Zoran Meter
Nategnuta i gotovo iznuđena izglasavanja pojedinih proturuskih rezolucija u UN-u slaba su utjeha Washingtonu, koji bi, posve sigurno, radije volio da je stvar obrnuta: da su Moskvi svi izvan zapadnog kruga uveli ekonomske sankcije, a političke osude nitko. Jer za slamanje Rusije nije bitna politička retorika već isključivo ekonomska izolacija, a toga, priznaju svi – nema, i sve je manje šanse da će je biti
Ako je itko u svijetu mislio kako će otvaranjem ukrajinskog sukoba moći proći neokrznuto jako se prevario. Iako tektonski globalni poremećaji nikako nisu prouzrokovani tom krizom (snažna globalna preslagivanja počela su još prije više od jednog desetljeća, a sasvim sigurno pokretanjem tzv. Arapskog proljeća, dok su odnosi između SAD-a i Rusije još prošle godine – daleko do rata u Ukrajini, nakon dolaska Bidenove administracije bili gori nego na vrhuncu Hladnog rata), ona ih je sigurno dramatično dinamizirala, dodatno usložnila i dovela do domino-efekta u pojavi novih kriza različitih vrsta – sigurnosnih, energetskih, ekonomskih, socijalnih, …. diljem svijeta.
Američka rizična igra
Sjedinjene Države, više nego svjesne rastuće snage i neočekivanog povratka na globalnu scenu negdašnjih velikih carstava – Rusije i Kine, već su ranije postigle unutarnji konsenzus oko nužnosti pokretanja krupnih geopolitičkih procesa kojima je cilj bio (i ostao) zadržavanje američke globalne dominacije pod svaku cijenu – osim neposrednog rata s tim velikim nuklearnim državama.
Drugim riječima, do tog vrlo važnog (ali ne i egzistencijalno važnog) američkog cilja trebalo bi se doći rizičnom kombinacijom političkih pritisaka kroz ključne međunarodne organizacije koje su pod nadzorom SAD-a, ekonomskih pritisaka (sankcije, carine), moćnih informativnih alata, pa sve do korištenja tzv. proxy rata koji Washingtonu omogućuje vođenje sukoba s glavnim suparnicima tuđim rukama, a ako treba – i tuđom krvlju. Tajvan bi u tom smislu bio ono prvo („tuđe ruke“) u odnosu na Kinu, a ukrajinski rat (neovisno što ga je započela Rusija), zapravo je ogledni primjer onog drugog („tuđe krvi“) u američkoj borbi protiv Rusije u koju je u međuvremenu uvučen i čitav tzv. kolektivni Zapad.
Posljedice sukoba titana postaju teško breme za sve
Posljedice ovog sukoba titana, nakon njegovog ulaska u fazu kulminacije (Ukrajina), sve su teže, i paradoksalno (ako izuzmemo siromašni svijet koji uvijek trpi najviše zbog globalnih sukoba kroz rast cijena hrane, energenata, kao i poremećaja u opskrbnim lancima) – rezultiraju većom štetom po sam Zapad nego tamo gdje se to, po zamisli kreatora, moralo manifestirati u svom punom spektru (političkom, ekonomskom, financijskom i socijalnom) – Rusiji i Kini.
I još jedan paradoks: socijalni gnjev i društveno nezadovoljstvo službenim politikama potonje je zemlje gotovo zaobišao, a eskalirao je prije svega unutar Europske unije ali i u SAD-u.
S druge strane ruski građani, u strahu od potpunog uništenja zemlje, naroda i kulture – u što ih je uspjela uvjeriti državna politika (što, treba priznati, i nije bilo previše teško s obzirom na nespretne izjave brojnih zapadnih visokih političkih i vojnih dužnosnika i analitičara koji su se proteklih mjeseci gotovo pa natjecali u tome tko će više puta reći kako Rusiju treba ne samo uništiti na ukrajinskom bojnom polju već je i „de-kolonizirati“ tj. dezintegrirati i izbrisati s karte svijeta u obliku kakav je sada) – skupili su se oko Putina. Njemu popularnost, nakon 8 mjeseci ukrajinskog rata ne pada ispod 60 % (o čemu zapadni političari mogu samo sanjati) – i to usprkos činjenici da bi nakon 22 godine kontinuirane vladavine zemljom već moralo doći i do „zamora materijala“ i do zasićenosti javnosti kako je to i obično u svijetu u sličnim slučajevima.
