Objavljujemo treći, i posljednji nastavak izvrsne analitičke retrospektive Matije Šerića o krvavim ratnim zbivanjima u BiH tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća, s naglaskom na od mnogih zaboravljenu tragediju Hrvata vareškoga kraja, a koja to nikako ne zaslužuje i ne smije biti.
Poslije nekoliko dana priprema, Armija BIH napala je HVO 30. listopada. Iako je primila pomoć 80 vojnika iz Kiseljaka, brigada Bobovac nije uspijevala zadržati ofenzivu. Do podne je HVO izgubio položaje Vojnički grob i Srednja planina, dominantne kote Vis, Djedovaču, Donji Ljig i selo Dubošticu. Snage HVO-a povlačile su se na posljednju crtu obrane, a s njom i civili iz sela Tribija, Vijaka, Duboštice i Borovice.
U Duboštici su muslimanski vojnici 30. listopada zarobili 21 pripadnika HVO-a, trojicu su ubili, a 18 odveli u Tuzlu. Selo su opljačkali i spalili. Povlačenjem je crta obrane skraćena uvelike: sa 115 na 54 km. Zauzimanje posljednje crte obrane obavljeno je 31. listopada i 1. studenog.
S VRS-om je napravljeno spajanje na sektoru Ploče – kota 1000 Budoželjac i na koti 1349 Zvijezda – zaseok Ljevaci. Zapovjedništvo 3. korpusa naredilo je OG Lašva ofenzivna djelovanja smjerom Mehorić – kota 1303 Igrište – kota 1091 Kozja Glavica s namjerom spajanja s postrojbama 2. korpusa i kako bi se snage HVO-a razdvojile. Pomoćnim snagama trebalo je izolirati HVO u Borovici (Gornjoj i Donjoj) i „osloboditi selo od okupacije HVO“. S obzirom da su ta dva sela bila hrvatska nije se nipošto moglo govoriti o okupaciji.
Dana 1. studenog ŠVK Armije BIH naredio je 3. korpusu da napravi spoj s postrojbama 2. korpusa koje su se već nalazile na području Kozje Glavice, 8 km sjeverno od Vareša.
Poraz HVO-a i početak kalvarije Hrvata
Zajedničke snage 2., 3. i 6. korpusa ABIH napale su polukružno Vareš u rano ujutro 2. studenog. Taktička grupa Vareš iz 6. korpusa svojim glavnim snagama napala je u smjeru Površje – Karasanovina, a pomoćnim snagama u smjeru Pajtov Han – Veliki kamen. OG Kladanj iz 2. korpusa napala je pravac Daštansko – Mir, a postrojbe 3. korpusa iz OG Lašva napale su u smjeru Nažbilj – Borovica. Obrana HVO-a je probijena na pravcu Goruške Poljice – Veokovac. Do podneva muslimanske snage zauzele su Perun, a nakon što je TG Vareš penetrirala crtu Planinica – Slavin – Slavinska rijeka – Sedrenik – kota 1422 – Veokovac, hrvatske postrojbe bile su prisiljene na povlačenje i organiziranje obrane na crti Poljanice – Podjavor – Borje – Rajčevac. Kako bi se snage uvezale, HVO je morao organizirati obranu na liniji: kota 1158 – Sokolina stijena – kota 1238 – Smiljevica – Pogar.
Tog 2. studenog Koordinacijski centar ECMM-a u Travniku je izvijestio kako su ulice Vareša napuštene, da je 2. korpus ABIH sa sjevera već pokrenuo napad na grad te da je „vareški džep vojna i humanitarna bačva baruta. Vojnici HVO-a, čini se, nervozni su i gotovo u panici… U ovom trenutku, čini se, ABIH nedvojbeno vlada stanjem.“ Nakon zauzimanja Karasovine, Planinice i Peruna, muslimanski vojnici su zarobili, a potom ubili 26 Hrvata. Likvidacije su počinjene hladnim oružjem.
Tijekom noći s 2. na 3. studenog pristigla je 7. muslimanska brigada i time su muslimanske snage dodatno ojačane. Ta brigada je trebala napasti na pravcu Pajtov Han – Mir – Pržići, međutim kako je HVO bio u općem povlačenju iskorištena je za napad na pravcu Bijelo Borje – Bogoš – Daštansko.
