Povijest je prepuna neočekivanih događaja. Još od biblijskih vremena česti su bili sukobi malih i velikih naroda, država te jakih i slabih osoba. Svima je poznata priča o Davidu i Golijatu. Ipak, vrlo rijetko se događalo da nacija od nekoliko stotina milijuna stanovnika napadne naciju od nekoliko desetaka tisuća stanovnika. Takvi događaji su raritet čak i u burnoj povijesti čovječanstva koja je ispunjena krvavim ratovima.
Ipak, upravo to se dogodilo u listopadu 1983. kada su Sjedinjene Države (230 milijuna st.) napale Grenadu (98 tisuća st.). Iako bi se dalo zaključiti na prvi pogled kako je američka invazija Grenade (služeno: spasilačka misija) bila nerazborita, ona predstavlja potpuno logičan slijed događaja u kontekstu hladnoratovskog sukoba SAD-a i Sovjetskog Saveza u Srednjoj i Južnoj Americi 1980-ih. Iako je američki napad na malu karipsku državicu uvelike razborit vanjskopolitički potez, i dalje je šokantno i začuđujuće da je najmoćnija vojna sila svijeta napala državu koja se jedva vidi na karti zapadne hemisfere.
Hladnoratovski kontekst: rast sovjetske moći početkom 80-ih
Nakon razdoblja detanta u Hladnom ratu od sredine 1960-ih do kraja 1970-ih, točnije do početka sovjetske invazije Afganistana 1979., uslijedilo je novo razdoblje zaoštravanja odnosa između Washingtona i Moskve – tzv. Novi Hladni rat. Dolazak vatrenog konzervativnog republikanskog predsjednika Ronalda Reagana na vlast u SAD-u 1981. dodatno je naelektrizirao odnose. Reagan je konstantno napadao Sovjetski Savez kojeg je nazivao „Carstvom zla“ i trudio se naglavce okrenuti geopolitičke odnose u svijetu u američku korist. Sovjetska moć je za vrijeme Leonida Brežnjeva krajem 1970-ih i početkom 1980-ih rasla što se vidjelo kroz procese dekolonizacije i pobjede socijalističkih i komunističkih pokreta u brojnim državama Azije i Afrike.
Srednja i Južna Amerika imale su veliku ulogu u Hladnom ratu. Nakon što je Kuba 1960-ih postala snažno komunističko uporište na Karibima, drugdje diljem Latinske Amerike pokrenute su ljevičarske revolucije. Negdje su one bile više a negdje manje uspješne, negdje su se provodile na izborima a negdje oružanom borbom. Npr. marksist Salvador Allende došao je na vlast u Čileu 1970. na demokratskim izborima. No, njegovu revolucionarnu vladu svrgnula je vojna hunta tri godine poslije. Marksističko-lenjinistički pokret Sandinista došao je na vlast u Nikaragvi 1979. oružanom revolucijom nakon čega je nastavljen građanski rat. Tijekom 1970-ih i 1980-ih građanski ratovi revolucionarne ljevice koju je podržavao SSSR i desnice koju je podržavao SAD, buktjeli su u El Salvadoru, Gvatemali, Hondurasu. Tih godina Srednja Amerika je bila krizno žarište par excellence.
Povijesni put Grenade
Kada je 1979. u Grenadi iznenadno izvedena komunistička revolucija bilo to paljenje alarma i za SAD i SSSR. Zbog ogromne strateške važnosti tog karipskog otoka u smislu geopolitike nitko nije ostao ravnodušan. Grenada je smještena u istočnom dijelu Karipskog mora. Smještena je na južnom dijelu Malih Antila (skupina Privjetrinskih otoka). Sastoji se od istoimenog otoka i dva manja otoka, Carriacou i Petite Martinique, te nekoliko malih otoka koji se nalaze sjeverno od glavnog otoka i dio su Grenadina. Grenada se nalazi južno od Svetog Vincenta i Grenadina i oko 140 km sjeverno od Trinidada i Tobaga i južnoameričkog kopna Venezuele. Ima površinu od 348,5 km kvadratnih. Grenada je poznata i kao „otok začina“ zbog proizvodnje muškatnog oraščića ali se uzgajaju i šećer i kakao. Otkrio ju je Kristofor Kolumbo 1498. Od Španjolaca su je kasnije preuzeli Francuzi a 1763. konačno Britanci. Neovisnost je stečena 7. veljače 1974. pod vodstvom Erica Gairyja, koji je postao prvi premijer neovisne Grenade. Nova država postala je članica Britanskog Commonwealtha s kraljicom Elizabetom II. kao monarhinjom. Kao članica Commonwealtha, Grenada je dobila generalnog guvernera koji je bio ceremonijalni šef države i predstavnik kraljice. Država se nastavljala oslanjati na Britaniju iako je postala neovisna.