Za tango s Rusijom treba dvoje
Osim toga Rusija vrši potpunu transformaciju svog gospodarstva i trgovine, i potpuno se okreće Istoku i Jugu. Nakon što ju je Zapad najoštrijim mogućim sankcijama od sebe „odsjekao“, Rusija i sama ubrzava taj proces, svjesna kako na Zapadu dugoročno više nema što tražiti.
Iako, naravno, ima i onih, i u Rusiji i na Zapadu, koji i dalje ostavljaju mogućnost za određeni ruski come back – ali više ni blizu redu stvari kakve su bile do ukrajinske krize 2014. g. i početka novog vala proturuskih sankcija, koje, zapravo, povijesno gledano nikada nisu niti prestajale. Tako, nedavno objavljena nova Nacionalna sigurnosna strategija SAD-a na kraju poglavlja o Rusiji navodi kako Sjedinjene Države ostavljaju mogućnost za suradnju s tom zemljom u onim područjima koja su od američkog interesa.
Ali za tango je ipak potrebno dvoje. Tim više što je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov prije tri tjedna kazao kako „nikoga ne možeš prisiliti na ljubav“. To je izjavio u kontekstu najave drastičnog smanjenja ruskih diplomatskih misija na Zapadu. “Nema smisla niti želje zadržati prethodnu prisutnost u zapadnim državama”, rekao je Lavrov. “Naši ljudi tamo rade u uvjetima koji se teško mogu nazvati ljudskim. Stalno im se stvaraju problemi; suočavaju se s prijetnjama fizičkim napadima. I što je najvažnije, nema posla jer se Europa odlučila zatvoriti od nas i prekinuti svaku gospodarsku suradnju. Ne možete prisiliti na ljubav.”
Zabrinuti Izrael
Kako 19. listopada piše izraelski analitičar Seth Frantzman u svom članku u mediju The Jeruzalem post (https://www.jpost.com/middle-east/article-719991), „Lavrovljeva je artikulacija važna“ i predstavlja „još jedan simbol brze prilagodbe Rusije Istoku. To znači da će se Rusija više fokusirati na zemlje povezane s SCO-om i CICA-om…“. „Rusija se sastaje s Kinom, Indijom, Iranom, Turskom, državama Srednje Azije i drugim zemljama s kojima želi surađivati, uključujući Azerbajdžan, Armeniju, Bjelorusiju, Pakistan i Maleziju. Također se sastaje sa zemljama koje vidi kao tradicionalne prijatelje, uključujući Venezuelu, Siriju i nekoliko drugih u Latinskoj Americi i Africi. Rusija također ima interese u Mađarskoj, Srbiji i pojedinim državama na Bliskom istoku.“, navodi izraelski analitičar.
Dalje kaže kako „ovo nije “novi Hladni rat”, već velika promjena u svijetu: od eurocentričnog svijeta koji je bio ukorijenjen u europskoj moći i eri kolonijalne vladavine (kao i svjetskih ratova) do, nakon Drugog svjetskog rata, svijet u kojem su SAD bile jedina globalna hegemonijska sila koja je vodila međunarodni svjetski poredak temeljen na pravilima; novom svjetskom poretku koji bi tobože trebao biti multipolaran i predvođen Kinom, Rusijom, Iranom, Turskom i njihovim prijateljima – uglavnom autoritarnim režimima“. „Oni koji su predvidjeli uspon Azije, poglavito Kine, iznose ovaj argument godinama. Nije tajna da se u Aziji bilježi uspon, a na Zapadu predviđa pad. Rusija otvoreno kreće u tu “geografsku preorijentaciju aktivnosti kako u inozemstvu tako i u centrali”.
Izraelski analitičar sve ovo promatra u kontekstu mogućih neugodnih posljedica po sam Izrael. Jer, kako kaže, „Rusija je u sovjetskoj eri bila neprijateljski raspoložena prema Izraelu“. Osim toga „Iran sada opskrbljuje Rusiju bespilotnim letjelicama, a mogao bi joj isporučiti i projektile. Iran također bliže surađuje s Kinom. Pojavljuje se skupina Rusija-Kina-Iran, a to će uključivati više rada s Turskom, drugim autoritarnim režimom“.
