Godina 2024. bit će još luđa od prethodne
Godina iza nas u doslovnom je smislu bila luda vezano uz kretanja globalnih geopolitičkih procesa, ali 2024. će definitivno biti još luđa. Taj „psihijatrijski“ pojam namjerno koristim u ovu svrhu s obzirom kako se sve češće stječe dojam da svijetom upravljaju luđaci, a ne racionalne osobe – s nužnom dozom ozbiljnosti i profesionalizma s ciljem izbjegavanja kaosa. A njega je, čini se – sada više nemoguće izbjeći
Kada je riječ o još luđoj godini pred nama, promišljam to u kontekstu dvaju ključnih elemenata: neizvjesnosti i opasnosti. A one nikada nisu bile veće i sveobuhvatnije. Prostiru se u širokom spektru: od vojno-sigurnosnih aktualnih i potencijalnih kriza nabijenih razarajućim potencijalom, preko političkih sfera (prije svega vezano uz neizvjesnost izbora u ključnim državama svijeta koji će definirati mnogo toga), globalne ekonomije i trgovine prepune zamki i nepoznanica, pa sve do rastućih socijalnih tenzija i nejednakosti u društvima koja pucaju po šavovima (od migrantskih kriza, problema u gospodarskom sektoru, intenzivnom „uvođenju u igru“ umjetne inteligencije koja prijeti gubicima milijuna radnih mjesta i mnogočemu drugom) i td., i td.
Inicijatori globalizacije preobrazili se u merkantilističke predatore
U tom i takvom sluđenom svijetu sve se manje snalaze i oni koji su ga u najvećoj mjeri takvim i učinili, misleći pritom (računajući na noviju povijesnu praksu) da uvijek mogu sve kontrolirati, nadzirati procese, njima upravljati.
Iako i dalje najvećim dijelom tako misle gadno su se prevarili, precijenivši i svoje snage i omalovažavajući ili ignorirajući interese i snagu, a prije svega odlučnost drugih igrača na globalnoj geopolitičkoj bojišnici da samostalno definiraju i provode svoj razvojni put i hvataju se u koštac s izazovima u skladu s njihovim nacionalnim interesima u onoj mjeri koliko je to moguće ostvariti (nikada i po nikoga nacionalne interese nije moguće ostvariti u punini).
Zapravo, glavni arhitekti toliko razvikane globalizacije, locirani na zapadnoj Zemljinoj hemisferi, sada su se preobrazili u merkantilističke predatore, predvodnike grabeža svega onog što u svijetu vrijedi – prije svega prirodnih resursa, i njihovog stavljanja pod vlastiti nadzor odnosno u vlastite džepove.
Umjesto toliko proklamiranog idealizma kroz nametanje ideoloških obrazaca odnosno klišeja o demokraciji, slobodama, ljudskim pravima (svega je toga sve manje i to posvuda), zbog njihove grabeži svijet ubrzano klizi ne u svijetlu budućnost, već prema tmurnom 19. stoljeću i vrhuncu kolonijalizma tj. u nemilosrdnu borbu kapitalističkih moćnika koji ne biraju sredstva za ostvarenje svojih ciljeva odnosno profita.
Zoran Meter: Domoljubni bubnjevi i rasizam – UVOD U FATALNU FAZU AMERIČKO-KINESKOG SUKOBA?
Suprotstavljene silnice i neizbježni sukob
Njima se pak suprotstavljaju nove stare svjetske velesile (Kina, Rusija), kao i sile u nastajanju (Indija, Turska, arapske monarhije), a svaka od njih, također, jednako tako ima svoje partikularne težnje i interese koliko se god formalno zauzimale za pravednije i ravnopravnije odnose u svijetu.
Kako pravde i ravnopravnosti u svijetu nikada nije bilo niti će je biti, u tim i takvim okolnostima veliki je sukob među njima neizbježan, a samo je pitanje vremena kada će do njega doći. Svijet bez Boga, koji stenje pod moralnom erozijom i degradacijom istinskih vrijednosti, bez poštivanja autoriteta, u kojem caruje egoizam, hedonizam i putenost – ne može biti u stanju pravilno ni percipirati ključne probleme a kamoli ih rješavati.