Revolucionarni prevrat 1979. i grenadski socijalizam
U ožujku 1979., marksističko-lenjinistički pokret New Jewel Movement (NJM) svrgnuo je legalnu ali korumpiranu, neučinkovitu i represivnu Gairyjevu vladu u državnom udaru bez prolijevanja krvi i uspostavio Narodnu revolucionarnu vladu (PRG), na čelu s Mauriceom Bishopom kao premijerom. Premda se socijalistička revolucija na Grenadi, popularno poznata kao „Revo“, dogodila u državi od nešto manje od 100.000 stanovnika, privukla je iznimno veliku pozornost u SAD-u, Velikoj Britaniji i u drugim državama engleskog govornog područja. Stvar je bila u tome što su Grenađani velikom većinom bili crne pute i govorili su engleski a ne španjolski jezik, što im je dalo veliki potencijal da politički utječu na Afroamerikance koji nisu bili zadovoljni svojim položajem u SAD-u. U Mauriceu Bishopu mnogi u SAD-u vidjeli su novog Fidela Castra samo ovaj je bio tamnoput i tečno je govorio engleski. Bishopa su obožavale mase crnačkog stanovništva u SAD-u te je bio percipiran kao velika prijetnja od strane američkih policymakera i CIA-e. Ako bi Bishop nadahnuo komunističku revoluciju u SAD-u bio bi to scenarij iz noćne more za američki establišment.
Bishop je raspustio demokratski model vlasti naslijeđen iz britanskog vremena i uveo je revolucionarne marksističke modele. Zagovarao je prava radnika, žena i borio se protiv rasizma. Velika je pozornost posvećena zdravstvenoj skrbi, obrazovanju i mladima. Ipak, izbori nisu održavani a uvedena je represija oporbe i medija. Bio je to klasičan put jednog komunističkog režima. Očekivano, Narodna revolucionarna vlada (PRG) tražila je pomoć od Kube i Sovjetskog Saveza. Suradnja s Kubancima je bila intenzivna i pokrenuti su zajednički projekti. Jedan od njih je bio i izgradnja nove međunarodne zračne luke Point Salines na južnom dijelu otoka. Projekt su financirali Kubanci i na njemu se radili kubanski radnici iako su projektanti bili iz Europe i SAD-a. Zbližavanje Grenada s Kubom i SSSR-om dovelo je PRG u politički sukob sa SAD-om. Dvije su vlade razmijenile oštre uvrede. Reagan je optužio Bishopa da želi iskoristiti dugu pistu nove zračne luke kao poligon za sovjetske vojne zrakoplove koji bi dovozili oružje i vojnu opremu. U lipnju 1983. Bishop je posjetio SAD kako bi pokušao normalizirati diplomatske odnose između dviju zemalja.
Listopadski puč 1983.
Upravo je taj posjet Americi uznemirio neke socijalističke čelnike u PRG-u. Početkom listopada, Bishop i drugi ministri bili su na međunarodnom putovanju u potrazi za gospodarskom pomoći. Dok je bio u inozemstvu, potpredsjednik vlade Bernard Coard organizirao je državni udar. Dana 12. listopada 1983., uz pomoć vojske, Bishop je stavljen u kućni pritvor. Coard je bio ljevičarski tvrdolinijaš i smatrao je Bishopa neprihvatljivo „umjerenim“ i da je postojeće vodstvo PRG-a „preslabo“. Coard je pretpostavio da će veliki nemiri brzo čeznuti tijekom Bishopova kućnog pritvora. Nakon listopadskog državnog udara, mnogi su međunarodni čelnici smatrali da je Coardov potez obično grabljenje vlasti te da nije motiviran ideologijom marksizma-lenjinizma.
