Zoran Meter
Međutim niti jedno niti drugo nije previše pomoglo ni Tihanovskoj ni venezuelanskom političaru Juanu Guaidu. Oboje su sada na neki način „predsjednici“ bez država. S tim da je Guaido barem i dalje u Venezueli i nastavlja svoj politički rad u tamošnjem Kongresu pa se možda još nečemu i može nadati
Nakon duže vremena na medijsku se pozornicu opet izdiže predstavnica bjeloruske oporbe u (samo)progonstvu Svetlana Tihanovska (Bjelorusiju je napustila sama, odmah nakon izbora 2020. na kojima je prema službenim podacima osvojila 10-ak posto glasova, tvrdeći kako je pokradena od strane izborne komisije i državnog aparata aktualnog i „vječnog“ predsjednika Aleksandra Lukašenka i da je ovaj politički progoni).
Tihanovska se od tada više-manje nalazila na relaciji između Bjelorusiji susjednih zemlja Litve i Poljske kako bi lakše (kako je sama govorila i kako se barem mislilo) koordinirala velikim prosvjednim valom koji je ubrzo zahvatio njenu zemlju, kojeg je pokrenula bjeloruska oporba i koji je opasno uzdrmao, gotovo zaprijetio padom Lukašenkovog režima (na kraju se skrasila u Poljskoj koja joj je dala azil).
Pri tom su zaredala njena putovanja po ključnim zapadnoeuropskim prijestolnicama, a u jednom je trenutku uspjela doći čak i do Washingtona i Bijele kuće, gdje ju je ispred vrata svog ureda dočekao i novoizabrani američki predsjednik Joe Biden i s njom kratko i kurtoazno popričao.
Što se tiče spomenutog Lukašenka, prema mišljenjima brojnih analitičara tada ga je spasio samo ruski predsjednik Vladimir Putin pruživši mu otvorenu političku i praktičnu potporu (dao mu je povoljne kredite, ojačao sigurnosni aparat i sl.).
Američka nafta Bjelorusiji umjesto ruske
Sve to iako je s Lukašenkom prije toga vodio teške borbe vezane uz integraciju dviju zemalja u Zajedničku uniju Rusije i Bjelorusije (koja je zapela, a na čemu drugom nego na interesima krupnog biznisa i njegove kontrole) i gdje je Lukašenko bio krajnje tvrd i neugodan pregovarač. Putinu je pokušavao dokazati svoju snagu i nerijetkim koketiranjem sa Zapadom (poglavito je to bilo vidljivo u vrijeme Trumpove administracije kada je i tadašnji američki državni tajnik Mike Pompeo došao u Minsk, pa čak i pohvalio određeni napredak po pitanju stanja ljudskih prava u Bjelorusiji, da bi potom za tu zemlju stiglo i prvih nekoliko američkih tankera s naftom. I to u jeku Putinovog „naftnog rata“ s Lukašenkom zbog toga što je potonji za Bjelorusiju tražio povoljnije cijene od tržišnih, govoreći pri tom nešto u smislu: „ako smo braća, moramo imati i privilegiranije cijene u odnosu na druge“. Putin je, s druge strane, govorio kako je Rusija odavno prestala razmišljati u sovjetskim kategorijama pomaganja „bratskim zemljama“ diljem svijeta, a koje su mu (SSSR-u) potom vrlo lako okretale leđa po onoj narodnoj – kako vjetar puše.
Naravno, Putin je dobro znao što Rusiji znači Bjelorusija u geopolitičkom i geostrateškom smislu i izvrsno je iskoristio nastalu, po Lukašenka krajnje neugodnu situaciju u svojoj zemlji, te stao iza njega i time ga lako pridobio na svoju stranu. Zapravo mu je spasio vlast, a vjerojatno i živu glavu.
Zvijezda koja tamni
U međuvremenu, perspektivna i brzorastuća karijera Svetlane Tihanovske počela je zapinjati o prve prepreke. U Bjelorusiji, politički slaba oporba, preciznije rečeno – narasli oporbeni pokret bez nužne hijerarhije na čelu – zapeo je u probleme. Najistaknutiji oporbeni predstavnici, i sami u velikoj mjeri zatečeni masovnošću prosvjeda, u svemu se tome nisu snašli i tome nisu bili dorasli.
Osim straha od represije moćnog državnog aparata – zamirisala im je, kao i obično i svugdje u sličnim prilikama – vlast, a nje bi se svi rado dočepali kada im se već pruži neočekivana prilika. Tada redovito pucaju i politički savezi i osobna prijateljstva, a raste jedino ego i sebeljublje. Slijedom toga iz bjeloruske oporbe su zaredale izjave kako Tihanovska ne može biti njihova predvodnica, da je ona samo nastavnica engleskog jezika koja je na mjesto predsjedničke kandidatkinje uskočila umjesto svog supruga kojemu je vlast onemogućila kandidaturu, da je, uostalom, napustila zemlju, a oni su ti koji izlažu svoje glave, i td. Na kraju su se i njeni oponenti i kritičari „poklali“ međusobno.
