Zoran Meter
Što će na kraju svega ovoga biti, hoće li se japanska strategija njemu na kraju isplatiti – ne zna nitko. Jer sve opasnijim pacifičkim vodama ponovo su (danas) počele patrolirati i zajedničke kinesko-ruske pomorske snage. Rusija i Kina upravo sada formiraju, kako ga neformalno nazivaju – G2. Odluke strateškog i dalekosežnog globalnog geopolitičkog karaktera mogle bi biti donijete već danas i sutra na summitu na vrhu Šangajske organizacije
Nakon ere dugogodišnje stabilnosti u odnosima između Rusije i Japana, poglavito u doba desetogodišnje vladavine bivšeg premijera Shinzo Abea koji je izgradio i osobne prijateljske odnose s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom što je dovelo do kvalitativnih pomaka u pristupu rješavanja višedesetljetnog kurilskog pitanja koje najviše opterećuje odnose dviju zemalja, ti su se odnosi počeli naglo urušavati nakon ruske vojne intervencije u Ukrajini.
Naime, Tokio se ubrzo pridružio strogim zapadnim sankcijama protiv Moskve, što je pak potaknulo ruske ekonomske protuodgovore (prije svega u sferi energetike) pa se de facto otovrila spirala degradacije ukupnih odnosa, koja sve više uključuje i pojavu sve većih problema vojno-sigurnosne prirode koji ubrzano rastu.
Rusija je počela s razmještajem novih protuzračnih sustava na spornim otocima (njih 4) južnokurilskog arhipelaga, kao i s izvođenjem vojnih vježbi u njihovoj zoni što ranije nije činila. To je bio i više nego jasni signal Tokiju da je Moskva odlučila konačno reći kako su ti otoci zauvijek nedjeljivi dio ruskog teritorija, što je za Japan „svetogrđe“ s obzirom da ih on naziva svojim „sjevernim teritorijem“.
Osim toga Moskva je nedavno raskinula vrlo povoljne i međusobno pomno i dugo građene sporazume koji su se odnosili na pojednostavljene posjete Japanaca spornim otocima, olakšani japanski gospodarski pristup u te zone i td., što je izazvalo novu buru oštrih prosvjeda u Tokiju.
Naravno, nije ni Japan mirovao. On je, već ranije, sa Sjedinjenim Državama otvorio nove pregovore o kupnji i razmještaju američkih najsuvremenijih protuzračnih sustava (koje Moskva i Peking smatraju ugrozom svoje sigurnosti), a intenzivirao je i mobilnost svoje pomorske flote (naslovna foto) koja je jedna od najjačih na svijetu, i najavio velika financijska ulaganja u svoje obrambene snage, koje, prema ustavu te zemlje, moraju biti isključivo obrambenog karaktera (Japan je poražena strana u Drugom svjetskom ratu i na svom teritoriju ima razmješten veliki broj američkih vojnika u američkim bazama). Međutim, svima je jasno da to nije tako i kako je obrambena koncepcija Japana u budućnosti ista onakva kao i u drugih velikih zemalja: stvaranje snaga sposobnih za izvođenje svih oblika vojnih operacija i izvan matičnog teritorija.
Pogoršanje japansko-kineskih odnosa
Japan je, također, osim što je od druge polovice 20. st. de facto najveći američki saveznik u Aziji, od prije nekoliko godina postao i član formata QUAD (SAD, Australija, Indija i Japan) koja ima neskriveni protukineski karakter. Osim toga, u nedavno eskaliranoj krizi oko Tajvana, Tokio se odmah svrstao na američku stranu (za razliku, primjerice, od Indije, koja je jasno kazala kako se u to pitanje ne želi uplitati jer ne predstavlja njen nacionalni interes, a zapravo, ne želeći dodatno kvariti odnose s Kinom jer bi time definitivno postala njen neprijatelj), čime su se dodatno pogoršali ionako sve složeniji odnosi između Tokija i Pekinga.