Ipak, nakon što je Bishop uhićen ulični prosvjedi nisu prestali kako je Coard očekivao. Točno tjedan dana nakon što je Bishop pritvoren,19. listopada, velika gomila pristaša oslobodila ga je i marširala s njim otokom do vojnog stožera Fort Ruperta. Pritom su prošli pokraj kuće pučista Coarda, koji je bio nezaštićen. Međutim, umjesto da zarobe Coarda i tako eliminiraju glavnu prijetnju, sudionici marša nastavili su hodati do vojnog stožera, gdje se Bishop sastao s nekim suradnicima. Budući da ga Bishopovi pristaše nisu primijetili, Coard je uspio stupiti u kontakt sa svojim saveznicima u vojsci. Koristeći oklopne transportere, napali su Fort Rupert, ubivši pritom mnoge nedužne civile. Coardovi vojnici brzo su ponovo uhitili i potom pogubili Bishopa i njegovih 16 civilnih i vojnih suradnika. Uspostavljeno je Revolucionarno vojno vijeće na čelu s Hudsonom Austinom. Uveden je četverodnevni policijski sat. Na radiju je pročitan proglas da će svi koji prekrše mir biti strijeljani na licu mjesta. Svijet je hrlio saznati što se događa, ali je stranim dopisnicima zabranjen dolazak na Grenadu.
Amerikanci odlučuju reagirati
Brutalni državni udar komunističkih fanatika, velika strateška geopolitička važnost Grenade, nazočnost kubanskih savjetnika i stotine američkih studenata medicine na otoku, stvorili su preduvjete za američku intervenciju. Želeći spasiti američke studente od potencijalne osvete grenadskih komunista i u namjeri da spriječi izgledan scenarij u kojem bi Grenada postala radikalno komunističko uporište Istočnog bloka u zapadnoj hemisferi, Reaganova je administracija odlučila djelovati. Pretvaranje mlade, većinom crne, Grenade koja govori engleski u novu Kubu Reagan nikako nije mogao dozvoliti jer bi tako omogućio širenje socijalizma u vlastitom dvorištu. Predsjednik i njegovi suradnici opravdano su strahovali da bi Sovjeti mogli postaviti balističke projektile, nuklearno i drugo oružje na Grenadu kojim bi mogli prijetiti Americi i njenim saveznicima u regiji. Kad se zajedno uzmu u obzir teritoriji Kube, Nikaragve i Grenade oni zajedno čine strateški trokut na Karibima kojim prolazi pola ruta američke mornarice. Ako američka mornarica ne bi mogla ondje prolaziti to bi paraliziralo njeno djelovanje u Europi. Osim stotina američkih studenata medicine koje je trebalo spasiti da ne postanu taoci, predstavnik Britanskog Commonwealtha generalni guverner, Paul Scoon, bio je u kućnom pritvoru i prijetila mu je likvidacija.
Priprema američke intervencije
Kako se Coardov puč dogodio iznenada, Uncle Sam nije odmah bio spreman odgovoriti. U Pentagonu nisu postojali nikakvi planovi za invaziju Grenade. Odmah nakon smrtonosnih događaja 19. listopada, Amerikanci su na inicijativu State Departmenta krenuli planirati operaciju evakuacije američkih studenata. Cilj je bio savladati otpor grenadskih i kubanskih vojnih snaga, evakuirati studente i stvoriti preduvjete da se vrati demokracija. Reagan je vojsci dao četiri dana da osmisli plan invazije. Generalima nije bilo lako napraviti plan. Mnogi vojni zapovjednici nisu imali pojma gdje se Grenada nalazi (neki su mislili da se radi o Granadi u Španjolskoj!).Otkrili su da ne postoje vojne karte otoka, što ih je natjeralo da koriste turističku kartu (koja je bila dostupna na Floridi zbog popularnosti otoka kao odredišta za odmor). Vojni planeri su također koristili nedavni primjerak časopisa The Economist kako bi saznali više o otoku. Bila je to čista improvizacija.
