukao bilijune eura, što u Europskoj uniji zbog razvoja njezine financijske regulative više jednostavno ne bi bilo moguće održavati. Praktički je Ujedinjeno Kraljevstvo napustilo EU iz istog razloga iz kojeg Švicarska nikada nije željela pristupiti Uniji. Drugi ključni razlog je stvaranje tzv. Globalne Velike Britanije u cilju povratka na stare kolonijalne pozicije uz oslanjanje na specijalne odnose sa SAD-om i jačanje tzv. Anglosfere.

Financijska oaza

U trenucima kada je postupak izgradnje britanskog globalnog financijskog carstva bio gotovo dovršen, Ujedinjeno Kraljevstvo bilo je spremno napustiti Europsku uniju i njezine regulatorne mehanizme, kako bi njegovo novo carstvo financijskih oaza moglo prodisati punim plućima bez pravnih ograničenja koja sa sobom nosi članstvo u Europskoj uniji. U njegovu središtu sam je City of London i paukova mreža britanskih financijskih institucija i tvrtki specijaliziranih za privlačenje kapitala izvučenog poreznim utajama i nelegalnim transakcijama iz cijeloga svijeta, koje su razasute ne samo po cijelom teritoriju Ujedinjenog Kraljevstva nego i na 14 njegovih prekomorskih teritorija kao posebnih jurisdikcija pod upravom britanskih guvernera. Već samim time novoizgrađeni britanski špekulativno-financijski kompleks, zauzimajući ogromna prostranstva južne hemisfere, od Atlantika preko Indijskog oceana do Pacifika, ima globalni karakter.

No za takvu geoekonomsku i geopolitičku strategiju Ujedinjenog Kraljevstva sažetu u doktrini “Globalne Velike Britanije” nije dovoljno samo napuštanje članstva i formalno-pravni odmak od Europske unije, nego je novi imperij treba politički, sigurnosno i vojno zaštititi.

Između ostaloga, on se, nimalo slučajno, nalazi upravo na pravcima kojima se protežu ključne pomorske komunikacije suvremenoga svijeta i zapravo se oslanja na stare pozicije utjecaja nekadašnjega kolonijalnog carstva. Njih je potrebno zaštititi od utjecaja drugih sila i konkurenata, a to je nemoguće bez projekcije britanske pomorske i vojne moći na te prostore. Stoga je, nakon pada Berlinskoga zida, manje-više zanemarene britanske oružane snage sada, prema procjeni britanskih stratega, potrebno ponovno kvantitativno i kvalitativno ojačati i dovesti ih na razinu dovoljnu za ispunjenje funkcije zaštite britanskih interesa na prostorima novog imperija.

Kolonijalne pozicije

U provedbi svoje nove geopolitičke i geoekonomske agende tzv. Globalne Velike Britanije, odnosno povratka na stare kolonijalne pozicije i održavanja novoga britanskoga financijskoga carstva, Ujedinjeno Kraljevstvo namjerava se i dalje oslanjati na strateško savezništvo sa SAD-om koje britanska politika voli nazivati “specijalnim partnerstvom”. Savez AUKUS korak je u tom smjeru. Interesi Londona i Washingtona na obrambenom i sigurnosnom planu u velikoj se mjeri poklapaju, tako da je malo prostora za raskorak u toj sferi. Osim SAD-a, nova “Globalna Velika Britanija” kao novi financijski i vojni imperij saveznike i bliske partnere vidi u cijeloj tzv. Anglosferi. Već danas među državama koje je čine, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a, Australije, Novog Zelanda i Kanade, postoji izgrađen učinkovit sustav razmjene obavještajnih informacija koje se ne dijele s drugim partnerima, pa ni s članicama NATO-a neformalnog naziva “Five Eyes”.