Upravo je danas japanska agencija Kyodo objavila kako je japanska vlada uputila prosvjed Kini zbog prolaska broda kineske mornarice kroz japanske teritorijalne vode u blizini prefekture Kagoshima, južno od otoka, i da je kineski brod pratio patrolni zrakoplov P-1 Japanskih snaga samoobrane, kao i razarač klase Inazuma.
Istodobno, sinoć je stigla vijest, o tome, da Sjedinjene Države namjeravaju zaštititi Japan od svih mogućih prijetnji. Tako je šef Pentagona (američki ministar obrane) Lloyd Austin nakon sastanka s japanskim ministrom obrane Yasukazuom Hamadom naglasio spremnost SAD-a „da obrani Japan punim arsenalom našeg tradicionalnog (konvencionalnog oružja) i nuklearnom sposobnošću”. Tijekom sastanka razgovaralo se o potezima Kine protiv Tajvana i u blizini japanskih granica, koje su označene “agresivnim” i “provokativnim”.
Istodobno je Austin ukazao na želju Sjedinjenih Država za jačanjem vojne suradnje s Japanom, dok je njihovo savezništvo nazvao “kamenom temeljcem” u osiguravanju sigurnosti Indo-pacifičke regije.
Hoće li Japan dobiti nuklearno oružje?
Japan sada ističe opasnost zbog činjenice da njegova tri susjeda raspolažu ubojitim nuklearnim naoružanjem (Kina, Rusija i Sjeverna Koreja) zbog čega se on osjeća ugroženim u slučaju daljnje eskalacije stanja u regiji. Jasne su to implikacije koje idu u smjeru mogućih razmišljanja o „nuklearizaciji“ i samog Japana, što, međutim, otvara brojna pitanja koja aludiraju na militarističku prošlost te zemlje i Drugi svjetski rat. Naime, svi analitičari su složni u tome da Japan, ako bi to želio (čitaj: dobio dozvolu Washingtona) vrlo brzo mogao i sam proizvesti nuklearno oružje jer za to ima i više nego dovoljno znanja i tehnologije.
Ovdje, međutim, dolazimo do ključnog problema za Japan. Ta je zemlja vlastitim energetskim resursima potpuno siromašna zemlja, ovisna o njihovom uvozu gotovo u cijelosti. Naravno, kao i sve velike i pametne zemlje, suočene sa sličnim problemom, Japan je diverzificirao smjerove opskrbe, prije svega naftom i prirodnim plinom kao ključnim energentima.
Japan može, a Njemačka ne! Zašto?
U tom se smislu ističe, za razliku od EU (prije svega Njemačke), vrlo odlučan i racionalan pristup Tokija pitanju daljnje energetske suradnje s Rusijom u kontekstu uvedenih sankcija. Tako je Japan odlučio zadržati svoje dvije tvrtke koje sudjeluju u ruskom (Gazpromovom) LNG projektu na otoku Sahalinu (tamo se proizvode ukapljeni plin i nafta) usprkos činjenici da su se zapadni partneri (Shell) iz njega nevoljko povukli s obzirom da se radi o najvećem svjetskom LNG projektu, u koji su uložili veliki novac ali, isto tako, i polučivali velike dividende.
I ne samo što ih Tokio nije povukao, već je pristao i na nove uvjete koje je Moskva promijenila u svoju korist i ultimativno ih predala na (ne)prihvaćanje svim stranim sudionicima u tom projektu ako u njemu dalje žele sudjelovati, što je britansko-nizozemska tvrtka Shell odbila.
Ništa čudno. Japan samo iz tog projekta osigurava 9 posto svog ukupnog uvoza ukapljenog plina, u projekt je uložio velika financijska sredstva ali i modernu tehnologiju – i naravno, odlučio u njemu ostati, svjestan japanske važnosti za SAD.