Sukladno američkim zakonima, predsjednik SAD-a može vojnu invaziju strane države pokrenuti tek kad ima odobrenje američkog Kongresa. No, s obzirom na činjenicu da se formalno radilo o spasilačkoj misiji a ne invaziji, ona je morala biti tajnovita. Od presudne važnosti, bila je njezina brzina i neočekivanost. Reaganova administracija bojala se da bi se mogla ponoviti situacija nalik na Iransku talačku krizu 1979.-81. kad su 52 člana američkog veleposlanstva i civili bili taoci. Tako je Reagan imao opravdanje zašto nije tražio odobrenje Kongresa. Osim toga, američka invazija Grenade dobila je zakonsku podlogu nakon što je vlada SAD-a primila službeni apel za pomoć od Organizacije istočnokaripskih država koja je primila tajni apel za pomoć od generalnog guvernera Grenade, Paula Scoona (koji je pismo doduše potpisao tek 26. listopada, dan nakon početka invazije!). Poslije su sami pripadnici establišmenta otkrili da, iako je predsjednik naveo kako je glavni motiv invazije humanitarni (spašavanje života oko 700 studenata), pravi razlog je bio politički: eliminacija nove revolucionarne vlasti na čelu s Austinom.
Zaraćene snage i operacija Hitan bijes 25.-29. listopada
Invazijske snage SAD-a sastojale su se od združenog stožera svih rodova vojske: 1. i 2. bojne 75. rendžerske pukovnije američke vojske, 82. zračno-desantne divizije i elementa snaga za brzo raspoređivanje, američkih marinaca, Delta snaga američke vojske, mornaričkog SEAL-a i pomoćnih snaga. Ukupno 7.600 vojnika zajedno sa snagama karipskih saveznika. Snage Grenade sastojale su se od 1.300 vojnika te nešto manje od 800 Kubanaca uključujući i civile.
Operacija kodnog imena Hitan bijes počela je u zoru 25. listopada 1983. Rendžeri američke vojske sletjeli su na novi aerodrom Point Salines na južnom kraju Grenade. Bila je to prva uporaba novih jurišnih helikoptera Black Hawk i jedna od prvih integriranih operacija u kojima su se koristile različite skupine specijalnih snaga američke vojske: vojni rendžeri, marinci i mornarički SEAL. SEAL-ovci su bili raspoređeni prvi, ali imali su problema na visokom moru u amfibijskom desantu za koji nikada nisu obučavani. Kasnije je izdana zapovijed da se rendžeri ispuste padobranom iako se SEAL-ovci nisu uspjeli iskrcati. Međutim, ova zapovijed nije bila predviđena, pa su se rendžeri morali požuriti da se pripreme dok su bili u transportnim zrakoplovima! U trenutku kada su transportni zrakoplovi i helikopteri Black Hawk bili iznad svojih točaka pristajanja, već je bio dan, a grenadske i kubanske snage otvorile su na njih paljbu. Srećom za američke trupe, otpor je bio ograničenog karaktera. Naime, nakon pogubljenja Bishopa, Kuba je odbila pomoći Coardu (Bishop je bio osobni Castrov prijatelj), a Sovjetski Savez smatrao je da Grenada nije dovoljno strateški važna da bi riskirao vojno djelovanje u neposrednoj blizini SAD-a.
Iako su helikopteri marinaca i vojni padobranci pretrpjeli gubitketijekom početnog slijetanja, američke postrojbe su brzo povratile inicijativu nakon što su se konsolidirale na otoku. Rendžeri su relativno brzo zauzeli aerodrom Point Salines. Nakon što su osigurali zračnu luku, Amerikanci su konačno uspjeli dovesti oko pet tisuća vojnika. Zračne misije su se nastavile, pomažući specijalnim snagama u spašavanju generalnog guvernera Scoonai njegove supruge. Zračne snage su pucale na neprijateljske položaje kako bi očistile put skupinama vojnih rendžera koji su krenuli spasiti američke studente medicine na Sveučilištu St. George. Privremeni problem pojavio se kada je otkriveno da zapravo postoje dva odvojena kampusa medicinskog fakulteta, a ne samo jedan. Druga prepreka uključivala je nedostatak komunikacijskih sposobnosti. U jednoj od najpoznatijih priča o invaziji Grenade, jedan je SEAL-ovac u misiji spašavanja generalnog guvernera upotrijebio telefonsku govornicu kako bi nazvao Fort Bragg (američko zapovjedništvo u Sj. Karolini) i preusmjerio vatru iz zraka kako bi zaustavio približavanje neprijateljskih snaga. Svaki sat, dodatne trupe koje su pristizale u Point Salines pomogle su preokrenuti tijek bitke u američku korist.
