Zoran Meter
Pritiskanje uza zid i nemogućnost „hvatanja zraka“ od strane protivnika najčešće dovode do nepredviđenih poteza u borbi za goli život. Zar u politici, i to onoj međunarodnoj, kada su, k tome, u pitanju i nuklearne velesile – uopće može biti drukčije
Rusija će učiniti sve što je moguće da vrati svoje zlatne i devizne rezerve u kontekstu grubog kršenja temelja privatnog vlasništva i međunarodnog prava, izjavio je u utorak, 15. studenog, glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov.
Osudio je Zapadne “jurišničke metode zarobljavanja” ruskih zlatnih i deviznih rezervi. “Sve ćemo to uzeti u obzir pri određivanju naših daljnjih akcija”, kazao je Peskov, nazvavši UN-ovu rezoluciju o isplati odštete Ukrajini “formaliziranom pljačkom”.
Podsjećam kako je sinoć Opća skupština UN-a većinom glasova usvojila prijedlog rezolucije o naknadi štete koju je Kijev pretrpio “kao rezultat međunarodno nezakonitih radnji Ruske Federacije u Ukrajini ili protiv nje”.
Iako pravno neobvezujuća, rezolucija je politički vrlo neugodna po Moskvu, ali i u praksi – po pitanju nastavka rata u Ukrajini.
Naime, kako je naglasio ruski veleposlanik u UN-u Vasilij Nebenzja, Zapad namjerava iskoristiti zamrznute ruske aktive za nastavak vojne pomoći Kijevu. Ne govori ruski diplomat to sam od sebe, jer Zapad o ovome proteklih dana posve otvoreno govori, između ostalog i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen.
Kako je kazao Peskov, Rusija je strogo protiv toga i „učinit će sve što je u njenoj moći da spriječi zapljenu zamrznute ruske imovine”.
Međutim, pitanje je, naravno, što tu Moskva uopće može učiniti? Njezini su aktivi u zapadnim bankama, pa je jasno kako na njih ne može utjecati. Jedino što može je poduzeti reciprocitetni odgovor sa zapljenom imovine zapadnih institucija i tvrtki na svom teritoriju, koje su također goleme vrijednosti. To bi svakako značilo „otvaranje vrata pakla“ i put bez povratka – ali toga puta ionako neće biti ako do najavljenih poteza konfiskacije ruske državne financijske imovine dođe. Jer to bi i formalno bila „objava rata“ koji ionako već traje.
Bilo kako bilo, dojam je da Moskva sve teže drži korak s organiziranim i sve snažnijim pritiscima Zapada, kako na političkoj tako i na vojnoj razini – na tlu Ukrajine. Zapravo, u neprestanoj je defanzivi na svim područjima. To je krajnje opasna situacija, ali nikako ne samo po nju. Pritiskanje uza zid i nemogućnost „hvatanja zraka“ od strane protivnika najčešće dovode do krajnje nepredviđenih poteza u borbi za goli život. Zar u politici, i to onoj međunarodnoj, kada su, k tome, u pitanju i nuklearne velesile – uopće može biti drukčije?
Hoće li zbog svega toga Moskva prije ili kasnije biti primorana „zaigrati na sve ili ništa“ i radikalizirati vojno stanje u Ukrajini do maksimuma, riskirajući goleme posljedice i po samu sebe?
To je teško prognozirati. Tim više što Rusija još uvijek „ima daha“ kroz potporu sada već jedinog aktivnog smjera tj. prostora svog djelovanja – Istoka, prije svega Kine i Indije, a onda i Turske koja vješto profitira balansirajući između američkih i ruskih suprotstavljenih stavova i interesa.
Međutim, vrlo simptomatične izjave dolaze danas iz Moskve i ne daju prostora ni za minimalni optimizam. Tako je Dmitrij Peskov kazao slijedeće: “Izjavljujemo da je glavno to što stav ukrajinske strane, kojeg je više puta iznio predsjednik Zelenski, ukazuje da Ukrajina, i de facto i de jure, ne može i ne želi voditi pregovore.“ Sukladno tome, ciljevi Ruske Federacije će se ostvariti kroz nastavak specijalne vojne operacije, kazao je Putinov glasnogovornik čije riječi prenosi agencija TASS.
Njima, svakako, moramo pridodati i današnje riječi Nikolaja Patruševa, tajnika Vijeća sigurnosti Ruske Federacije na sastanku o pitanjima sigurnosti u ruskom Središnjem federalnom okrugu:
“Danas se Rusija suprotstavlja neonacističkom kijevskom režimu koji je ponovno oživio uz potporu kolektivnog Zapada i pomahnitale rusofobije, bori se protiv genocida ruskog govornog stanovništva i podržava međunarodno pravo temeljeno na temeljnim načelima UN-a, a ne na “pravilima” koje su izmislile Sjedinjene Države kako bi održale svoju hegemoniju. Oslobođenje Ukrajine od neonacizma označit će početak povratka stabilnosti i sigurnosti u svijetu.” Patrušev je pri tom najavio i jačanje protuzračne obrane u Središnjoj Rusiji, provjeru mobilizacijske spremnosti i spremnosti civilne obrane.
Čitano s vojne točke gledišta, Rusija se priprema za dugotrajni rat iako sigurno neće okrenuti leđa pregovorima ako ih bude smatrala svrsishodnim.
A kako upravo piše američki Bloomberg, kritički se osvrćući na slabu pomoć EU Ukrajini, „svatko tko imalo zna o oružanom sukobu u Ukrajini, prepoznat će surovu istinu: da nije Sjedinjenih Država, zemlja Vladimira Zelenskog bila bi osuđena na propast“, a ruski bi „predsjednik Vladimir Putin odavno održao paradu pobjede u Kijevu“.
S tim se nemoguće ne složiti, ali se isto tako nemoguće ne složiti s mojom konstatacijom koju često ponavljam, da su – upravo zbog toga – Moskva i Washington oni koji jedini mogu razriješiti ovaj sukob i prijeteću eskalaciju.
Međutim, sudeći prema potezima koji se upravo povlače i sjedne i s druge strane, kao i krajnje oštroj političkoj retorici između Moskve i Washingtona – šanse za to sada su gotovo pa svedene na nulu.
„Na svjetlo dana“ možda ih jedino može dovesti osjećaj istinske zabrinutosti po vlastitu egzistenciju od izbijanja međusobnog sukoba. A te zabrinutosti, za sada, očito nema – iako bi po svih bilo bolje da je suprotno.
Ovako će se opasna „igra s vatrom“ nastaviti i dalje, uz sve rizike koje sa sobom nosi i koji su sve veći.
