Dana 14. travnja 4. korpus i Operativna grupa Igman 1. korpusa ABIH napali su HVO u Konjicu, uništili HVO brigadu Herceg-Stjepan, etnički očistili tamošnje hrvatsko stanovništvo i počinili ratni zločin u Trusini 16. travnja. Tada se rasplamsao hrvatsko-muslimanski rat diljem BIH
Pomoć Hrvatske Armiji BIH
Hrvatska država je krenula slati vojnu pomoć muslimanskim trupama već 1991. kada je u Hrvatskoj organizirana obuka pričuvnog sastava milicije BIH. Kada su u travnju JNA i bosansko-hercegovački Srbi započeli oružani ustanak protiv BIH, Hrvatska je neprekidno slala pomoć Armiji BIH sve do travnja 1993. kada je postalo jasno kako Armija BIH ima za cilj ratovati protiv HVO-a. Vlada RH je 21. travnja 1992. donijela odluku o vraćanju vojnih obveznika u BIH, a to je sljedećeg dana potvrdio Glavni stožer HV-a u okružnici u kojoj je rečeno: „Agresor na susjednu i našu državu je isti. Ta činjenica nas istodobno obavezuje na pružanje pomoći i konsolidaciju obrambenog sustava RBIH na način da dajemo informacije o broju i mjestima privremenog boravka radnih i vojnih obveznika na našem teritoriju i da ih organizirano vraćamo u susjednu državu.“ Zbog vraćanja vojnih obveznika prosvjedovala je Antiratna kampanja Hrvatske.
Vrlo važnu ulogu u naoružavanju Armije BIH imao je general HV-a Mate Šarlija Daidža (Nijaz Batlak). Na njegovu inicijativu u studenom 1991. u RH organizirana je obuka 106 vođa borbenih skupina Zelenih beretki. Šarlija je opskrbljivao velikim količinama oružja trupe Patriotske lige u Sarajevu, Mostaru i istočnoj Bosni, a potkraj godine susreo se i s Izetbegovićem gdje su dogovarani daljnji planovi. U listopadu 1992. angažiran je na organizaciji prijevoza oružja i opreme u logističke centre ABIH. Na prijedlog glavnog inspektora HV-a, Martina Špegelja, 7. travnja 1992. odobreno je slanje vojnika s područja Operativne zone Rijeka u BIH. Na njegov zahtjev je dva dana kasnije zamjenik načelnika Glavnog stožera HV-a, Petar Stipetić, dao suglasnost da nekoliko stotina vojnika, Hrvata i Muslimana pod vodstvom Mustafe Porobića, iz OZ Rijeke ode u BIH kao dragovoljci. Dragovoljci iz HV-a su zadržali sva prva vojnika HV-a uz obvezu skidanja obilježja HV-a. Ta praksa nastavljena je i dalje.
Hrvatska je od početka rata dopustila da se na njezinu teritoriju osnivaju logistički centri za potrebe Armije BiH, te da su formiraju i uvježbavaju njene postrojbe. Početkom lipnja 1992. na Zagrebačkom velesajmu uspostavljen je 1. krajiški bataljun TO BIH, koji je kasnije poslan u Jajce i Travnik. U Klani (kraj Rijeke) je 21. lipnja formirana 7. krajiška brigada TO BIH. Prije odlaska u srednju Bosnu ondje je prošla obuku. Ona je krajem 1992. transformirana u 17. krajišku brdsku brigadu, najvažniju postrojbu 3. korpusa Armije BIH koja će intenzivno ratovati s HVO-om. Iz OZ Srednja Bosna HVO-a u srpnju su poslali zahtjev da Glavni stožer HV-a preispita slanje postrojbi Armije BIH iz Zagreba i Rijeke budući da dolaze u gradove (Kiseljak, Travnik) i ne žele ići na ratište nego „prave probleme u gradu“.