Ta se procjena pokazala točnom, pa se Washington, koji se, za razliku od gotovo svog ultimativnog pristupa Njemačkoj po pitanju odustajanja od plinovoda Sjeverni tok 2 i općenito od ruskih energenata, nije ni trudio „džonom“ udariti po Tokiju. Jer, što bi SAD imale od energetski žednog Japana, kojemu bi se trebale osiguravati alternativne isporuke energenata u uvjetima potpuno poremećenog globalnog energetskog tržišta i neizvjesnosti koja vlada u svezi energetske krize koja upravo potresa, ponajviše sam Zapad, prije svega Europu? Naravno da Washington u tom smislu dobro zna što radi i što mu je u interesu.
Japan utrostručio uvoz ruskog LNG-ja
Zbog toga se, u energetskom smislu, Japan našao u puno povoljnijem položaju od EU koja je bez „ispaljenog metka“ prihvatila sve što je Washington od nje tražio, predajući u njegove ruke svoju ukupnu vanjsku i energetsku politiku. Ona vojno-sigurnosna već je od ranije čvrsto bila u američkim rukama kroz NATO.
Je li moglo drukčije, bit će pitanje kojim će se sigurno u nekoj budućnosti baviti povijesni i istraživački centri, jer je ključno po pitanju određivanja europske budućnosti u koju je ona upravo ušla i koja izgleda vrlo mračno. Ali to je pitanje sada posve nebitno. Činjenice ostaju činjenice – i od njih se treba polaziti a na prošlost ne osvrtati, jer je, na žalost, postala posve nebitna. Ne samo da se iz povijesti ne uči odnosno ne želi učiti (a ona je učiteljica života), već se njome manipulira kao nikad ranije – upravo u geopolitičke svrhe.
Evo i najnovije potvrde „čudne“ japanske energetske i ostale gospodarske strategije i pristupa iste prema sankcioniranoj Rusiji:
Prema statističkim podacima koje je objavilo japansko Ministarstvo financija, Japan je više nego utrostručio uvoz prirodnog plina iz Rusije u kolovozu, pa je tako količina zaliha ruskog plina prošlog mjeseca porasla za 211,2 posto u odnosu na kolovoz prošle godine. Istodobno je količina uvezene ruske nafte u istom razdoblju smanjena za 20,3 posto na godišnjoj razini.
Uvoz ruskog ugljena u kolovozu je smanjen za 32,6 posto na godišnjoj razini, dok je uvoz ruda, naprotiv, porastao za 44,9 posto. Osim toga, Japan je povećao uvoz ruskog povrća za 154 posto, ali je smanjio uvoz žitarica i soje za 94-95 posto.
Evo još malo zanimljivih podataka: ukupni japanski izvoz u Rusiju u kolovozu je smanjen na godišnjoj razini za 24,3 posto i iznosio je 54,95 milijardi jena (384 milijuna dolara). Istodobno je uvoz ruskih proizvoda porastao za 67,4 posto i iznosio je 164,1 milijardu jena (1,15 milijardi dolara).
Dakle, Japan „pliva“ sve uzburkanijim vodama Azijsko-pacifičke i Indo-pacifičke regije na način na koji zna i za koji smatra da je, u ovakvim okolnostima kakve su trenutačno, po njega najprikladniji. Što će na kraju svega ovoga biti, hoće li se japanska strategija njemu na kraju isplatiti – ne zna nitko.
Jer sve opasnijim pacifičkim vodama ponovo su (danas) počele patrolirati i zajedničke kinesko-ruske pomorske snage. Rusija i Kina upravo sada formiraju, kako ga neformalno nazivaju – G2. Odluke strateškog i dalekosežnog globalnog geopolitičkog karaktera mogle bi biti donijete već danas i sutra na summitu na vrhu Šangajske organizacije (ŠO, SCO) u Uzbekistanu.
Svijet čeka s nestrpljenjem. Ulozi su golemi, isto kao i rizici.