Zato u doslovnom smislu riječi spomenuti sukob može izbiti u bilo kojem trenutku i na bilo kojem mjestu, jer više nigdje i ništa nije sigurno. Ranjivi su i ugroženi svi. Jedni više a drugi manje – ali to ništa ne mijenja na biti. Društva su iznutra erodirana, prije svega u razvikanim demokracijama, dok su vojni savezi koji su sklopljeni ili se tek formiraju uvijek zloguki predznak teških vremena. Pritom i oni koji u svom tom ludilu žele ostati po strani neće na kraju moći izbjeći posljedice.
Ako u svemu ovome mislite da su ukrajinski rat i izraelski rat u Gazi, kao i tinjajuće žarište vezano uz Tajvan i Južno kinesko more sve po pitanju globalne opasnosti – jako biste se prevarili. Na horizontu su vidljive i neke posve nove krize jednako eksplozivnog karaktera kao i nabrojane, iako se s onom ukrajinskom – ruku na srce – teško nešto može usporediti s obzirom da se u njoj već skoro pa neposredno vojno sučeljavaju Rusija i SAD kao dvije jedine nuklearne velesile. Velesile, koje raspolažu s više oko 92% ukupnog svjetskog nuklearnog arsenala. Pritom su u tom segmentu u međusobnom paritetu pa jedna drugoj jamče sigurno uništenje.
Ono što je sada na horizontu vidljivo mogući je veliki požar na čitavom Bliskom istoku, a isto tako, sve se više kuha i na vječno hladnom Arktiku gdje su Amerikanci upravo povukli potez koji ih prije ili kasnije može gurnuti u neposredni sukob s Rusijom i(li) Kinom.
Krenimo redom.
Kardinalno promijenjeni geopolitički odnosi na Bliskom istoku
Sjedinjene Države, neovisno o svojoj apsolutnoj i sveobuhvatnoj pomoći Izraelu u njegovom ratu u Gazi – financijskoj, vojnoj i diplomatskoj, ni u kom slučaju nisu zainteresirane za eskalaciju tog sukoba tj. njegovo prelijevanje na čitavu regiju. Osim što bi u tom slučaju bili ugroženi i američki politički interesi po pitanju odnosa s tamošnjim ključnim državama koje ionako ubrzano diverzificiraju svoje političke i gospodarske odnose i s Rusijom i Kinom težeći strateškoj ravnoteži, u posebno bi se teškom položaju našle njihove bliskoistočne vojne baze koje su, ionako, i sada, bez širokog rata često napadane od strane raznih proiranskih organizacija u Siriji i Iraku. Podsjetio bih samo kako se sjedište američke V. flote nalazi u većinski šijitskom Bahreinu (na vlasti je sunitska dinastija), u Perzijskom zaljevu – nasuprot samom Iranu – ljutom američkom suparniku i državi sve više vojno i strateški (prije svega geoprometno) orijentiranoj Rusiji, a ekonomski Kini.
Koliko su osjetljivi postali američki interesi u kontekstu sve samostalnije politike arapskih država svjedoči i činjenica da je nakon nedavne uspješne operacije anglo-američkih naftnih divova koji su utjecali na odluku Angole da iziđe iz kluba zemalja najvećih proizvođača nafte OPEC (koji je pak u potpunosti izišao izvan nadzora Washingtona i štoviše, još se od 2016. povezao s Rusijom u format OPEC+ kojim diktira razinu proizvodnje „crnog zlata“ – segmenta kojim je desetljećima u svoje svrhe manipulirao upravo SAD), ukazuje i vijest da je od Nove godine novi član OPEC-a postao Brazil! Zemlja koja ima najveći rast naftne proizvodnje u svijetu i sigurno će u doglednoj budućnosti u globalnoj energetskoj sferi imati još veću ulogu.
I Brazil (od ranije), kao i Iran od Nove godine su članovi kluba zemalja BRICS zajedno sa (također od Nove godine) Saudijskom Arabijom, UAE, Egiptom i Etiopijom. Kluba koji će definitivno biti generator multilateralizma u 2024. godini u kojoj njime predsjeda Rusija.
Dakle, u kontekstu svega navedenog Sjedinjenim Državama nije u interesu ulaziti u novi veliki rat na Bliskom istoku u kojem se jednostavno ne mogu nositi s jedinim Iranom bez pomoći susjednih arapskih država, a one u tome više ne žele sudjelovati. Čak niti UAE, kao najveći američki i izraelski arapski partner. To su Emirati najbolje demonstrirali kada su prošlog mjeseca ugostili od Zapada izopćenog ruskog predsjednika Vladimira Putina s počastima i na način koji je malo koga ostavio ravnodušnim. Isto kao i susjedna Saudijska Arabija. Osim toga UAE nisu poslušali SAD i potaknuli su i generirali pomirbu arapskog svijeta sa sirijskim vođom Basharom Assadom i najviše kumovali povratku Sirije u krilo Arapske lige otvaranjem svog veleposlanstva u Damasku još prije cca pet godina kada je ovaj bio u dubokom sukobu s Rijadom zbog pomoći potonjeg radikalnim islamističkim organizacijama na tlu Sirije.
