Geopolitika News

Prvi put nakon pet godina građanskog rata, sirijski vojni zrakoplovi napali su dijelove grada Al-Hasaka na sjevero-istoku zemlje, koji se nalaze pod nadzorom kurdskih snaga, izjavio je predstavnik kurdskih oružanih postrojbi YPG, Redur Xelil. Zrakoplovi su 18. kolovoza djelovali po kurdskim sigurnosnim snagama „Asaish“, a u napadu je bilo mrtvih i ranjenih.

Taj čin je nemoguće promatrati izdvojeno od procesa normalizacije rusko-turskih odnosa. Riječ je o tihom dogovoru pokušaja rješavanja sirijske krize unutar trokuta Rusija-Turska-Iran, pri čemu Rusiji pripada uloga odlučujućeg čimbenika koji utječe na službeni Damask. Kako je jedno od ključnih pitanja za uspjeh tog novog regionalnog „trojnog pakta“ i rješavanje kurdskog pitanja na po Tursku zadovoljavajući način (znajući pritom kako se Ankara pod svaku cijenu opire bilo kakvoj mogućnosti uspostave suverenog kurdskog teritorija na sjeveru Sirije uz pogranični pojas između dviju zemalja), nije teško izvući određene zaključke. Čini se kako je Damask dobio službeni signal da se vojnim putem razriješe sve dileme oko eventualnog teritorijalnog osamostaljenja Kurda na sjevero-istoku Sirije.

Dokle smiju ići kurdski zahtjevi?
Nedavno su o tome govorili i pojedini kurdski predstavnici u inozemstvu, navodeći, kako je političko i vojno vodstvo sirijskih Kurda svjesno da ne može biti govora o dobivanju nekakvog, u većem ili manjem stupnju neovisnog političko-teritorijalnog statusa unutar Sirije. Poznato je kako je i Damask, poput Ankare (ali i svih arapskih država i Irana) uvijek oštro istupao protiv mogućnosti uspostave kurdske države ali je, pritisnut izdajom turskog predsjednika Erdogana koji je podupirao protuasadove sirijske oporbene grupacije, bio primoran „zatvarati oči“ pa čak i aktivno podupirati kurdske vojne postrojbe na sjeveru zemlje koje su se borile protiv zajedničkog neprijatelja – „Islamske države“ i sunitskih ekstremističkih organizacija koje su podupirali Ankara, Rijad i Doha.

Sada se samo može postaviti pitanje, je li zračni napad sirijske vojske dovoljno jasan signal Kurdima do koje granice u svojim zahtjevima smiju ići? Osim toga, ovakav razvoj stanja u perspektivi može demoralizirati kurdske vojne aktivnosti u sklopu američkih nastojanja za oslobođenjem grada Rakke (za što su kurdske postrojbe od presudne važnosti) u koji, opet (zbog protivljenja Ankare) kurdske snage ne smiju ući, već bi to morale učiniti isključivo postrojbe na brzinu sastavljene od lokalnog arapskog stanovništva (Rakka je čisto sunitski grad i Kurdi tamo nemaju što tražiti, stav je turskih vojnih dužnosnika). I tako se iznova može ponoviti toliko puta povijesno viđen scenarij, u kojem Kurdi krvare za račun tuđih interesa, a sve na tragu obećanja svjetskih silnica o dobivanju vlastite države od koje na kraju ne ostaje ništa.
Prvi napad vladinih snaga na sirijske Kurde mora se promatrati i u svjetlu predstojećeg posjeta turskog čelnika Erdogana, Iranu. Tamo će se, između ostalog (kako je nedavno priopćila iranska agencija Fars) razgovarati o uspostavi koalicije, tj. saveza između Teherana, Moskve i Ankare za rješavanje sirijskog sukoba u idućih šest mjeseci.

Geopolitika.news u svojim analizama na ovu temu već je govorila i o mogućim ustupcima Asada, prema kojima bi on morao omogućiti ulazak određenog broja proturskih kadrova u buduće vladine strukture, a što bi uz obračun sa sirijskim kurdskim separatizmom, svakako bila solidna osnovica za postizanje širokog koalicijskog dogovora dosadašnjih ljutih protivnika, a ranije velikih prijatelja – Erdogana i Asada. Protiv takvog rješenja ni Moskva ni Teheran ne bi imali ništa jer bi i njihovi strateški interesi bili očuvani. Sve to je učvršćeno sporazumom Moskve i Teherana o korištenju iranske zrakoplovne baze za ruske bombardere koji djeluju u Siriji.

