U prosvjedima održanim 22. i 23. siječnja u Venezueli poginulo je 13 osoba. Predsjednik nacionalnog parlamenta Juan Guaido proglasio se v.d. predsjednikom Venezuele i pozvao vojsku da ga podrži i omogući mu provedbu slobodnih izbora. Istodobno su SAD Guaida priznale zakonitim predsjednikom te južnoameričke zemlje, upozorivši, kako eventualna uporaba sile protiv njega od strane Nicolasa Madura može dovesti do svih mogućih scenarija sa strane SAD-a (dakle i onih vojnih – intervencionističkih). S druge strane predsjednik Nicolas Maduro, čija je inauguracija za novi predsjednički mandat obavljena 10. siječnja (te izbore, kao valjane i poštene nisu priznale zapadne zemlje), najavio je borbu do kraja, prekinuo diplomatske odnose s Washingtonom kojeg je optužio za pokušaj državnog udara, i protjerao američke diplomate iz Caracasa, davši im rok od 72 sata (do nedjelje, 27. siječnja) za napuštanje Venezuele.
Međutim, State Department je izjavio kako neće povući svoje diplomate jer ne prizna vladu Nicolasa Madura koji više, nakon priznanja novog v.d. predsjednika države, nema ovlasti prekinuti diplomatske odnose između dviju zemalja (u međuvremenu, SAD su povukle dio diplomatskog osoblja „iz sigurnosnih razloga“). S druge strane predsjednik Donald Trump je izjavio kako „nastavlja koristiti sve ekonomske i diplomatske mogućnosti za pritisak s ciljem uspostave venezuelanske demokracije“. Na ostavku i predaju ovlasti Juanu Guaidu Madura je pozvao i državni tajnik Mike Pompeo. Inače, Guaido je, jučer, na mitingu pred sto tisuća ljudi, održanom u istočnom dijelu Caracasa, izjavio kako je Maduro uzurpirao vlast, te je obećao osnovati prijelaznu vladu koja će zemlji pomoći izići iz gospodarskog kolapsa.
Juana Guaida do sada su, osim SAD-a, kao privremenog čelnika Venezuele priznali: Kanada, Argentina, Brazil, Čile, Kolumbija, Costa-Rica, Guatemala, Honduras, Panama, Paragvaj, Peru i Gruzija. Europska unija, kao i obično, dvosmisleno i bojažljivo iznosi svoje vanjskopolitičke stavove, vjerojatno, da se ne bi zamjerila starijem prekoatlantskom savezniku, a ipak, prije svega sebi samoj, pokazala da se i nju nešto pita i da ima pravo na svoje mišljenje. Tako je Bruxelles najprije pozvao na nužnu demokratizaciju Venezuele (ne svrstavajući se a priori ni za koga), a dva dana kasnije službeni London, Pariz i Madrid Maduru su poslali svojevrstan ultimatum, zatraživši raspisivanje parlamentarnih izbora u toj zemlji u roku od 8 dana, a ukoliko to ne prihvati, smatrat će legitimnim predsjednikom Venezuele samoproglašenog oporbenog čelnika Guaida.