Uz saveznike iz tzv. Anglosfere koji imaju globalni utjecaj, Velika Britanija u osiguravanju vojne kontrole pravaca projekcije svoga novog financijskog carstva oslanja se i na postojeća regionalna savezništva. Na Azijsko-pacifičkom području to je obrambeni sustav “Five Power Defence Arrangements” (FPDA) u koji, uz Ujedinjeno Kraljevstvo, Australiju i Novi Zeland, ulaze Malezija i Singapur. U Aziji britanska politika namjerava uspostaviti i bliske savezničke veze s Japanom. Tako je usmjeren neformalni savez Qaud u koji se postupno uključuje i Indija. Na Bliskom istoku, pak, Ujedinjeno Kraljevstvo jača vojne i sigurnosne veze s moćnom Saudijskom Arabijom i drugim bogatim petromonarhijama iz Vijeća za suradnju u Zaljevu, što joj omogućuje izgradnju i održavanje vojnih baza na području Arapskog poluotoka i Perzijskog zaljeva. Britanija sasvim jasno izražava želju da preuzme ulogu vodeće sile u Perzijskom zaljevu u suradnji s naftnim divovima – arapskim monarhijama iz GCC-a, Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtom, Bahreinom, Omanom i Katarom, što će joj omogućiti kontrolu bliskoistočnoga energetskog bazena i strateških pravaca koji povezuju Europu i Aziju.

Strateška savezništva

RAF-ovi zrakoplovi koriste zračnu bazu Al Minhad, južno od Dubaija u UAE-u, a britanske pomorske snage bazirane su u omanskoj luci Duqm i bazama u Bahreinu.

Usporedno jačanje britanske vojne moći, posebice pomorske, raspoređivanje britanskih vojnih snaga na pozicije važne za novo financijsko carstvo oličeno u doktrini “Globalne Velike Britanije”, jačanje strateških savezništava Ujedinjenog Kraljevstva sa zemljama tzv. Anglosfere, prije svega sa SAD-om, Australijom i Novim Zelandom, te revitalizacija starih bliskoistočnih i azijskih vojnih savezništava ima jasan i ostvariv cilj – izgraditi obrambeni štit oko novog britanskog financijskog carstva.

Cilj britanskog i američkog djelovanja u Indo-pacifičkoj regiji koji je u pozadini stvaranja AUKUS-a i jačanja Quada i drugih savezništava s regionalnim akterima je sučeljavanje s Kinom na Indo-Pacifiku i ograničavanje kineskog daljnjeg rasta kao globalne sile. No, nesumnjivo, usporedni cilj je  geostrateško slabljenje pozicija Europske unije na globalnoj razini. I uistinu, zbivanjima vezanima uz AUKUS Europskoj uniji i njezinim vodećim članicama zadan je podmukao i bolan udarac.

Za Francusku i Njemačku nema mjesta

Sasvim je očito da u toj složenoj geopolitičkoj mreži koju London plete s Washingtonom na globalnoj razini nema mjesta za kontinentalne europske sile, prije svih Francusku i Njemačku i Europsku uniju kao cjelinu. Pritom su zbivanja s angloameričkim savezništvom AUKUS-om, koji je, slobodno se može, reći grubo iz partnerstva isključio Francusku i njezine legitimne nacionalne interese u Indo-pacifičkoj regiji i uzrokovao australsko otkazivanje vojnih ugovora s Parizom u korist Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, samo azijski dio šire priče ograničavanja uspona Europske unije na globalne razine moći pokrenute Brexitom.

Britanija se vojno vraća odakle je davno otišla

Nakon povlačenja britanskih snaga s “pozicija istočno od Adena”, na temelju odluke britanskog premijera Harolda Wilsona u siječnju 1968., koje se poslije u britanskoj politici nazivalo “povlačenje istočno od Sueza”, britanska politika nastavila je održavati živom moguću opciju povratka globalnog britanskog utjecaja pa je već 1975. tadašnji britanski premijer James Callaghan britansku ulogu opisao kao globalnu silu koja svoju volju promiče elementima “meke moći” na temelju iskustava iz dugog kolonijalnog razdoblja. Bivši britanski premijer Tony Blair 1999. ponovo je signalizirao da Britanija ima globalni utjecaj kojeg se ne želi odreći i otvorio mogućnost povratka britanske vojne sile na prostore s kojih se povukla. Zajednička vojna intervencija sa SAD-om u Iraku za Blairove vladavine jasno je potvrdila tu volju za povratak britanske vojne moći na stare pozicije i s druge strane strateško partnerstvo sa SAD-om. Prevladavajući stav današnje britanske politike i vojnih krugova je ocjena da je Wilsonovo povlačenje snaga bilo velika pogreška.

Komentari

komentar

You may also like