Zoran Meter
Hoće li na njemačko mjesto sada zasjesti Poljska, posve je legitimno pitanje. Jer Varšava upravo za to ima potporu Washingtona – i to već od dugo, iako nema ni gospodarskih ni financijskih kapaciteta za predvodništvo tako složenog stroja kakav je EU. Boljim poznavateljima geopolitike već je početkom novog tisućljeća bilo jasno u kojem se smjeru procesi na europskom kontinentu razvijaju i što bi se moglo dogoditi ako izostane mudrosti. A ona je izostala
Europska unija prolazi tešku krizu u sferi energetike, kojoj se ne nazire kraj. Štoviše, prema mnogim analitičkim prosudbama i upozorenjima od strane stručnjaka koja se plasiraju diljem utjecajnih američkih i drugih zapadnih medija, ali ne manje i onih ruskih, koji su po tom pitanju, i to treba naglasiti, vrlo profesionalni – za EU predstoje još teža vremena i još dublja kriza.
Pri tom briselski politički mudraci stalno, poput mantre, ponavljaju kako će EU uspjeti pronaći alternativu za ruski plin i naftu. Naravno, u tom su u pravu, jer plina i nafte ima puno i svugdje po svijetu. Ali kako uvijek kažem, pitanje je samo po kojoj cijeni? Nije ga isto vući iz Australije ili Afrike, ili ga dobivati plinovodima iz Rusije po dugoročnim ugovorima. Ovi zadnji već su nekoliko godina prošlost (osim kod nekolicine pametnih zemalja koje su vodile računa o svojoj energetskoj sigurnosti) i koji su, prema preporuci Bruxellesa prepušteni spot tržištu iako je energetika strateški prevažan segment koji se nikako nije smio dati u ruke privatnih trgovaca koji su cijenama plina manipulirali, zbog čega su one, u konačnici, skočile u nebo i davno prije ruske intervencije u Ukrajini 24. veljače koja je čitavu stvar samo dodatno dimenzionirala.
Iako Bruxelles, kao i ključne prijestolnice europskih zemalja (ovdje dodajem i London iako Velika Britanija nije u EU ali je s njom itekako povezana u smislu osjetljivosti na devijacije, prije svega energetskog tržišta) postojano tvrde kako su napunili svoja podzemna skladišta prirodnog plina od 85-90 pa i više posto, i da bi im to trebalo biti dovoljno za prevladati ovu zimu uz uvjet pridržavanja uvedenih mjera štednje (koje, međutim, razorno djeluju po industrijski sektor i potiču bijeg kapitala iz EU pa i prebacivanje i same industrijske proizvodnje iz Njemačke u SAD gdje je stanje s cijenama energije još uvijek relativno povoljno i svakako puno bolje nego u EU), novi „hladni tuš“ došao je upravo jučer.
Naime, prema europskoj meteorološkoj organizaciji, Europu očekuje zima hladnija od prosjeka. Drugim riječima, ako se čelnici europskih država s navedenim zalihama plina nadaju izdržati do kraja veljače ili početka ožujka, već je sada jasno kako će te zalihe biti nedostatne, što je itekako znak za uzbunu.
Samoubilački nagon
Međutim, iz nekog, nazvat ću ga – samoubilačkog nagona, Europska komisija (za kojom se onda, poput ovaca, redovito povodi i većina prijestolnica) i dalje govori o potrebi uvođenja novih proturuskih sankcija u energetskoj sferi, poput smanjenja uvoza ruskog plina i nafte, a ne odustaje niti od nametanja gornje granice za izvoz ruskog plina, želeći provesti u djelo zacrtani prijedlog grupe G7 sa summita u Madridu početkom lipnja ove godine (ovaj se odnosi samo na rusku naftu).
Toj suludoj odluci, ako bude usvojena, Rusija suprotstavlja automatsko zaustavljanje isporuka svih energenata Europskoj uniji, koje su sada ionako dodatno i definitivno smanjene nakon prošlotjednih diverzija na plinovodima Sjeverni tok 1 i 2 (kroz ovaj drugi plinovod plin nikada nije ni potekao, a kroz onaj prvi, stariji, nedavno je zaustavljen zbog navodnih problema u remontu čije servisiranje Moskva povezuje s ukidanjem energetskih sankcija a Zapad ga smatra ruskom ucjenom u geopolitičke svrhe). Te isporuke sada se odvijaju isključivo preko Ukrajine (ali Gazprom sada prijeti i zaustavljanjem tih isporuka ako ukrajinski Naftogaz protiv njega ne obustavi sudski proces) i ruskim crnomorskim plinovodom Turski tok, koji je, međutim, namijenjen isključivo zemljama Jugoistočne Europe i Mađarskoj (naravno i Turskoj kroz zasebnu cijev), pa će ga Njemačka i ostatak EU teško moći dobiti. Taj plinovod, inače, radi svojim punim predviđenim kapacitetom.