Analitičar zaključuje kako „ostaje za vidjeti kako će promjena vanjskopolitičkih ciljeva Moskve“ utjecati na Bliski istok. To bi „moglo imati vrlo ozbiljne posljedice ako se partnerstvo Moskve i Teherana proširi i Iran osjeti vjetrove u jedrima iz Rusije i Kine da nastavi s napadima raketama i dronovima u regiji.“
Homogenizacija Kine
Slična stvar, kao i s Rusijom, je i s Kinom. Naravno, uz razliku da Kina ipak ne vodi neposredni vojni sukob s čitavim Zapadom (iako ga se ne može isključiti, prije svega po pitanju Tajvana).
Tako, Kina, usprkos mnogim problemima nastalim zbog američkih carina i sankcija, i karantenama zbog koronavirusa Covid-19, i dalje ima značajni gospodarski rast od oko 3,8% o čemu drugi u svijetu mogu samo sanjati. Ali još važnije, na nedavnom 20. kongresu kineske KP sadašnji kineski čelnik Xi Jinping dodatno je učvrstio svoj položaj, uklonio sve suparnike i praktički si osigurao novi mandat na čelu zemlje na izborima u ožujku iduće godine, a vjerojatno i do 2031.
Analitički stručnjaci po pitanju Kine već sada govore kako se ta zemlja, njezina politička vlast i vojni vrh, od sada pretvaraju u neprobojnu utvrdu, spremnu ne samo za politički, već i svaki drugi izazov SAD-a, uključujući i onaj vojni.
Pritom su svi složni kako je ovaj Kongres pun pogodak i za još dinamičniji razvoj kinesko-ruskih odnosa (čiji su simboli osobno Xi Jinping i Vladimir Putin), a što se niti ne skriva. Putin je u svom govoru na Valdajskom klubu 27. listopada u Sočiju kazao kako je za Rusiju Tajvan uvijek bio suvereni teritorij NR Kine i da će to uvijek biti, što je već drugi dan izazvalo reakciju Pekinga. Osim što je kinesko MVP pohvalilo ove riječi ruskog vođe, rečeno je kako će Kina osigurati sve potrebne uvjete za razvoj Rusije u onim sferama koje su joj se sada našle u problemima zbog zapadnih sankcija – uključujući i tehnološkim.
Lukavi Arapi i američki problemi
Koliko je Kina jaka i globalno dovoljno utjecajna da baci ozbiljni izazov SAD-u, svjedoči i vijest da je ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije princ Faisal bin Farhan, u petak, 28. listopada, nakon razgovora s kineskim kolegom Wang Yijem, najavio posjet kineskog predsjednika Xi Jinpinga Rijadu.
Nemojte očekivati ništa manje glamurozan prijam kineskog vođe od strane prijestolonasljednika Muhammeda bin Salmana od onih kakve je on upriličio za bivšeg američkog i sadašnjeg ruskog predsjednika – Donalda Trumpa i Vladimira Putina. Jer bogate arapske monarhije pravilno uviđaju dramatične promjene u svijetu i njima se i mudro ali i lukavo prilagođavaju – ne želeći se „naći na pogrešnoj strani povijesti“. Surađivat će sa svima koji to hoće – i to na ravnopravnim osnovama. A kako je to „deviza“ i Moskve i Pekinga, jasno je kuda sve ovo vodi.
Istodobno, Bidenova administracija uspjela je u svega pola mandata opasno ugroziti za vrijeme Trumpa učvršćene američke bliskoistočne pozicije – te sada, osim tradicionalno suparničkog i neugodnog Irana (na kojeg je stavila uloge na početku svog mandata kroz pregovore o vraćanju SAD-a u sporazum o iranskom nuklearnom programu i što je izazvalo bijes Izraela i arapskih zaljevskih monarhija koje od Irana strahuju), mora razmišljati i o tome kako na najbezbolniji način što prije popraviti odnose s ključnom arapskom monarhijom i velikom američkom regionalnom partnericom.
Oni su ozbiljno narušeni nakon nedavnog sastanka formata OPEC+ u Beču, na kojem je sudjelovala i Rusija kao jedna od ključnih članica, i gdje je dogovoreno smanjenje proizvodnje nafte za 2 milijuna barela usprkos oštrom protivljenju Washingtona. Zbog toga su iz Bijele kuće prštale optužbe prema Rijadu da je okrenuo leđa Americi i ušao u „protuamerički savez s Rusijom“.