Dana 6. kolovoza 1992. član predsjedništva BIH, Fikret Abdić, tražio je od hrvatske vlade da se u Rijeci osnuje Glavni štab za podršku BIH te regionalne štabove u drugim hrvatskim gradovima. Štabovi su već postojali, ali su bili loše koordinirani. Vlada RH je udovoljila tom zahtjevu. U Splitu je 6. travnja 1992. osnovan Krizni štab SDA za pomoć BIH, a djelovao je i početkom 1993. U Zagrebu je bio logistički centar Armije BIH, a osnovana je i logistička baza Handžar divizije. Opkoljenom Bihaću od lipnja 1992. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je omogućavalo održavanje kontakata s ostatkom svijeta. Letovi su bili redoviti do kraja prosinca 1992. Za Bihać su preko okupiranog hrvatskog teritorija pod kontrolom pobunjenih Srba (RSK) slani vojnici u skupinama od nekoliko stotina i nekoliko desetaka, pri čemu su trpjeli velike gubitke. Hrvatska je pomagala Armiji BIH s razvojem sofisticiranih vojnih komunikacijskih sustava, slala sanitetski materijal, hranu, gorivo, električnu energiju. Bez logističke potpore iz Hrvatske Armija BIH i HVO bili bi brzo poraženi 1992. i srpske snage bi zauzele veliku većinu BIH.
Doprinos HVO-a i HV-a obrani BIH 1992.
JNA je početkom 1992. zaposjela oko 70% teritorija BiH i prije nego što je BIH zatražila i dobila međunarodno priznanje. Općinski stožeri teritorijalne obrane Herceg-Bosne su spojeni 8. travnja 1992. u HVO. Osnivanje Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i angažman HV-a je bio presudan u zaustavljanju srpske ofenzive na četiri ključna smjera u BIH: jugoistočna Hercegovina, jugozapadna BIH, Bosanska Posavina te dolina Vrbasa i Lašve. JNA i srpski pobunjenici su 3. travnja 1992. napali Mostar, zauzeli Stolac 10. travnja i pokušali izbiti na lijevu obalu Neretve. Jedinice HV-a zaustavile su ih na prijevoju Stolovi od 11. do 16. travnja. Krajem travnja je stabilizirana obrana Neuma, a 24. travnja je zauzeta vojarna Čapljina.
Krizni stožer općine Mostar s većinom Muslimana donio je 29. travnja odluku prema kojoj HVO preuzima obranu Mostara. HVO je potisnuo JNA s područja Mostara od 11. do 12. lipnja i prešao Neretvu te u intenzivnim borbama do 25. lipnja oslobodio istočni dio grada, zračnu luku te izbio na Podveležje. 13. lipnja je oslobođen Stolac. U snažnim borbama od 21. do 26. kolovoza HVO je odbio snažan srpski napad od Blagaja do Bijelog Polja. Borbe su trajale do početka studenog. Oslobađanje Mostara i izlazak na Podveležje jedan je od najistaknutijih podviga HVO-a. U jugozapadnoj BIH HVO je izgubio Kupres 7. travnja, ali je zaustavio prodor JNA na prostoru Šuice i Livna koji su obranjeni 10. i 13.travnja. U borbama su sudjelovali HV i HOS.
Srpski napadi na Bosansku Posavinu počeli su početkom ožujka 1992. Napad na Bosanski Brod HVO i HV zaustavili su 16. travnja. U borbama u svibnju hrvatske snage su iskoristile kaos u Istočnobosanskom korpusu Vojske Republike Srpske (VRS) te su zauzele Modriču i presjekle tzv. srpski koridor koji je povezivao Bosansku Krajinu i Semberiju. Za probijanje koridora angažiran je bivši Banjalučki korpus JNA (preimenovan u 1. krajiški korpus JNA) koji je prebačen iz zapadne Slavonije te specijalne snage pobunjenih Srba iz RSK. Srpska ofenziva je počela 24. lipnja. S obzirom na ogromnu nadmoć srpskih snaga, slabu organiziranost HVO-a i nemogućnost većeg angažmana Hrvatske vojske (vlada RBIH odbijala je potpisati vojni sporazum s vladom RH, a istodobno nije slala pomoć u B. Posavinu i RH je sankcijama prijetilo Vijeće sigurnosti UN-a zbog „miješanja“ u bosanski rat), srpske snage su ostvarile trijumf i 28. lipnja zauzele Modriču i osigurale koridor. Derventa je zauzeta 4., a Odžak 13. srpnja te je srpska vojska izbila na Savu. Ipak, Bosanski Brod Srbi su zauzeli tek 6. listopada iako je plan bio do kraja srpnja. HVO je zadržao Orašje i Bosanski Šamac. Iako je većinom pala, angažman HVO-a u Posavini je pomogao obraniti BIH na drugim bojištima.
