Stephen S. Roach, američki je ekonomist i viši predavač Jackson instituta za globalna pitanja Sveučilišta Yale te viši predavač na Yale School of Management. Ranije je obnašao funkciju predsjednika Morgan Stanley Azije i glavnog ekonomista Morgan Stanley (njujorške investicijske banke). Autor je, još i sada vrlo aktualne knjige: „Neuravnoteženost: međuovisnost Amerike i Kine“ (Unbalanced: The Codependency of America and China), objavljene 2014. g.
Ta, očito i više nego kompetentna osoba, za Bloomberg je izjavila, kako slijedeće, 2021.g., američki dolar može izgubiti na vrijednosti čak 35%, te da je epoha „isključivih privilegija“ dolara završila.
Prema njegovu mišljenju, objavljenom u članku portala Bloomberg, državu očekuje rast proračunskog deficita i smanjenje potrošačke ušteđevine. Najjače će se na to odraziti pandemija COVIDa-19 i sukob američkog predsjednika sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom – WHO, kao i odluka o smanjenju vojnog kontingenta u Njemačkoj.
Roach upozorava kako je jedna od glavnih prijetnji po dolar slabljenje globalnog vodstva SAD-a pri predsjedniku Donaldu Trumpu. „Ne samo što je on izabrao nekorisnu, razornu borbu s Kinom, on se također uvukao u šumu globalnih organizacija i saveza, koji su desetljećima osiguravali američki utjecaj“, navodi se u Bloombergovom članku. Trump se također priključio globalnoj borbi protiv Svjetske trgovinske organizacije – WTO, oslabivši njezinu sposobnost za rješavanje sporova i širenje trgovine. „Americi još uvijek trebaju te usluge. Čini se da je Trumpovo neprijateljstvo uvjetovano nacionalizmom, ali ovi napadi samo slabe naciju u dugoročnoj perspektivi“, navodi se u autorovom članku u američkom Bloombergu.
Teško se oteti dojmu da je i ovaj članak puno više dio sveukupnih napada američkih liberalnih medija na Donalda Trumpa, nego li predstavlja istinsku brigu za američki dolar. Jer dolar svoju dosadašnju snagu i ulogu može zadržati jedino u slučaju slabljenja globalnog utjecaja Kine i juana. A do toga ne može doći ako se nastavi višedesetljetna američka gospodarska suradnja s tom zemljom na način na koji se do sada odvijala, i koja je Kinu i pomakla s pozicije umjerene regionalne države i dovela do statusa ponajmoćnije ekonomske i vojne sile svijeta, skoro ravnopravne tom istom SAD-u. To su (neodrživost dosadašnjeg modela međusobne trgovinske suradnje koji je išao u korist Kine) itekako dobro shvatili i u samom Pekingu, zbog čega su i pristali na trgovinske pregovore s Trumpovom administracijom, pa i na niz prilično velikih ustupaka na kojima je on inzistirao i koji su uključeni u sporazum dviju država s početka siječnja ove godine (tzv. prva faza ukupnog trgovinskog sporazuma kojega je Trump namjeravao s Kinom sklopiti do kraja ove godine i što je trebao biti njegov potpuni trijumf i sigurna „karta“ za novi predsjednički mandat).
Dakle, logika uvaženog profesora Stephena Roacha u tom smislu nije baš jasna. Ona bi to bila, kada bi Roach otvoreno kazao kako postoje samo dvije opcije: ili nastavak dosadašnje američke suradnje s Kinom koja će prije ili kasnije dovesti do kineskog preuzimanja globalnog liderstva u punom formatu, a onda i njezine valute juana u odnosu na dolar; ili „okretanje leđa“ suradnji s Kinom (što radi Trump) i pokušaj „spašavanja onoga što se spasiti još da“.
Naravno, nitko sa sigurnošću ne može reći da će Trumpova politika prema Kini završiti trijumfom i zadržavanjem američke globalne dominacije. Štoviše! Kako sada stvari stoje, od te pobjede neće biti ništa, a jedino do čega Trumpova politika, iz sadašnje perspektive gledano može dovesti, jest podjela svijeta na nove utjecajne sfere – po (vrlo nepravilnoj) liniji Istok-Zapad i svojevrsni novi hladni rat. Možda je baš to ono što Roach želi reći i što mu se ne sviđa. Međutim, on pritom ne iznosi nikakvu treću opciju kao alternativu, osim povratka na onu prije „ere“ Donalda Trumpa (ključna uloga WTO-a i drugih međunarodnih organizacija i regionalnih i transoceanskih trgovinskih sporazuma, u odnosu na Trumpovo sklapanje bilateralnih ili regionalnih trgovinskih ugovora na novim, po SAD povoljnijim osnovama) – navodno najbolju za američki narod, iako mnogi baš u to nisu uvjereni. Jer američki narod (izuzev elita) od takve politike nije imao pretjerane koristi. Gubila su se radna mjesta zbog prebacivanja proizvodnje u zemlje s jeftinijom radnom snagom (od Meksika do Azije) i uvođenja nekontrolirane automatizacije proizvodnje, povećavao se uvoz inozemnih roba i proizvoda, a ukupan broj siromašnih neprestano se povećavao usprkos činjenici da su SAD najmoćnija i jedna od najbogatijih zemlja svijeta, što itekako ruši njezin ugled. Jer ako svega par posto elita drži preko 95 posto bogatstva zemlje, teško je vjerovati kako je baš takav model onaj kojega američki narod želi sačuvati i koji je u toj zemlji već na snazi od kraja 70.-ih godina prošloga stoljeća.
I sve ove nemile scene koje se proteklih tjedana događaju na američkim ulicama, a što u svijetu nitko nije mogao očekivati i što i dalje izaziva šok i nevjericu, samo su rezultat nikada snažnije unutarnje američke borbe između neoliberalnih globalističkih elita, snažno uzdrmanih Trumpovim dolaskom na vlast (one bi teško preživjele još jedan njegov predsjednički mandat), i suverenističke nacionalne politike oslanjanja na same sebe i sporazume koji će se s drugim zemljama sklapati na bilateralnoj razini. Borba je to na život i na smrt i iz nje samo jedna strana može izići kao pobjednik. Zato su sva sredstva i dozvoljena (čemu i sada svjedočimo), a borba protiv rasizma samo je jedno od njih nakon što Covid-19 Trumpu ipak nije zadao „smrtni“ udarac, kako su to mnogi njegovi suparnici predviđali i priželjkivali.
Komentari
