tjednik „7Dnevno“, 11. listopada
Indija namjerava kupiti ruske protuzračne sustave S-400 „Triumf“ – one iste, koje su Rusi prije cca dva mjeseca isporučili Turskoj – članici NATO saveza – a kojemu su se poslu Sjedinjene Države gotovo dvije godine oštro protivile. Uzaludno – jer Tursku nisu uplašile niti prijetnje američkim sankcijama, niti politički i diplomatski pritisci. Podsjetimo: Washington je zbog posla s Rusijom izbacio Tursku iz programa proizvodnje zrakoplova 5. generacije F-35, ali i zabranio isporuke tih zrakoplova Turskoj, kojih je planirala kupiti 100-tinjak. Naravno, te su sankcije još uvijek poluslužbene, što je i razumljivo, jer Ankara sada prijeti i kupnjom ruskih zrakoplova 5. generacije Su-57 ukoliko Washington nastavi sa svojim opstrukcijom. I upravo se zato, odnedavno, sa zapadne strane Atlantika prema Ankari odašilju sve pomirljiviji tonovi. Naime, američki si analitičari više ne smiju dozvoliti grešku koju su permanentno činili mjesecima, a i godinama, tvrdeći, kako Erdogan u poslu s Rusima blefira zbog geopolitičkih razloga i ostvarenja turskih strateških interesa, prije svega na Bliskom istoku (a upravo je autor ovoga teksta, u više navrata, još od kraja 2017.g. kada su Ankara i Moskva postigle sporazum o namjeri kupoprodaje S-400, i dok u to na zapadu još nitko nije vjerovao, u svojim analizama na portalu Geopolitika News upozoravao na vrlo visoku vjerojatnost realizacije toga posla). A Erdogan nije blefirao! I zato se njegova najava o mogućoj kupnji ruskih Su-57 sada u Pentagonu shvaća itekako ozbiljno. A osim geopolitičkih razloga, kao i po SAD uvijek važnog ugleda (koji je tursko-ruskim poslom ozbiljno narušen), mogući novi veliki turski vojni deal s Rusima imao bi itekako ozbiljne posljedice i po financijske interese unutar moćnog američkog vojno-industrijskog kompleksa, koji „hrani“ znatan dio tamošnjeg političkog establišmenta. Dovoljno je podsjetiti kako jedan američki zrakoplov F-35 košta čak između 80 i 100 milijuna dolara. Umnožimo li taj iznos s planiranom turskom nabavom 100 tih moćnih aparata najbolje ćemo i shvatiti o čemu se tu zapravo radi.
Pa iako Indija, u odnosu na Tursku, nije članica NATO-a, Washington protiv New Delhija po tom pitanju postupa jednako oštro kao i protiv Ankare. I zato je upravo New Delhi s posebnom pozornošću pratio veliko finale „turskog scenarija“ po pitanju nabave ruskih raketnih sustava i zaigranost Ankare s Moskvom u osjetljivom pitanju međusobne suradnje u obrambenoj sferi. Ovdje se mora naglasiti još jedna bitna razlika: osim što Indija nije članica NATO saveza, ona je tradicionalni veliki kupac sovjetskog, a potom i ruskog naoružanja, čije oružje čini preko 60% ukupnog naoružanja indijske vojske. Međutim, taj postotak se ipak postupno smanjuje kako Indija sve više diversificira dobavljače, prije svega suvremenog naoružanja i vojne opreme. Međutim, i pored toga Rusija i dalje aktivno sudjeluje, a nerjetko i pobjeđuje na međunarodnim tenderima koje raspisuje New Delhi po pitanju kupnje najrazličitijih tipova oružja.
Rusko-indijski ugovor vrijedan više od 5 milijardi dolara
O namjeri realizacije posla oko indijske nabave spomenutog ruskog raketnog sustava nedavno je pisao i The Economist Times, navevši pritom i rok njegove realizacije – travanj 2023. godine. Naime, u vrijeme prošlogodišnjeg posjeta New Delhiju ruskog predsjednika Vladimira Putina, bio je potpisan ugovor o isporuci S-400 Indiji za iznos od 5,43 milijardi dolara.