U dolini Vrbasa HVO je odmah po izbijanju rata organizirao crtu obrane prema Kupresu i uključio lokalne Muslimane. Vodstvo HDZ-a je početkom travnja diplomatski spriječilo ulazak JNA u Bugojno za razliku od susjednog Donjeg Vakufa kojega je JNA zauzela bez borbe. HVO je organizirao i obranu Jajca iako su Muslimani bili većina. Zahvaljujući Hrvatima Jajce i Bugojno su obranjeni u ljeto 1992. U drugoj polovici rujna HVO je držao 85% crte na jajačkom bojištu prema VRS-u. Zbog tih napora Jajce nije palo sve do kraja listopada 1992. čijem padu je pridonijelo izbijanje sukoba dvaju saveznika. U području doline Lašve HVO je organizirao obranu Travnika, a Armija BIH Turbeta. Nakon pada Jajca došao je general HV-a, Slobodan Praljak, koji je najzaslužniji za učvršćivanje obrane Travnika. Predsjedništvo BiH u lipnju 1992. kao agresore, uz JNA, imenovalo Srbiju i Crnu Goru, ali ne i Hrvatsku, te je ministar vanjskih poslova BIH, Haris Silajdžić, u pismu Vijeću sigurnosti UN-a izjavio da se HVO bori za slobodu i nezavisnost BiH, kao dio obrambenih snaga BiH. Hrvatske postrojbe, zajedno s Armijom BIH, 1992. spriječile su da srpske snage zauzmu strateški iznimno važne točke u BiH i okupiraju još veći dio države. Hrvatski prostori u BIH su velikim dijelom obranjeni, dok su muslimanski prostori u mnogo većem postotku pali pod kontrolu srpskih snaga.
Mit o multi-kulti Armiji BIH
U Odluci o uspostavi postrojba Teritorijalne obrane (TO) BIH, buduće Armije BIH, u svibnju 1992. godine, kojom se u 44 različite postrojbe imenuje isto toliko zapovjednika – nema ni jednog Hrvata. Armija BiH je nastala kao muslimanska vojska iz Patriotske lige. Sefer Halilović u knjizi „Lukava strategija” piše: „Osnovni zadatak PL BIH zaštita je muslimanskog naroda.” Ukupna organizacija Patriotske lige bila je organizirana u tajnosti pod nadzorom SDA i Izetbegovića dva mjeseca prije osnivanja HVO-a. Zamjenici Halilovića, načelnika Štaba Vrhovne komande ABIH, bili su Hrvat Stjepan Šiber i Srbin Jovan Divjak, koji su služili kao vanjski dokaz navodne multietničnosti Armije BiH, što potvrđuje sam Izetbegović u razgovoru s Tuđmanom: „Ja Vam samo mogu reći da Divjak nema nikakvog utjecaja konkretno na vođenje operacija, onoliko koliko ima kod Vas jedan Srbin na vlasti, u nekom parlamentu, i tako, i toliko i Divjak ima tamo.”
