Zoran Meter
Kina je u toj formuli po SAD sve poremetila jer je Pakistanu prišla na posve drugi način, ponudivši mu gospodarsku suradnju i svoje projekte odnosno investicije. To, do tada, na Zapadu nitko nije činio na tako strateški osmišljen način, jer su tamo regiju smatrali sigurnosno nestabilnom i neperspektivnom u investicijskom smislu
Pakistan je jedan od najvećih kineskih regionalnih saveznika. Kini je prije svega važan zbog Kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora (China-Pakistan Economic Corridor – CPEC), koji je dio kineske inicijative Pojas i put, i koji vodi do Indijskog oceana odakle kreće njegov pomorski krak (vidi kartu ispod).
Ne tako davno, u rano proljeće ove godine, u pakistanskom parlamentu bilo je izglasano nepovjerenje tadašnjem, u narodu vrlo popularnom premijeru Imranu Khanu, inače velikom kineskom prijatelju, zbog čega je bilo mnogo onih koji su postavljali pitanja u kojem će se smjeru dalje razvijati odnosi Islamabada i Pekinga s obzirom na novu vladu i premijera Shahbaza Sharifa?
Osim toga, nakon što je, među stanovništvom opet sve popularniji Imran Khan nedavno optužen ni manje ni više nego za potporu terorizmu, njegova stranka iznova vodi u ključnim regijama države, poput Punjaba, kao i u onima koje su donedavno smatrane uporištima klana Sharif (tu je mnogima i poznatiji brat sadašnjeg premijera, Nawaz) i njihove stranke Pakistanske muslimanske lige-N, o čemu svjedoče nedavni izbori za popunu mjesta u parlamentu gdje su Khanovi kandidati “pomeli” one favorizirane – premijerove, upravo u Sharifovim regionalnim uporištima.
Navedena pitanja postavljana su tim više, jer je znatni broj analitičara sugerirao kako iza svrgavanja bivšeg premijera moguće stoje Sjedinjene Države, što je, naravno, moguće, iako je to nemoguće dokazati (barem dok se jednom, u nekoj skorijoj ili daljnjoj budućnosti, ne otvore razni tajni arhivi, kako to često i biva).
Ali ono što je sigurno, je to, da detroniziranje Imrana Khana ne bi bilo moguće izvesti bez odobrenja pakistanske vojske, kao daleko najmoćnije silnice unutar pakistanskog društva i jedinog jamca opstojnosti Pakistana kao države. O vojsci i njezinoj potpori ovisi čitava politička struktura zemlje i njezino kadroviranje.
Postoji izreka, kako sve države imaju vojsku, a samo pakistanska vojska ima državu. Dakle, ona je svemoćna, ona određuje i smjer vanjske politike, pri čemu je, naravno, neizostavna i korupcija koja je u toj zemlji velika (pravo je pitanje, a gdje ona više uopće nije velika, pri čemu je stvar jedino u percepciji odnosno umijeću njezinog prikrivanja).
Tako je pakistanski vojni vrh tijekom proteklih desetljeća relativno kratke povijesti te države, uspostavljene nakon duge kolonijalne vladavine britanskog carstva na Indijskom potkontinentu, „levitirao“ između uloge najvećeg američkog regionalnog saveznika (što je počelo nakon sovjetske vojne intervencije u Afganistanu), do najvećeg kineskog strateškog partnera i saveznika u regiji.
U tom smislu mogli su se lako iščitavati i obrisi američke politike prema Indiji koja je najveća suparnica Pakistana (i obratno) s obzirom na opterećujuće teritorijalne sporove i etničku i vjersku netrpeljivost između stanovnika spornih regija, koja je nerijetko rezultirala i klasičnim ratnim sukobima, ali i terorizmom. Drugim riječima, jačanje američko-pakistanskih odnosa štetilo je onim američko-indijskim i obratno. Što su odnosi Washingtona i Islamabada bili lošiji, bili su bolji između Washingtona i New Delhija.
Naravno, Kina je u toj formuli po SAD sve poremetila jer je Pakistanu prišla na posve drugi način, ponudivši mu gospodarsku suradnju i svoje projekte odnosno investicije. To, do tada, na Zapadu nitko nije činio na tako strateški osmišljen odnosno ozbiljni način, jer su regiju smatrali sigurnosno nestabilnom i neperspektivnom u investicijskom smislu.
Zbog toga se Islamabad osjećao prevarenim tj. nedovoljno honoriranim za sve ono što je činio za SAD u vrijeme sovjetske okupacije Afganistana (a činio je jako puno). Pakistan je, naime, kako je i ranije bio, i dalje ostao krajnje siromašna i sigurnosno nestabilna zemlja, u kojoj stvarni red i državnu opstojnost može održavati samo vojska.
Koliko je po Pakistan bio važan spomenuti kineski pristup, koji je nudio suradnju na obostranu korist, svjedoči i to da je Islamabad u tom smislu zanemario i opterećujuće odnose Pekinga i muslimanske ujgurske manjine na zapadu Kine zbog kojih je ova često na udaru zapadnih država ali i ponekih utjecajnih islamskih vjerskih krugova u svijetu po pitanju ljudskih prava.
Dakle, Kina je bila, a očito će i ostati najvažniji pakistanski strateški partner, o čemu svjedoči i današnja vijest. Naime, pakistanski radio objavio kako će Pakistan i Kina ojačati zajedničke mjere za osiguranje sigurnosti osoblja i projekata Kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora (CPEC).
Dogovor o tome, kako je izvijestio pakistanski medij, postignut je tijekom devetog sastanka CPEC Joint Security Working Group u Islamabadu, gdje su kineski predstavnici visoko ocijenili poteze koje je Pakistan poduzeo s ciljem osiguranja sigurnost kineskih projekata i osoblja na svom teritoriju, i identifikacije organizatora i počinitelja terorističkih napada, usmjerenih protiv kineskih stručnjaka.
CPEC je dio kineske inicijative Pojas i put, koju je 2013. predložio kineski predsjednik Xi Jinping za intenziviranje međunarodne multilateralne trgovine i investicijskih projekata uz sudjelovanje što većeg broja zemalja i korištenje kineskog, ali i stranog kapitala.
Ovaj koridor od velike je važnosti i za Pakistan jer mu daje snažni poticaj za razvoj gospodarstva i izgradnju moderne prometne infrastrukture i posebne gospodarske zone za dopremu kineskih roba željeznicom u južnu pakistansku luku Gwadar (naslovna foto) na Indijskom oceanu, za njezin daljnji plasman na Bliski istok i Afriku.
Ovdje bih dodao još samo nešto: za sigurnost Pakistana od velike je važnosti stabilizacija stanja u njemu susjednom Afganistanu. Međutim, o nečem takvom još je jako daleko govoriti. Destabilizirati talibansku vlast u Kabulu (iza koje nedvojbeno stoji Islamabad) nije teško, prije svega kroz različite druge radikalne islamističke organizacije – prije svega tamošnji ogranak Islamske države.
Također je važno naglasiti kako su i Pakistan i Indija, kao, naravno i Kina (i Rusija) članice Šangajske organizacije – SCO, sve utjecajnije regionalne organizacije koja se ubrzano širi, pa će, tako, kroz nekoliko dana, na summitu na vrhu SCO u Uzbekistanu – njezin punopravni član postati i Iran.
Rekao bih, po pitanju Indije i Pakistana prije svega, u svakom je slučaju bolje da bilo kako surađuju (makar i skromno) i razgovaraju, nego da ratuju.
