U sjedištu američke 5. flote: BAHREINSKE VLASTI UGNJETAVAJU ŠIJTSKU VEĆINU

U svom redovitom izvješću o stanju na Bliskom istoku za protekli tjedan, Geopolitika.news je, između ostalog, izvjestila o sudskom ukidanju glavne oporbene snage u Bahreinu – šijtskog pokreta „Al-Wafaq al-Vataniy“ („Nacionalna suglasnost“) i osudi na devetogodišnju zatvorsku kaznu njezinog čelnika šeika A. Salmana.

PROMJENE VOJNO-POLITIČKIH ELEMENATA NA BLISKOM ISTOKU I SJEVERNOJ AFRICI OD 13.-19. LIPNJA 2016. G.

Kako se radi o monarhiji čiju vladajuću elitu čini Saudijskoj Arabiji podložna kraljevska oligarhija iz sunitske manjine, a većinsko stanovništvo je šijtskog smjera islama i kao takvo pod znatnim utjecajem Irana, ovakva odluka najvišeg sudbenog tijela zemlje (koja sigurno nije donešena mimo volje službenih vlasti) može imati velike političke i sigurnosne implikacije. Poglavito, ukoliko percipiramo činjenicu, da je upravo u Bahreinu smještena baza američke 5. flote primarno usmjerene prema suzbijanju iranske dominacije u Perzijskom zaljevu i regiji u cjelini.

SAD je izrazio duboku zabrinutost i odlukom bahreinskih vlasti o oduzimanju državljanstva tamošnjem šijtskom vjerskom vođi i jednom od čelnika spomenutog političkog pokreta ajatolahu Issi Ahmedu Qasemu (info: glasnogovornik State Departmenta John Kirby). Washington je ozbiljno zabrinut ukidanjem oporbene stranke i činjenicom da Bahrein čini presedan, primjenjujući „praksu svojevoljnog donošenja odluke o oduzimanju državljanstva svojim građanima“. Američki službenik dalje kaže, kako se američka zabrinutost pojačava priopćenjima o tome, da Issa Ahmed Qasem nije bio u prilici odgovoriti na optužbe koje su mu se stavljale na teret „prije donošenja presude“. Na taj način tamošnje vlasti „udaljuju stanovnike Bahreina s puta koji mora dovesti do reformi i suglasja“, kaže se u State Departmentu.

Međutim, treba primjetiti kako su se posljednjih godina Amerikanci držali vrlo suzdržano kada je u pitanju vladino nasilno gušenje šijtskog pokreta u toj zemlji, započetog na valu „arapskog proljeća“ 2011. godine. Podsjećamo kako su bahreinske vlasti u više navrata primjenjivale grubu policijsku silu prema prosvjednicima koji su zahtijevali demokratizaciju društva u puno manje radikalnom obliku u odnosu na oporbenjake u, primjerice, Siriji ili Egiptu. Transformacija američke pozicije započela je tek kasnije, pri čemu se ni Washington ni Bruxelless nisu odrekli niza unosnih ugovora o vojnoj suradnji, koji se uglavnom odnose na isporuku sredstava nužnih za gušenje masovnih protuvladinih prosvjeda i nereda. Europske tvrtke produžuju takve ugovore koristeći kao posrednike uglavnom saudijske kompanije. Međutim, američki stav danas se temelji na nužnosti postizanja kompromisa između vlade i šijtske većine, što predstavlja još jedan povod koji utječe na pogoršavanje američko-saudijskih odnosa nakon postizanja američko-iranskog dogovora o njegovom nuklearnom programu i donošenja zakona od strane Kongresa kojim se omogućuje pokretanje istrage protiv saudijskih dužnosnika glede terorističkih napada na SAD 2001. godine.

I Rijad i Manama ne vode politiku sklonu bilo kakvom kompromisu prema šijtskom stanovništvu svojih zemalja jer smatraju kako su oni pod snažnim utjecajem Irana. Naravno da takva politika nije primjerena današnjim svjetskim demokratskim dosezima i da ju je kao takvu sve teže braniti pred međunarodnom zajednicom, čija javnost, zahvaljujući u prvom redu medijima, sve više shvaća o čemu se na Bliskom istoku zapravo radi. Međutim, saudijska i bahreinska kraljevska elita ustrajavaju na politici „čvrste ruke“ u odnosu na šijte, a što uključuje i prinudnu emigraciju najopasnijih radikalnih vođa šijtskih zajednica.