Za sada ovu suludu želju EU za određivanje plafona cijena za ruski plin blokiraju, više ne samo Mađarska, već i Grčka, Cipar i Malta. Međutim, izloženi su velikim pritiscima pa je pitanje koliko će izdržati. Ostali za sad šute iako i njima „gori pod nogama“.
Veliki problemi u Italiji
Da je stanje u Europi kritično, svjedoče tekst u talijanskom mediju Il Giornale, i riječi zamjenika glavnog urednika Nicole Porra. On, naime, kaže, kako je došao „čas obračuna“ za nedjelovanje EU, raspravu o plafonu cijena i uvjetima za Rusiju. Tvrdi kako u ovoj energetskoj krizi treba pogledati realnost i da nema potrebe da se zabavljate suludim iluzijama u duhu “sve će biti u redu”.
„Ako pogledate kako su se političari ponašali proteklih godinu dana, ne zbunjuje ih u bezvrijednosti toliko nedostatak strategije (bilo bi previše od njih to zahtijevati), koliko nedostatak razumijevanja onoga što im se događa ispred nosa“, navodi autor. Također konstatira kako Italija ne treba 29 milijardi kubičnih metara plina, već 32 milijarde kubičnih metara plina kako bi zamijenila isporuke iz Rusije koje dolaze na mahove. „Sklopljeni su novi ugovori, što je svakako za svaku pohvalu (poput onog s Alžirom, oko čijeg se plina Italija uspješno natjecala protiv Njemačke!, op.ZM.), ali oni ne mogu zamijeniti ono što se ne može zamijeniti. Maksimalno što možemo učiniti sa solarnim panelima je pokrenuti autiće, i to tijekom dana. Čak i kad bismo povećali broj solarnih panela za faktor deset, to još uvijek ne bi bilo dovoljno“, kaže autor u Il Giornale.
Pri tom konstatira kako je, „nažalost, za nas došao sudnji čas“ i da „fizički imamo manje plina nego što nam je potrebno“, dok će „nas volumen koji ćemo imati skupo koštati“. „Zatvaraju se čeličana Ilva (koja već ima monstruozan dug prema Eni-ju), tvornice papira, stakla, keramike i cementa. Bit će potrebno odlučiti koga spasiti“, krajnje je skeptičan zamjenik glavnog urednika uglednog talijanskog medija.
Američki trijumfalizam i ironija
Međutim, ako su se Europska komisija, Berlin, Pariz i druge europske prijestolnice nadale da će prinudnim uštedama energije uspjeti prebroditi krizu, čini se kako ni po pitanju tih ušteda ne ide sve prema planu. Već od ranije znamo za otpor njemačkih građana (i ne samo njih, već i mnogih diljem Europe, poput Češke i Velike Britanije) da plaćaju astronomski visoke komunalne režije uz „privilegiju“ da se zauzvrat smrzavaju u svojim domovima ne smijući ih zagrijavati onoliko koliko bi im bilo potrebno.
Da je upravo taj problem velik upozorava jučer i američki Bloomberg u tekstu Javiera Blasa, koji piše kako je EU povećala potrošnju energenata, što je u suprotnosti s njezinom glavnom zadaćom – preživjeti zimu. Europa ima vrlo malo vremena da uvjeri potrošače u potrebu štednje, navodi autor.
Usprkos porastu uvoza ukapljenog prirodnog plina – LNG, koji je zamijenio isporuke iz Rusije, Europa mora znatno smanjiti potrošnju kako bi preživjela zimu. Dodatne zalihe za to nisu dovoljne. Štednja energije postaje apsolutna potreba, navodi Bloomberg.
U američkim se medijima sve češće teško prikriva cinizam, kako prema Njemačkoj tako i EU u cjelini. Ukazuje se na propuste, nesnalaženje, pogreške Europljana, ali se pri tom redovito prikriva činjenica da se europske elite u čitavoj ovoj priči zapravo ponašaju upravo onako kako od njih traži „centrala“ u Washingtonu.
Paradoks je, međutim, u tome, što su američki demokrati tijekom mandata Donalda Trumpa postojano upozoravali na njegovu grubu politiku prema EU, prije svega prema Njemačkoj, čime su jačale simpatije europljana upravo prema demokratima. Upravo su zbog toga i Bruxelles, i više-manje sve zemlje članice Unije s oduševljenjem dočekale Bidenov ulazak u Bijelu kuću kao svojevrsnu relaksaciju od Trumpove „slonovske“ i nediplomatske politike, što je i dovelo do odluke Bruxellesa o potpunom stavljanju vanjske i energetske politike EU u ruke Washingtona (ona sigurnosna to je bila već od ranije, u sklopu NATO saveza), u vjeri da će EU, kasnije, kada se „srede stvari“ s Rusijom, lakše osigurati svoju toliko željenu globalnu geopolitičku autonmiju nego da se sada upire u vlastite snage.
