Zoran Meter: PANIKA U EU: SAD RUSIJI DALE ULTIMATUM O RAKETNOM SPORAZUMU

Ono što je ruska strana proteklih mjeseci najavljivala kao gotov čin, koji su Amerikanci odlučili poduzeti već znatno prije od pokrenutih, slabašnih političkih kontakata s Rusijom po pitanju produljenja raketnog sporazuma, upravo se i potvrdilo. Naime, američki državni tajnik Mike Pompeo izjavio je kako Sjedinjene Države s 2. veljače napuštaju sporazum o uništenju raketa malog i srednjeg dometa i da SAD „zaustavljaju ispunjenje svojih obveza u okviru“ toga sporazuma.

Sjedinjene Države Rusiji daju rok od 6 mijeseci za spas toga sporazuma. „Ako se Rusija ne vrati k potpunoj i provjerljivoj provedbi sporazuma tijekom idućih 6 mjeseci, i unište rakete, lansere i s njima povezanu opremu koja krši raketni sporazum, sporazum će biti razvrgnut“, izjavio je američki državni tajnik. Također je kazao i kako kršenje tog sporazuma s ruske strane sprječava normalizaciju odnosa između Washingtona i Moskve. „To uništava šanse da bilateralni odnosi krenu u boljem smijeru. Rusko kršenje (sporazuma) stvara rizike za milijune europljana i Amerikanaca“, izjavio je Pompeo. SAD se nadaju promjeni odnosa s Rusijom. Međutim Moskva „mora promijeniti svoje destabilizirajuće ponašanje i to se tiče ne samo sporazuma o raketama malog i srednjeg dometa“, kazao je Mike Pompeo pred okupljenim novinarima.

Ukoliko proanaliziramo njegove riječi, shvatit ćemo kako Pompeo i nije izrekao ništa novo što i ranije nismo znali i o čemu već nismo pisali u našim prethodnim analizama. Međutim, on s jedne strane u ovoj izjavi tvrdi kako bi ruski prestanak kršenja ovog sporazuma doveo do normalizacije odnosa dviju zemalja, da bi odmah potom (ne doslovno tim riječima ali u tom kontekstu) u toj istoj izjavi kazao i kako Moskva, ukoliko želi promjene na bolje u odnosima s Washingtonom, mora promijeniti svoju cjelokupnu vanjsku „destabilizirajuću“ politiku. Osim toga, Pompeo niti ne govori istinu kada kaže da je rusko kršenje raketnog sporazuma „rizik za milijune europljana i Amerikanaca“. Kao prvo, ruske rakete malog i srednjeg dometa, makar i ako je istina da neke od njih krše odredbe tog sporazuma (što Moskva postojano negira, a za kršenje sporazuma optužuje upravo SAD i njegove poteze povezane s instaliranjem proturaketnog štita u Istočnoj Europi, u blizini ruskih zapadnih granica, lansera MK-41, kao i američkih raketa morskog baziranja koje se uopće u sporazumu ne spominju ali su u međuvremenu razvijene i razmještene na nizu američkih brodova oko morskog oboda Rusije) ni u kom slučaju ne mogu dosegnuti američki teritorij. To mogu jedino interkontinentalne rakete sa spomenutim sporazumom niti nemaju veze.

Opasnost od kršenja i razvrgavanja ovog sporazuma postoji prije svega za Europu i Rusiju (a ne SAD), čiji su teritoriji u dometu bilo ruskih (u slučaju EU), bilo američkih raketa raspoređenih na europskom tlu (u slučaju Rusije). I to je sva mudrost. Osim toga, američki Kongres još je u ljeto prošle godine (daleko prije pokretanja razgovora o raketnom sporazumu) odobrio proračunska sredstva za razvoj raketa koje izlaze iz okvira ovog sporazuma i njihov razmještaj na europskom tlu.