Prijelomni trenutak u nastojanjima nagovora Maname i njezinog sponzora Rijada na promjenu smjera, bio je posjet američkog državnog tajnika Johna Kerryja 6. travnja ove godine, kada se susreo s ministrima vanjskih poslova država-članica Vijeća za suradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva. Tada se dogodio i vrlo skriven susret g. Kerryja s bahreinskim kraljem Salmanom al-Kalifom, koji je vrlo hladno reagirao na molbe američkog državnog tajnika za pokretanje procesa primirja sa šijtskom zajednicom. Kralj je tom prigodom izjavio, kako će o početku bilo kakvog inkorporiranja šijtskih predstavnika u strukture vlasti bit moguće govoriti jedino nakon što „Teheran zaustavi materjalno-tehničku i vojnu potporu šijtskim ustanicima“. Pritom kralju nisu pomogla promijeniti stav niti čvrsta uvjeravanja g. Kerryja o tome, da Washington ostaje glavni jamac sigurnosti kraljevstva od vanjskih ugroza (i hipotetske iranske agresije, koja je u osnovi samo pokriće za održavanje monopola na vlast, op. ZM.). Kralja Salmana al-Kalifa sigurnim ne čini niti činjenica o baziranju američke 5. flote i Središnjeg zapovjedništva u Bahreinu, jer smatra kako oni neće učiniti ništa ukoliko dođe do masovnih prosvjeda šijtskog stanovništva koji će ugroziti stabilnost režima.

Prijedlozi Johna Kerryja u Rijadu se ocjenjuju kao nastojanja za omogućavanje „puzajuće“ šijtske revolucije jer je potpuno jasno kako bi se njihovim prihvaćanjem šijtskim zastupnicima u bahreinskom parlamentu osigurala većina, kao i njihova značajna nazočnost u izvršnoj vlasti te zemlje. Treba podsjetiti i na neuspješna nastojanja Rijada i Maname za „umjetno“ postizanje vjerske ravnoteže u zemlji davanjem dvojnih državljanstava inozemnim građanima koji uglavnom rade u vojnim i policijskim strukturama Bahreina. Ta politika nije dovela do značajnijih promjena u vjerskoj strukturi zemlje.

Najnovija odluka bahreinskog suda i državne vlasti o obračunu s glavnim šijtskim oporbenim pokretom izvan svih demokratskih dosega (čak i onih unutar bliskoistočnog svijeta), potvrđuje nastavak politike odbacivanja američkih prijedloga te kontinuitet gušenja političkih i ljudskih prava šijtskih građana. Dugogodišnja zatvorska kazna vodećem bahrainskom vjerskom šijtskom čelniku i od prije pol godine odrubljivanje glave saudijskom šijtskom vjerskom vođi, potvrđuje tvrdi smjer (prije svega saudijske državne elite) u odnosu prema Iranu. Tlačenje šijtskog stanovništva i likvidacije ili dugogodišnje zatvorske kazne za njihove utjecajne vođe, nužno će pojačavati njihovu radikalizaciju, kako je to bilo i u vrijeme prije iranske islamske revolucije pod vodstvom ajatolaha Homeinija, krajem 70-ih godina prošlog stoljeća.

U takvo posloženim odnosima snaga i budućim politikama regionalnih sila, američki položaj nije lagan. S jedne strane Washington nastoji biti formalni predvodnik i primjer svjetske demokracije, a osim toga nastoji i normalizirati odnose s Teheranom – barem u onolikoj mjeri koja će sprječiti njegovo neprijateljstvo u odnosu na američke regionalne interese. S druge strane, to znači zaoštravanje odnosa Washingtona s Rijadom i Bahreinom kao, uz Dohu, svojim glavnim arapskim saveznicima, a što može negativno utjecati na njihovo raspoloženje u smislu pružanja gostoprimstva američkim vojnim snagama u tamošnjim vojnim bazama.

Zbog toga je teško očekivati kako će se Washington željeti izdići izvan okvira svoje prijašnje politike kada je u pitanju stanje unutar Bahreina, a koja bi predstavljala nešto više od „osjećaja zabrinutosti“. O tome možda najbolje svjedoči i činjenica prema kojoj je glavni savjetnik bahreinskog kralja i njegovog sina po pitanju unutarnje sigurnosti upravo američki državljanin D. Timony. On je potpredsjednik velike privatne tvrtke za sigurnosna pitanja „Andrews International“, a prije toga je bio čelna osoba policije Philadelphije i Miamia. Timony tijesno surađuje sa šefom bahreinske službe sigurnosti Tarekom al-Hasanom, a aktivno opskrbljuje i CIA-u informacijama koje se odnose na iranske aktivnosti u Iraku, Siriji i Libanonu, što je ipak neprocjenjivo. Dakle, Washington, u sadašnjim okolnostima, u Bahreinu ima vrlo komotnu situaciju koju bi bilo rizično ugrožavati nekakvim „floskulama“ o demokraciji, poglavito danas – kada je dobar dio svijeta spoznao koliko je ona, zapravo, rastezljiv pojam.

0 komentara

You may also like