To je potvrdio u svom pismu Izetbegoviću sam Divjak: „Za 13 mjeseci rata nikada nisam tretiran kao zamjenik, već kao ‘treći’. To potkrepljujem činjenicom da nikada nisam bio uključen u planiranje i organiziranje operacija, borbi i bojeva Armije RBIH.” Nešto kasnije slično pismo Divjak je poslao Haliloviću: „Pitam Vas, da li ste se osjećali pravim komandantom Armije RBiH kada su na referiranju u Zenici s Vama sjedili predstavnici samo jednog naroda, a zalažete se za multinacionalnu armiju?!”U Odluci o unapređenju u činove u Armiji BiH, koju također potpisuje Izetbegović, navodi se 227 časnika, od čega samo tri nemuslimana. Promaknuti su čak i časnici odreda El Mudžahid 3. korpusa.
Ekskluzivno: Zoran Meter: ZAMJENE TEZA O DRŽAVNOM TERORIZMU IZMEĐU BIH I RH
Stvarna multietničnost postrojbi HVO-a
Idealu multietničke vojske u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije najbliži je bio upravo HVO. HVO je velik dio rata bio doslovno multietničan i moglo bi se bez ustručavanja neke dijelove HVO-a nazvati hrvatsko-muslimanskom vojskom. Tijekom 1992. HVO je u svom borbenom sastavu imao čak 30% Muslimana. Etničku raznolikosti postrojbi HVO-a potvrdio je i zapovjednik sigurnosne službe ABIH Fikret Muslimović u članku objavljenom 7. veljače 1993.: „U Armiji RBIH još uvijek se na važnijim funkcijama u štabovima nalaze Hrvati, ali ih nema kao vojnika u jedinicama. Međutim, kada je u pitanju HVO, stanje je obrnuto jer u nekim postrojbama ima čak i do 70% Muslimana.” Sredinom 1993. tijekom najžešćih hrvatsko-muslimanskih borbi Ured predsjednika HZ HB priopćio je kako je „HVO muslimanski kao i hrvatski“. U izvješću Operativne zone Jugoistočna Hercegovina od 9. lipnja 1993. ističe se kako se na području te OZ nalazi 2.500 muslimanskih vojnika. 25% Muslimana je bilo u ramskoj i livanjskoj brigadi (Muslimani su imali vlastitu bojnu) i10% u tomislavgradskoj.
U osam posavskih HVO brigada postotak Muslimana je varirao od 10 do 60%. Postrojbe Armije BIH nisu postojale u B. Posavini nego su Muslimani bili u HVO-u s time da su osim hrvatskih nosili i muslimanska obilježja. Čak u Kažnjeničkoj bojni od njenih 280 vojnika bilo je 116 Muslimana. U veljači 1993. u 1. brigadi HVO-a Čapljina Muslimani su činili više od 50% vojnika na prvoj crti prema VRS, u dodiru s Hrvatskom vojskom koja je držala crtu prema Dubrovniku. U HVO-u Stolac Muslimani su činili čak 60-70% pripadnika. Uspostavljene su dvije bojne s etničkom strukturom 50:50. HVO Tuzla i Bihać također su posjedovali multietničku strukturu. Multietničnost HVO-a uvelike je smanjena nakon 30. lipnja 1993. kada je prilikom napada na vojarnu Sjeverni logor dio muslimanskih pripadnika HVO-a u Mostaru počinio izdaju i preko noći na spavanju pobio svoje hrvatske suborce.
Izetbegović odbija vojni sporazum BiH i RH i osnivanje zajedničkog stožera Armije BiH i HVO-a 1992. i 1993.