O kakve li zablude i naivnosti, kako da ih povijest ničemu naučila nije!
I što sada Europska unija ima: gotovo ratno stanje sa svojim velikim istočnim susjedom Rusijom i vrlo vjerojatnu degradaciju odnosa s Kinom, kao svojim najvećim ekonomskim i trgovinskim partnerom; nikad viđenu energetsku krizu s nesagledivim gospodarskim, socijalnim i sigurnosnim posljedicama kojima se ne nazire kraj; devastiranu njemačku industriju lišenu jeftinih energenata; razorene baltičke plinovode za koje mnogi smatraju da su djelo „anglosaksa“ iako dokaza za to, naravno nema, ali u takvim tezama polaze od pretpostavki kome to najviše odgovara. Jer radi se o konačnom uništenju europske (i njemačke) strateške energetske infrastrukture u koju je uložen i ogroman novac, zbog koje ona pada u potpunu ovisnost o američkom ukapljenom plinu.
Paradoks je i u tome što njemačke elite i stručnjaci sve ovo jako dobro znaju ali ne poduzimaju ništa. Zapravo su se predale. A histerične “zelene” elite, u svojoj ideološkoj zaslijepljenosti ionako ne vide ništa drugo osim ekoloških problema.
Je li Poljska „hijena Europe“ ili ima zadaću i osiguranu nagradu?
Zato previše i ne čudi što je jučer poljski ministar vanjskih poslova odlučio potpisati zahtjev za reparaciju tj. nadoknadu šteta počinjenih u Poljskoj od strane Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata. Kako se tu radi o trilijunima eura jasno je u kom bi smjeru sve to trebalo ići. Berlin je nedavno ove zahtjeve Varšave odbacio kao neosnovane, ali neosnovano je danas puno toga pa to ništa ne mijenja na stvarnosti.
Koristi li Poljska, poput „europske hijene“ kako ju je svojedobno nazvao bivši britanski premijer Winston Churchill, nastalu globalnu geopolitičku bitku, i nastoji li preuzeti ulogu Njemačke unutar EU?
Jer Njemačkoj su američki demokrati na čelu s Bidenom odredili sudbinu, davno zacrtanu, prema kojoj velika njemačka gospodarska moć prijeti političkom i svakom drugom osamostaljenju Njemačke na globalnoj razini i njenom izlasku iz američke „sjene“, što je po SAD i njihove globalne interese krajnje opasno. Tu je operaciju, to treba otvoreno priznati – Bidenova administracija odigrala savršeno.
Cijenu gluposti i naivnosti europskih elita sada ćemo plaćati i svi mi, jer Njemačka je bila „lokomotiva“ Europske unije. Ta je lokomotiva ne samo posustala, već i krenula unatrag.
Hoće li na njezinom mjestu sada zasjesti Poljska, posve je legitimno pitanje. Jer Varšava upravo za to ima potporu Washingtona – i to već od dugo, iako nema ni gospodarskih ni financijskih kapaciteta za predvodništvo složenog stroja kakav je EU. Rekao bih čak od prvog desetljeća 21. stoljeća, kada su se stare članice EU protivile američkoj intervenciji u Iraku, ali ne i Poljska i tzv. nova Europa ili „mlada EU“. Boljim poznavateljima geopolitike već je tada bilo jasno u kojem se smjeru procesi na europskom kontinentu razvijaju i što bi se moglo dogoditi ako izostane mudrosti.
Ali zdrave analitičke misli Europska unija već se odavno odrekla. Sve je u Bruxellesu već odavno svedeno na kvote i planiranja, na PR i ideologiju. A od toga se ne živi, što je dokazano i raspadom SSSR-a koji se služio sličnim metodama djelovanja i uvjeravanja u svoju ispravnost. I jedni i drugi su se u svojim temeljnim dokumentima odrekli i Boga i kršćanskih temelja na kojima su izgrađena njihova društva, bez potrebe i stvarnog razloga barem kada je riječ o EU koja ipak nije komunističko društvo pa da bi se time mogla pravdati. Sramiti se svojih korijena, pa makar ih se svodilo samo na povijesne činjenice (ako se već ne žele uvažavati vjerski osjećaji svojih domicilnih građana u ime tzv. globalizacije) nije ništa drugo nego put u propast – jer negacija samog sebe ne vodi dobru.
Sve to skupa, zato, vrlo destruktivno djeluje i na europsku unutarnju koheziju. Gorke plodove svog (ne)djelovanja Europska unija upravo sada žanje.