Očuvanje teritorijalne cjelovitosti Sirije

Istog dana su ruski strateški bombarderi Tu-22M3 i bombarderi Su-34 proveli novo bombardiranje islamista u Siriji iz baze u Iranu gdje su dislocirani od 16. kolovoza temeljem sporazuma između Moskve i Teherana. Djelovali su po objektima „Islamske države“ u regiji Deir ez-Zour na istoku zemlje, pri čemu je uništeno pet velikih skladišta oružja, šest zapovjednih točaka, velik broj boraca ISIL-a, te topnički položaji i oklopna mehanizacija (info, rusko MO).

Oba napada svjedoče o tome kako je politički cilj Moskve, Irana i Damaska (a vjerojatno i Ankare) sada uokviren i konkretnim vojnim djelovanjima. A kako se oni intenziviraju, osim sjevero-zapada i juga, i u smjerovima krajnjeg sjevero-istoka i istoka zemlje, čini se kako je politički cilj vojne kampanje konačno usmjeren na očuvanje teritorijalne cjelovitosti Sirije. Ukoliko to i nije, takvi napadi će u svakom slučaju omogućiti povoljnije startne pregovaračke pozicije Damaska i njegovih saveznika u budućim dogovornim procesima koji će prije ili kasnije uslijediti.

Sadašnji razvoj stanja iz temelja remeti američke planove po pitanju Sirije koji su nakon ruskog ulaska u „igru“ ionako konfuzni i nedorečeni, oslonjeni na donošenje ad-hoc mjera i uglavnom usmjereni na iznalaženje „umjerenih“ snaga na terenu kojima je, opet, za bilo kakav značajniji uspjeh nužna potpora „umjerenih“ država poput Saudijske Arabije, Katara i, očito donedavno Turske, koja će sada aktivnom samostalnom politikom pokušati skrojiti bliže okružje, vodeći se primarno vlastitim nacionalnim interesima koji nužno uključuju i kompromise.

Turska kritizira Zapadnu ulogu u Ukrajini

Da je stanje u odnosima Ankare i Washingtona ozbiljno narušeno, ukazuje i izjava turskog ministra vanjskih poslova Mevlüta Çavuşoğlua od 18. kolovoza, kada je iznio do sada nikada javno izrečene konstatacije bilo kojeg visokopozicioniranog dužnosnika iz zemalja članica NATO saveza koje se odnose na Ukrajinu: „Pogledajte što se dogodilo u Ukrajini. Oni (Zapad) su joj postojano prijetili i prisiljavali na izbor između njih i Rusije. Govorili su: ‘Ili ćeš biti s nama ili s Rusijom’. Takav put nikuda ne vodi. To što se danas događa u Ukrajini jest glavni obrazac problema u regiji.“ Naglasio je i kako je osobno još dvije godine prije početka ukrajinske krize govorio o tome, da će se, ukoliko se tako nastavi dalje, u Ukrajini dogoditi sve ovo što se i dogodilo. Zapad, prema njegovom mišljenju, mora odustati od patronažne politike jer je to „put u slijepu ulicu“.

Dolaskom novog premijera Binaliya Yildirima nakon smjenjivanja njegovog prethodnika Davutoglua (ideologa turske neoosmanske vanjskopolitičke doktrine), novi vanjskopolitički smjer zemlje najavljen je njegovim prvim riječima nakon stupanja na novu dužnost. Izjavio je kako će Turska popraviti sve porušene odnose sa svojim susjedima, a što je de facto označilo i kraj njezine agresivne vanjske politike koja je do krajnjih granica destabilizirala njezin unutarnji i međunarodni položaj. Bilo kako bilo, nakon neuspjelog državnog udara u noći 15. srpnja, Turska se vidljivo okreće politici suradnje i dogovora u regiji.

SAD seli atomsko oružje iz Turske

Zbog poremećenih odnosa između dvaju saveznika, Washington je prestao vjerovati Ankari i po pitanju zaštite njegovog atomskog arsenala smještenog u toj zemlji, te je počelo njegovo prebacivanje u rumunjsku bazu Deveselo (info: portal Euroactiv). Podsjećamo, riječ je o bazi u kojoj je nedavno u operativnu uporabu pušten snažni radarski sustav koji je dio američkog proturaketnog štita za Europu i kojem se Rusija oštro protivi, smatrajući ga direktnom ugrozom njezinoj nacionalnoj sigurnosti.

