Zoran Meter
Bez statusa nuklearne velesile Rusija bi već odavno bila relativno lak zalogaj za NATO savez koji ju višestruko nadmašuje i u konvencionalnom naoružanju i u broju vojnika. Puste priče o nužnosti nuklearnog razoružanja, jednako kao i one o ekološkoj zaštiti „majčice Zemlje“ uz pomoć „zelene tehnologije“ – samo su igrokaz za javnost. I od jednog i od drugog nema ništa: iza prve se kriju sigurnosni, a iza druge financijski interesi krupnog kapitala
Glavni događaji geopolitičkog karaktera prošloga tjedna definitivno su bili govori predsjednika dviju nuklearnih velesila – Rusije i SAD-a, Vladimira Putina i Joe Bidena, kao i ubrzano pogoršanje američko-kineskih odnosa – i suprotno tome, formiranje, sada to već postaje potpuno izgledno, čvrste osovine Moskva-Peking.
O ovom posljednjem samo kratko, s obzirom kako zavređuje zasebnu i duboku analizu. Rusija i Kina, zbog činjenice da su od Zapada (na zahtjev SAD-a) i jedna i druga de facto odbačene i gdje ova prva s njim već vodi klasični rat, a ova druga još uvijek samo politički uz ubrzano gibanje i prema onom ekonomskom a možda i vojnom (problem Tajvana) – sada kreću u zajedničku i postupnu transformaciju svijeta s namjerom dokidanja američkog (Zapadnog) monopola ili kako ga još nazivaju – hegemonizma. Taj je put i dug i trnovit, i kako je prošloga tjedna kazao izvjesni visokopozicionirani službenik ruskog ministarstva vanjskih poslova – „svijetu predstoji deset teških godina“ – aludirajući, očito, na terminologiju Svetog pisma koja opisuje 10 zala kroz koje je morao proći faraonov Egipat kako bi Mojsije svoj židovski narod izbavio od 430 godina ropstva i odveo ga u obećanu zemlju „meda i mlijeka“ – onu kanaansku.
Na med i mlijeko i naš će suvremeni svijet očito još morati pričekati, jer je razvidno kako nam slijede godine potpune neizvjesnosti, do sad neviđenih političkih i ekonomskih procesa, sklapanja novih savezništava, levitiranja između dviju strana i jačanje suverenizama izvanblokovskih država, čestih destabilizacija, kriza i sukoba ograničenog intenziteta i prostornog određenja, nerijetko i opasnih – možda i na samom rubu izbijanja sveopćeg ili Trećeg svjetskog rata.
Jedan od takvih ratova nedvojbeno je, i u prvom redu onaj ukrajinski – za čiji se dugi rok trajanja sve u njega uključene strane već otvoreno i intenzivno pripremaju.
U svojevrsnu pripremu za to nedvojbeno spadaju i spomenuti prošlotjedni govori Bidena i Putina – koji su svečano otvorili novo staro poglavlje na europskom kontinentu – ono hladnoratovsko. Svatko sa svoje strane – Putin s ruske, Biden s Poljske – ugradili su posljednje cigle ili bolje reći čelične šipke na novu „željeznu zavjesu“ koja se spustila od Baltika do Crnog mora. Ovoga puta koju tisuću kilometara istočnije u odnosu na svoju prethodnicu iz druge polovice XX. stoljeća – na samim zapadnim granicama Rusije. Američka se želja time konačno i ostvarila, ali posve sigurno ne i u pogledu sprječavanja rusko-kineskog savezništva (makar se tako službeno i ne zvalo) koje ima golem i zastrašujući potencijal.
Koja će biti cijena ostvarenja ovog američkog geopolitičkog i geostrateškog sna, i koju će cijenu i koliku žrtvu Europa za to na kraju morati podnijeti – ne zna još nitko. Ali glupost europskih elita za to će sigurno snositi odgovornost. Jer sve se ovo moglo spriječiti, i zapravo je, kada se sve dobro sagleda s određene distance, sve o europskim elitama i ovisilo.
