Eskalacija do izbijanja rata između Rusije i Ukrajine koji je rezultirao aneksijom dviju pokrajina koje kontroliraju ruske paravojske u dvije separatističke regije – Donjecku i Lugansku i ruska agresija na Ukrajinu tako označava početak tektonskog pomaka na geopolitičkoj razini. Preseljenje se događa na različitim razinama: političkoj, ekonomskoj, društvenoj i kulturnoj. Međunarodni geopolitički sustav ide prema policentrizmu i poliarhiji.
Hijerarhijski poredak moći se “stvara preko hijerarhijske kombinacije velikih sila i regionalnih sila”. [1]
Ukrajina de facto pokreće stvaranje novog tripolarnog svjetskog poretka ili više. Očekuje se da će se bitka za Ukrajinu pretvoriti u bitku za novi svjetski poredak. Ovaj preokret novog svjetskog poretka posebno će utjecati na arhitekturu europske sigurnosti, vraćajući je gotovo na početne pozicije Hladnog rata.
Ako je razdoblje nakon Prvog svjetskog rata karakterizirao kritički optimizam predsjednika Woodrowa Wilsona izražen u poznatoj rečenici koja se odnosila na njegovu izjavu o “učiniti svijet sigurnim za demokraciju”, danas se novi poredak u stvaranju obilježen krvoprolićem ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je bolje od bilo koga drugog formulirao kolumnist Financial Timesa Gideon Rahman, s ciljem “učiniti svijet sigurnijim za autokrate”.
Tendencija povratka na početke geopolitike
Rudolf Kjellena, koji je 1899. skovao termin geopolitika, opisao je geopolitiku kao “teoriju države kao geografskog organizma ili fenomena u svemiru”. Ruski predsjednik V. Putin je u ovom razdoblju krhkosti i revizije sigurnosne arhitekture barem na starom kontinentu – Europi, dobro ovladao ovim pojmom.
Čini se da je realpolitika “mađioničara” američke diplomacije, kako opisuju razni analitičari, Henryja Kissingera, natjerala SAD i Zapad općenito, da dopuste Rusiji iskrcavanje u Ukrajini, pod uvjetom da se njezino približavanje Njemačkoj odgodi za grčki kalendar.
U međuvremenu, vanjska politika SAD-a primjenjuje predavanja Georgea Friedmana, – vraćanje euroatlantskoj suradnji, kako bi po svaku cijenu spriječila stvaranje osovine Njemačka-Rusija, kao najveće prijetnje anglosaksonskim interesima i šire.
Međutim, u ovom prologu novom svjetskom poretku, gdje se jasno tvrdi nova europska sigurnosna arhitektura, “Njemačka ima svoju logiku u cijeloj toj globalnoj geopolitičkoj megautakmici između Rusije i Sjedinjenih Država”, piše hrvatski analitičar Zoran Meter. [2]
Početkom veljače, u intervjuu za “Europäische Sicherheit & Technik, Wolfgang Ischinger”, predsjedavajući Münchenske sigurnosne konferencije, osoba s dobrim vezama s najvišim strukturama njemačke politike, uključujući i one iza kulisa, izjavio je sljedeće:
“Ne mislim da će doći do invazije 100.000 ruskih vojnika, čega se neki boje.” [3]
Štoviše, on smatra, i to s svojevrsnom sigurnošću naglašava, da je “ofenziva ruskih tenkova najmanje vjerojatan scenarij.” (O tome piše Zoran Meter u svojoj analizi na hrvatskom portalu Geopolitika News.) [4]
Ova pozicija (totalni promašaj) jednog od najpoznatijih njemačkih diplomata, razjašnjava motiv zašto je današnji Berlin, u svom stilu, i za svoje interese, odbacio sankcije Rusiji koje se tiču SWIFT bankarskog kodeksa?
Jer se jasno bavi psihološkom pripremom javnog mijenja za globalni američko-ruski rat.
Umjesto rusko-njemačke osovine može se stvoriti rusko-kineska
Ono što je George Kennan upozorio 1946. o povijesnom zadatku sovjetske ekspanzije, Putin je nekako nadmašio u svom javnom govoru 21. veljače 2022.