Međutim, i nakon toga i usprkos svemu iz Washingtona i dalje pristižu signali nezadovoljstva tom indijskom odlukom. Oni se prije svega ogledaju kroz američke strateške planove, da Indija postane jedan od ključnih geopolitičkih partnera SAD-a u Aziji, a što bi, onda, prema tim planovima, valjda i podrazumijevalo da New Delhi postupno prijeđe na američku stranu i prema pitanju nabave suvremenog naoružanja. Dakle, to bi oružje, prema američkim zamislima, Indiji trebalo pristizati od američkih, a ne ruskih ili bilo čijih drugih proizvođača. Nije nikakva tajna kao SAD žele Indiju vidjeti kao svojevrsnu glavnu branu širenju kineskog utjecaja u Indo-tihooceanskoj regiji, prije svega prema Bliskom istoku, koji je, opet, Pekingu ključna regija s obzirom da upravo iz nje nabavlja najveći dio energenata za funkcioniranje svog golemog, uvijek rastućeg gospodarstva. Peking zato želi osigurati stabilnost isporuka, prije svega bliskoistočne nafte za svoje tržište. Jer njihovim bi se prekidom kroz vojnu blokadu komunikacijskih ruta, i to svi dobro znaju, golemi kineski vojni stroj, uvijek žedan nafte, u slučaju bilo kakvih sukoba s američkim snagama (prije svega u spornim akvatorijima Južnokineskog mora) našao u vrlo teškoj situaciji. Jer naći zamjenu za arapsku i iransku naftu u nekom brzom razdoblju nije moguće (ako je uopće i moguće). Zbog toga Peking iz strateških razloga po pitanju nabave energenata i ne želi biti ovisan samo o jednoj strani (bili to Rusija, Saudijska Arabija ili Iran), već izvore dobavljača diversificira koliko je god to više moguće. Ali te tri zemlje i dalje su za Kinu ključni i nezaobilazni dobavljači „crnog zlata“.
Američko-indijsko strateško partnerstvo
O američko-indijskom strateškom partnerstvu često se govori na različitim konferencijama i skupovima najutjecajnijih američkih analitičkih centara, a najeklatantniji primjer koliko je Washingtonu do njega stalo je i prije dva tjedna organizirani veličanstveni doček kojega je predsjednik SAD-a Donald Trump pripremio za svog indijskog gosta – premijera Narendru Modija – kada se na prepunom stadionu otvoreno nazdravljalo uspostavi strateškog partnerstva dviju „najvećih demokracija svijeta“ (riječi indijskog premijera).
Ali ne ide sve tako glatko kada su u pitanju oni skriveniji američki interesi, kojima niti izbijanje nekog velikog azijskog rata između tamošnjih glavnih igrača, poput Kine, Indije ili Pakistana, i gdje bi Amerikanci nakon ruina koje bi taj sukob iza sebe nedvojbeno ostavio, ušli kao medijatori po načelu Pax Americana nije strana opcija. Indija je velika država s velikim gospodarskim rastom i golemim potencijalima. Ona je svjesna i svoje veličine i svoje regionalne i šire važnosti, i sukladno tome teži vođenju vlastite vanjske politike, neovisno o strateškim partnerstvima s ovom ili onom zemljom. Indija zato više neće pristajati na uloge koje je imala, poput onih u svjetskim ratovima prošloga stoljeća, kada je korištena u obračunima tadašnjih suprostavljenih svjetskih silnica daleko od svojih granica. Njoj je sada najmanje u interesu nekakav veliki vojni sukob u njezinom susjedstvu, poglavito ne s Kinom, koji bi je vrlo lako ponovo mogao baciti u ekonomsku provaliju i od perspektivne i snažne globalne države iznova je pretvoriti u poloukolonijalnu provinciju, kakav status nipočemu ne zaslužuje. A o pragmatičnoj indijskoj vanjskoj politici najbolje svjedoče i nedavno završene velike ruske vojne vježbe „Centar-2019“, u kojima su, osim ruskih i kineskih vojnika, aktivno sudjelovale i indijske zračne desntne snage. Osim toga, Indija je od prije dvije godine postala i punopravna članica Šangajske organizacije (pod rusko-kineskim „patronatom“), čiji statut i programske osnove, osim gospodarske, naglasak sve više stavlja i na suradnju vojno-sigurnosne prirode, u izvođenju zajedničkih vojnih vježbi, a poglavito u borbi protiv terorizma. A od onog islamskog, niti jedna od zemalja članica ŠO nije izuzeta.
