Pashinyan istupa oprezno i de facto, barem za sada, želi sjediti na dvije stolice o čemu svjedoče i njegove riječi o diverzifikaciji partnera. Na radikalni rez s Moskvom, kakvog je 2014. učinio Kijev odnosno Ukrajina, Pashinyan se očito ne usuđuje, jer se boji sličnih posljedica
Armensko-ruski odnosi ubrzano se pogoršavaju. Erevan čini očiti otklon svoje vanjske, dijelom i obrambene politike od Moskve prema Zapadu, što obrazlaže svojim nezadovoljstvom razinom potpore koju mu je Moskva pružala tijekom armensko-azerbajdžanskih sukoba posljednjih nekoliko godina. Naime, Armenija je članica „proruske“ vojne organizacije ODKB (Organizacija ugovora o zajedničkoj sigurnosti) i smatra kako je trebala biti od iste i vojno zaštićena. To, uostalom, i stoji u povelji te organizacije, slično kao i u čuvenom čl. 5 statuta NATO saveza o napadu na jednu članicu … .
Međutim, stvari su kudikamo složenije od spomenutog prikaza tj. kuta gledišta aktualne armenske vlade. I NATO (prije svega SAD) i Rusija uvijek i prije svega imaju u vidu zaštitu svojih nacionalnih i geopolitičkih interesa i tome sve podređuju. Pa tako i čuvene članke o zaštiti pojedinih članica. Prije svega ako politika tih članica iskače iz zadanih okvira saveza u kojima se dobro zna „tko kolo vodi“.
„Turski poučak“
U tom je smislu uputno podsjetiti kako je NATO savez brzo „otpilio“ turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana nakon što je isti zatražio da savez čvrsto stane uz Tursku nakon što je njen lovački zrakoplov F-16 u sirijskom nebu blizu granice s Turskom oborio ruski bombarder Su-24, zbog čega je Moskva reagirala najavom oštrih protumjera. Iz središnjice u Bruxellesu Erdoganu je promptno priopćeno kako se NATO neće uvlačiti u Treći svjetski rat s Rusijom zbog Erdoganovih nepromišljenih i emotivnih poteza.
Ali vratimo se opet Armeniji.
Egzodus, kojeg nitko u svijetu nije želio vidjeti
Za razliku od njenih navedenih kritika prema Moskvi, ruski državni vrh opetovano tvrdi kako Erevan nije želio slušati ruske savjete i prijedloge za mirno rješenje problema Nagorno Karabaha, za koje je, navodno, u tom trenutku bio zainteresiran i sam Azerbajdžan, a koji bi bili puno povoljniji za spomenutu regiju, naseljenu velikim dijelom Armencima. Tako je barem bilo donedavno, prije kratkotrajne vojne operacije Bakua, završene bez ikakvog značajnijeg otpora lokalnih snaga, svjesnih kako se armenska vlada odlučila vojno ne miješati u novi rat na njihovoj strani. Posljedica je bila da je oko 110 000 Armenaca bilo primorano napustiti svoje domove i izbjeći u susjednu Armeniju. Oko tog egzodusa svjetska politika je gotovo u potpunosti šutjela, što je samo po sebi indikativno i simptomatično s obzirom na dosadašnju suprotnu praksu u sličnim situacijama u drugim dijelovima svijeta.
Moskva tvrdi da ju je Erevan želio uvući u svoj rat
Moskva tvrdi kako je armenska vlada, umjesto prihvaćanja prijedloga i sjedanja za pregovarački stol s azerbajdžanskom stranom o mirnom rješenju višedesetljetnog teritorijalnog spora, željela uvući Rusiju da umjesto nje, ili pak skupa s njom ratuje s Azerbajdžanom.
Međutim, tako nešto nikako nije bilo u skladu s ruskim geopolitičkim interesima, ne samo zato što je Rusija ionako više nego dovoljno zaokupljena ukrajinskim ratom kojemu se kraj ne nazire.
Naime, Rusija već dulji niz godina pažljivo gradi i svoje odnose s Azerbajdžanom, ne samo po pitanju suradnje u energetskom sektoru koji je ključan za obje zemlje, već i zbog istodobno i složenih i partnerskih odnosa s Turskom koja također ne krije svoje interese u regiji (često nekompatibilne s ruskim) i kojoj je Azerbajdžan najveći saveznik općenito. Turski i azerbajdžanski narodi se u doslovnom smislu međusobno nazivaju „braćom“ – ne bez razloga.