Z. Meter: Ključne promjene na Bliskom istoku: Assad kao „tražena roba“
SAD srljaju u rat kojeg ne žele
Dakle, iako još uvijek s golemom vojnom snagom koju upravo posljednjih Amerikanci nastoje demonstrirati pokretima svoje pomorske flote na čelu s impresivnim nosačima zrakoplova – od istočnog Sredozemnog, preko crvenog do Arapskog mora i Perzijskog zaljeva, utjecaj ali i povjerenje u SAD u regiji sve više slabi. Washington tamo više nije gospodar situacije, a rješavati krize na način da mora kalkulirati s interesima lokalnih igrača on jednostavno nije navikao. To mu povećava nervozu. Osim toga regionalne ga države sve teže doživljavaju kao nepristranog medijatora. Prije svega po pitanju Izraela i njegovih interesa.
U takvim okolnostima, kada više nema samostalnu kontrolu nad situacijom, Washingtonu prijeti opasno uvlačenje u rat na Bliskom istoku kojeg pod svaku cijenu želi izbjeći (u to se ne računaju dalekometni raketni ili zračni napadi Amerikanaca na iranske proxy ciljeve u regiji kojih ima i dalje će ih biti, a najnoviji je onaj po jemenskim Hutima).
O tome 4. siječnja piše američki POLITICO navodeći slijedeće:
“Dužnosnici Bidenove administracije pripremaju planove za Sjedinjene Države kako bi odgovorili na sve više zabrinjavajuće širenje rata u Gazi u širi, dugotrajni regionalni sukob. … Četiri dužnosnika upoznata s tim pitanjem, uključujući višeg dužnosnika administracije, opisali su interne razgovore o scenarijima koji bi potencijalno mogli uvući SAD u još jedan bliskoistočni rat. … vlasti provode unutarnje rasprave o scenarijima mogućeg sudjelovanja Sjedinjenih Država u novom ratu na Bliskom istoku.“
Isti medij dalje piše kako američka „vojska razvija planove za osvetničke napade protiv Houthi ciljeva u Jemenu koji napadaju trgovačke brodove u Crvenom moru“, a da „predstavnici obavještajne zajednice pak pripremaju planove za odbijanje napada na Sjedinjene Države od strane proiranskih skupina u Iraku i Siriji.“
Pritom se u tekstu naglašava kako su „Sjedinjene Države iza scene mjesecima pozivale Teheran da uvjeri svoje opunomoćenike da spriječe napade, ali nisu primijetile znakove opadanja takve aktivnosti, i zapravo, Washington je zabrinut zbog porasta nasilja u nadolazećim danima“.
“Ova eskalacija mogla bi učiniti predsjednika Joea Bidena još više upletenim u Bliski istok kako se sezona predsjedničke kampanje 2024. zahuktava, a njegova kampanja zahtijeva fokus na domaća pitanja.” – piše POLITICO upozoravajući na rizike po njegov reizbor.
„Potencijal za širi sukob raste, rekli su dužnosnici, nakon niza sukoba u Iraku, Libanonu i Iranu u proteklih nekoliko dana. Oni su uvjerili neke u administraciji da je rat u Gazi službeno eskalirao daleko izvan granica pojasa – scenarij koji su SAD pokušavale izbjeći mjesecima.“ – piše dalje isti medij.
„Događaji su opasni ne samo za regionalnu sigurnost, već i za Bidenove šanse za ponovni izbor. Stupio je na dužnost s obećanjima da će prekinuti ratove, što je ostvareno kaotičnim povlačenjem iz Afganistana koje je uklonilo SAD iz 20 godina borbi.“ – zaključuje POLITICO koji posebno naglašava da je stanje već eskaliralo iz Pojasa Gaze prema Libanonu, Iraku i Iranu kojeg je, podsjećam, u petak potresao veliki teroristički napad u kojem je poginulo stotinjak a ranjeno preko 200 osoba i za koji Teheran optužuje upravo SAD i Izrael.