U tom se smislu sve manje vjerojatnom čini operacionalizacija nedavne američke prijetnje o drastičnom kažnjavanju Saudijske Arabije (i svih arapskih monarhija i članica OPEC) kroz prijedlog zakona NOPEC (The No Oil Producing and Exporting Cartels Act) u Kongresu, koji bi, laički rečeno, omogućio borbu protiv monopola naftnog kartela u određivanju cijena i kvota. On je, međutim, krajnje rizičan i po SAD (o čemu je više riječi bilo u mojoj prethodnoj analizi).
Isto tako, krajnje je malo vjerojatno i bilo kakvo osvetničko zamrzavanje unosnog američko-saudijskog sporazuma o kupnji naoružanja. Kvalitetnog oružja ima svugdje po svijetu, i takav komoditet Bidenove administracije nikako se ne bi svidio moćnim američkim proizvođačima oružja.
Ruski rat potaknuo novu globalnu „protukolonijalnu revoluciju“
Bez ikakvog problema možemo konstatirati kako je pokrenuti rusko-zapadni rat (Ukrajina je tu samo ključno bojno polje, ali nikakvi ključni razlog globalnih tektonskih poremećaja) u brojnim zemljama svijeta izvan zapadnog kruga shvaćen kao idealna prilika za slobodniju afirmaciju svojih interesa i određivanje svojih planova budućeg razvoja – bez diktiranja uvjeta izvana. To se najbolje uočilo još u proljeće, kada se snažnim proturuskim sankcijama nije pridružila gotovo niti jedna zemlja svijeta izvan tzv. kolektivnog Zapada, a tako je još uvijek.
Nategnuta i gotovo pa iznuđena izglasavanja pojedinih proturuskih rezolucija u UN-u slaba su utjeha Washingtonu, koji bi, posve sigurno, radije volio da je stvar obrnuta tj. da su Moskvi svi uveli sankcije, a političke osude nitko. Jer za slamanje Rusije nije bitna politička retorika već isključivo ekonomska i financijska izolacija, a toga, priznaju svi – nema, i sve je manje šanse da će je i biti. Rusija i dalje u svijet izvozi ono od čega najviše i živi – svoje energente, rudna i druga prirodna bogatstva, a sve uspješnije pronalazi alternative za gubitak zapadnih tržišta koji se ubrzano približava iako će ovisnost o ruskom plinu Europske unije još dugo biti prisutna (za razliku od nafte, koje se, s isključenjem one koja stiže naftovodima – EU odriče već od 5. prosinca iako pouzdanih i stabilnih alternativa još uvijek nema).
Nećemo pogriješiti ako ovo stanje označimo i kao novu globalnu „protukolonijalnu revoluciju“. O tome svjedoče brojne izjave afričkih državnika posljednjih tjedana, uključujući i senegalskog predsjednika koji sada predsjeda Afričkom unijom, a da ne govorimo i o najbogatijoj afričkoj zemlji Južnoafričkoj Republici – JAR, koja je i članica BRICS-a.
Poglavito u tom smislu problema sada ima Francuska, čije se bivše frankofonsko kolonijalno „carstvo“ na području Sahela sve više okreće protiv Pariza, pri čemu, nerijetko, partnera pronalazi upravo u Moskvi. Službeni Pariz, ali i EU, je na tu činjenicu već ranije reagirao iskazanim nezadovoljstvom prema Rusiji zbog „miješanja u tradicionalne francuske zone interesa“. Kada tu pridodamo i sve snažniji kineski utjecaj u Africi jasno je koliko ulozi po sve „igrače“ postaju veliki s obzirom na golema prirodna bogatstva „Crnog kontinenta“ i njegovu sve veću demografsku moć.
Puno drukčije nije niti u još jednom „zabačenom“ dijelu svijeta – Južnoj Americi. Tamo Kina jača ekonomski, a Rusija politički. Nedavne brojne promjene na vrhu tamošnjih država ukazuju na jačanje lijevih političkih tendencija i antiamerikanizma – čak i kod najpouzdanijeg partnera SAD-a – Kolumbije, što je do jučer bilo nezamislivo.
