Suparništvo s Kinom: PERSPEKTIVA GOSPODARSKIH ODNOSA IZMEĐU EU I IRANA

Visoka predstavnica Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i potpredsjednica Europske komisije Federica Mogherini, 16. travnja, u vrijeme svog službenog boravka u Teheranu, izjavila je kako će „Europa, koja je nekada bila prvi gospodarski partner Irana, uložiti sve napore kako bi iznova zauzela to mjesto“. Kako bismo sagledali perspektivu riječi gđe.Mogherini, Geopolitika.news je proanalizirala potencijale odnosa Irana i EU kroz najvažnije gospodarske sektore.
Europskoj uniji danas je glavni suparnik na iranskom tržištu Kina, koja je u sankcijskom razdoblju učvrstila položaj svojih tvrtki, vodeći svo vrijeme racionalnu i prijateljsku politiku s Iranom, shvaćajući geopolitičke i gospodarske potencijale te zemlje nužne za očuvanje dinamike razvoja golemog kineskog gospodarstva. Kina je u tom smislu iz Irana već (i u za Tokio zabrinjavajućoj mjeri) potisnula mnoge japanske tvrtke, poglavito iz energetskog sektora, o čemu smo pisali prije nekoliko dana (poveznica: https://geopolitika.news/analize/borbi-izmedu-kineskih-japanskih-eu-tvrtki-za-iranska-bogatstva-pobjeduje-kina/).
Naftni i plinski sektor:
EU u energetskom sektoru iskazuje interes, kako za uvoz iranske nafte, tako i za investicije u taj sektor iranskog gospodarstva. Kada je iranski predsjednik Hasan Rohani 26.-28. siječnja ove godine boravio u posjetu Italiji i Francuskoj, postignuta je suglasnost s francuskim energetskim divom Total o kupovini 200 tsuća barela iranske nafte dnevno. Ta francuska tvrtka osigurala je posebne odnose s Iranom jer je sadašnji iranski ministar za naftu (tu je dužnost obnašao i u vrijeme predsjednikovanja Mohammeda Hatamija prije vladavine Mahmuda Ahmadinedžada) Namdar Zangene, u teheranskim kuloarima poznat i kao lobist tvrtke Total. Sličan interes iskazuje i njemačka tvrtka Wintershall, kao i talijanski ENI. Međutim, na putu ekspanziji zapadno-europskih energetskih tvrtki na iransko tržište donedavno je stajalo iransko investicijsko zakonodavstvo koje je poznavalo samo načelo buy-back. Prema njemu, inozemna tvrtka koja je pomagala u ispitivanju bilo kojeg nalazišta nafte, za tu djelatnost dobivala bi novčanu ili kompenzaciju u obliku proizvedene nafte ili plina tijekom utvrđenog vremena, npr. 10 godina. Ugovori sklopljeni između iranske vlade i inozemne tvrtke nisu se smatrali međunarodnim, što je značilo nemogućnost osporavanja postupaka iranske strane pred međunarodnim sudom.
U studenom 2015. godine iranska vlada, uz aktivno sudjelovanje navedenog ministra za naftu, razradila je novi sustav inozemnog učešća pod nazivom Iran Petroleum Contract (IPC) koji se ne smatra suglasnošću o podjeli proizvedenih energenata, ali pretpostavlja prihvatljiviju normu dobiti za investitora i dugoročnije ugovore. Zakon o IPS trenutačno se nalazi pred čitanjem u iranskom parlamentu Medžlisu. Kritičari takvih novih ugovora govore, kako oni proturječe nizu članaka iranskog ustava, poglavito čl. 44 Ustava Islamske Republike Iran koji kaže, kako država mora raspolagati krupnom industrijom i nalazištima rudnih bogatstava. Članak 45 govori, kako se rudnicima i bušotinama mora upravljati u općem interesu i suglasno islamskom pravu. Pri današnjem odnosu snaga u Medžlisu, u kojem dominiraju pobornici liberalne gospodarske politike, gotovo sa sigurnošću se može smatrati kako će zakon o IPC biti usvojen.