Govori „urbi et orbi“ odaslani iz Moskve i Varšave
Govori dvojice državnika najmoćnijih nuklearnih sila današnjice, sasvim sigurno ne slučajno održani istog dana, bili su potpuno različitog karaktera. Putinov je bio, ranije od Bidenovog najavljeni klasični državnički govor održan u svečanoj dvorani kremaljskog dvorca – preciznije, poslanica zastupnicima ruskog parlamenta i uglednim osobama iz društvenog i vjerskog života koju ruski predsjednici tradicionalno održavaju još od 1993. godine nakon usvajanja novog ustava Ruske Federacije.
Putinove su riječi podjednako bile usmjerene i na rusku javnost – od koje očekuje potpunu potporu državnoj vlasti (oko toga ne bi smjelo biti previše iluzija jer se to već i dogodilo), i na onu svjetsku – prije svega na zapadne elite koje i donose ključne odluke.
S druge strane Bidenov je govor, održan u Kraljevskom dvorcu poljske prijestolnice Varšave, predstavljao svojevrsni odgovor na onaj Putinov, i održan je oko 7 sati nakon njegovog. Varšavske su se zidine njime i definitivno pretvorile u ključnu utvrdu zapadne borbe s Rusijom.
Bidenov govor kao PR
Bidenov govor klasični je politički – slobodno se može reći i PR govor. S jedne je strane bio tipične propagandne prirode – primarno namijenjen istočnoeuropskim narodima, uključujući ruski, bjeloruski i moldavski (ukrajinskom se narodu obratio dan ranije, tijekom posjeta Kijevu i svom domaćinu predsjedniku Volodimiru Zelenskom), kojima se izrijekom obratio i još im jednom potvrdio i svoju i američku nepokolebljivu predanost u obrani demokracije, slobode, zapadnih vrijednosti i međunarodnog prava, pri čemu je Rusima objasnio i američki pogled na ukrajinski rat.
Govor američkog predsjednika nedvojbeno je bio i predizbornog karaktera, namijenjen američkim građanima, gdje je još jednom demonstrirao svoj vanjskopolitički uspjeh u ujedinjenju čitavog Zapada, kakvog nikada u povijesti nije bilo, i njegovog stavljanja pod skute Washingtona – što je definitivno najveća Bidenova zasluga.
Sam je govor bio prepun patetike i već svima dobro poznatih fraza o slobodi, demokraciji, diktaturama, Putinu kao zločincu i ruskim vojnicima u Ukrajini kao ubojicama i silovateljima protiv kojih je ustao sav miroljubivi i slobodarski svijet.
Putin niti jednom riječju nije spomenuo Bidena i Europsku uniju
I dok je Putin Bidenu bio jedna od omiljenih tema njegovog varšavskog govora (a i u svojoj ga je nedavnoj poslanici zastupnicima američkog Kongresa spomenuo čak četiri puta), Putin u svojoj poslanici Bidena nije spomenuo niti jedan jedini put (!) iako je to bio vjerojatno najduži govor ruskog vođe ikada. Trajao je gotovo sat i pedeset minuta (zanimljivo, s obzirom da su Putina brojni zapadni mediji još prošle godine proglasili gotovo pa živim mrtvacem, koji se nalazi u posljednjoj – terminalnoj fazi raka, koji se trese, psihički je obolio i što sve ne).
Još je jedna stvar bila zanimljiva. Osim Bidena, Putin niti jednom jedinom riječju nije spomenuo Europu odnosno Europsku uniju (do prije godinu dana ruskog najvećeg trgovinskog partnera), a dvije je europske zemlje – Francusku i Veliku Britaniju – spomenuo samo jednom, i to u kontekstu obrazlaganja odluke o ruskoj suspenziji Sporazuma o strateškom nuklearnom naoružanju (poznatijem kao START – engl. Strategic Arms Reduction Talks) kada ih je naveo kao zemlje, koje, osim SAD-a, također posjeduju nuklearno oružje a nisu uključene u spomenuti sporazum.