Arapski svijet teži neutralnosti
S druge strane, kako prošli tjedan prenose saudijski mediji, arapske zemlje bježe od sukoba i ne žele se svrstavati. Tako je na Arapskom strateškom forumu 2024., koji potvrđuje rastući utjecaj zemalja GCC-a (Zaljevsko vijeće za suradnju) Sheikh Mohammed bin Rashid Al Maktoum, potpredsjednik i premijer UAE, potvrdio da je “održavanje udaljenosti od globalnih polarizacija najbolji način da se osiguraju stabilnost i prosperitet regije.” Naglasio je da su troškovi ratova visoki i u smislu života i resursa, i da nastavak sukoba znači da svi gube u nastojanjima za razvojem i oblikovanjem budućnosti.
“Naša regija hitno treba, više nego ikad, pomiriti svoje razlike, ujediniti napore i iskoristiti energiju naroda za sveobuhvatni prosperitet”, kazao je Al Maktoum.
“Naš jedinstveni položaj povijesno nam je dao iznimnu prednost da služimo kao humanitarni i kulturni most za komunikaciju između globalnih entiteta. U Ujedinjenim Arapskim Emiratima vjerujemo u različitost perspektiva među nacijama u politici, gospodarstvu i njihovim pojedinačnim pogledima na globalna pitanja.” … “Naša strategija uključuje suočavanje s novonastalim krizama i suočavanje s razvojnim i društvenim izazovima. Uvjereni smo da će u nadolazećim godinama zemlje Zaljevskog vijeća za suradnju (GCC) nastaviti konsolidirati svoju utjecajnu prisutnost na regionalnoj i međunarodnoj razini”, kazao je Sheik Mohammed bin Rashid Al Maktoum, dodavši kako će se krenuti prema novim horizontima u ekonomskoj diversifikaciji, za koju se očekuje da će imati pozitivan učinak na ljude u regiji i svijetu”.
Zapravo, ovdje je ključno naglasiti kako se naprijed izrečeni stavovi arapskog (emiratskog) dužnosnika u velikoj mjeri poklapaju s vanjskopolitičkim i gospodarskim strategijama Kine i Rusije. To jednostavno upada u oči i drukčije se ne može protumačiti nego kao određena simbioza djelovanja u istom smjeru, protivno interesima združenog Zapada na čelu sa SAD-om.
Amerika potezom pera preuzima milijun četvornih kilometara
Druga velika kriza koja se ubrzano izdiže nad horizontom i sigurno će rasti tijekom 2024. godine je ona po pitanju kontrole Arktika. Tamo se sada neposredno sudaraju američki i ruski interesi, s tim da se ovim potonjim ubrzano priključuje i Kina kao izvan-arktička zemlja ali itekako zainteresirana za tamošnje prirodne, prije svega energetske resurse i Sjeverni morski put koji je uspostavila Rusija i koji uvelike smanjuje dužinu putovanja u smjeru istok-zapad za trgovačke i druge brodove. Rusija ga nastoji sigurnosno kontrolirati pri čemu će osiguravati slobodnu plovidbu trgovačkih brodova kroz svoje vode ali ne i one vojne drugih zemalja. U tom smislu već sad raspolaže s impresivnim brojem ledolomaca, uključujući i one najsuvremenije na nuklearni pogon (više od 70, za razliku od SAD-a kojih ima svega oko 5) kojima želi produljiti mogućnost plovidbe i izvan ljetne sezone kada je arktički led u tom pojasu velikim djelom otopljen.
Rusija aktivno jača i svoju vojnu prisutnost na Arktiku gdje otvara suvremene vojne baze i prebacuje sredstva protuzračne obrane, a tamo su čak i baze za njihove strateške bombardere. Nebo iznad Arktika je „platforma“ za udare strateškim (interkontinentalnim) nuklearnim raketama Rusije na SAD i obratno jer predstavlja najkraći put a time i vrijeme dosega cilja.
Kako 4. siječnja piše američki Bloomberg u autorskom tekstu Liama Denninga, u prosincu su si Sjedinjene Države, ne čekajući nikoga, same sebi uručile božićni poklon i to na Arktiku. One su prisvojile „oko milijun četvornih kilometara morskog dna (područje usporedivo s državom Teksas plus Novi Meksiko). Washington je ovaj teritorij nazvao produžetkom kontinentalnog pojasa“.