Infrastrukturni projekti:
Iran žurno teži modernizaciji svojih zračnih i morskih luka, željeznica, vodovodne mreže. S tim u svezi iranska vlada pozdravlja sudjelovanje europskih tvrtki u infrastrukturnim projektima. U vrijeme spomenutog posjeta iranskog predsjednika Italiji, sklopljen je ugovor vrijedan 3,7 milijardi eura s tvrtkom Saipem o modernizaciji niza iranskih naftnih postrojenja, ugovor vrijedan 5,7 milijardi eura s talijanskom metalurškom tvrtkom Danielli, ugovor od 4 milijarde eura s talijanskom željezničkom tvrtkom Gavio o modernizaciji iranskih željeznica, ugovor od 4 milijarde eura s tvrtkom Condotte d´ Aqua koja se bavi infrastrukturnim projektima, kao i ugovor vrijedan 400 milijuna eura s tvrtkom Finmeccanica koja će se baviti opremanjem iranskih civilnih zrakoplova.
U Francuskoj je iranska delegacija iskazala namjeru za uvoz 118 zrakoplova Airbus kroz proizvodnju francusko-njemačko-španjolskog koncerna, za ukupan iznos od 25 milijardi eura. Francusko Nacionalno željezničko društvo (NSCF) i iranska državna tvrtka „Iranske željeznice“ potpisale su protokol o namjeri izgradnje novih kolodvora u Iranu i izgradnji brzih željezničkih pruga. Velike francuske građevinske tvrtke Bouygues i Vinci potpisale su protokol o sudjelovanju u modernizaciji triju iranskih zračnih luka.Nakon što je informacija o kupovini zrakoplova Airbus stigla do SAD-a, američka vlada je, neovisno o protuiranskim sankcijama opterećenih političkih odnosa s Iranom, dozvolila svojoj tvrtci Boing otpraviti vlastitu delegaciju u Teheran, a što se i dogodilo u travnju ove godine. Podsjećamo kako američke financijske institucije zabranjuju sve financijske poslove američkih tvrtki s Iranom osim onih povezanih s poljoprivredom i farmaceutikom. Na taj način Amerikanci su, shavtivši ozbiljnost stanja po svoj krupni biznis u odnosu na europski, djelovali po načelu „ako se ne smije, a želi se, onda može“.
Automobilska industrija:
Francuska tvrtka PSA Peugeot Citroen bila je prva europska tvrtka koja je izrazila svoju želju za ulazak na iransko tržište. 6. travnja predsjednik te tvrtke za Afriku i Bliski istok Jean-Christophe Quémard izvjestio je o namjeri zajedničke izgradnje tvornice automobila s najvećom iranskom automobilskom tvrtkom „Iran hodro“. Percipirajući iranske ograničavajuće carinske propise koji se odnose na uvoz stranih automobila, jedini način za proboj na tamošnje tržište bio je izgradnja tvornice automobila u Iranu. Francuzi i Iranci izgradit će i pogon za proizvodnju automobila „Peugeot-208“ i „Peugeot-301“ u roku od pet godina, a udjeli će se dijeliti po 50% od ukupne sume u iznosu od 452 milijuna eura. Istodobno „Iran hodro“ razmatra zajednički projekt s njemačkom tvrtkom „Daimler-Benz“ o proizvodnji automobila marke „Mercedes“ i autobusa iste marke. U vrijeme sankcija bio je vidljiv veliki pad proizvodnje automobila u Iranu. Tijekom 2009. godine bilo je proizvedeno 1,6 milijun automobila, a 2013. godine svega 600 tisuća. Do kraja ove godine planira se povećanje proizvodnje automobila do razine od jednog milijuna.
Drugi po veličini proizvođač automobila u Iranu, tvrtka „Saipa“, razmatra prodaju 49 posto svojih dionica tvrtci „Peugeot-Citroen“ i računa na dobivanje inozemnih investicija u iznosu od 500 milijuna eura. Ta je tvrtka već izgradila pogon u suradnji s južnokorejskom KIA-om i razmatra zajedničku proizvodnju s francuskim „Renaultom“. Njemački automobilski gigant „VW“ namjerava pokrenuti zajedničku proizvodnju s izvjesnim manjim iranskim automobilskim tvrtkama „Kerman hodro“ ili „Mammut Group“.