Iz ovoga je (ignoriranje Bidena i EU-e) očito kako Putin smatra da je dugoročno (a posve sigurno u vrijeme trajanja Bidenovog mandata) nemoguć početak bilo kakvog pokušaja normalizacije odnosa Rusije i Zapada, barem do razine međusobne snošljivosti, s obzirom da je povjerenje između njih vjerojatno trajno izgubljeno. Jer olako je srušeno sve ono što se između SAD-a i Rusije dugo i mukotrpno gradilo i u što su mnogi poznati političari utkali gotovo čitave svoje karijere.
Ruska suspenzija strateškog nuklearnog sporazuma START i ima li on budućnost?
A kako je povjerenje preduvjet za potpisivanje strateških sporazuma, nisam uvjeren u „svijetlu budućnost“ Sporazuma START. Moskva će sada očito zahtijevati, u slučaju nastavka pregovora za što je Biden izjavio kako vjeruje da će se dogoditi (postojeći – START 3, istječe u veljači 2026. godine i više se ne može automatski produljivati s obzirom kako je već jednom automatski produljen (što se po ugovoru može učiniti samo jednom) u vrijeme samoga početka Bidenove administracije jer pregovori Washingtona i Moskve nisu vođeniu vrijeme Trumpove administracije zbog suprotstavljenih stavova) – da se u sporazum moraju uključiti i francuski i britanski nuklearni arsenali.
Jer kada se govori o ruskih i američkih po oko 1500 strateških raketa koliko bi po sporazumu START-3 smjele imati, britanskih više od 200 i francuskih više od 300 nuklearnih raketa nikako nisu zanemariv broj – poglavito u kontekstu sadašnjeg, združenog strateškog nastupa Zapada prema Rusiji i najavi modernizacije britanskih nuklearnih snaga (manje je poznata činjenica da SAD mogu blokirati britansku namjeru korištenja nuklearnih raketa, dok francusku (barem još) ne mogu – zbog poznate francuske doktrine određene samostalnosti unutar NATO saveza u odnosu na njegov predvodnički „anglosaksonski“ blok).
Nedostatak vremena i kineski čimbenik
Još su dva elementa koja otežavaju postizanje američko-ruskog sporazuma (START-4): prvo, krajnje malo vremena; i drugo – Kina.
Naime, nakon što bi se prethodni sporazumi ove vrste (zapravo se radi o pravno obvezujućim ugovorima, a prvi je bio još između SAD-a i SSSR-a sklopljen 1991. g. s tim da su pregovori počeli 1982.) sklopili, već doslovno idućeg dana počele bi pripreme za slijedeći sporazum. To ukazuje na visoku osjetljivost i istančanost ove problematike koja se dotiče najsitnijih detalja i gdje su uključeni najveći stručnjaci iz sfere nuklearnog naoružanja, kao i najveći vojni stratezi dviju strana, Jer po ovom osjetljivom pitanju nitko ne želim ostati izigran. Osiguranje strateškog pariteta ili ravnoteže snaga primarno je za postizanje ovih dogovora.
Još veći problem od nedostatka vremena je činjenica kako postizanje sporazuma samo između SAD-a i Rusije sada više i nema smisla. Osim spomenutih Velike Britanije i Francuske odnosno NATO saveza koji i službeno ima svoj nuklearni potencijal – tu je još i Kina sa svojim brzo rastućim nuklearnim arsenalom, koji je bez mogućnosti nadzora s obzirom da Peking nije potpisnik nikakvih ugovora ove vrste.
Kinu će biti teško nagovoriti na potpisivanje sporazuma s obzirom da Peking tvrdi kako Kina uvelike zaostaje za Rusijom i SAD-om po broju strateških nuklearnih raketa (interkontinentalne balističke rakete – ICBM). Naime, SAD i Rusija zajedno posjeduju oko 90% svih takvih raketa u svijetu. Ali kineska netransparentnost, odnosno moguće iznošenje netočnih podataka koji bi umanjivali stvarni broj kineskih ICBM izaziva zabrinutost Washingtona.