Brigada Bobovac nije pružala snažniji otpor, a dvije manevarske satnije HVO-a koje su tijekom dana pristigle iz Kiseljaka korištene su za zaštitu ogromne mase od 12 tisuća civila koja se uputila prema srpskim položajima. Crta je presječena u Vareš Majdanu, a grad okružen s tri strane uz pokušaje ABIH da zatvore izlaz prema položajima VRS-a. Pojačanja iz Kiseljaka su organizirala obranu s osloncem na Zvijezdu i selo Brgule. Sramotni je kuriozitet da su neki hrvatski specijalci iz Kiseljaka pljačkali i maltretirali hrvatske prognanike koji su pokušavali osobnim vozilima napustiti enklavu.
HVO je u povlačenju imao 15 mrtvih, 65 ranjenih i četiri zarobljena vojnika. Tijekom povlačenja zapovjedništvo brigade preuzeo je ponovo Emil Harah. U TG Vareš imali su četiri poginula i 11 ranjenih vojnika.
Do 4. studenog snage Armije BIH potpuno su kontrolirale grad Vareš. Tako su postigle svoj strateški cilj: prometno povezivanje 2., 3., 4. i 6. korpusa, koji su mogli od Tuzle do Istočnog Mostara krstariti bez enklava HVO-a na putu.
Izdaje Vareša nije bilo
Dana 5. studenog u Vili Dalmacija u Splitu održao se sastanka predsjednika Franje Tuđmana s predstavnicima Herceg-Bosne i na njemu su otkriveni uzroci pada Vareša. Na sastanku je veleposlanik RH u BIH Zdravko Sančević konstatirao kako je Vareš zauvijek izgubljen za Hrvate. Načelnik Glavnog stožera HVO-a, general Slobodan Praljak, objasnio je da je Vareš pao jer su zakazale civilne strukture vlasti: „To je skupina lopova koja je trgovala, nije ona tražila svoje mjesto, nego je to trgovalo gore, preprodavalo, bogatilo se, Pejčinović (prvi predsjednik HDZ-a Vareš, op. a.) koji je zatvoren po mom dubokom uvjerenju skupa s cijelom ekipom trebao je biti strijeljan jer takva pozicija ne vodi ničemu.“
Jedina je istina da se Vareš nije mogao vojno obraniti zbog premoćnih snaga Armije BIH i da nikakve izdaje iz Mostara ili Zagreba nije bilo kako navode neki „analitičari“. Niti je Praljak predao Vareš niti Mate Boban niti Franjo Tuđman. Podatak kako je u ratnim okršajima s Armijom BiH potkraj listopada i početkom studenoga 1993. poginulo oko 100 vojnika HVO-a te još više civila dovoljno govori za sebe.
Vareš je bosanska iliti herceg-bosanska inačica Vukovara.
Križni put hrvatskog naroda
Dana 3. studenog je započeo križni put Hrvata iz Vareša (kako su ga uostalom sami nazvali). Stanovništvo je preko Brgula izvučeno na teritorij pod kontrolom Srba. Ondje je krenuo novi val terora. Srpski vojnici od prognanika su uzimali novac i sve osobne predmete koji su posjedovali neku vrijednost kako bi naplatili svoje „usluge prijevoza“ kroz srpski teritorij. Događala su se i druga maltretiranja i ponižavanja od nečovječnih srpskih vojnika. U Brgulama je dio Hrvata morao ostati čuvati položaje prema Armiji BIH. Dio izbjegličke kolone (1.500 osoba) prvi dan je stigao do Sokoca. Oko šest tisuća Hrvata je lutalo Alijinim koritom. Nakon što su u Brgulama proveli tri do četiri dana krenuli su dalje prema jugu. Hrvatske izbjeglice su lutale bosanskim šumama i brdima i tijekom dana i hladnih jesenjih noći. Mizernu pomoć u hrani i lijekovima su dobivali od srpskih vlasti i međunarodnih organizacija.
Među izbjeglicama su vladali očaj, apatija i beznađe što je razumljivo jer mnogi nisu znali gdje im se nalaze članovi obitelji i prijatelji, budući da su neki vojnici i civili ostali na prostoru vareške općine. Netko je proširio glasine među prognanicima da će biti smješteni na prostoru Makarske što se pokazalo lažnom informacijom. Usprkos nedaćama, postojala je disciplina u izbjegličkim kolonama. Prognanici su zaobišli Sarajevo s istoka te stigli do Trnova. Ondje su morali čekati kako bi VRS probila koridor od Tarčina do Kiseljaka da bi se mogli smjestiti u toj hrvatskoj enklavi budući da im ABIH nije htjela dopustiti prolaz preko svog područja. VRS je to i postigla te su hrvatski prognanici (oko 7.500 uključujući svećenika fra Matu Topića) do kraja studenog 1993. smješteni na prostoru Kiseljaka, Kreševa i Gromiljaka. Ostatak je završio u Hercegovini i Hrvatskoj.