Uvlačeći se u rat s Azerbajdžanom kojeg ne želi niti bi joj bio u interesu, Moskva bi posve sigurno uništila i sve ono što su ruski i turski čelnici Putin i Erdogan već više od jednog desetljeća uporno i strpljivo gradili u međusobnim odnosima i na obostranu korist (teme oko kojih se razilaze jednostavno su maknute po strani i prednost se daje onome što je objema stranama korisno. Spomenuti incident s obaranjem ruskog zrakoplova bio je iznimka, eksces, koji je u ime viših ciljeva Moskve i Ankare kroz cca pola godine bio izglađen, a potom i zaboravljen).
Kako god bilo, i čijom se god krivnjom to dogodilo, odnosi između Rusije i Armenije zahladili su kao nikad u povijesti i pitanje je što će od njih na kraju uopće i ostati.
Odgovor na to pitanje pokušao bih barem dijelom pronaći u jučer objavljenom tekstu intervjua armenskog premijera Nikole Pashinyana za američki medij The Wall Street Journal, od 25. listopada.
Nećemo tjerati Ruse
U njemu je premijer Pashinyan kazao kako Armenija ne raspravlja o pitanju povlačenja ruskih vojnih baza iz zemlje i ne postavlja takav zahtjev.
“Sada više razgovaramo o drugim temama, pokušavamo razumjeti razloge za ovu situaciju, a ja, naravno, također mislim da će to biti dnevni red radnih razgovora između Armenije i Rusije, Armenije i Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti.”
Na pitanje novinara zašto Armenija ostaje članica ODKB-a ako on “ne ispunjava svoje funkcije” odgovorio je:
“Iz istog razloga, mi smo u procesu razgovora o pitanjima, jer ne želimo da nas u ODKB-u ne shvate ni po jednom pitanju. Da bismo to učinili, moramo dosljedno raditi sve dok ne dođe trenutak da donesemo bilo kakve zaključke.”
“Ugovor o zajedničkoj sigurnosti i Povelja ODKB-a jasno propisuju radnje koje se moraju poduzeti u slučaju agresije na državu članicu. Ono što je opisano nije se dogodilo i, naravno, to razočarava i armensku vladu i armensku javnost. Također imamo bilateralni sigurnosni sporazum s Rusijom, a radnje opisane u tom sporazumu također se nisu dogodile, što je također izazvalo vrlo ozbiljna pitanja kako unutar (armenske) vlade tako i unutar javnosti.”
„Francuski poljubac“
Govoreći o pitanju “odnosa s drugim partnerima”, Pashinyan je kazao da su nas “ove situacije, zapravo, dovele do odluke da moramo diverzificirati naše odnose u sferi sigurnosti, i mi pokušavamo učini to sada.”
Ovdje treba podsjetiti kako je početkom ovog tjedna francuski ministar obrane Sebastien Lecornu, nakon pregovora sa svojim armenskim kolegom Surenom Papikyanom, izjavio da će Pariz poslati svog vojnog časnika u Erevan kao vojnog savjetnika, raspoređenog u ministarstvo obrane te zemlje, kako bi pomogao u obuci armenskih specijalnih snaga. Najavljena je i isporuka tri radara GM200 Armeniji i potpisivanje memoranduma o razumijevanju za buduće isporuke prijenosnih sustava protuzračne obrane Mistral.
Još ranije, 6. listopada, armenski predsjednik Vahagn Khachaturian je u intervjuu za televiziju France 2 kazao kako je Armeniji potreban novi vojni partner i da su razgovori o ovom pitanju u tijeku s Francuskom.
Odnosi će se nastaviti urušavati iako Pashinyan kalkulira
Smatram kako će se odnosi Rusije i Armenije nastaviti urušavati.
Navedene Pashinyanove riječi o „ne protjerivanju“ Rusa tj. ne zatvaranju njihovih vojnih baza više treba shvatiti kao početni oprez i „ne dolijevanje ulja na vatru“ ishitrenim potezima.
Erevan je, naime, itekako svjestan svog neprijateljskog okružja, pa sve da i postigne mirovni sporazum s Bakuom i(li) normalizira odnose s Ankarom, odnosno Turskom, itekako treba biti oprezan.