Kako god bilo, Peking ne želi sudjelovati u toj priči prije dostizanja pariteta pa je jasno kako Kina želi postati i treća svjetska nuklearna velesila. Jer tko god što mislio o tom oružju, upravo se sada jasno vidi kako je vlastiti nuklearni potencijal jedini stvarni jamac potpune sigurnosti. Bez statusa nuklearne velesile Rusija bi već odavno bila relativno lak zalogaj za NATO savez koji ju višestruko nadmašuje i u konvencionalnom naoružanju i u broju vojnika. Puste priče o nužnosti nuklearnog razoružanja, jednako kao i one o ekološkoj zaštiti „majčice Zemlje“ uz pomoć „zelene tehnologije“, samo su igrokaz za javnost. I od jednog i od drugog nema ništa: iza prve se kriju sigurnosni, a iza druge financijski interesi krupnog kapitala.
Rusija i EU međusobno su se prekrižile
Ali vratimo se opet Putinovom ignoriranju EU-e. Ono jasno pokazuje kako ruski državni vrh EU-u više ne smatra bilo kakvim važnim geopolitičkim čimbenikom, čak i na europskom kontinentu – sposobnog donositi samostalne strateške odluke – kako u sigurnosnom, tako i u ekonomskom, odnosno energetskom pogledu. S druge strane Bruxelles je, još i puno prije ukrajinskog rata činio sve da nivelira prijašnje sporazume i dogovore s Moskvom gotovo po svim pitanjima – te je od ranije bilo jasno kako Europska unija želi izbaciti Rusiju „iz igre“. Pri tom su joj još samo smetali otpori ključnih članica koje su imale duboke gospodarske, prije svega energetske veze s Moskvom – poput Njemačke, ali i Francuske i Italije. Međutim, s ruskom invazijom na Ukrajinu i ti su otpori skršeni.
Ruski su analitičari, prošli tjedan, nakon Međunarodne sigurnosne konferencije u Münchenu, koja je dominantno bila obilježena ukrajinskim ratom i imala očekivani, naglašeni proturuski karakter (na nju po prvi put nisu pozvani niti ruski liberali s kojima je Zapad sve ove godine dobro surađivao) – izjavili kako je u Europi došlo do potpunog kraha filozofske misli, a da su upravo Rusi tradicionalno cijenili europsku filozofsku misao – kako onu stariju tako i novovjeku.
Osobno već dugo mislim (i o tome sam nedavno pisao kao o ozbiljnom problemu) kako je europska zdrava analitička misao (za razliku od američke koja se još uvijek drži iako je i ona pod sve snažnijim udarom politike) potpuno iščezla i da se sve skupa pretvorilo u svojevrsnu farsu – ponavljanje zadanih narativa koje nemušti političari poput papagaja ponavljaju jedni drugima unedogled i gdje između njih više nema poželjne dinamične rasprave i sukobljavanja stavova, a što bi onda stvaralo potrebu za dubljim promišljanjima, potragama za novim idejama – bez čega nema napretka. Nametnuta je uniformnost stavova isključivo s ciljem proklamiranja dosegnutog jedinstva, iz kojeg se okvira političari boje iskočiti da ne završe svoje karijere, iako svi dobro znaju kako tog jedinstva u Europi često nema.
Konferencije takvoga tipa, koje se bave globalnom sigurnošću, ukoliko se ovakav trend nastavi neće imati niti smisla niti budućnosti, Pretvorit će se u svojevrsne mitinge potpore jednoj politici, jednoj strategiji, jednim interesima. A minchenska je konferencija, proteklih godina i desetljeća bila sve samo ne propagandna uspavanka, već mjesto dinamičnih pa i burnih rasprava.