Uništenje ogromnog društvenog bogatstva u Varešu
Po dolasku Armije BIH u Vareš 4. studenog, svi muslimanski zarobljenici u gradu su oslobođeni te je zapaljen stožer brigade Bobovac. Pljačka, palež i uništavanje hrvatske imovine bili su karakteristika mnogih muslimanskih vojnika koji su se ponašali poput pomahnitale bande.
Specifičnost je da su se pljački hrvatske imovine priključili čak i određeni pripadnici UNPROFOR-a. Komanda OG Istok 4. studenog poslala je obavijest zapovjedništvima 3. i 6. korpusa kako su vojnici 7. muslimanske brigade ušli u grad i sve „redom pljačkaju i nose. Stvorio se opći kaos jer ovom jedinicom nitko ne zapovijeda niti slušaju ičija naređenja. Po saznanju o nastaloj situaciji i pripadnici ostalih jedinica priključuju se općoj pljački.“
Komanda OG Istok zatražila je od 3. korpusa pojačanja Vojne policije i blokiranje prometnica od Vareša prema Kaknju, dok su sami najavili postavljanje snažnih kontrolnih punktova. Izvješće koje je poslano 2., 3. i 6. korpusu, OG Lašva i TG Dubravine završilo je apelom kako je nužno poduzeti sve mjere kako se u Varešu ne bi ponovila „Fojnica, Kakanj, kada smo nepromišljenim potezima pljačkom i paljevinama uništili ogromno društveno bogatstvo.“
Izvješće zapovjedništva OG Istok pokazuje kako čak niti važne strukture Armije BIH nisu mogle ignorirati pljačku, palež i druge zločine koji su u velikoj mjeri motivirali muslimanske borce da ratuju protiv donedavnih „prirodnih“ saveznika.
Masovni zločini
U gradu je ostalo oko 650 Hrvata, a u vareškim selima njih oko 100. U razdoblju od 1. do 4. studenoga 1993. pripadnici Armije BiH ubili su 9 osoba (jednog vojnika HVO-a i 8 civila). Dana 5. studenog u Gornjoj i Donjoj Borovici muslimanski vojnici su ubili 7 hrvatskih civila iako ondje nije bilo borbi.
Bojnik Hakan Birger, zapovjednik nordijske bojne u sastavu UNPROFOR-a, 12. je prosinca opisao događaj u Borovici: „Dan nakon što je zauzeta Borovica poslao sam patrolu u selo, koja je potvrdila da su selo zauzele jake trupe ABiH. Neke kuće su gorjele, unutrašnjost crkve je bila uništena, a u selu je pronađen jedan mrtav vojnik HVO-a. Sedam dana nakon toga sam poslao drugu patrolu u Borovicu. Oni su vidjeli da je cijelo selo, uključujući i crkvu, spaljeno. U donjem dijelu sela je pronađen mrtav civil (muškarac). Dan nakon toga osobno sam posjetio Borovicu. Bio sam jako uznemiren onim što sam vidio. Tom prilikom smo pronašli još jednog civila koji je bio mrtav (muškarac). Slijedećeg dana je Vojna policija UNPROFOR-a iz Kiseljaka izvršila istragu, isto onako kao u Stupnom Dolu. Leševi (tri) su prebačeni u Kanadsku poljsku bolnicu u Visokom…“
U Donjoj i Gornjoj Borovici spaljeno je 315 kuća. U selu Pogar zapaljene su 22 kuće, a na Pržićima i Tisovcima zapaljeno ih je najmanje 15. I u drugim selima (Duboštica, Vijaci, Diknjići) spaljene su kuće kao i u samom Varešu (oko 700) uz prateće objekte. Prije nego su zapaljene, kuće su temeljito opljačkane. Uništena je većina hrvatskih kuća i gospodarskih objekata. Kuće i stanovi koji nisu uništeni, devastirani su na druge načine.