A kako je ruska strana do sada odbacivala američka usmena jamstva kako je baza u Deveselu defenzivnog karaktera i upozoravala kako je „jednostavno informatičko reprogramiranje“ i tiho dovođenje američkih nuklearnih raketa dovoljno da ta baza postane istinska ugroza za Rusjiu, nije teško pretpostaviti što će dovlačenje atomskog oružja u Rumunjsku ubuduće značiti za Moskvu.

Vrlo zanimljiva vijest upravo je stigla iz ruske agencije „Interfax“. Radi se o navodnom razgovoru američkih i ruskih delegacija u Ženevi, u kojem se razmatra moguća zajednička vojna operacija dviju zemalja u sirijskom gradu Aleppu, a koja bi mogla otpočeti sredinom rujna.

„Države razmatraju mogućnost počinjanja izvođenja koordiniranih napada na borce u Aleppu negdje sredinom rujna“, kazao je ruskoj agenciji njihov izvor u Ženevi, blizak američko-ruskim pregovorima.

Pritom je izjavio, kako bi do otpočinjanja napada, u gradu trebali ostati samo oni islamistički borci koji ne žele položiti oružje i izići iz Aleppa. „Oni borci koji ostanu u gradu bit će blokirani i podvrgnuti uništenju“, kaže ruski izvor. Nije navedeno hoće li u tim napadima sudjelovati i sirijske zračne snage.

Podsjećamo, kako je koncem srpnja Rusija započela humanitarnu operaciju u Aleppu i otvorila nekoliko koridora za napuštanje istočnih dijelova grada koji se nalaze u okružju vladinih snaga. Tim koridorima, osim civila, dozvoljeno je napuštanje grada i za islamističke snage, čak i s osobnim naoružanjem, uz jamstvo potpune amnestije sa strane vlade u Damasku u naredna tri mjeseca. Međutim, ruska humanitarna operacija tada nije naišla na pozitivnu reakciju sa strane SAD-a, koji ju je smatrao primoravanjem na predaju oporbenih snaga u Aleppu. Nakon toga je i započela velika ofanziva združenih islamističko-oporbenih snaga iz regije Aleppo i susjedne zapadne regije Idlib. Međutim, ona, nakon početnog uspjeha, nije polučila značajnije rezultate te je većina njihovih boraca i dalje ostala blokirana u istočnim kvartovima Aleppa. Od tada pa do danas nastavljaju se borbe vladinih snaga i pobunjeničkih postrojbi ali znatno nižeg intenziteta nego li je to bilo početkom kolovoza. U vrijeme kritičnih situacija po službenu sirijsku vojsku na jugo-istoku Aleppa, kojima je u jednom trenutku prijetilo i potpuno okruženje, u borbe su se, osim sirijskih, intenzivno uključivali i ruski bombarderi. Danas sirijsko zrakoplovstvo djeluje uglavnom po prilaznim komunikacijama tome gradu, nastojeći spriječiti dostavu naoružanja i svježih vojnih snaga okruženim islamistima.

Kao posljedica jučerašnjih zračnih napada Saudijske Arabije na ciljeve u Jemenu, poginulo je više od petnaestero ljudi. Ranije je saudijska vojska izvela napade na položaje šijtskih pobunjenika – huta u regiji Mawraq Sharab u blizini grada Taiz, na jugozapadu zemlje, izvjestio je The New Arab.

U međuvremenu, nastavak zračnih napada arapske koalicije na čelu s Rijadom na položaje huta i njima priključenih vojnih formacija bivšeg predsjednika Jemena Alija Abdullaha Saleha, provodi se u namjeri vraćanja sukobljenih strana za pregovarački stol, navodi isti medij.

Predstavnici međunarodno priznate vlade Jemena pod nadzorom zakonitog predsjednika Abd Rabuh Mansur Hadija, izjavili su, kako je prihvaćanje mirovnog plana ključna točka u uspostavi vlade nacionalnog jedinstva.

