Mario Stefanov: GLOBALNA EUROPSKA UNIJA

Nakon proklamacije stvaranja tzv. Globalne Velike Britanije od strane vodeće britanske elite, koja, provodeći Brexit, stvara novo britansko carstvo, ovoga puta u obliku financijske imperije, ukazala se i nova obznana namjere stvaranja globalne sile. Nova Europska komisija podržavana od cijelog europskog establišmenta, iako o svemu novi Europski parlament nije niti raspravljao, javno proglašava početak stvaranja nove „globalne Europske unije“.

Tako predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen obećava da će Europsku uniju preoblikovati u „geopolitičku silu“ i uzdignuti je na globalnu razinu. Time će se, prema njoj, izbjeći scenarij na koji je nedavno upozorio francuski predsjednik Macron, prema kojem bi se Europa mogla naći u „geopolitičkom procjepu“ između SAD-a i Kine i „geopolitički nestati“ u vrtlozima eskalirajućeg kinesko-američkog suparništva.

Novi visoki predstavnik Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josep Borrell Fontelles, u intervjuu za Večernji list od 01. prosinca 2019. godine naglašava: “Tijekom saslušanja u Europskom parlamentu naglašavao sam dva pitanja, koja strogo uzevši, uopće nisu u mom resoru, riječ je o migracijama i klimatskim promjenama. No mi smo geopolitička Komisija i želimo naglasiti važnost tih dviju tema, zato mislim kako svi moramo pridonositi ovom geopolitičkom pristupu jer Europska unija mora sve više biti subjekt usmjeren prema svijetu. Unija je formirana radi rješavanja unutarnjih problema između Europljana. Tada je bila usmjerena prema unutra, prema stvaranju mira i dobrih odnosa. Sad, kad možemo reći da su unutarnji problemi više-manje riješeni, EU mora preuzeti veću ulogu u svijetu. Mora biti akter koji je usmjeren prema svijetu.“ U tom kontekstu Borrell posebno naglašava sudjelovanje Europe u borbi protiv klimatskih promjena kao dio te nove globalne ambicije EU, kada navodi: “Europa se mora pozabaviti problemima izvan svojih granica koji trebaju biti riješeni, kao što je, primjerice, problem klimatskih promjena.“

Svega nekoliko dana ranije ravnatelj utjecajnog europskog think-tanka Europskog vijeća za vanjske odnose (European Council on Foreign Relations), Mark Leonard, u autorskom članku pod naslovom „Stvaranje geopolitičke europske komisije“ također zagovara preoblikovanje Europske unije u geopolitičku silu globalnog utjecaja. Leonard navodi kako je “Europska unija najveće integrirano svjetsko tržište,da ima drugi najveći trošak za obrambene potrebe odmah nakon SAD-a, diplomatsku silu sa 55.000 diplomata i najveći svjetski proračun za razvojnu pomoć“. Ali, konstatira dalje, „impresivne snage Europske unije još uvijek su ograničene pragmentacijom europske moći između i unutar država članica i institucija EU-a. Dok su Kina i SAD vješti u integraciji  geopolitike sa svojim ekonomskih interesima dotle EU još uvijek tvrdoglavo djeluje kao da je riječ o zasebnim programima“. Leonard zaključuje kako …. “ izazov transformiranja Europske unije u ključnog globalnog igrača, koji je sposoban parirati drugim velikim silama, zahtjeva istinsko jedinstvo među Europljanima pri čemu institucije EU i vlade država članica moraju raditi usklađeno i zajedno“. Prema njemu, Komisija, koju vodi von der Leyen, morala bi napraviti veliki skok i probleme koji stoje na putu globalne Europske unije ne rješavati postupno nego velikim sporazumom između država članica. Između ostaloga, slijedeći sedmogodišnji proračunski okvir trebao bi biti dostatan da se, kako kaže Leonard, Europa „etablira kao globalni igrač“. Dakako, nije zaboravio upozoriti i na potrebu stvaranja jedinstvenog europskog tzv. Europskog zelenog ugovora, kojega drži jednim od glavnih prioriteta nove Europske komisije. Leonard sugerira i da bi se jedinstveni europski odgovor na klimatske promjene mogao upotrijebiti ne samo za projekciju europske moći na globalnoj razini nego i kao instrument djelovanja „u kulturnom ratu između zapadnih država članica EU i kohorte u srednjoj i istočnoj Europi.“ Nazivajući ravnopravne članice Europske unije iz srednje i istočne Europe, ciljajući tako na Višegradsku skupinu (Češka, Slovačka, Mađarska i Poljska) nazivom vojne formacije rimskoga carstva, Leonard neskriveno pokazuje netrpeljivost europske političke elite, čiji je ugledni pripadnik, prema tim državama, njihovom načinu života i njihovom shvaćanju razvoja Europske unije. Istovremeno indicira i kako Bruxelleska administracija promišlja buduće djelovanje prema članicama Srednje i Istočne Europe i čemu bi, osim primarne funkcije uzdizanja Europske unije na razinu globalne moći u interesu najmoćnijih država članica, trebala poslužiti doktrina „globalne EU“.