Događala su se i silovanja. Švedski zapovjednik UNPROFOR-ove bojne, Ulf Henricsson je o pljačkanju vareških Hrvata izjavio za France Press: „Ovo više podsjeća na umobolnicu nego išta drugo! Nije to dobro, nema nikakve discipline. Reklo bi se, banda gangstera.“
Logori ABIH i uništenja crkava
Nakon osvajanja Vareša formirani su od strane lokalnih muslimanskih vlasti zatvori i logori za Hrvate, tj. za 73 pripadnika HVO-a i 36 hrvatskih civila. Zatvori-logori su se nalazili u javnim objektima (željezara, škole, vrtići). U njima su zarobljenici mučeni (npr. premlaćivanje i odsijecanje udova) te ih je ubijeno 11 što je protivno Ženevskim konvencijama. Zarobljenici su slani i u zatvore u Brezi, Zenici i Tuzli. Uništen je ili oštećen ogroman broj katoličkih crkava i katoličkih grobalja. U Gornjoj i Donjoj Borovici u potpunosti je uništena crkva i župna kuća. Križ na platou ispred crkve srušen je i razbijen. Crkve i groblja uništeni su u Borovičkim Njivama, Kopijarima, Duboštici, Miru, Bijelom Borju, Gornjoj i Donjoj Vijaci, Krčevinama, Očeviji, Pogarima, Vareš Majdanu i drugdje.
Muslimanski zločini nad Hrvatima nastavljeni do 1997.
Zločini Armije BIH nastavljeni su i nakon Washingtonskog sporazuma u proljeće 1994. kojim je stvorena bošnjačko-hrvatska Federacija BIH. Zločini u vidu paljevina i pljački kuća, silovanja i premlaćivanja malobrojnih Hrvata koji su ostali ili su se vratili (uključujući svećenike i redovnike), događali sve do 1997. Neki sakralni objekti devastirani su i 1995., 1996. i 1997. što ima posebnu težinu. Svećenik župe Vijaka, fra Željko Filipović, pretučen je prilikom ulaska ABiH u selo, a u dva navrata je privođen i ispitivan te je preminuo krajem 1997.
Stanje u Varešu i okolici ovako je opisao vareški župnik fra Mato Topić: „Grobovi i činjenice pokazuju, a slijepima će tek postati jasno, da je kudikamo veći zločin učinjen nad Hrvatima u Varešu negoli nad Muslimanima u Stupnom Dolu. Jasno mi je da nije to bitno ni potrebno svjetskoj javnosti, ali mi nije jasno da je to, izgleda svejedno hrvatskim medijima! Ako mnogima nisu bitni ljudi, kako će im tek biti važno koliko je kuća srušeno, zapaljeno, oštećeno i opljačkano? Ili koliko su Alijini momci – kako on sam reče – ne ruše crkve, oskvrnuli crkava?!”
Uloga mudžahedina u zločinima nad Hrvatima
U pljačkaškim pohodima osobito se istaknula 7. muslimanska viteška oslobodilačka brigada koju je Vrhovni stožer Armije BIH sredinom travnja 1994. proglasio „slavnom“. Njeni pripadnici pod vodstvom Halila Brzine više su bili zainteresirani za ratni plijen nego za ratovanje iako su imali važan borbeni učinak. U biti, njeni pripadnici su većinom i ratovali kako bi uživali ratni plijen, uz naravno, vjerski naboj.
Osim Bošnjaka, veliki broj njenih pripadnika činili su strani dragovoljci uz muslimanskih zemalja sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Radilo se o radikalnim islamistima od kojih su se neki prethodno borili u mudžahedinskim postrojbama protiv Sovjetske vojske u Afganistanu 1980-ih, a poslije su se pridružili Al-Qaidi i drugim radikalnim organizacijama. 7. muslimanska je blisko surađivala s odredom El-Mudžahid. Vjerski naboj njenih pripadnika utjecao je da počine masovne likvidacije zarobljenih hrvatskih i srpskih civila i vojnika u ratu.
Ubijanje zarobljenika u visokom stupnju može se pripisati radikalnom tumačenju islama (selefizam i vehabizam). O tome, o kakvom se naboju radilo, govori činjenica da je jedan od zapovjednika brigade, Šerif Patković, nakon likvidacije lokalnog zapovjednika HVO-a u Dusini, Zvonka Rajića, izvadio mu srce.
Po svemu sudeći, 7. muslimanska brigada se može usporediti sa Srpskom dobrovoljačkom gardom i njenim zapovjednikom Željkom Ražnatovićem Arkanom: borbeno vrlo vrijedni, ali ogrezli u kriminal i pljačku.
U zločinima su se osim pripadnika 7. muslimanske, istaknuli muslimanski vojnici iz kakanjskog sela Brnjic te pripadnici 329. brdske brigade Armije BiH iz Kaknja.
