Zoran Meter
Smatram kako su spomenute riječi poljskog političkog vrha bile „pucanj u prazno“ – vjerojatno više namijenjen za domaću uporabu. Varšava, jednostavno, nema dovoljno ekonomske, financijske ni političke snage da bi predstavljala dovoljnu „gravitacijsku silu“ za okolne zemlje zbog koje bi, onda, mogla računati na obračune s takvim silnicama kakav je Bruxelles – bez obzira na sve njegove slabosti i mane
Poljska vlada, svojim, u Bruxellesu krajnje nepopularnim reformama pravosuđa, ulazi u sve veći sukob s Europskom unijom. Naime, nakon što je Varšava prošli mjesec ukinula kontroverzno disciplinsko vijeće za suce koje je smetalo Bruxellesu jer ga je smatrao kršenjem neovisnosti pravosuđa, stižu najave da će Poljska osnovati novo, slično tijelo, zbog čega je Europska komisija upozorila da Varšavi neće dodijeliti planirana financijska sredstva za oporavak od pandemije Covida-19. Štoviše, EK traži provedbu novih reformi poljskog pravosuđa, a što sve skupa provocira još jači otpor središnje vlade u Varšavi.
Upravo o tome u utorak piše britanski medij The Telegraph, pretskazujući novo opasno zaoštravanje sukoba na relaciji Varšava-Bruxelles. Medij navodi kako je Poljska zaoštrila svoj stav i da je spremna na stvaranje koalicije za smjenu predsjednice Europske komisija Ursule von der Leyen.
Ako nas čelnici EU-a “pokušaju stisnuti uza zid, nećemo imati drugog izbora nego izvaditi sve oružje iz našeg arsenala” i uzvratiti im milo za drago“, kazao je Krzysztof Sobolewski, glavni tajnik vladajuće poljske stranke Pravo i pravda (PiS), a prenosi britanski medij.
Naravno, kao i uvijek, sukobi jačaju kada je u pitanju novac. U konkretnom slučaju, jedni (Varšava) smatraju kako na njega imaju pravo, a drugi (EK), kako ga ovi još nisu zaslužili tj. da prije toga moraju ispuniti preuzete obveze.
Problem se dodatno radikalizira u kontekstu sve veće ekonomske, energetske i sigurnosne krize u EU zbog njenih potpuno poremećenih odnosa s Rusijom nakon vojne intervencije Moskve u Ukrajini 24. veljače i posljedičnih oštrih proturuskih sankcija, koje, međutim, neočekivano, destruktivnije djeluju po europsku nego po rusku ekonomiju. U tim i takvim okolnostima jasno je kako države članice itekako žele obećani novac od Bruxellesa kada je god to moguće, kao i to, da ga se ovaj sve teže odriče.
Kako navodi britanski medij, u intervjuu za poljski državni radio spomenuti poljski političar Sobolewski izjavio je kako će Varšava, ako Europska komisija „ne izdvoji 35 milijardi eura za pomoć u borbi protiv pandemije, tužiti Bruxelles, staviti veto na inicijative EU i formirati koaliciju za smjenu Ursule von der Leyen i njen kolegij europskih povjerenika („ministara“ u „vladi“ EU, op.ZM.)“.
Sve je počelo nakon što je najmoćniji poljski političar i čelnik vladajuće stranke PiS Jarosław Kaczyński, „u oštrom intervjuu za medij Sieci kazao kako Varšava “nema razloga ispunjavati svoje obveze” prema Europskoj uniji“.
“Pokazali smo najbolju dobru volju, ali (naši) ustupci nisu bili ništa”, kazao je Kaczynski, dodajući kako Poljska provodi svoj dio sporazuma o ukidanju pojedinih kontroverznih reformi pravosuđa u zamjenu za sredstva EU-a.
“S naše strane uvjeti su ispunjeni, a s njihove strane prekršeni. Vrijeme je za izvlačenje zaključaka. Morali smo pokušati barem razjasniti problem. I danas je već jasno – svima je jasno u čemu je stvar”, kaza je poljski političar, čije riječi prenosi The Telegraph.
Usprkos navodima Ursule von der Leyen kako Poljska još nije dovoljno napredovala da bi opravdala dodjelu prve tranše novca, Kaczynski je kazao da poljska vlada ne namjerava poduzeti nikakve daljnje korake kako bi ispunila zahtjeve Komisije. Štoviše, optužio je Bruxelles da želi “uništiti vladavinu prava u Poljskoj” i prisiliti je da se “potpuno pokori Njemačkoj”.