Dakle, ova „raketna igra“ počela je već puno prije i Amerikanci se u njoj osjećaju komotno jer su daleko izvan njihovog smrtonosnog dometa. Ali to se nikako ne može reći za Europu i Rusiju. Zato je ruski vojni vrh, ne tako davno, na sastanku s vojnim atašeima zapadnih zemalja u Moskvi otvoreno upozorio kako će uništiti sve one ciljeve na tlu Europe na kojima se budu razmještale nove američke rakete, navodeći, kako one predstavljaju smrtonosnu ugrozu za Rusiju. Jer, tvrdi ruski vojni i politički vrh, osim što se radi o novoj i suvremenoj tehnologiji tj. o bržim i ubojitijim američkim raketama u odnosu na one iz vremena potpisivanja spomenutog sporazuma, njih se sada želi još više približiti ruskim zapadnim granicama nego što je to do sada bilo moguće. Jer 1987.g., kada je ovaj raketni sporazum bio potpisan između SAD-a i SSSR-a (Rusija je njegova pravna nasljednica), između tadašnje Zapadne Europe i SSSR-a bio je čitav niz zemalja Varšavskog ugovora. Danas ne samo da su sve te zemlje u sastavu NATO saveza, već su to i neke zemlje bivšeg SSSR-a (Estonija, Latvija i Litva), a neke, poput Ukrajine i Gruzije potpuno su neprijateljski nastrojene prema Rusiji (ne ulazeći ovom prilikom u razloge takvoga stanja) i vrlo „podatne“ za različite američke vojne „eksperimente“ u smislu suprostavljanja ruskim nacionalnim interesima. Zato  i nije čudo da se ovih dana u Moskvi sve više govori o apsurdu američkog političkog povratka Monroeovoj doktrini intervencionizma u Latinskoj Americi, dok Washington pri tom Rusiji želi onemogućiti osiguranje njezinih interesa uz same njezine državne granice. Tako se sada govori kako se  Rusija suzdržala i od direktne vojne intervencije u Ukrajini 2014.g. i sprječavanja državnog udara u Kijevu, pri čemu je Ukrajina u svakom pogledu – i nacionalno-kulturološko-vjerskom i u geografskom – Rusiji kudikamo bliža nego li je to Venezuela za SAD.

Svim ozbiljnim analitičarima je unaprijed jasno kako Moskva na takvu američku politiku ucjena neće pristati i da od ispunjenja Pompeovog „šestomjesečnog ultimatuma“ neće biti ništa. Ali to već odavno više nije samo stvar prestiža već istinske geopoltičke borbe te u ovakvoj situaciji nije moguće očekivati ništa drugo doli daljnju radikalizaciju stanja. Europi od toga sigurno neće biti bolje, a nemušte izjave Europske unije, poput onee od strane Federice Mogherini kako će EU uskoro objaviti zajednički stav o potrebi očuvanja raketnog sporazuma, ionako preko Atlantika nitko neće htjeti slušati. One će od strane Washingtona biti ignorirane, čime će on EU htjeti pokazati gdje joj je mjesto na globalnoj geopolitičkoj pozornici i koliko je ona u stvarnosti sposobna voditi samostalnu vanjsku politiku. Dakle, ovaj američki izazov direktno je bačen prije svega Bruxellesu, a onda i Moskvi, s jednom golemom razlikom: Rusija, za razliku od EU „u rukavu“ ima mogućnost radikalnog odgovora SAD-u ukoliko to zatreba, a EU može samo čekati, promatrati i moliti Boga da „ohladi usijane glave“ na svim stranama i tako je oslobodi potencijalne kataklizme.

Istaknutiji ruski političari već odmah nakon objave spomenute vijesti iz Washingtona izjavljuju kako na nju slijedi ruska „obvezna reakcija“.  Član ruskog Vijeća Federacije za obranu i sigurnost Faranc Kalincevich kaže da u tom slučaju nitko ne treba očekivati kako će se Rusija i dalje pridržavati toga sporazuma i da ona neće reagirati „ali neće ulaziti u utrku u naoružanju kako bi to željeli Amerikanci, želeći ekonimski iscrpiti Rusiju“. Oleg Morozov, član vijeća za međunarodne odnose Vijeća Federacije istodobno je izjavio kako će sve europske zemlje u slučaju da dopuste jačanje američkog vojnog potencijala postati cilj ruskih raketa u slučaju američkog povlačenja iz sporazuma.

Prevedeno s političkog jezika na jezik razuma, pretpostavljam kako će Moskva tijekom idućih šest mjeseci, umjesto svog podčinjenja ultimatumu Washingtona (to je već stvar prestiža i realne kapitulacije i do toga sigurno neće doći), vršiti pojačani diplomatski pritisak na EU i njezine članice pojedinačno, da ne dopuste razmještaj novih američkih raketa na svom tlu, u zamjenu za zajedničku europsko-rusku sigurnost. Nije isključeno da takva nastojanja u konačnici i urode plodom.