Predsjednik RH Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva RBIH Alija Izetbegović „polazeći od zajedničkih interesa njihovih zemalja u zaštiti njihove nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti”, u Zagrebu su 21. srpnja 1992. potpisali „Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske“. Razgovori su trajali devet sati prije nego što je dogovoren sporazum. Prema sporazumu, dva predsjednika su se usuglasila kako će buduće političko uređenje biti na polazištima jednakopravnosti tri konstitutivna naroda u konstitutivnim jedinicama koje će se formirati na povijesnim, kulturnim, prometnim, gospodarskim i drugim osnovama. HVO je priznat kao dio Oružanih snaga BIH, ali Izetbegović je odbio potpisati vojni sporazum RH i RBIH s izlikom kako još nije vrijeme kako se ne bi iritiralo srpsku stranu. Sporazum s RH je bosanski predsjednik potpisao iz taktičkih razloga kako bi se legalizirala i omogućila daljnja logistička potpora Hrvatske BIH i osigurao smještaj izbjeglica u RH.
Tijekom cijele 1992. i u prvoj polovici 1993. Hrvati su bili za stvaranje zajedničkog stožera Armije BIH i HVO-a kako bi se vojnim operacijama učinkovitije rukovodilo jer je teško kada dvije vojske djeluju na istom prostoru. Muslimani su bili protiv. Zajednički stožer je tehnički dogovoren u Sporazumu o prijateljstvu Hrvatske i BIH iz 21. srpnja 1992., ali Izetbegović je izbjegao njegovo formiranje u praksi. Jedva je prihvatio HVO kao vojnu strukturu i nije želio dijeliti s Hrvatima vlast na Oružanim snagama BIH jer one tada ne bi bile njegovo oruđe.
U Sarajevu se 7. listopada 1992. trebao održati sastanak delegacija Armije BIH i HVO-a sa zapovjednicima UNPROFOR-a generalima Abdelom Razekom i Philippeom Morillonom. Halilović je Šiberu rekao da neće doći na taj sastanak: „Neću da razgovaram s ustašama. Svi su oni ustaše osim tebe… Slaži Stjepane, šta znaš slaži, reci da sam bolestan i da imam temperaturu i izvuci me.“ Dana 1. studenog nakon prvih sukoba Hrvata i Muslimana, Tuđman i Izetbegović su dali izjavu da će se krenuti s „hitnim formiranjem zajedničkog zapovjedništva“. No, to se nije realiziralo.
U zajedničkoj izjavi od 25. travnja 1993. generali Sefer Halilović i Milovoj Petković izjavili su: „Potpisnici ove zajedničke izjave pozivaju sve zapovjednike i postrojbe Armije BiH i HVO-a na bezuvjetno poštivanje svih do sada postignutih sporazuma između predstavnika hrvatskog i muslimanskog naroda u Republici BIH. Napose pozivaju vojne postrojbe Armije BiH i HVO-a da bez odgađanja započnu izvršavanje sporazuma o tome da su Armija BiH i HVO jednako legalne postrojbe i o ustanovljavanju zajedničkog zapovjedništva tih snaga sastavljenog od predstavnika oba stožera.” U dodatku na izjavu potpisan je dokument u kojem je istaknuto da će „Armija BiH i HVO zadržati svoje zasebne identitete i ustrojstva zapovjedništva… Oni će formirati zajedničku komandu, koja će biti odgovorna za kontrolu operacija vojnih oblasti… Svaki vojni okrug imat će operacijsku kontrolu nad svim postrojbama Armije BiH i HVO-a na svojim područjima.“ Međutim, u praksi, zahvaljujući opstrukcijama muslimanske strane, nije zaživio sve do Washingtonskog sporazuma (ožujak 1994.), a u stvarnosti do Splitske deklaracije u srpnju 1995. Očito je da Hrvatska nije imala namjeru započinjanja rata s Muslimanima i komadanja BIH, jer da jest, ne bi inzistirala na vojnom sporazumu sa stranom koju nastoji napasti.
Neodrživi argument o hrvatskoj krivnji za rat Hrvata i Muslimana
Mnogi autori početak hrvatsko-bošnjačkog rata tumače tezom da su Hrvati bili ushićeni Vance-Owenovim planom i da su ga krenuli nasilno provoditi u siječnju 1993. tzv. „ultimatumom“ o podčinjavanju Armije BIH HVO-u u hrvatskim provincijama 3, 8 i 10 nakon čega je uslijedio napad HVO-a na Gornji Vakuf-Uskoplje i etničko čišćenje Muslimana u Hercegovini i srednjoj Bosni.