Paralelno s tim procesima Lukašenko je konsolidirao vlast. Parlament i vojno-sigurnosne strukture čvrsto su stali uza njega, a državni su mediji učinili svoje, pa je početni snažni val prosvjeda počeo jenjavati, da bi se ubrzo sveo na tzv. vikend-prosvjede ulicama Minska. Već je tada postalo jasno kako od svega toga neće biti ništa. Ubrzo su prosvjedi i posve utihnuli, a Lukašenko je slavodobitno mogao proglasiti novu veliku pobjedu.
„Vječni“ vođa ubrzo je reformirao ustav zemlje, uveo neke demokratske promjene što se budućih izbora tiče i koje su na Zapadu proglašene kozmetičkim i td. Ali svim tim potezima zapravo je samo dodatno učvrstio svoju vlast.
Tihanovska se „probudila iz zimskog sna“
Čitav ovaj opširni uvod reakcija je na novi članak medija POLITICO pod naslovom “Ja sam izabrana predsjednica Bjelorusije i zajedno ćemo pobijediti”.
Naravno, radi se o tekstu Svetlane Tihanovske, bjeloruske disidentice, koja se iz nekog razloga „probudila iz zimskog sna“ i to baš pred zimu (ili ju je netko probudio).
Predsjednici Bjelorusije i Rusije Aleksandar Lukašenko i Vladimir Putin ukrali su oporbi pobjedu na predsjedničkim izborima u Bjelorusiji 2020. godine, kazala je Tihanovska.
“Pobijedila sam Lukašenka na izborima 2020., ali on je ukrao pobjedu uz pomoć snaga sigurnosti, KGB-a i Putina”, kazala je ona.
Upravo je ruski čelnik Lukašenku pružio financijsku potporu, “poslao propagandiste i pripremio snage za invaziju”, a zauzvrat je “dobio potporu za oružanu agresiju na Ukrajinu”.
Tihanovska navodi da je ruska specijalna operacija u Ukrajini “krajnje nepopularna u Bjelorusiji, kao i sam Lukašenko” i da njega “podupire ne više od 25 posto stanovništva, uglavnom umirovljenika, proruskih dužnosnika i obavještajaca koji ovise o državi…“
„Bjelorusi žele trenutačno povlačenje ruskih snaga iz Ukrajine i Bjelorusije. Lukašenka prepoznaju kao ratnog zločinca i nadaju se da će biti priveden pravdi. Većina samo želi da on ode ”, napisala je Svetlana Tihanovska i pozvala zapadne zemlje da podrže Bjeloruse koji bježe iz zemlje, da pojačaju sankcije protiv Lukašenka itd.
Zanimljivo je da je i zatražila od Googlea, Mete i TikToka da pomognu “osigurati sigurnost aktivista i novinara i razviju alate za pomoć u zaobilaženju nadzora i cenzure“.
Tihanovska i Guaido – predsjednici bez država
Kako će novi pokušaj Svetlane Tihanovske za buđenjem usnulih Bjelorusa i Rusijom zaokupljenog Zapada na kraju završiti ne znam. Ali nada umire posljednja, kaže mudri narod, pa to vrijedi i za Tihanovsku. Uostalom i njoj ponestaje vremena ako ga uopće više i ima.
Ima li se čemu nadati s obzirom da je u rujnu 2020. Litavski parlament – Seimas, usvojio rezoluciju kojom ju je priznao kao izabranu predsjednicu Bjelorusije? Možda. Ali od tada je prošlo jako puno vremena, a okolnosti su se potpuno promijenile i u Bjelorusiji i u Europi i na globalnoj razini, a i Litva nije neki referentni obrazac za ponašanje drugih – složit ćete se lako.
O tome najbolje svjedoči po Tihanovsku poražavajuća činjenica da na razini Europske unije nikada nije priznata u statusu koji joj je dodijelio litavski parlament. Za razliku od, primjerice, venezuelanskog oporbenog čelnika Juana Guaida, kojega su Sjedinjene Države (u vrijeme Trumpove administracije) priznale za predsjednika Venezuele, a što je onda slijedio i velik broj zemalja Europske unije.
Međutim niti jedno niti drugo nije previše pomoglo ni Tihanovskoj ni Guaidu. Oboje su sada na neki način „predsjednici“ bez država. S tim da je Guaido barem i dalje u Venezueli i nastavlja svoj politički rad u tamošnjem Kongresu pa se možda još nečemu i može nadati.
Ali s obzirom kako Bidenova administracija opet milo gleda na do jučer omrznutog predsjednika Nicolasa Madura u potrazi za u trenutačnoj krizi toliko potrebnom naftom – i Guaidove su nade u tom smislu sve tanje.
Tko će ga znati? Da Bjelorusija nekim čudom ima nafte, možda bi i Lukašenka počeli gledati u ljepšem svjetlu? Uostalom, ne bi bio jedini diktator koji uspješno brodi svjetskom politikom upravo na nafti. Primjera je i više nego dovoljno.