I upravo pristigla vijest pri samom zaključenju ovoga teksta: ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je kako od danas (na dan objave američke odluke) Rusija poduzima identične korake onim američkim i da se, u tom smislu, ona također povlači iz sporazuma o raketama malog i srednjeg dometa. Kazao je kako će Rusija, poput SAD-a, početi razvoj novih nuklearnih interkontinentalnih i krstarećih raketa. Prema prijedlogu ministra obrane Sergeya Shoygu, kazao je dalje Putin, Rusija će početi radove na „prizemljenju“ (krstarećih) raketa „Kalibr“. Drugim riječima, te će se rakete s brodskih platformi razmjestiti i na kopno, a Rusija će izraditi i novu nadzvučnu raketu kopnenog baziranja srednjeg dometa. Štoviše, Putin je ministrima naložio da više ne iniciraju nikakve pregovore sa SAD-om po pitanju razoružanja jer su svi prijedlozi ruske strane „ostali na stolu i vrata za pregovore su otvorena“. Rusija će čekati dok druga strana „ne sazrije“ i počme s njom „razgovarati na ravnopravnoj osnovi o tome i svim drugim međunarodnim problemima“, kazao je ruski čelnik, pri tom naglasivši kako Rusija neće razmještati nove oružane sustave ukoliko se takvo oružje pojavi u Europi ili drugim svjetskim regijama, osim onoga američke proizvodnje.

Putinova poruka je i više nego jasna i potvrđuje gore navedenu prosudbu daljnjeg razvoja događaja. Ruski čelnik, očito, „lopticu“ prebacuje na stranu SAD-a (ali i EU po pitanju hoće li dozvoliti razmještaj novih američkih raketa na svom tlu), pri čemu bih podsjetio na njegove riječi iz ožujka prošle godine, kada je predstavio najnovije vrste ruskog naoružanja koji su uznemirili duhove u svijetu. Tada je ruski čelnik kazao kako je „Zapad dobio ono što je i tražio“ jer ga je Rusija godinama upozoravala na to što će se dogoditi ukoliko se nastavi neuvažavanje njezinih nacionalnih interesa. Iz nekog čudnog razloga (a u biti analitičkog neprofesionalizma onih koji su za praćenje takvih stvari bili zaduženi te su favorizirali željeno u odnosu na stvarno, pri tom kršeći sva pravila struke kojom se bave) taj je isti Zapad „spavao zimski san“, samouvjeren u svoju vojnu dominaciju i Rusiju, „kao još samo regionalnu državu“, nesposobnu za vođenje bilo kakvih vojnih operacija dalje od svojih granica, kako je to 2015. g., prije ruske vojne intervencije u Siriji formulirao osobno Barack Obama. Onaj isti, koji je svega godinu dana kasnije, na samom zalazu svog predsjedničkog mandata, na oproštajnoj turneji u Bruxellesu javno kazao kako je Rusija respektabilna vojna sila i ozbiljan protivnik, izazivajući podsmjeh nazočnih gostiju koji su se još vrlo dobro sjećali njegovih ranije spomenutih riječi.

Iz svega se ovog može zaključiti slijedeće: pa iako, formalno, za dogovor između dviju velesila o sudbini ovog  raketnog sporazuma ima još pola godine (koliko traje američki „ultimatum“) do toga gotovo sigurno neće doći. Trumpova administracija od samog je početka svog djelovanja najavila korjenitu rekonstrukciju svoje obrambene i vanjske politike, koja, zapravo, osim jačanja i obnove svog nuklearnog i raketnog potencijala uključuje i rušenje dosadašnjeg međunarodnog prava i načela na kojima ono počiva kroz jednistrane poteze naslonjene na prirodni „zakon jačega“. Jednostrano američko napuštanje ne samo bilateralnih, već i sporazuma međunarodnog karaktera o tome najbolje svjedoči: od Transtihooceanskog trgovinskog sporazuma, iranskog nuklearnog sporazuma, preko Sjevernoameričkog trgovinskog sporazuma – NAFTA, prijetnji napuštanjem NATO saveza, do ovog najnovijeg – raketnog.

0 komentara

You may also like