Z. Meter: Zašto pokušaj da se u VS UN-a optuži Bjelorusiju za migrantsku krizu nije uspio

Zoran Meter

Europska unija, u svojoj  kratkovidnosti, sada priznaje bjelorusku disidenticu Svetlanu Tihanovsku kao političku predstavnicu Bjelorusije. Nju već mjesecima po svojim uredima i salonima ugošćuju brojni lideri EU i SAD-a, ali slaba je sada korist od toga. Praktične probleme možeš rješavati jedino s onima koji u praksi odlučuju o donošenju konačnih odluka, a ne s onima, s kojima bi ti to želio

Samo je sedam zemalja u Vijeću sigurnosti UN-a osudilo Bjelorusiju zbog migrantske krize, izjavio je u petak, 11. studenog, veleposlanik Estonije pri UN-u Sven Jurgenson, objavio je danas medij Eaadaily.

Podsjećam kako Vijeće sigurnosti ima 15 članica, od čega 5 stalnih – s pravom veta: SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija i Francuska.

Sjedinjene Američke Države, Estonija, Francuska, Irska, Norveška, Velika Britanija i Albanija, nakon rezultata posebnog sastanka Vijeća sigurnosti UN-a o krizi koja se razvija na granici Bjelorusije s Poljskom, osudile su postupke bjeloruskih vlasti, navodeći kako ilegalne migrante koriste kao alat za destabilizaciju stanja u susjednim europskim državama. Prema Yurgensonu, bjeloruske vlasti ugrozile su “živote i dobrobit” ljudi koji su bježali iz zemalja Bliskog istoka “kako bi destabilizirale susjedne zemlje… i odvratile pozornost od sve većeg kršenja ljudskih prava” koje je Minsk počinio protiv svojih vlastitih građana. Prema priopćenju, režim Aleksandra Lukašenka “prijeti stabilnosti u regiji”.  Autori apela pozvali su Minsk “da zaustavi ove neljudske radnje i ne ugrožava živote ljudi”, zahtijevajući i da se humanitarnim organizacijama odmah omogući pristup izbjeglicama kojima je potrebna pomoć. “Bjeloruske vlasti moraju shvatiti kako neće biti moguće izvršiti pritisak na Europsku uniju ciničnim korištenjem migranata. Odlučni smo zaštititi EU od hibridnih operacija bjeloruskih vlasti”, izjavio je Jurgenson.




S druge strane, zamjenik ruskog veleposlanika u UN-u Dmitrij Poljanski izjavio je prije sjednice Vijeća kako zapadne države članice VS UN-a očito “imaju mazohističke sklonosti”, pokrećući temu koja je “potpuna sramota za EU.”  Stanje na poljsko-bjeloruskoj granici nazvao je “apsolutnom sramotom i potpunim kršenjem svih mogućih međunarodnih konvencija i normi”.

Dakle, pomaka na bolje nema, niti ga u trenutačnom stanju globalnih geopolitičkih odnosa može biti: Zapad, logički, optužuje Bjelorusiju (pojedine zemlje EU, poput Poljske i Rusiju) za novonastalu krizu na istočnim granicama EU, dok je Bjelorusija, isto tako logički, ustrajna na odbacivanju optužbi i prebacivanju krivnje za nastalo stanje na Poljsku i EU.





Iz navedene vijesti mogu se iščitati dva važna nova elementa:

  1. sada je već potpuno vidljivo kako je Moskva i po ovom problemu otvoreno stala na stranu Minska i da prekjučerašnji telefonski poziv njemačke kancelarke Angele Merkel ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu da posreduje oko sukoba Varšave i Minska nije urodio plodom. Rusija, naime, u potpunosti odbacuje svoju umiješanost u nastalu krizu, te je Putin Angeli Merkel predložio da nazove Lukašenka;
  2. Rusija se, sada je to također već posve vidljivo, na svjetskoj areni počinje ponašati poput SAD-a. Različite krizne situacije u kojima ne sudjeluje neposredno (poput Sirije) ona samo promatra i ocjenjuje (kritizira ili podupire, kako joj odgovara), odbacujući bilo kakvu odgovornost za njihov nastanak, a krivnju svaljujući isključivo na nekog od aktera koji u njima neposredno sudjeluje i one koji ga izvana podupiru. Najbolji primjer za to je Ukrajina, a od sada i Bjelorusija.

Iz svega ovog također se vidi i kratkovidnost geopolitičkih stratega EU, koji su svojim potezima Bjelorusiju de facto (navodno u ime ljudskih prava i sličnih floskula koje se u pravilu pokreću samo onda kada joj to odgovara i prema onima koji su neposlušni) „na tanjuru“ isporučili Rusiji (nije potrebno posebno podsjećati koliko je Lukašenko svih ovih godina zapravo bio “kost u grlu” Moskvi i Putinu osobno, ne pristajući na njihove inicijative za produbljenje zajedničkih integracija i u političkom i u gospodarskom pa i u vojnom smislu, i da Lukašenko nikada nije želio priznati Krim kao dio ruskog teritorija, dok je itekako želio poboljšati odnose svoje zemlje sa Zapadom, prije svih SAD-om, što je bilo vidljivo u vrijeme Trumpove administracije kada je čak u jednom trenutku odbio kupovati rusku naftu, zbog, kako je smatrao “cijene koja nije bratska” i kupio dva tankera s američkom naftom!). Rusija će ovaj “poklon” briselskih geopolitičkih magova sigurno itekako znati koristiti.

Vojni obračun Poljske i Bjelorusije pri tom je u potpunosti isključen jer bi prije ili kasnije prerastao u rat Rusije i NATO saveza što se neće dogoditi. Zato će kompromis biti nužan, a do njega će Bruxelles na ovaj ili onaj način morati doći kroz dogovor s omrznutim Lukašenkom, čiju vlast ne priznaje.

Jer Europska unija, u svojoj  kratkovidnosti, sada priznaje bjelorusku disidenticu Svetlanu Tihanovsku kao političku predstavnicu Bjelorusije. Nju već mjesecima po svojim uredima i salonima ugošćuju brojni lideri EU i SAD-a, ali slaba je sada korist od toga. Praktične probleme možeš rješavati jedino s onima koji u praksi odlučuju o donošenju konačnih odluka, a ne s onima, s kojima bi ti to želio. U ovom slučaju to će biti samo omrznuti Lukašenko, a ne ni Putin, ni Biden, ni Angele Merkel.




Komentari

komentar

You may also like