Bankarski sektor:
Na putu pune uspostave i razvoja gospodarskih odnosa između EU i Irana za sada stoji bankarski sektor. Neovisno o službenom ukidanju sankcija Teheranu 16. siječnja ove godine, koje se odnose i na suradnju s iranskim bankarsko-financijskim sektorom, velike europske banke se još uvjek suzdržavaju od potpune suradnje s Iranom. Iranci pokušavaju izići na europsko tržište posredstvom Velike Britanije. Upravo tome bio je posvećen i odlazak šefa administracije iranskog predsjednika Mohammada Nehavandiana u London, 10. i 11. ožujka ove godine. On je poznat kao uvjereni iranski globalist koji teži potpunoj integraciji iranskog gospodarstva u globalni sustav, i kao takav je iskoristio londonsku tribinu kako bi propagirao uspjehe vladavine Hasana Rohanija. Izjavio je, kako je iranski predsjednik ispunio svoja oba predizborna obećanja: potpisivanje ugovora o iranskom atomskom programu i poboljšanje stanja u gospodarstvu, pričemu je inflacija snižena s 35 na svega 13 posto. Zbog toga je Nehavandian pozvao britanske financijske krugove da postanu „pioniri“ u uspostavi odnosa s iranskim bankama. „Sve iranske banke već su polučile pristup SWIFT-u, mnoge su uspostavile korespodentske račune s europskim bankama, neke operiraju s LC (Letter of credit), ali potpuna suradnja svejedno još nije uspostavljena“, izjavio je iranski vladin službenik.
Napominjemo kako u Velikoj Britaniji djeluje snažan iranski lobij kojeg predvodi bivši ministar u vladi premijera Johna Mayora Norman Lemon. On je usko povezan s mnogim snažnim osobama iranske vlade i poslovnih krugova, poput metalurškog oligarha Vahida Allakhbanda i predsjednika Iransko-britanske gospodarske komore Ali Najida Saida Hamushija, predsjednika Foruma država izvoznica plina Mohammeda Sayeda Huseina Adelia i td. Upravo je taj posljednji u siječnju 2016. godine bio izabran od strane premijera Davida Camerona za trgovinskog predstavnika Ujedinjenog Kraljevstva u Iranu.
Na kraju možemo sumirati kako Europska unija ima velike perspektive u obnovi svojih gospodarskih odnosa s Iranom, uglavnom zahvaljujući predsankcijskim pozitivnim iskustvima u međusobnoj suradnji. Međutim, odnosi na globalnoj geopolitičkoj sceni od tada do danas dramatično su se promijenili i svijet se de facto polarizirao po liniji Istok-Zapad. EU se sve teže nosi s poremećenim imidžom donošenja suverenih odluka izvan utjecaja dominantnog prekoatlantskog partnera, a koji, s druge strane, još uvjek ima i još će dugo imati poremećene političke i ukupne odnose s Iranom. O tome i svjedoče problemi vezani uz oprez europskih banaka kada je u pitanju suradnja s iranskim financijskim institucijama, neovisno o razvidnim visokoprofitabilnim poslovnim ugovorima. Naravno da će se takvi problemi pokušati zaobilaziti različitim posredničkim kanalima, toliko svojstvenim u sferi financijskog poslovanja, ali je također jasno kako će sve to ostaviti traga na pokušaje uspostave međusobnog potpunog povjerenja.
U tom smislu je teško očekivati ispunjenje želja gospođe Mogherini s početka ovog teksta, a koje se odnose na ponovnu obnovu gospodarskih odnosa Irana i EU na razini da ova iznova postane iranski partner broj 1. Tu je poziciju već odavno vješto i suvereno preuzela Kina i vrlo su male mogućnosti da je netko s toga trona izgura u srednjoročnom razdoblju. A Europskoj uniji ostaje za razmisliti koje su njezine krajnje ambicije u novom globalnom ustroju svijeta i jesu li one ostvarive unutar njezinog ipak podređenog položaja u odnosu na savezništvo sa SAD-om. Jer ukoliko velike i snažne države EU taj politički okvir počmu doživljavati ograničavajućim u odnosu na svoje individualne mogućnosti na svjetskom tržištu, bit će to dodatan udarac za ionako sve lomljiviju konstrukciju Europske unije.

0 komentara

You may also like