Dok su vojni rendžeri brzo stigli do glavnog kampusa medicinskog fakulteta, drugi kampus je bio okružen neprijateljskim snagama. Dana 26. listopada započeo je helikopterski napad kako bi se trupe iskrcale kod Grand Ansea, lokacije drugog i manjeg kampusa. Rendžeri su tada saznali za treću skupinu studenata medicine koja se nalazila negdje drugdje. Tada je otpor grenadskih trupa počeo znatno slabiti. No, američke snage su bile izuzetno temeljite u laganom kretanju prema sjeveru otoka, očekujući protunapade neprijatelja. Dana 27. listopada izvršena je posljednja velika misija: zauzimanje grenadske vojarne. Iako su se neki američki helikopteri srušili u napadu, nije bilo neprijateljske vatre. U konačnici je u vojarni pronađena samo šačica neprijateljskih vojnika. Do tog trenutka većina grenadskih i kubanskih vojnika prestala je pružati otpor, a neki su se čak obukli u civilnu odjeću kako bi izbjegli zarobljavanje. Gotovo 700 američkih i stranih studenata medicine spašeno je bez ijednog stradalog studenta. Operacije su okončane do 29. listopada.
Gubici
Neadekvatne komunikacije i loši obavještajni podaci SAD-a doveli su do gubitaka od „prijateljske vatre“ i slučajnih napada na civile. Amerikanci su imali male gubitke: 19 poginulih, 116 ranjenih, 36 ozlijeđenih, 9 uništenih helikoptera. Grenadske snage izgubile su 45 vojnika, 358 ih je ranjeno, 6 uništenih oklopnih transportera i 1 oklopno vozilo. Kubanci su izgubili 24 vojnika, 59 ih je ranjeno, 638 zarobljeno, a Amerikanci su zarobili 2 kubanska transportna zrakoplova. Dva su sovjetska savjetnika ranjena a zarobljeno je dosta sovjetskog naoružanja. Smrtno su stradala 24 civila među kojima i 18 pacijenata duševne bolnice koju je američka mornarica pogrešno pogodila. Invazija je razotkrila probleme u komunikaciji i koordinaciji između različitih grana američke vojske kada djeluju združeno, što je pokrenulo istragu nakon koje je došlo do reorganizacije američke vojske u obliku Goldwater-Nichols zakona iz 1986. i drugih promjena.
Velika Reaganova politička pobjeda
Brzo i efikasno zauzimanje Grenade i spašavanje svih studenata bila je velika politička pobjeda Ronalda Reagana. To je bila maestralna pobjeda SAD-a u Hladnom ratu protiv SSSR-a i njegovih saveznika kakav je bio grenadski socijalistički režim. Brza pobjeda s malim vojnim gubicima značila je veliki moralni poticaj Sjedinjenim Državama koje su bile uzdrmane porazom u Vijetnamu, Mayaguez incidentom u Kambodži, Watergate skandalom i Iranskom talačkom krizom. Reagan je bio žestoki antikomunist i pokazao je na djelu kako je spreman boriti se protiv komunista. Sljedeće godine odnio je uvjerljivu pobjedu na predsjedničkim izborima. Invaziju su osudile mnoge zemlje. Britanska premijerka Margaret Thatcher privatno nije odobravala invaziju, zato što nije bila unaprijed konzultirana ali ju je javno podržala. Sa 108 glasova prema 9, Opća skupština UN-a osudila ju je kao „flagrantno kršenje međunarodnog prava“ 2. studenog 1983. Kuba i SSSR prosvjedovali su protiv invazije ali nisu ništa učinili. Sve to nije pokvarilo Reaganov trijumf.
Epilog
Nakon američke vojne pobjede, Austinova vojna vlada je uklonjena, Scoon kao predstavnik Commonwealtha imenovao je privremenu vladu i sazvao izbore za sljedeću godinu. Američka vojska je napustila otok do kraja 1983. U prosincu 1984. na izborima je pobijedila Nova nacionalna stranka. Demokracija se vratila. Za razliku od mnogih drugih zemalja gdje je intervenirala Amerika u Hladnom ratu, u Grenadi je poslije 1983. uslijedio napredak. Datum invazije sada je nacionalni praznik (Dan zahvalnosti), u znak sjećanja na oslobađanje političkih zatvorenika koji su kasnije izabrani na funkcije. Aerodrom Point Salines je 2009. preimenovan u aerodrom Maurice Bishop.