Uspostava hrvatske enklave Daštansko
Dio snaga HVO-a i civila uputio se u smjeru Daštanskog, sela sjeveroistočno od Vareša koje je bilo udaljeno tek 1 km od položaja Armije BIH. Planirana ofenziva 7. muslimanske brigade na Daštansko nije izvršena jer su njeni pripadnici krenuli po ratni plijen i nije im više bilo do borbe, a slično su postupile i druge muslimanske jedinice.
Nakon povlačenja iz Vareša, snage UNPROFOR-a blokirale su HVO u organizaciji crte i razmještaju snaga na području Daštanskog. Međutim, plave kacige su prekinule blokadu nakon što su srpske postrojbe razoružale njihovu ophodnju na koti 1202 Vis.
HVO je potkraj studenog sa 1.676 vojnika držao crtu Mala Rijeka – kota 1009 – Stranovo brdo – Stanovi – Rid – Šesta – selo Pržići – Borak – kota 1216 – Alijino korito – kota 1276 – Velike Mekuše – Male Mekuše – Zvijezda – Vojnički Grob. Pokraj njih se nalazio VRS.
Jednostavnije rečeno, na rubnom području vareške općine na 14 km kvadratnih formirala se nova hrvatska enklava koja je uključivala Daštansko, sela Pržići i Višnjići te planinu Zvijezdu. Tamo su se prelile sve hrvatske institucije iz Vareša uključujući upravni aparat, škole, bolnice, policiju. U enklavi je boravilo oko 700 civila. Enklava je obranjena do kraja rata HVO-a i Armije BIH te je funkcionirala do 1996. i početka izgradnje FBIH. U tom razdoblju stupanj povratka Hrvata bio je veći nego od Daytonskog sporazuma do danas. Ondje se nalazio ured Herceg-Bosne za Hrvate u područjima pod kontrolom Armije BIH poput Zenice i Tuzle.
Epilog
Vareš je u mnogome doživio sudbinu Vukovara. Prvo su uslijedile teške višemjesečne borbe, a potom ratni zločini i progonstvo. Specifičnost vareških Hrvata jest da su doživjeli torturu prvo od kriminalaca u hrvatskim redovima, potom od Armije BIH, a naposljetku i od srpskih snaga.
Ipak, glavni krivac za varešku tragediju hrvatskog naroda je bošnjačko rukovodstvo u Sarajevu koje je odlučilo pošto-poto osvojiti to područje.
Pokazalo se kako su najbolji jamac opstanka Hrvata u BIH bili Hrvatsko vijeće obrane (HVO) i Hrvatska Republika Herceg-Bosna (HR HB). Tamo gdje su oni opstali, opstao je i hrvatski narod.
Iako je Vareš dio Federacije BIH koja bi po svom karakteru trebala pomiriti Hrvate i Bošnjake, posljedice rata osjećaju se i dan danas. Prema popisu stanovništva iz 2013. u općini Vareš živjelo je: 5.447 Bošnjaka (61,2%), 2.820 Hrvata (31,7%), 189 Srba (2,1%) i 4,9% ostalih. U samom gradu živjelo je 1.339 Bošnjaka (45,9%), 1.254 Hrvata (42,9%), 71 Srbin (2,4%) i 8,6% ostalih. Očito je kako se etnička slika u odnosu na stanje uoči rata promijenila na hrvatsku štetu.
Za počinjene zločine i etničko čišćenje Hrvata nitko nije odgovarao niti po zapovjednoj niti po individualnoj odgovornosti.
Mediji su prešutjeli muslimanske zločine koji su se dogodili u Varešu za razliku od zločina u Stupnom Dolu koji je promidžbeno iskorišten protiv Hrvatske i BIH Hrvata. U Stupnom Dolu je recimo 2013. godine živjelo 135 Bošnjaka. Istovremeno, Kopijari su potpuno prazni i posve razoreni. Na popisu stanovništva 2013. ondje nije bilo nikoga. Dio okolice je ostao miniran tako da su povratak i obnova sela nemogući.
Ekskluzivno: Zoran Meter: ZAMJENE TEZA O DRŽAVNOM TERORIZMU IZMEĐU BIH I RH
Ipak, nije sve tako crno. Vareš je jedno od mjesta gdje je zabilježen veći broj hrvatskih povratnika. Nacionalni odnosi su se uvelike relaksirali. Usprkos većini Bošnjaka u općini, na izborima za gradonačelnika 2016. i 2020. pobijedio je kandidat HDZ-a BIH Zdravko Marošević. Za njega su glasovali i Bošnjaci zato što provodi lokalnu politiku na korist svih građana Vareša.
