Krizom pogođeni Libanon u četvrtak obilježava drugu godišnjicu eksplozije golemih razmjera u Bejrutu, a rodbina žrtava planira prosvjedni marš i ne odustaje od svojih zahtjeva za istinom i pravdom, izvještava France Presse.
U eksploziji više tona amonijeva nitrata uskladištenog bez potrebnih mjera opreza u bejrutskoj luci poginulo je više od 200 ljudi a ranjene su tisuće i uništena su velika područja glavnog grada. To je bila jedna od najvećih nenuklearnih eksplozija ikad. Ipak, istraga o uzroku je zaustavljena zbog političkog uplitanja i nijedan državni dužnosnik još nije pozvan na odgovornost za tragediju koja se dogodila 4. kolovoza 2020.
Nekoliko teško oštećenih silosa za žito koji su postali sumorni simbol katastrofe srušilo se prošlog tjedna, a ima ih koji su opasno blizu tome da se sruše, upozoravaju stručnjaci. “Nadam se da će rušenje silosa ljudima dati volju da se bore za pravdu, da se bore s nama”, rekla je Tatiana Hasrouty, koja je izgubila oca u eksploziji. Političari “čine sve što je u njihovoj moći da zaustave istragu” o eksploziji, rekla je.
Ogromna eksplozija bila je košmaran trenutak u kaotičnoj povijesti Libanona, koji je zaglibio u svoju najgoru ekonomsku krizu ikad obilježenu nestankom struje, nevjerojatnom inflacijom i raširenim očajem. Za četvrtak su planirana tri odvojena prosvjedna mimohoda s početkom u 14 sati po srednjoeuropskom vremenu. Kada se prosvjednici kasnije okupe u luci, osjetit će miris dima koji se širi iz silosa u kojima fermentirajuće žitarice tinjaju na velikoj ljetnoj vrućini.
‘Noćna mora’
Ogromna eksplozija prije dvije godine osjetila se čak i na Cipru i posijala je onu vrstu razaranja kakvu inače uzrokuju ratovi i prirodne katastrofe. Dodatno je uplašila krizom pogođeno stanovništvo i ubrzala masovni egzodus koji podsjeća na bijeg tijekom građanskog rata 1975-1990.
Unatoč tome, libanonska vladajuća klasa, optužena za loše upravljanje, korupciju i grubi nemar, čvrsto se drži vlasti iako ljudi trpe nestašice goriva, lijekova i čiste vode. “Ova vladajuća klasa nas ubija svaki dan”, rekla je Hasrouty. “Ako nismo umrli u eksploziji, umiremo od gladi, od nedostatka osnovnih ljudskih prava.” Restrikcije struje traju i do 23 sata dnevno, ulice su noću mračne, a semafori ne rade, tako da neke četvrti uglavnom osvjetljavaju požari u silosima.
Lara Khatchikian (51), čiji je stan jako oštećen prije dvije godine, gledala je požare i nazvala je taj prizor “noćnom morom”. “Moji susjedi i ja bili smo cijelo vrijeme pod stresom”, rekla je. “Osjetila sam strah, nismo mogli spavati. Potrebna je nadljudska snaga za život kad vas stalno podsjećaju na eksploziju.”
Nema pravde
Vlada je u travnju naredila rušenje silosa, ali to je obustavljeno, djelomično zbog prigovora rodbine žrtava koja želi da se oni sačuvaju kao memorijal. Francuski građevinski inženjer Emmanuel Durand, koji nadzire silose, upozorio je da opasnost od daljnjeg djelomičnog urušavanja “nikada nije bila tako velika” i da bi se to moglo dogoditi “u bilo kojem trenutku”.
U međuvremenu, i istrazi prijeti opasnost od raspada, budući da su dužnosnici nizom tužbi ograničili rad suca Tareka Bitara, koji je na čelu ove istrage. Pravosudni dužnosnik blizak istrazi rekao je da je rad suca Bitara pauziran od 23. prosinca. Obitelji žrtava su podijeljene, jedne optužuju Bitara za pristranost, a druge ga smatraju jedinom nadom.
Amnesty International, Human Rights Watch i druge skupine ponovno su u srijedu uputile apel Ujedinjenim narodima da pošalju misiju za utvrđivanje činjenica. Zajednički su izjavili da je “sada, više nego ikada, jasno da domaća istraga ne može donijeti pravdu”.