Doktrina izgradnje „globalne Europske unije“ tako se usporedno usmjerava na dva kolosijeka. Jedan je neposredna projekcija financijske i gospodarske moći Europske unije odnosno njenih najmoćnijih država na razinu svjetskog utjecaja, ili, kako to slikovito opisuje francuski „Le Monde“- europska ekonomska sila uči biti ono što do sada nije bila – politički moćna. Drugi kolosijek je potpuno usklađen s prvim i temelji se na borbi protiv klimatskih promjena i tzv. zelenoj ideologiji koja treba ispuniti funkciju dodatnoga instrumenta europske meke moći u promicanju svog globalnog utjecaja.



Europska unija proglašavanjem početka stvaranja nove globalne sile pridružuje se moćnim globalnim akterima, koji je ušao u doba masivnih globalnih geostrateških preslagivanja i nadmetanja svjetskih sila za ujtecaj i bogatstva. U plamenu ratova diljem svijeta, kao sastavnih dijelova jednog  razlomljenog, asimetričnog globalnog sukoba za životne resurse, ruši se stari međunarodni poredak, a novi se na razdjelnici sukoba vodećih svjetskih sila tek stvaraju. Europska unija, odnosno njezine najmoćnije države, prije svih Njemačka i Francuska, ne želi propustiti priliku sudjelovanja u novoj podjeli svijeta i stvaranja novog svjetskog poretka nakon propasti ili barem opadanja moći unipolarnog geoekonomskog režima kakav je postojao od pada Berlinskog zida. Europska i američka politika sve češće iznosi tezu da se raspada mulitpolarni svijet i da se klizi u bipolarnu podjelu između SAD-a i Kine. To po svim indikatorima jednostavno ne odgovara istini. Ako se nešto raspada onda je to unipolarni geopolitički režim apsolutne premoći SAD i europskih saveznika na svjetskoj razini, jačaju nove svjetske sile i svjetski poredak utjecaja i moći postaje multipolatan, sa svim opasnostima i izazovima koja to sa sobom nose.

Svi međunarodni akteri, koji misle da za to imaju snage i mogućnosti, pokušavaju postati globalni igrači i imati utjecaj na stvaranje novog svjetskog geopolitičkog poretka.

Ti pokušaji u velikoj mjeri iskazuju volju stvaranju novih ili obnovi starih carstava. Svatko, pritom, ima svoja tumačenja potrebe stvaranja imperijalnih struktura koje uzdiže na razinu neporecive istine i dogme. Vode se beskrajne geopolitičke rasprave oko suštinski jednostavnog fenomena, koji nema nikakve veze s uzvišenim ideologijama i civilizacijskim vrijednostima. Riječ je o jednostavnoj utrci za stvaranje carstava. Moćne svjetske sile koje u tome sudjeluju, uključujući i u sve većoj mjeri i EU, pri tome posredno ili neposredno prisiljavaju male narode da im se pridružuju i da odabiru klanove u kojima će djelovati.