Zato me uopće nije iznenadilo kada je na spomenutoj konferenciji njemačka šefica diplomacije Annalena Baerbock izjavila nešto u smislu (ne citiram precizno) da smo se mi na Zapadu promijenili za 180 stupnjeva, a da će se Putin morati promijeniti za 360 stupnjeva. Iz konteksta se vidi kako se tu nije radilo ni o kakvom lapsuzu. Osim toga, ako ćemo malo prebaciti na šalu – djeluje i pomalo zlokobno jer ukazuje da Baerbock zapravo tvrdi da se Putin uopće neće morati promijeniti da bi Europi bilo bolje. Toliko o potencijalima onih koji bi ih itekako morali imati.
Putin prihvatio tezu da SAD vode rat protiv Rusije
Iz Putinovog je govora nedvojbeno bilo vidljivo da je i konačno prihvatio tezu o kojoj u Rusiji mnogi već odavno govore – da su Sjedinjene Države pokrenule rat protiv Rusije, i da je dao do znanja kako je Rusija spremna prihvatiti izazov, odnosno – da se ne namjerava povući (da se Rusija nema kuda povući već je svima koji se bave geopolitikom odavno jasno). To je, prema mom mišljenju, bila i najvažnija vanjskopolitička poruka ruskog čelnika – značajnija i od spomenute suspenzije Sporazuma START– i samo će ju potpuni slijepci i naivci ignorirati ili relativizirati kao nešto čemu ne treba pridavati previše pozornosti jer Putin „blefira“.
Težište Putinovog govora ipak je bilo usmjereno prema unutra – na Rusiju (oko dvije trećine ukupnog govora, dok se jedna trećina odnosila na stanje u međunarodnim odnosima): na njen gospodarski razvoj, razvoj njenih oružanih snaga za koje je kazao kako trebaju dostići modernizaciju barem do razine do koje je došla modernizacija ruskog nuklearnog arsenala – 91,3%, pri čemu se naglasak, kako je kazao – mora staviti na rusku samodostatnost u visokoj tehnologiji.
Značajan dio govora posvetio je važnosti obrazovanja koje se vraća provjerenom tradicionalnom ruskom obrazovnom sustavu (možemo slobodno reći i sovjetskom, ali nikako ne u ideološkom, već pedagoškom i didaktičkom smislu, kao potpunom otklonu od suvremenog zapadnog obrazovnog sustava kojeg je Rusija također bila prihvatila ali zbog svoje uobičajene tromosti slabo provodila u praksi – mnogi će Rusi sada reći na svu sreću).
S obrazovanjem usko povezano, Putin je odbacio, kao po Rusiju i njene građane potpuno neprihvatljivu gender-ideologiju i propagiranje homoseksualizma, prije svega među maloljetnicima.
Govorio je povećanju socijalne pomoći ugroženom dijelu stanovnika, povećanju fonda majkama-rodiljama, i, prije svega, brizi države za vojne invalide i ratne heroje koji moraju, kako je kazao, postati temeljna sastavnica budućeg ruskog društva, ili, drugim riječima – smijeniti odnarođenu liberalnu elitu.
Kao strateški gospodarski i geopolitički smjer ruskog djelovanja definirao je prostor Azije. Govorio je o otvaranju novih prometnih koridora, poput koridora Sjever-jug prema Iranu, Pakistanu i Indiji, te Sjevernom morskom putu i razvoju ruskog Arktika i Sibira uz daljnju realizaciju pokrenutih mega-projekata izgradnje suvremenih autocesta i željezničkih pruga (Transsibirska željeznica i BAM) do granice s Mongolijom i Kinom – koji bi trebali osigurati gospodarski rast i dovesti do daljnjeg smanjenja inflacije.
Ukratko, Putin je u ova sumorna vremena ruskim građanima želio unijeti dozu optimizma u budućnost i pozvao ih je da ju grade doma, u Rusiji, jer će bilo gdje izvan nje uvijek biti građani drugog reda.