Opisujući formiranje Ukrajine kao sovjetske republike kao čin izdaje, Putin na tezi ruskog etnocentrizma projicira čistu etničku Rusiju, vraćajući se Ivanu Groznom. No unatoč vjerojatnosti da su SAD u ovoj geopolitičkoj konfrontaciji još jednom uspjele izbjeći približavanje Njemačke Rusiji, u skladu s Friedmanovom željom, ovaj čin, ako uzmemo u obzir realpolitiku koja proizvodi strah od “mađioničara” bez premca. “ američke diplomacije, Henryja Kissingera, može lako proizvesti poimanja Georgea Orwella oko geopolitičke mape na starom kontinentu. Ponovno oživljavanje Kissingerove filozofije, premda neizravno, potiče savezništvo između Rusije s jedne strane i treće najveće vojne sile svijeta, Kine.
Putin je u svom govoru ponovio ulogu pravoslavne crkve u ujedinjenju i jačanju ruske države. U vrijeme kada je Crkva igrala ulogu u usponu carske Rusije, Halfond Makinder je Kraljevskom geografskom društvu predstavljao svoju studiju pod naslovom Geografska povijest (1904).
Rusko carsko tada je imalo potpunu kontrolu nad jezgrom Euroazije – područjem osovine ili “srcem zemlje”, kako ga je on nazvao. Putinov povratak Ivanu Groznom ima istu poruku – onu da posjeduje “srce zemlje”, ali ovaj put s pretpostavkom da to pravilo podijeli s Kinom. Dodamo li ovom savezu Iran, koji je prošle godine primljen u Šangajsku organizaciju – WCO, gdje glavnu riječ vode Moskva i Peking (i gdje su Indija i Pakistan također “azijski divovi”), stvari ne izgledaju samo ozbiljnije nego i alarmantnije.
Stvaranje rusko-njemačke osovine, da, žrtvovanjem Ukrajine, izbjegnuto je, ali je po svojoj prilici taj čin neizravno otvorio put rusko-kineskom savezu.
Zapad je često saginjao glavu pred Putinom
Odavno je poznato da Putin živi u političkom svijetu drugačijem od zapadnih državnika. Njegove misli i postupci slijede racionalnost koju je nizozemski premijer Rutte sada nazvao “potpuno ludim”. Ali i nakon aneksije Krima, zapadnjaci su prečesto pognuli glave i izbjegavali se suočiti s tom neugodnom istinom.
Posljednje žrtve ove samoobmane bili su francuski predsjednik Macron i njemački kancelar Scholz. Iskreno su se zalagali za nastavak procesa iz Minska, koji je kao sporazum posredovan od Pariza i Berlina, čini se da je od potpisivanja bio naslagan u redovnim ladicama kao mrtvo slovo na papiru.
U Moskvi je kancelar Scholz rekao da bi bila “politička katastrofa” ako bi Rusija priznala separatistička područja. On je to iznio samo nekoliko dana prije nego što je Moskva priznala dvije ukrajinske pokrajine kao neovisne republike. No slaže se da sankcije, međutim, moraju biti usredotočene i sveobuhvatne ako se žele postići brzi učinci. Ujedno je najavio i odluku o obustavi certificiranja (i puštanja u rad) plinovoda Sjeverni tok 2.
No, njemačkom kancelaru, kao i drugim europskim čelnicima, jasno je da Sjeverni tok 2 nije jedini projekt koji treba revidirati. Potpuni povratak Sjevernoatlantskom savezu preduvjet je za osiguranje sigurnosti i mira u Europi. Potpuna revizija njemačke politike u odnosu na Rusiju dogodila se točno u nedjelju koju smo ostavili iza sebe, na izvanrednoj sjednici Bundestaga. Ruski rat u Ukrajini, titanski otpor Ukrajinaca, nametnuo je povijesnu prekretnicu u njemačkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici. Ovu “ozbiljnu promjenu paradigme” u njemačkoj vanjskoj politici Ukrajina je nametnula EURACTIV-u, dr. Stefanu Meisteru, voditelju programa Međunarodnog reda i demokracije pri Njemačkom vijeću za vanjske odnose.
Podsjetimo, Njemačka je prvih dana nakon ruske okupacije nastavila držati “pognutu glavu pred Putinom”. Međutim, u subotu navečer Vlada je promijenila smjer i najavila zaokret od 180 stupnjeva. Taj je stav u Bundestagu javno iznio kancelar Olaf Scholz, koji je naišao na punu podršku oporbe (CDU/CSU) i čelnika Friedricha Merza. [6]
“U ovom povijesnom trenutku, s obzirom na brutalni napad na Ukrajinu, odlučit ćemo se za potporu koja, osim našeg velikog gospodarskog i humanitarnog angažmana, sada podržava i Ukrajinu slanjem vojnog materijala i oružja, naglasila je Baerbock. Ova promjena u njemačkom pristupu sigurnosti također ima za cilj spriječiti da se “Putinov rat proširi na druge europske zemlje”, rekao je Scholz [7] .