Reakcije iz Rusije i Kine
Ono što u čitavoj ovoj priči analitičare najviše zanima prije svega je odgovor Rusije i Kine, kao najvećih Madurovih saveznica, ali i zemalja koje najviše investiraju u Venezuelu, ne samo u energetski sektor, iako je on, razumljivo, domimantan. Venezuela je, poput Rusije, veliki proizvođač i izvoznik nafte i uz to članica zemalja izvoznica nafte OPEC, dok je energetski žedna Kina, s druge strane, najveća svjetska uvoznica „crnog zlata“. Međutim, Moskva posljednjih godina s Caracasom jača i vojnu suradnju. Dovoljno je podsjetiti da su prije svega tri tjedna u Venezuelu sletjela dva ruska strateška bombardera Tu-160, što je izazvalo oštre osude Washingtona, a nije malo niti onih koji smatraju kako Moskva upravo u Venezueli želi otvoriti svoju vojnu bazu. U tim i takvim okolnostima nije čudo što su ubrzo stigle oštre reakcije Moskve na naovonastalo stanje u toj karipskoj državi. Rusko Ministrstvo vanjskih poslova kategorički upozorava SAD da se vojno ne miješa u unutarnje stvari Venezuele jer bi to “bio katastrofalan scenarij“. Također je kazao kako Moskva „ni u kom slučaju ne pomišlja“ dokinuti suradnju s Venezuelom i da će se ona i dalje nastaviti po raznim sferama. Rusija je, zajednički s Kinom, u Vijeću sigurnosti UN-a blokirala prošlotjedno nastojanje SAD-a da u tom tijelu bude prihvaćen njegov pogled na zbivanja u toj zemlji i pri tom direktno i oštro osudila Washington za pokušaj državnog udara u Caracasu, za koji se već duže vrijeme priprema nakon što je na prošlogodišnjim izborima Maduro ponovo pobijedio. Pri tom se ruski veleposlanik pri UN-u pozivao na citate pojedinih američkih medija (The Wall Street Journal) koji ovih dana pišu o tajnim sastancima pojedinih utjecajnih kongresmena s oporbenim čelnikom Juanom Guaidom, kom je, navodno, i potpredsjednik Mike Pompeo uoči prosvjeda dao jamstvo da će ga Washington priznati za predsjednika).
Evo nekih zanimljivijih podataka o gospodarskoj suradnji dviju država: ruske investicije u Venezuelu iznose oko 4,1 milijardu dolara; većina toga se odnosi na energetsku tvrtku „Rosneft“, a od velikih ruskih tvrtki na venezuelanskom tržištu vrijedi još izdvojiti „Gazprom Bank“, tvornicu kamiona i autobusa „KamAZ“ i td. Trgovinska razmjena je skromna i iznosi svega 84,7 milijuna dolara, ali je 2018. g. porasla za čak 48% u usporedbi s godinom ranije. Rusija u Venezuelu izvozi poljoprivredne i prehrambene proizvode (82,4%), strojeve (7,3%), kemijske proizvode (6,7%) i td. Glavni izvozni proizvodi Venezuele u Rusiju su kakao, rum i obrađena koža.siječnja,
U četvrtak, 24. siječnja, o stanju u Venezueli oglasilo se i kinesko Ministarstvo vanjskih poslova, izjavivši kako Kina pozorno prati stanje u toj zemlji i da se „protivi bilo čijem miješanju u njezine unutarnje poslove, pri čemu poziva sve strane na suzdržanost. Kina podupire vladu Venezuele i njezine poteze za očuvanje stabilnosti, očuvanje suvereniteta i nezavisnosti“. Peking ima čvrste gospodarske veze s Venezuelom i novonastalo stanje može se negativno odraziti na planove dviju zemalja. Kina je, uz Rusiju, najveći kreditor te latinsko-američke zemlje. Ona je i veliki investitor u njezin naftni sektor, a nedavno su dvije zemlje razgovarale i o sporazumu vezanom uz venezuelansku proizvodnju zlata. U rujnu prošle godine, u vrijeme posjeta Nicolasa Madura Pekingu, potpisan je sporazum o dodjeli 5 milijardi dolara vrijednog kredita s kojim Venezuela namjerava udvostručiti svoju proizvodnju nafte i utrostručiti njezin izvoz u Kinu.
Gospodarsko stanje katastrofalno
Nafta čini 90% venazuelanskog izvoza. Ona pomaže financiranju državnog proračuna i osigurava priljev inozemnog novca, nužnog za uvoz mnogih proizvoda, a uvozi se gotovo sve: od toaletnog papira do obuće i odjeće. Industrijska proizvodnja gotovo je uništena na uštrb pokušaja spašavanja posrnule naftne proizvodnje i zaustavljanja smanjenja njezinog izvoza. Za usporedbu, u 2000.-im godinama, kada su svjetske cijene nafte uzletjele u nebo, ta je karipska država bila preplavljena novcem. Ali nakon smrti predsjednika Huga Chaveza počeli su i veliki problemi s kojima se njegov nasljednik Maduro nije znao nositi.