Europska unija, kao oličenje moći Njemačke i Francuske, raison d’être uzdizanja na globalnu razinu nalaze u mogućnosti upadanja u nekakav procjep bipolarnog svijeta koji može nastati u sukobu SAD-a i Kine. U rujnu ove godine glavni tajnik Ujedinjenih naroda, Antonio Guterres također je iskazao bojazan da bi moglo doći do „velike frakture“ odnosno velikog geopolitičkog procjepa ili loma koji bi mogao podjeliti međunarodni poredak „na dva odvojena i konkurentna svijeta u kojem jednim dominiraju SAD a drugim Kina.“. Bivša ministrica vanjskih poslova Španjolske Ana Palacio, u svome članku pod naslovom „Europa na crti geopolitičkog rasjeda“ od 12. studenog ove godine, nenametljivo širi strah od propasti Europe u takvom bipolarnom poretku. Ona kazuje: “Kina je počela graditi paralelni međunarodni poredak podređen njezinim ineteresima. Ako Europska unija, surađujući s Kinom pomogne u njegovoj izgradnji i time se postavi na liniju loma između Kine i SAD-a, riskira srušiti ključne stupove vlastite konstrukcije i na kraju se urušiti.“ No dalje navodi da “ riješenje nije ni da Europa jednostavno zauzme američku stranu i okrene leđa Kini, što bi također bilo u suportnosti s europskim vrijednostima i njenim interesima“. Palacio sugerira da je jedini pravi izlaz iz opasne situacije upada u tobožnji procjep bipolarne podjele svijeta aktivno uključivanje  Europske unije u zbivanja na globalnoj razini, drugim riječima – prerastanje Europske unije u globalnog igrača koji može parirati i Kini i SAD-u.

Dakako, geopolitčki konstrukt bipolarnog svijeta na poprištu sukoba Kine i SAD-a jednostavno nije moguć jer u svakom slučaju Europska unija, kao dio zapadne civilizacije, uvijek ostaje na strani SAD-a, o kakvim god se ekonomskim i financijskim interesima radilo. Pripadnost zapadnoj civilizaciji je dominantan čimbenik u tako zamišljenoj mogućnosti podjele svijeta. U pitanju, dakle, nije nikakva opasnost od upadanja u škipac između SAD-a i Kine nego stvaranje razloga i opravdanja za oživotvorenje doktrine akrivne projekcije geoekonomskih i geopolitičkih interesa vodećih država Europske unije, Njemačke i Francuske na globalnoj razini. Čak, štoviše, jačanje utjecaja Europske unije na svjetskoj razini i u dugoročnom je geostrateškom interesu SAD-a. Uzdizanje EU na globalnu razinu direktno bi  ojačalo cijelu transatlansku integraciju i njezin utjecaj u međunarodnim odnosima, a time posredno ojačalo utjecaj SAD-a.

Tako ojačani  geostreteški američki transatlantski most savezništva  prema zapadnoj i srednjoj Europi i omogućio bi do danas neviđenu akumulaciju vojne, gospodarske i političke moći na neprekinutom prostoru od Kalifornije preko Atlantika do Ukrajine na istoku. Centralizirana europska državna struktura osigurala bi potpunu stabilnost  američkih geostrateških interesa na europskom tlu, koji  bi i takvoj europskoj integraciji bili kompatibilni geopolitičkim ciljevima nove „globalne Europske unije“. Zajednička usklađena projekcija vojne i gospodarske moći prema Bliskom istoku, Africi i Srednjoj Aziji dovele bi ih u poziciju gospodara tih prostora.