Medij podsjeća kako se prema međunarodnoj konvenciji, isključivi gospodarski pojas zemlje proteže 200 nautičkih milja (370,4 kilometara) od obale. Međutim, ako službenici mogu uvjerljivo navesti određene geografske značajke koje proširuju policu izvan zadane zone, moći će položiti ekonomska prava na ovo dodatno područje morskog dna (dok gore spomenute vode ostaju međunarodne). Zanimanje za ova prava pojačano je s rastućom potražnjom za ključnim mineralima (i za potrebe čiste energije i za obrambene potrebe), kao i s razvojem tehnologija za njihovo vađenje iz morskog dna.“ – piše Bloomberg.
Autor konstatira kako se oko 70% teritorija koje ocrtavaju Sjedinjene Države nalazi se ispod Arktičkog oceana ili subarktičkog Beringovog mora.
I tu leži neugodnost, navodi se dalje u tekstu. „Sjedinjene Države nikada nisu ratificirale Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS). Primjedbe Washingtona na konvenciju uključuju kršenje suvereniteta. Međutim, zapravo Washington svoje norme priznaje kao međunarodno običajno pravo…“
„Druge arktičke države, naprotiv, dugi niz godina grade svoje pozicije isključivo pod okriljem Konvencije o pravu mora. Rusija je još 2001. objavila svoja ogromna prava na prošireni pojas, koji je na kraju prekrivao 70% morskog dna Arktičkog oceana. 2007. je svojom uobičajenom širokom gestom čak postavila zastavu od titana na morsko dno na Sjevernom polu. I Kanada i Danska (uostalom, potonja još nije prodala Grenland i to niti ne planira) podnijele su protutužbe, djelomice duplicirajući ruske. Prošle veljače Rusija je izvojevala djelomičnu pobjedu kada je Komisija UN-a za pravo mora utvrdila da je većina njezinih tvrdnji potkrijepljena geološkim podacima.“ – navodi Bloomberg.
„To što Sjedinjene Države sada traže svoja prava (i to kako!) važan je i alarmantan znak i za Arktik i za svijet. Gledajući kako Kina krši međunarodne konvencije u Južnom kineskom moru i otvoreno signalizira svoje neslaganje kroz svoju mornaricu, Sjedinjene Države mogu odlučiti da umjesto traženja prethodnog odobrenja ima više smisla proaktivno djelovati i uzvratiti udarac. Njihove vlastite pretenzije na Arktik ne podudaraju se s ruskim… Čak i predanost Rusije Konvenciji o međunarodnom pravu može doći u pitanje kada se kanadske i danske tvrdnje koje se preklapaju s ruskim razmotre i eventualno podrže.“ – konstatira američki medij.
Trump nezaustavljiv iako su milijarderi ustali protiv njega
Za kraj bih se osvrnuo na predstojeće američke izbore koji se održavaju početkom studenog ove godine. Ostali izbori u ključnim zemljama većinom su predvidljivi i time puno manje zanimljivi (u Rusiji je sigurna pobjeda Vladimira Putina, u Indiji Narendre Modija i njegove nacionalističke hindu stranke, dok je kineski vođa Xi Jinping taj problem s dnevnog reda skinuo još početkom prošle godine).
Stanje je, osim u SAD-u, krajnje neizvjesno samo unutar EU gdje se na izborima očekuju rast desnice i posljedične nove unutarnje turbulencije. Ali kako EU nema ključnu globalnu geopolitičku težinu u ovoj se analizi njom neću baviti. Za to će biti još dosta vremena.
Ono što je, međutim, ostalo potpuno izvan fokusa hrvatskih medija je vijest još od studenog prošle godine, prema kojoj su moćne organizacije ponajvećih američkih konzervativnih milijardera odlučile i konačno okrenuti leđa Donaldu Trumpu i svoju potporu (onu financijsku kroz plaćanje kampanje i oglašivanja u medijskom prostoru) uoči predizbora dati drugoj republikanskoj kandidatkinji – Nikki Haley, bivšoj veleposlanici SAD-a u UN-u i bivšoj guvernerki Južne Karoline.
Oni su to najavljivali još od veljače prošle godine, u strahu da se Trump neće moći oduprijeti Bidenu i pobijediti ga na izborima uslijed velikih pritisaka od strane pravosuđa.