U praksi, kada se na neugodan način poslože geopolitičke krize regionalnog ili globalnog karaktera, takvi sporazumi ne moraju značiti ama baš ništa, što je povijest bezbroj puta dokazala. Vrlo ih brzo zamijene stare dubioze, međusobni povijesni sporovi, kada se iznova „vade kosti iz ormara“ i broje mrtvi, a krivci za to traže isključivo na drugoj strani. U takvom scenariju Rusija je Armeniji najbliža zemlja koja joj može uskočiti u pomoć.
Osim toga, upravo je sada nastupilo to, navedeno, krajnje složeno regionalno i globalno geopolitičko stanje, pa za nagle geopolitičke i geosigurnosne zaokrete nema ni vremena ni mogućnosti, a da se pritom ne otvore opasni procesi i nepredvidljivi rizici po svoju zemlju. Zato Pashinyan istupa oprezno i de facto, barem za sada, želi sjediti na dvije stolice o čemu svjedoče i njegove riječi o diverzifikaciji partnera. Na radikalni rez s Moskvom, kakvog je učinio Kijev odnosno Ukrajina, Pashinyan se očito ne usuđuje, jer se boji sličnih posljedica.
Moskva nema iluzija
S druge strane Moskva već sada istupa krajnje oštro i daje do znanja kako je prozapadni smjer Pashinyanove vlade za nju posve neprihvatljiv.
Nedavno održane prve zajedničke vojne vježbe armenske vojske i američke postrojbe na armenskom tlu, otvorena proturuska politička i medijska retorika u Armeniji (čija je javnost po ovom pitanju, međutim, znatno podijeljena) Moskvi ne daju pravo na iluzije da će se s vremenom sve ovo izgladiti.
Ona se, pogrešno, dugo nadala kako je tako nešto moguće čak i s otvoreno proturuskom vladom u Ukrajini nakon revolucije u Kijevu 2014. Nije tajna niti da je Putin vjerovao da bi s novoizabranim predsjednikom Petrom Porošenkom s vremenom mogao pronaći zajednički jezik. Ne zbog toga što je ovaj imao veliku tvornicu čokolade u Moskvi, već zbog njegovog navodnog pragmatizma za razliku od ukrajinskih radikala koji su tijekom i nedugo poslije revolucije dominirali tamošnjim društvom, poput Pravog (desnog, hrv.) sektora i sl. organizacija.
Osim toga, nije tajna da Pashinyan, koji je na vlast također došao revolucionarnim zahvatom, nikada nije odgovarao Moskvi, koja ga, blago rečeno, nije smatrala ruskim prijateljem. Štoviše, i od strane ruskih analitičara i medija nerijetko ga se u negativnom kontekstu svrstavalo uz SAD-e, Georga Sorosa i njegove fundacije, Francusku i td.
Praktični potez kažnjavanja
A da Rusija nema iluzija svjedoči i prvi praktični potez službene Moskve, za razliku od dosadašnje, samo oštre političke retorike. Ovih je dana odlučeno kako Rusija neće priznavati armenijske vozačke dozvole, navodno zbog određenih, više-manje proceduralnih razloga a ne onih političkih.
Armenska dijaspora u Rusiji je prekomilijunska, isto kao i ona u zapadnim zemljama, prije svih Francuskoj i SAD-u. Međutim, iako se po patriotizmu prema matičnoj zemlji one bitno ne razlikuju, ona u Rusiji je i geografski i rodbinski i svakako drukčije puno više vezana uz Armeniju i po nju su dobri armensko-ruski odnosi sudbonosni.
Moskva sa svoje strane uvijek tvrdi kako joj ne pada na pamet usložnjavati život armenske zajednice u Rusiji koju smatra Rusiji odanom i prijateljskom, ali će definitivno usložnjavati život građanima Armenije, bilo po pitanju njihove želje za „pečalbom“ u Rusiji ili nečeg drugog.
Takvo je stanje za sada, a što će biti – još nitko sa sigurnošću ne zna.
Ali ono što se zna je slijedeće: vremena za suvišne emocije, razumijevanje interesa i strahova druge strane ili političkih igrokaza s ciljem pridobivanja simpatija onog drugog više nitko nema. Geopolitika i pitanje sigurnosti postaju dominantni i sve će se rješavati „tvrdo“ i bez suvišnih kompromisa. U takvim situacijama mali i slabi moraju biti posebno oprezni i mudri.
Dakako, ovo se nikako ne tiče samo rusko-armenskih odnosa!
Destabilizacija rusko-armenskih odnosa? Geopolitička kratkovidnost elita ima fatalne posljedice