Umjesto devalvacije nacionalne valute bolivara, koja bi dovela do velikog povećanja cijena uvoznih proizvoda, Maduro se odlučio na očuvanje povišenog službenog tečaja i uveo ograničenja na uvoz kroz oštru vladinu kontrolu pristupa stranoj valuti. I državni naftni div PDVSA nije poslovao uspješno i praktički nije investirao u modernizaciju postrojenja, a sve je dodatno pogoršala i korupcija golemih razmjera. Osim toga menadžment te tvrtke je shvaćao kako gotovo sav prihod odlazi u državni proračun i počeo je razrađivati različite sheme izvlačenja novca, što je onda, logično, dovelo i do smanjenja proračunskih prihoda. U 2018. godini venezuelansko gospodarstvo našlo se u „ruševinama“, a MMF prognozira pad BDP-a za 18%. U državi caruje siromaštvo, inflacija se mjeri u tisućama posto, a domaća valuta na vrijednosti gubi brže nego što vlada novac uspijeva tiskati.
Geopolitičke igre velikih
U tim i takvim okolnostima jasno se nazire slijedeće: pokušaj državnog prevrata, kako ga naziva Maduro, ili „demokratizacije Venezuele“, kako je naziva tamošnja oporba, nedvojbeno je dirigiran od strane Washingtona i potpuno je jasno kako će Juan Guaido, ukoliko se domogne vlasti, biti otvoreni suradnik SAD-a. Zašto je Washingtonu to bitno? Zato jer su se SAD našle u neugodnoj situaciji u Latinskoj Americi, koju tradicionalno smatraju zonom svog isključivog interesa: Meksiko je prošle godine dobio novog – lijevo orjentiranog predsjednika; Nikaragua, koja ima mogućnost izgradnje alternativnog kanala onom panamskom, ostaje tvrd orah i prijateljska zemlja s Rusijom i Kinom; s Kubom stvari nikako ne idu na bolje, poglavito nakon Trumpovog dolaska u Bijelu kuću; slično je i s Bolivijom; 30-milijunska Venezuela već mu dva desetljeća otvoreno prkosi; i posljednje, na američkim „južnim vratima“ otvara se neugodna migrantska kriza.
Zbog takvih okolnosti Washington je sada s Venezuelom zaigrao na sve ili ništa. Priznavši na ulici samoproglašenog i na brzinu postavljenog čelnika razjedinjene oporbe za predsjednika te zemlje, protivno ustavu i svim važećim zakonima kada je riječ o izboru njezinog prvog čovjeka, ali i normama međunarodnog prava, počela je velika američko-rusko-kineska bitka – koja daleko nadilazi samu Venezuelu, jer sutra Washington može „na ulici“ pronaći bilo kojeg čovjeka i priznati ga predsjednikom neke zemlje čija mu vlast nije prihvatljiva. Zbog takvih američkih poteza pod veliki upitnik dolaze ruski i kineski interesi i planovi vezani uz Venezuelu, koji, iako se ona nalazi u neposrednoj zoni utjecaja Sjedinjenih Država ne znači i da nisu legitimni. Jer SAD se već odavno „guraju“ u neposredne zone interesa Rusije i Kine pa takav razvoj događaja ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Posthladnoratovske okolnosti jednostavno su izrodile dominantnu globalnu velesilu koja je novonastalo stanje obilato i iskoristila. Međutim, svemu jednom dođe kraj. Posljednje desetljeće stvari se iznova mijenjaju pa Kina i Rusija ponovo traže (Kina po prvi put) svoje mjesto na globalnoj međunarodnoj pozornici. A to je ono što Washington želi spriječiti ukoliko je moguće, ili, ukoliko nije, barem maksimalno ograničiti. A Venezuela je samo jedno od globalnih polja bojišnice uvjetno rečeno novih suparanika – Istoka i Zapada. Stvari u Venezueli su takve da se SAD tamo neće neposredno vojno miješati dokle god Maduro ima dovoljno veliku narodnu