Putin je u svom govoru osudio Lenjina i Staljina jer su se priklonili načelu samoopredjeljenja za koji je ukrajinski narod znao da ima svoju Republiku, ali u skladu sa svojim fašističkim ruskim ideolozima – Ivanom Iljinom i Aleksandrom Duginom, prisjeća se carskog doba i izmiče u vode šizofašizma, kako povjesničar Timothy Snyder opisuje moderni ruski fašizam.
Profesor sa Sveučilišta Yale Timothy Snyder smatra se jednim od najboljih poznavatelja Rusije i nacističke Njemačke. Napisao je niz studija koje naglašavaju utjecaj Ivana Iljina na Putina.
“Putinov ruski nacionalizam, pod utjecajem ideja Ivana Iljina, imao je globalni utjecaj na veliku generaciju krajnje desnih stranaka i pokreta diljem Zapada”, napisao je Timothy Snyder u svojoj najnovijoj knjizi Put u zatočeništvo: Rusija, Europa , Amerika. ‘[Snyder: 2020.]
Tu činjenicu treba uzeti u obzir.”
Zajednička rusko-kineska deklaracija
Zato nije ni čudo da zajednička izjava koju su 4. veljače potpisali kineski i ruski čelnici Xi Jinping i Vladimir Putin u Pekingu sadrži stvari poput zajedničke obrane sjećanja na Drugi svjetski rat i protivljenja nastojanjima da se manipulira informacijama u političke svrhe (info: Zoran Meter, Geopolitika News).
U tekstu se navodi da obje zemlje imaju svoj sustav vlasti, obje prihvaćaju demokraciju, ali smatraju da svaka država ima pravo na svoj model demokracije, tako da SAD ne mogu nametnuti svoj model demokracije u svijetu. Drugim riječima, Moskva i Peking smatraju da je posljednjih godina demokracija, kao pojam, zlorabljena, i korištena kao oružje u borbi protiv neokupiranih država.
U tom pogledu razgraničenje između liberalnih demokracija i autoritarnih država (neliberalnih demokracija) poprima jasan oblik, nastojeći brzo postati “nova željezna zavjesa” između Zapada i Istoka.
Kissingerova formula da zbroj pojedinačnih odnosa Sjedinjenih Država s Rusijom (SSSR) i Kinom uvijek treba biti veći od zbroja odnosa između Rusije i Kine, očito više ne vrijedi, navodi Zoran Meter, urednik i analitičar hrvatskog portala Geopolitika News i dodaje kako se posljedično oblikuje jednadžba globalnog geopolitičkog trokuta, koja će izgledati ovako: odnosi SAD-Rusije-SAD-Kine teže prema 0 (nuli), dok odnosi Rusije i Kine dostižu kvotu od 10 (deset), ako izražavamo minimalnu i maksimalnu vrijednost tih odnosa.
Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države, ako se kriza u Ukrajini produbi, što bi neminovno otkrilo rivalstvo na području modernog naoružanja između Zapada i Rusije, vratit će kontinentalne europske sile u stanje koje je počelo nakon Drugog svjetskog rata.
Poruka ukrajinskog rata: povratak Tukididu
Rat u Ukrajini razbija iluzije o susjedstvu kvazi-progresivnih političara i intelektualaca koji su kao naivna djeca ocijenili da živimo u svijetu u kojem vojna sila više nije potrebna.
Ruski cilj za raspad NATO-a i raspad EU nije uspio. U ovoj žestokoj borbi, gdje je živčani Trump ustupio mjesto mudrom Joeu Bidenu, događa se suprotno: očuvanje transatlantskog jedinstva, držanje Njemačke dalje od ruskih radara. Ruska prijetnja učinila je budnijim članice NATO-a, posebice baltičke države (Estoniju, Latviju i Litvu), zatim srednje Europljane – poput Poljske i Rumunjske, te one iz Jugoistočne Europe, posebice Albaniju.
Pobjeda liberalne demokracije nad militantnim socijalizmom ili ruskim imperijalizmom, inače poznata kao kraj hladnog rata (1989.), došla je s obećanjem liberalnog međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima. U međuvremenu, projekt ruskog predsjednika Putina za aneksiju Ukrajine, koji je u međuvremenu pokrenut svim aparatima nasilja koje Rusija danas posjeduje, dolazi nam kao poruka iz dubine naše civilizacije – od Tukididovog Peloponeskog rata, da jaki čine što mogu, a slabi trpe zbog onoga što jesu.”