Sve ostalo, o čemu priča vodeća europska politika ukljućujući i tezu o napuštanju europskih saveznika od strane američke politike, najobičnije je brefiranje koje treba poslužiti opravdanju ulaganja u novu globalnu Europsku uniju i ublažavanju reakcija na planirani dodatni raspored američkih vojnih efektiva na europskim prostorima. Nikakvo vojno ili političko povlačenje SAD-a s europskog prostora nije na dnevnom redu i ovim trenucima bilo bi u suprotnosti s geopolitičkom logikom, a na kraju krajeva i sa zdravim razumom, jer tko si, uopće, u današnjem svijetu može dozvoliti luksuz povlačenja sa dosegnutih geopolitičkih pozicija. Riječ je o milijardama eura koje se za oživotvorenje doktrine globalne EU moraju uložiti u političke, diplomatske i prije svega vojne efektive Europske unije. Za dostizanje globalne razine moći nisu dovoljni instrumenti tzv. meke moći nego je potrebno razviti i sposobnost „tvrdih“, vojnih odgovora na sigurnosne izazove.

Tako Wolfgang Ischinger, utjecajni diplomat i predsjednik Munchenske konferencije o sigurnosti, još u siječnju 2017. godine upozorava da temeljni cilj europske i njemačke politike treba biti “održanje EU i spriječavanje daljnje dezintegracije Europe“ čemu će pridonjeti promicanje zajedničke obrambene politike. Prema njemu obrambena integracija odvratit će članice EU od međusobnih sukoba i ojačati njihovu koheziju untar Europske unije. Ischinger otvoreno poziva: ”Njemačka mora izinstirati da EU postane globalni igrač u nesigurnom svijetu.” Ili, drugim riječima, potrebno je ojačati vojne sposobnosti vodećih država EU i cijele europske integracije kako bi se omogučio koncept prerastanja EU u globalnog igrača.

U pozadini priče o upadanju u opasni geopolitički prosjek između SAD-a i Kine, koja se uzima kao temeljni razlog promicanja Europske unije na razinu trećeg globalnog igrača, ravnopravnog SAD-a i Kini, je strah europske gospodarske, financijske i političke elite da će ostati u sjeni SAD-a u velikoj utrci za preraspodjelu svjetskih bogatstava na račun slabijih naroda i država, koja polako ulazi u puni zamah a izvana se može uočiti po početnim koracima stvaranja novih – 21.stoljeću prilagođenih imperijalnih struktura vodećih svjetskih sila i njihovoj sve većoj konkurenciji na globalnoj razini.

Druga ključna odrednica doktrine buduće globalne EU tzv. zelena revolucija stvaranja EU potpuno oslobođene od fosilnih goriva, ili kako se to definira zeleno neutralne EU, kako bi se na svjetskoj razini zaustavile klimatske promjene. U pozadini ove dionice nove EU je zapravo jednostavna politička kalkulacija razbijanja naraslih snaga nacionalnih suverenosti u državama članica EU koje europska elita zbirno naziva tzv. populističkim snagama. Naime, tzv. populisti glasaju na izborima, oduzimaju konzervativcima i pučanima, a zeleni oduzimaju glasove populistima. Uspon zelenih, masivno podržan kroz vodeće korporativne medije, gradi se kao brana tzv. populizmu i direktno je usmjeren na rušenje političkih snaga nacionalnih suverenosti država članica Europske unije, mahom desnih političkih stranaka koje europska olidarhija uporno naziva ekstremnom desnicom.

Proklamacija početka izgradnje globalne Europske unije ima dvojaku svrhu, na unutarnjem planu treba ojačati koheziju država članica unije i eliminirati utjecaj tzv. populista, odnosno snaga nacionalnih suverenosti koje pokušavaju u okrilju nacionalnih država zadržati temeljne elemente suverenosti i državnosti, nasuprot očitim tendencijama jačanja nadnacionalnih struktura Europske unije. Na vanjskom planu proklamacija treba pripremiti teren za masivna financijska ulaganja u realizaciju doktrine globalne Europske unije u cilju ostvarenja ključnih geopolitičkih i geoekonomskih interesa vodećih europskih sila.

Komentari

komentar

loading...

You may also like