To je netočna tvrdnja koja ispušta iz vida neke činjenice. Dokumentacija UN-a otkriva kako su se „Vlada BIH i hrvatska delegacija usuglasile da pokušaju predati zajednički prijedlog kada je riječ o granicama provincija. Potvrđuje to i odluka A. Izetbegovića, da temeljem dogovora s Matom Bobanom imenuje trojicu predstavnika (Kasim Trnka, Ćamil Salahović, Musadik Borogavac), da zajedno s trojicom koje je imenovao Boban (Zoran Buntić, Ante Markotić, Anto Valenta) budu članovi ‘stručne komisije za usuglašavanje zajedničkog prijedloga administrativno-političkog prostornog uređenja države BIH’…. Komisiji je dano svega nekoliko dana da finalizira, odnosno potvrdi već postignute dogovore: svoj usuglašeni prijedlog Komisija je dužna napraviti najkasnije do 26. prosinca 1992.“ To je potvrdio i David Owen u svojoj knjizi: „U svim komentarima Vance-Owenovog mirovnog plana uglavnom se zaboravlja da su granice, posebno mostarske i travničke, kao i posavske, zeničke i tuzlanske pokrajine unaprijed usuglašene između Muslimana i Hrvata na tom sastanku (17. prosinca 1992. u Zagrebu, op. a.)“.
Sukladno Vance-Owenovom planu, zapovijedi o podčinjavanju postrojbi Armije BIH u hrvatskim provincijama 3, 8 i 10 zapovjedništvu Glavnog stožera HVO te postrojbi HVO-a Armiji BIH u muslimanskim provincijama 1, 5 i 9 potpisali su 15. siječnja 1993. predsjednik HVO HZ HB Jadranko Prlić, predsjednik Odjela obrane HZ HB Bruno Stojić, načelnik Glavnog stožera HVO-a, Milivoj Petković te 16. siječnja ministar obrane RBIH Božo Rajić.
Izetbegović je 19. siječnja poništio zapovijed Rajića, a sam Rajić ju je suspendirao dva dana kasnije „do okončanja mirovnih pregovora u Ženevi“. Usprkos tome što zapovijed dužnosnika HVO-a nikada nije provedena, a tehnički je bila na snazi do 19. odnosno 21. siječnja, to će neki autori poput Haškog suda tumačiti ultimatumom HVO-a i hrvatskom krivnjom za rat. U biti, radi se o potezu koji je posljedica ženevskih sporazuma. Doduše, istina je kako je zapovijed bila preuranjena i da su Hrvati euforično prihvati Vance-Owenom plan zbog veličine hrvatskih provincija (26% BIH). Međutim, lord Owen je dobro primijetio „iako Hrvati pretpostavljaju da će biti većina u provinciji Travnik, u stvari po našem sudu neće proći mnogo vremena prije nego što tu bude muslimanska većina.“
Unitaristička politika Izetbegovića – uzrok rata Muslimana i Hrvata
Tvrdnja o hrvatskoj krivnji je neodrživa i iz vojnih razloga. Hrvatsko vijeće obrane je početkom 1993. imalo samo 36.000 vojnika (od čega 6.000 Muslimana) koji su branili prostore na kojima su Hrvati stoljećima živjeli. U istom trenutku, na početku 1993. muslimanska Armija BIH je brojala više od 261.000 vojnika, odnosno bila je čak sedam puta brojnija od HVO-a. Svi poznavatelji vojne povijesti, čak i oni površni, znaju kako u takvom odnosu snaga, slabija strana u pravilu nikada ne počinje rat. HVO je imao jedino sposobnosti obrane što mu govori i samo ime. Nadalje, žestoke borbe između HVO-a i Armije BIH u Gornjem Vakufu-Uskoplju izbile su 4 dana prije „ultimatuma“ – 11. siječnja. Uzrok tog sukoba leži u činjenici da je u prosincu 1992. Zapovjedništvo 3. korpusa ABIH poslalo glavninu 305. brdske brigade na područje Bugojna i Gornjeg Vakufa. S obzirom na to da VRS s područja Kupresa nije ugrožavala to područje i da su trupe ABIH bile na tom prostoru ionako bile jače od hrvatskih snaga, slanje 305. brigade u dolini Vrbasa je de facto objava rata Hrvatima. Ta brigada je željela ugroziti prometnicu Prozor-Gornji-Vakuf-Novi Travnik i ovladati planinskim prijevojem Makljenom – najvažnijom točkom u Herceg-Bosni. Tako bi Armija BIH razdvojila hercegovački i srednjobosanski HVO i stvorila pretpostavke za napad na hrvatska područja u srednjoj Bosni i njihovu eliminaciju.