Puno drukčije nije niti u Brazilu koji je dobio novog starog predsjednika: Lulu da Silvu, koji niti jedan ne skriva simpatije prema Rusiji i jedan je od tvoraca grupe država BRICS. Zanimljivo je podsjetiti i na reteriranje još uvijek aktualnog predsjednika Jaira Bolsonara (smjena na čelu države počinje od 1. siječnja iduće godine). On je na početku svog mandata imao snažno izražene simpatije prema Donaldu Trumpu (do te mjere da su se Rusija i Kina brinule hoće li Brazil uopće i ostati u BRICS-u) ali su one relativno brzo splasnule nakon prevelikih očekivanja, da bi i potpuno ugasle dolaskom Joe Bidena u Bijelu kuću.
Scholz i Macron prijete trgovinskom osvetom Bidenu
Europska unija, u tome se već slažu svi, bit će (i već je) najveći gubitnik dramatičnih globalnih geopolitičkih promjena. O tome, zašto je to tako, već smo puno pisali pa se više nema smisla toj temi vraćati. Promijeniti se po tom pitanju ionako ništa ne može i neće bez smjene sadašnjih političkih garnitura koje su EU i dovele u ovaj nezavidni položaj. A da bi on mogao biti i još nezavidniji svjedoči i vijest utjecajnog medija POLITICO, od 27. listopada.
U tekstu se piše o rivalstvu tj. „javnim neslaganjima“ između Njemačke i Francuske posljednjih tjedana oko ključnih političkih pitanja kao što su energija i obrana“, koja „razbijaju ono što se često smatra središnjim političkim savezom EU“. Glavni protagonisti tih neslaganja su predsjednik Emmanuel Macron i kancelar Olaf Scholz.
Ali ovdje bih dodao kako možda ipak postoji „recept“ za pomirbu dvaju ključnih susjeda. Vjerovali ili ne – možda ga „nude“ upravo SAD! Ali kako ne bi bilo zabune – ne svojom voljom.
Naime, kako piše POLITICO, i Macron i Scholz suglasni su oko toga da „nedavni planovi američkih državnih subvencija predstavljaju mjere koje narušavaju tržište i imaju za cilj uvjeriti tvrtke da prebace svoju proizvodnju u SAD… I to je problem kojim žele da se pozabavi Europska unija.“
Washington sa svojim Zakonom o smanjenju inflacije nudi porezne rezove i energetske olakšice za tvrtke koje ulažu na tlu SAD-a. Konkretno, nedavno potpisani zakon potiče potrošače da „kupuju američko“ kada je riječ o odabiru električnih vozila — što je potez koji posebno ljuti velike automobilske industrije Francuske i Njemačke.
Ranije ovog mjeseca, Scholz je javno kazao kako će Europa morati “dublje” razgovarati sa SAD-om o Zakonu o smanjenju inflacije.
„U udaru na njemačku industrijsku jezgru, kemijski div BASF u srijedu je najavio planove za smanjenje svojih poslovnih aktivnosti i radnih mjesta u Njemačkoj, a šef tvrtke Martin Brudermüller naveo je i visoke cijene plina — za koje je kritizirao da su šest puta veće nego u SAD-u“ i okrivio regulativu EU kao razlog – piše POLITICO.
Zaključio bih pitanjem: nije li već prekasno i nije li trebalo davno prije reagirati za spas europske industrije, prije svega njemačke i francuske?
„Zaslijepljenost“ ukrajinskim ratom (kao da je prvi i jedini i najbrutalniji u inače idiličnoj i pacifizmom zasićenoj povijesti Zemlje) i ne gledanje ničeg drugog osim potpune poslušnosti Washingtonu uzele su svoj visoki danak. Francuska i njemačka politika (a za njima i svi ostali u EU) odlučile su glavninu tereta nastalog zbog visokih cijena energije prebaciti na svoje industrijske tvrtke kako bi što više rasteretili građane.
Očito su se više bojali građanskog bunta koji prijeti njihovom detronizacijom, od spašavanja ključnih gospodarskih subjekata koji su nužni i za razvoj i za socijalnu stabilnost. Jer kada ljudi ostanu bez posla, a svi proizvodi poskupe, ništa im neće značiti niti rasterećenje režijskih troškova u njihovim domaćinstvima jer ih ionako neće imati čime platiti.
Drugim riječima, političari EU, ako to i nisu željeli – mogli bi na kraju „jednim udarcem ubiti dvije muhe“. I svoju industriju i svoje građane.
Bravo!