Susjedstvu modernih fašista poput Vladimira Putina, Recepa Tayyipa Erdogana, Victora Orbana i bivšeg američkog predsjednika Donalda J. Trumpa, ali i autoritarnih čelnika poput kineskog predsjednika Xija, indijskog predsjednika Narendre Modija, itd., zajedničko je da, više misle u civilizacijskim nego nacionalnim pojmovima. Posljedično, oni definiraju granice svoje nacije u civiliziranim terminima, a ne u međunarodno priznatim pravnim terminima.
Takav je opet bio slučaj s Putinom kada je prošlog tjedna, sjedeći u velikoj stolici, puno većoj od veličine njegovog tijela, s pomalo umornim izrazom lica, održao dug govor od gotovo 90 minuta, tijekom kojeg je najavio rusko priznanje dvije otcijepljene republike Ukrajine.
Američki istraživač James M. Dorsey, u nedavno objavljenoj analizi, navodi da je “Putinova verzija povijesti” stvorena kako bi opravdala ruska kršenja zakona na ukrajinskom teritoriju i definirala civilizirane granice onoga što on naziva viseći svijet .”[ 8]
Zaključak
Približavanje osovine Moskva-Peking u obliku saveza već je čvrsta činjenica. Izjava glasnogovornice kineskog ministarstva vanjskih poslova Hua Chunying, nekoliko sati nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, da se “postupci Moskve u potpunosti temelje na njezinoj vlastitoj prosudbi i nacionalnim interesima”, jasno govori u prilog tezi da Peking ranije nije bio samo obaviješten, već i pristaje na aneksiju Ukrajine od strane Rusije. U međuvremenu, kada je glasnogovornicu novinar upitao što misli o ruskoj “invaziji”, ona je dala odgovor koji potvrđuje temelj koncepta o kojem je riječ, odnosno koncepta koji civilizirano definira granice nacije: “Korištenjem tipične metode vađenja istine na vidiku zapadni mediji, sugeriraju da Kina ne vidi ruski ulazak u Ukrajinu pješaštvom, tenkovima i zrakoplovima kao “invaziju”. Hua je dodala da je ono što se događa u Ukrajini rezultat “povijesnog konteksta koji je složen” i da je trenutni sukob “prouzročen različitim vrstama čimbenika”. [9]
Ruski pohod prema povratku Ukrajine pod vlast moderne Rusije jasno pokazuje da Moskva pokazuje snagu, ali i odlučnost za korištenje oružja.
nuklearno oružje ako se stvari na putu mogu preokrenuti na njegovu štetu. Upravo je to razlog racionalne reakcije zapadnih zemalja. No, iako se čini jasnim da Moskva tvrdi da se vratila kao jedna od dominantnih svjetskih sila, kao što je bila u doba hladnog rata, razgovor od prošlog petka s francuskim predsjednikom Emanuelom Macrom dokazuje da Moskva ne želi trajno oštećenje svojih odnosa s Europom. Ona očekuje da će Zapad ispuniti njen ključni zahtjev za vojnom neutralnošću Ukrajine.
Ako ukrajinski otpor nastavi biti onakav kakav je bio u prvom tjednu rata, rusko slabljenje prisilit će Rusiju da se bezuvjetno isporučuje Kini kao čelnici kinesko-ruskog saveza.
Slobodna, suverena i neutralna Ukrajina bit će prije svega proizvod titanskog rata ukrajinskog naroda. Ovo krvoproliće naroda Ukrajine za nacionalnu slobodu dokazao je požrtvovni primjer vojnog inženjera Vitalija Skakua. Raznio se na mostu kako bi usporio napredovanje ruske vojske. Taj je čin najbolje jamstvo da povratak u normalu, čak i kroz status neutralne države, zahtijeva velike žrtve, ali je moguć.
______________________________
(Napomena: stavovi autora ne odražavaju nužno i stavove portala Geopolitka News.)
- Saul Bernard Cohen, Geopolitika – geografija međunarodnih odnosa, Tirana 2016., str. 2. https://www.geopolitika.news/
- https://mittler-report.de/
- Po aty
- https://dgap.org/en/user/276
- [https://www.bundestag.de/#]
- Po aty.
- https://www.eurasiareview.com/
- https://www.geopolitika.news/