HVO je diplomatski pokušao da Armija BIH ukloni 305. brigadu, ali Muslimani nisu na to pristali, HVO je doveo pojačanja i izbio je sukob 11. siječnja. Sukob je okončan 25. siječnja kada je HVO bio na korak do potpune pobjede u Gornjem Vakufu. Ipak, na nalog Zagreba (Gojka Šuška) borbe su ustupile mjesto pregovorima što se pokazalo fatalnom pogreškom za hrvatsku stranu koja kasnije neće uspjeti u cijelosti ovladati tim strateškim važnim područjem.
Tih dana, 27. siječnja 1993., Halilović se u intervjuu španjolskim novinama „El Pais“ odlučno izjasnio za BIH kao unitarnu i suverenu državu koju će, ako ne pregovorima, „realizirati na bojnom polju“, zaprijetivši pritom Europi i terorističkim akcijama („mnogi europski gradovi gorjet će u plamenu“). Nekoliko dana ranije, postrojbe ABiH napale su HVO u središnjoj Bosni, i u selima Lašva, Dusina i Gusti Grab počinile ratni zločin nad više zarobljenih pripadnika HVO-a i civila.
Izetbegović je, deklarativno, pod pritiskom međunarodne zajednice prihvatio Vance-Owenov plan, ali ga je u stvarnosti sabotirao jer nije htio pristati na federalno uređenje BIH. Držao se izjave: „građanska država ili građanski rat“. To je uzrok izbijanja borbi Muslimana i Hrvata. Slično tako, u vrijeme okončanja sukoba u Konjicu, potpisan je u Ženevi Vance-Owenov mirovni plan 25. ožujka 1993. Na sjednici HZ HB u Čitluku 3. travnja zaključeno je da se Armija BIH povuče ili stavi pod zapovjedništvo HVO-a u provincijama 3, 8 i 10, a HVO pod zapovjedništvo Armije BIH u provincijama 1, 5 i 9 i da se formira zajedničko zapovjedništvo. Donesen je zaključak kako će „nadležna vojna i druga tijela HVO HZ HB provesti taj stavak Temeljnog dokumenta Mirovnog plana na području provincija 3, 8 i 10. Istodobno će HVO HZ HB poštovati nadležnosti tijela vlasti u provincijama s dominacijom druga dva naroda.“
Argumentima protiv manipulacija: Politika Republike Hrvatske prema BIH 1992.-95. (1)
Iako je Reuters prenio kako je HVO dao „ultimatum“ vladi u Sarajevu, nema dokaza da je ta odluka uopće prenesena Izetbegoviću niti da je HVO pokušao silom provesti Vance-Owenov plan. Upravo suprotno, 14. travnja 4. korpus i Operativna grupa Igman 1. korpusa ABIH napali su HVO u Konjicu, uništili HVO brigadu Herceg-Stjepan, etnički očistili tamošnje hrvatsko stanovništvo i počinili ratni zločin u Trusini 16. travnja. Tada se rasplamsao hrvatsko-muslimanski rat diljem BIH.
Nastavlja se.-