potporu (a na njegovoj je strani i vojska i ustavni sud), ali će zato dati svu političku, financijsku i logističku potporu tamošnjoj oporbi u već pokrenutoj i vrlo dobro organiziranoj revoluciji. S obzirom na teško gospodarsko stanje ona može dovesti do smjene vlasti. Jer znano je – gladni narod vlastima ne vjeruje. Ostaje samo za vidjeti koliko je još u toj gladi preostalo ideološkog naboja i suprostavljenih ideoloških podjela, i mogu li one, u slučaju snažnog otpora Nicolasa Madura (a što je već sasvim izvjesno, kao što je i činjenica da i dalje uživa dovoljno veliku potporu običnih Venezuelanaca), dovesti do velikih sukoba njegovih pristaša i oponenata, a onda i sveopćeg kaosa građanskoga rata (po SAD je i takav scenarij prihvatljiv). Međutim treba znati kako venezuelanski anti-amerikanizam nije posljedica Madurove ili Chavezove političke misli, već dugog i bolnog polukolonijalnog položaja te zemlje u odnosu na SAD. Od 50.-ih godina prošlog stoljeća i duge vladavine u Caracasu vojne hunte na čelu s generalom Marcosom Jimenezom, tom su zemljom praktički vladali američki (tada još razdvojeni) naftni divovi Exxon i Mobil, a narod je, slično kao i na Kubi prije Castra, bio „bezuba“ sirotinja. Dolazak na vlast Huga Chaveza krajem 90.-ih godina i njegova bolivarska socijalistička revolucija dovela je do nacionalizacije naftnog sektora te zemlje i povlačenja Amerikanaca (slično kako je to davno prije učinio i iranski predsjednik Mohammad Mosadek, zbog tog poteza svrgnut 1953.g. u režiji CIA-e, što je i formalno potvrđeno prije šest godina, nakon što je glede tog događaja skinuta oznaka tajnosti u dokumenatima Nacionalne arhive Sveučilišta George Washington).
Macronovo licemjerje
U svakom slučaju vrlo ćemo brzo doznati u kojem se smijeru kreće ta, naftom, ali i zlatom, jedna od najbogatijih zemlja svijeta, pri čemu se ne smije isključiti niti dugotrajna kriza vlasti i svojevrsna pat pozicija tj. dvovlašće. Naime, iako su SAD, Kanada i svi venezuelanski susjedi snažno poduprjeli venezuelansku oporbu, otvorenu potporu Maduru dale su i ne baš tako nevažne latinsko-američko zemlje – Meksiko, Nikaragua, Kuba, Urugvaj i Bolivija pod vodstvom Eva Moralesa. Osim toga, potporu venezuelanskom čelniku, uz ranije spomenute Rusiju i Kinu, upravo su dale su i Turska (njezin čelnik Erdogan u svom je telefonskom razgovoru s Madurom istoga nazvao “svojim bratom”) i Iran, i sam izložen oštrim američkim sankcijama. Zanimljivo je da je i Japan, poput EU, iznio stav o potrebi demokratizacije te zemlje, ne svrstavajući se pri tom ni za jednog od dvojice vođa. Indija je također u nedjelju oštro osudila vanjsko miješanje u unutarnje stvari Venezuele. Ali vjerojatno je najzanimljiviji stav francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, objavljenog prije spomenutog ultimatima Maduru, koji je izjavio kako podupire demokratizaciju Venezuele, nakon što je „Maduro na izborima 2018.g. bio izabran nezakonito“. Macron je na svom tvitu napisao slijedeće: „Pozdravljam hrabrost stotina tisuća Venecuelanaca koji se bore za svoju slobodu.“ Možda ga je netko prije toga ipak morao podsjetiti na stotine tisuća Francuza koji proteklih mjeseci marširaju francuskim gradovima u protuvladinim prosvjedima pod nazivom „Žuti prsluci“, koji se bore za dostojanstven život u okviru te iste demokracije koju Macron sada tako gromko zaziva u Venezueli.
0 komentara