Jedna od tih organizacija je i Americans for Prosperity Action, koju podupiru milijarder Charles Koch i njegova mreža bogatih konzervativaca. Ta je grupacija izostala iz predsjedničkih ciklusa 2016. i 2020., ali ima značajna sredstva da pokuša potaknuti Haleyinu kampanju. Iako predstavnici organizacije nisu iznosili informaciju o tome koliko planiraju potrošiti u tu svrhu, objavili su kako su prikupili više od 70 milijuna dolara u svojoj zadnjoj javnoj prijavi u lipnju, od čega je 25 milijuna došlo od samog Kocha i još 25 milijuna od jedne od njegovih neprofitnih grupa.
Stav je novih moćnih pokrovitelja da Nikki Haley „ima ono što je potrebno za vođenje političkog programa koji će prihvatiti najveće izazove naše nacije i pomoći osigurati da su najbolji dani naše zemlje pred nama“, da je „njena politika uvelike usklađena s ideologijom slobodnog tržišta skupine“ te da „Haley nudi najbolju priliku za poboljšanje života svih Amerikanaca.”
Sama Haley tada je izjavila kako je “počašćena” što ima podršku grupe i da „imamo zemlju koju treba spasiti i zahvalna sam što je AFP Action uz nas.”
Međutim, čini se da bi na kraju čitav ovaj trud mogao biti uzaludan. Jer osim što Trumpu njihov novac ne treba, njemu u prilog itekako idu i ankete.
Naime, kako prošli tjedan piše Forbes, iako je posljednjih mjeseci Nikki Haley doživjela skok u anketama jer je guverner Floride Ron DeSantis izgubio na popularnost a drugi kandidati odustali od utrke, ona još uvijek daleko zaostaje za bivšim predsjednikom Donaldom Trumpom, koji je vodeći u predizbornom polju republikanske stranke s prosjekom od čak 62% (prema FiveThirtyEight praćenju anketa. „Haley, koja je nakratko zasjenila DeSantisov prosjek anketa ranije ovog tjedna, ima potporu od 11%, a DeSantis s 12%“- navodi Forbes.
Prijeti secesionizam južnih država SAD-a
Bila to Haley ili DeSantis – njihova razlika za Trumpom i dalje je golema i u normalnim okolnostima nedostižna. Trump je prošli tjedan na svoju stanu pridobio i neke od najvažnijih republikanaca u Kongresu koji su ga ranije odbijali podržati.
Definitivno ojačan, jedina prepreka prema službenoj nominaciji sada mu ostaje američki pravosudni sustav – preciznije onaj njegov dio koji je pod nadzorom demokrata u saveznim državama pod njihovom vlašću i gdje su protiv Trumpa pokrenuta četiri sudska postupka po čak 91 točci optužnice. To bi za svakoga moralo biti iscrpljujuće pa zvao se on i Donald Trump.
Ono što je u svemu ovom najopasnije je to što je američko društvo raslojeno više nego ikad prije. Na dva tabora: pro-Bidenov i pro-Trumpov. Na prošlim izborima Trump je osvojio čak 70 milijuna glasova – najviše ikada u američkoj povijesti, ali je Biden osvojio 72 milijuna što mu je ovaj prvi javno osporavao.
U kontekstu aktualnih sve većih društvenih podjela i do sada neviđeno oštrih borbi na relaciji demokrati-republikanci, teško je vjerovati da će ijedna od strana olako prihvatiti odnosno priznati pobjedu kandidata one druge
Naime, u ovim se izborima radi o golemim ulozima koji će definirati unutarnji ustroj SAD-a, uključno i na ideološkoj i vanjskopolitičkoj fronti. Time će se, naravno, itekako odraziti na odnose i izgled budućeg svijeta.
Z. Meter: CNN: Biden suočen s „povijesnim problemom“. Prestar za utrku, a zamjene još lošije
Međutim, i sudsko sprječavanje Trumpa da sudjeluje na izborima moglo bi potaknuti do sada neviđenu unutarnju krizu kada više ništa ne bi bilo isključeno. Pa čak niti secesionističke ambicije pojedinih država poput Teksasa, o čemu se proteklih godina itekako znalo govoriti u visokim političkim krugovima te ponajvažnije i bogate američke države, sada itekako opterećene migrantskom krizom.
Sve to jasno ukazuje na što će biti usmjerena američka ali i svjetska pozornost 2024. Osim toga pruža i jasan odgovor na pitanje zašto ukrajinski rat ubrzano nestaje s naslovnica utjecajnih američkih medija još od polovice prošle godine. Za razliku od 2022. – kada je Ukrajina bila njihova uvjerljivo najdominantnija tema.