Poljska se “ne uklapa u njemačko-ruske planove za upravljanje Europom”, rekao je Kaczynski. Pri tom se obrušio i na poljsku oporbu, kazavši da je ona u dosluhu s Bruxellesom i drugim stranim silama “kako bi nam pokušala oduzeti slobodu, naš suverenitet i opljačkati nas”.
Podsjećam kako je Jarosław Kaczyński prije cca dva mjeseca podnio ostavku na položaj potpredsjednika poljske vlade, ali je i dalje zadržao moćnu predsjedničku funkciju u vladajućoj stranci PiS čime de facto upravlja zemljom.
Naravno, i Varšava – kao i svi drugi koji se osjećaju dovoljno snažni za političku i svaku drugu trgovinu s „centralom“ u Bruxellesu u nastalim, krajnje složenim vremenima po EU – itekako koristi ovu, kako smatra – priliku, za ostvarenje barem dijela svojih interesa.
Što se tiče prijetnji stvaranja nekakve koalicije protiv Ursule von der Leyen, teško je očekivati da ju Varšava može sklopiti, neovisno o svom utjecaju na, prije svega svoje bliske partnere iz redova pribaltičkih država bivšeg SSSR-a (Estonija, Latvija, Litva) s obzirom kako sve one prolaze duboku ekonomsku krizu i rekordne stope inflacije (ona potresa i samu Poljsku) – koje su najviše od svih članica EU.
Dakle, pokretati rat s EK zbog poljskih unutarnjih interesa za njih je sigurno prerizično. Te države jednostavno nemaju snage za opstojnost oslanjanjem isključivo na svoje mogućnosti koje su gotovo iscrpljene, pri čemu njihove vlade djeluju „na daljinsko upravljanje“, lišene samostalnog donošenja bilo kakvih strateških odluka.
S druge strane Mađarska, na koju bi eventualno mogla računati Poljska za stvaranje „anti-Ursula koalicije“ zbog njenih otvorenih sukoba s Bruxellesom – ipak vodi svoje „specifične ratove“, pri čemu Budimpešta demonstrira i svoja „specifična oružja“ za borbu, koja su i više nego dojmljiva i učinkovita. Npr. u energetskoj sferi, gdje se uspjela „izuzeti“ iz pojedinih odredbi embarga Europske unije na rusku naftu, a nedavno je i mađarski šef diplomacije Peter Szijarto boravio u Moskvi, gdje je s ruskim kolegom Lavrovom dogovorio isporuku dodatnih 700 milijuna m3 plina za svoju zemlju.
Dakle, Budimpešta ima „specifična oružja“ koja se Varšavi nikako ne sviđaju s obzirom na njeno političko „ratno stanje“ s Moskvom. Drugim riječima, Budimpešta u ovom trenutku jednostavno nema potrebe zaoštravati svoje ionako vrlo složene odnose s Bruxellesom za „mutne“ poljske interese.
Zbog svega toga smatram kako su spomenute riječi poljskog političkog vrha bile „pucanj u prazno“ – vjerojatno više namijenjen za domaću uporabu. Varšava jednostavno nema dovoljno ekonomske, financijske i političke snage da bi predstavljala dovoljnu „gravitacijsku silu“ za okolne zemlje pomoću koje bi, onda, mogla računati na obračune s takvim silnicama kakav je Bruxelles.
Eventualno rušenje Ursule von der Leyen prema zamisli poljskog državnog vrha, zapravo bi predstavljao geopoltički i geostrateški udar na čitav koncept EU, što je u sadašnjim sigurnosnim i svakim drugim odnosima i procesima koji se odvijaju na tlu Europe jednostavno nezamislivo. Barem ne od strane Varšave koja takvom izazovu (da ona ruši čelnike EU) još niti izdaleka nije dorasla, a vjerojatno nikada ni neće.
Ali za destabilizaciju stanja unutar Unije Varšava potencijala nedvojbeno ima (dobrim dijelom i kroz pitanje Ukrajine), iako i u tom slučaju s krajnje neizvjesnim rizicima i po samu sebe. Jer bez financijske pomoći Bruxellesa Poljska također vrlo teško može funkcionirati u razvojnom smislu. To je, naprosto, „zadana formula“ bogatih članica Zapadne Europe u odnosu na sve tzv. tranzicijske zemlje koje su se naknadno priključile političkom projektu (EU), kojeg su ipak one stvarale i čije upravljanje ne namjeravaju prepustiti bilo kome drugom unutar njega. Ma koliko se taj drugi snažno osjećao, između ostalog i zbog nedvojbene političke potpore od strane Washingtona i Londona.