A o Indiji, kao „tvrdom orahu“, najbolje svjedoči i vijest od 1. listopada, objavljena na indijskoj televiziji NDTV. Indijski ministar vanjskih poslova Subrahmanyam Jaishankar, vezano za kupnju ruskih sustava S-400, izjavio je slijedeće:
„Mi smo uvijek govorili kako je naša kupnja i izbor dobavljača vojne tehnike – naše apsolutno suvereno pravo. Ne bismo željeli da nam bilo koja država govori što od Rusije treba kupovati, a što ne, kao niti da nam bilo koja država govori treba li kupovati ili ne iz Amerike. To je naša sloboda izbora, i mislimo kako je u interesu svih da to priznaju.“ Dodao je kako dijalog između New Delhija i Washingtona po tom pitanju postoji i da se razgovara o „zabrinutosti Washingtona“ u odnosu na kupnju ruskih raketnih sustava S-400.
Ovdje treba podsjetiti kako niti u NATO-ovim službenim dokumentima nigdje nije formalno propisano od koga članice moraju kupovati naoružanje tj. one ga mogu nabavljati od koga god hoće i kakvo god hoće (na što se, u konačnici, pozivala i Ankara). Naravno, propisane su samo obveze iz provedbi zajedničkih obrambenih politika i sl., što je i razumljivo.
Riječi indijskog šefa diplomacije zato uopće ne iznenađuju: i SAD i Turska su svo vrijeme prije konačne realizacije „raketnog posla“ s Rusijom vodili iste takve razgovore, a gotovo identična retorika ovoj od strane indijskog ministra tada se mogla čuti i od strane Ankare.
U jednoj od svojih analiza (https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-dosje-turska-infantilna-americka-vanjska-politika-dovela-do-saveznickog-okretanja-leda-sad-u/) napisao sam kako ruski sustavi S-400 prestaju biti samo učinkovito oružje u borbi protiv neprijateljskih zračnih ciljeva, već da postaju i svojevrsni indikator – lakmus papir, o tome, koje države svijeta imaju snagu i dovoljnu količinu želje i hrabrosti za izdizanje izvan okvira „ograničenog suvereniteta“ u odnosu na SAD i za pozicioniranje u samostalnog čimbenika međunarodnih odnosa tj. u države koje same odlučuju o ključnim aspektima svojih nacionalnih interesa unutar budućeg ustroja svijeta.
Do sada su raketne sustave S-400 (koje je Rusija tek 2014. g. stavila na tržište i prodala Pekingu zbog njegove potpore Moskvi u ukrajinskoj krizi, odnosno posljedičnim proturuskim sankcijama) u praktičnom smislu gledano kupile samo Kina i Turska, a gotovo sigurno će im se pridružiti i Indija (potpisan je konačni kupoprodajni ugovor na summitu Putin-Modi u New Delhiju te je teško vjerovati da Indija sebi može priuštiti neugodan imidž strane koja ne izvršava ugovorne obveze, iako u današnjem svijetu uistinu više ništa nije ni sigurno ni sveto). A interes za tim sustavima u tom i takvom svijetu sve je veći, uključno i od strane bogatih arapskih zemalja. On sada dodatno raste nakon spoznaje o prilično velikim „šupljinama“ u nebu iznad Saudijske Arabije kojega čuva američki sustav PRO „Patriot“, nakon nedavnih napada dronovima i balističkim raketama na njezina naftna postrojenja.
A nabava ruskih raketnih sustava ni u kom slučaju ne znači da zemlje koje ih kupuju ulaze u nekakve vojne saveze s Moskvom ili pod njezinu orbitu utjecaja (Kina, Indija, Turska), već jedino to, da na budućoj svjetskoj pozornci one žele biti subjekti međunarodnih odnosa, a ne objekti međunarodnih interesa.