„Zapad je počeo rat, a Rusija ga silom zaustavlja“
Iako je Putin, kada je govorio o Zapadu i njegovoj ulozi u ukrajinskom ratu bio vrlo oštar, pa je tako kazao i kako je „Zapad počeo rat“, a da ga „Rusija silom zaustavlja“, općenito gledano, njegov je govor ipak bio bez ekstrema u jednu ili drugu stranu. Tj. oni koji su očekivali da će Putin proglasiti rat protiv Zapada, opću mobilizaciju ili dati nekakav ultimatum Ukrajini – ostali su razočarani. Isto kao i oni koji su očekivali da će se on „pokriti ušima“, priznati poraz i tražiti oprost kako bi osigurao rusku opstojnost makar pod zapadnim uvjetima i pravilima ponašanja.
Putnov govor nedvojbeno će se pažljivo analizirati (i ovo je jedan takav pokušaj) još mjesecima u analitičkim institutima, prije svega na Zapadu – i to se definitivno mora učiniti. Jer nije teško zaključiti kako Putin nikada nije bio blefer. Uvijek bi najprije upozoravao na moguće posljedice ignoriranja ruskih stavova i interesa prije nego što bi se odlučio na radikalne poteze: tako je bilo i u vrijeme ukrajinske revolucije 2014. koja je završila ukrajinskim gubitkom Krima i ratom u Donbasu, preko intervencije u Siriji, pa do konačnog pokretanja rata u Ukrajini prije godinu dana. Ovom posljednjem je sve što se događalo prijašnjih godina ubrzano i vodilo i koju mogućnost Putin, uostalom, uopće nije negirao ukoliko se ne bude prihvatio njegov poziv za osiguranje strateške sigurnosti između Rusije i Zapada kojeg on smatra narušenim na rusku štetu. Štoviše, javno je kazao da će se Rusija, ako se to ne prihvati, sama pobrinuti za osiguranje svoje strateške sigurnosti. To su činjenice a ne ruska propaganda!
Ako se bilo što od spomenutog može nazvati blefom – onda bi onaj, koji to misli, morao biti miljama daleko udaljen od međunarodne politike, a poglavito od donošenja ključnih odluka.
Kao ilustraciju za navedeno, zgodno je ukazati na jedan, široj javnosti sigurno nepoznati detalj: William Burns, bivši američki veleposlanik u Rusiji od 2011. do 2014. godine, a sadašnji direktor CIA-e, u svom je dopisu State Departmentu, u vrijeme dok je radio u Moskvi, skrenuo pozornost na to kako bi možda bilo dobro razmisliti o uvažavanju pojedinih Putinovih zabrinutosti vezanih uz sigurnosna pitanja. Očito je kako budućeg ravnatelja CIA-e baš i nisu željeli poslušati.
Turobna budućnost
Danas smo tu gdje jesmo. Kao stanovnici Zemlje sada imamo samo tri opcije, od kojih su prve dvije destruktivne i vode u propast: možemo plakati nad svojom sudbinom i sudbinom svijeta u kojem živimo; možemo „zabiti glavu u pijesak“, pjevati „Mama ŠČ!“, dalje se zaglupljivati i praviti da se ništa ne događa i da možemo nastaviti živjeti kao i prije; ili možemo pokušati racionalnim pristupom sagledavati probleme i aktivizmom djelovati u smislu njihovog što bezbolnijeg rješavanja.
Na žalost, za pojedine centre moći poželjnije je da se ljudi ponašaju u skladu s prvim dvjema opcijama. Jer oni koji previše misle svojom glavom obično postavljaju i puno pitanja – a ona mogu biti neugodna. Uostalom, zašto bismo time dodatno zamarali naše elite kad one punom parom rade za našu dobrobit i najbolje znaju put koji nas vodi u svjetlu budućnost? Što manje čitati, što manje znati i analizirati – pa ćemo i dulje živjeti.
Valjda.