Mirovni plan predložen je na sastanku diplomata SAD-a, Velike Britanije i arapskih zemalja Perzijskog zaljeva u saudijskom gradu Jeddahu (Džeda).

Prema mirovnoj inicijativi, hutima i saveznicima bivšeg predsjednika Saleha bit će dodijeljena pojedina mjesta u novoj vladi. Kao odgovor, pobunjeničke skupine morale bi se povući iz ključnih područja Jemena, uključno i glavni grad zemlje Sanu. Plan također zahtjeva, da huti odlože teško naoružanje koje imaju na raspolaganju. U nedjelju, 28. kolovoza, političke vođe huta izdali su priopćenje kojim izražavaju svoju potporu planu riješavanja jemenskog sukoba.

Međutim, ostaje nejasno, ukoliko su predstavnici huta poduprli navedeni plan za mirno riješenje sukoba, zašto je onda bilo potrebno bombardiranje od strane Saudijske Arabije, koje je dovelo do novih civilnih žrtava.

Predvođena Sjedinjenim Američkim Državama, koalicija za borbu protiv terorističke organizacije „Islamska država“ ne osuđuje napad kurdskih militanata na tursku vojsku južnije od Džarablusa.

U subotu, 27. kolovoza, turske oružane snage pretrpjele su prve ratne gubitke od početka invazije na Siriju, ali SAD i njihovi saveznici u protuterorističkoj koaliciji nisu za to osudili „Postrojbe za narodnu zaštitu“ (YPG) sirijskih Kurda, piše turski Daily Sabah.

Zapovijednici koalicijskih snaga u regiji pozvale su „turskog saveznika i suradničke skupine Sirije“ da se usredotoče na borbu sa zajedničkim neprijateljem („Islamskom državom“, op.GN.). Prema naredbama, u kojima glavnu ulogu imaju američki generali, kako bi se izbjegli daljnji sukobi između turske vojske i kurdskih dobrovoljaca potrebno je ujediniti snage za rušenje „Islamske države“, navodi turski medij.

Militanti YPG-a su, 7 km južnije od Džarablusa, protutenkovskom raketom „Kornet“ ruske proizvodnje uništili jedan turski tenk – izvješćuje Daily Sabah. Pritom je poginuo i jedan turski vojnik.

Sirijski islamistički pobunjenici koje podržava Turska i koji su 24. kolovoza obranili grad Džarablus od militanata terorističke skupine „Islamska država“ najavili su napad na grad Manjib koji je pod nadzorom Kurda.

Jedan od ratnih zapovjednika „umjerene“ proturske oporbene sirijske organizacije „Brigade sultan Murad“, izjavio je, da su se njihovi borci-islamisti „usmjerili na Manjib“.

Iz ratnog područja južnije od Džarablusa dolaze vijesti o početku žestokih sukoba između tursko-islamske koalicije i „Jedinica za narodnu zaštitu“ (YPG) sirijskih Kurda. Borci YPG-a, uključujući i one na području Manjiba, pojačavaju liniju obrane.

Napominjemo kako su upravo kurdske snage, uz potporu američke koalicije, prije dva tjedna od postrojbi „Islamske države“ oslobodile strateški važan grad Manjib koji se nalazi na sjeveru Sirije, zapadno od rijeke Eufrat. Amerikanci su taj grad namjeravali osvojiti s lokalnim arapskim snagama kako bi udovoljile zahtjevima Ankare, ali kako te snage nemaju dovoljno kapaciteta niti pretjerane volje za borbu sa sunitskim sunarodnjacima iz terorističke organizacije „IS“, SAD je dopustio Kurdima da odrade tu zadaću. Međutim, kurdske postrojbe (koje su time prešle od Turske davno ranije proglašenu „crvenu crtu“ (zapadnu obalu rijeke Eufrat) iza koje Ankara neće dozvoliti ulazak kurdskih postrojbi), nakon oslobađanja Manjiba ostale su u tom gradu, važnom za daljnji prodor prema „prijestolnici“ „Islamske države“ gradu Rakki. Gradu, koji, prema prvotnim američkim planovima također moraju osloboditi Kurdi i potom ga prepustiti lokalnim arapskim snagama, budući da je Rakka većinski arapskim stanovništvom naseljen grad. Drugim riječima, Kurdi moraju krvariti za tuđe interese ali je sada pitanje kako će se oni postaviti prema budućim američkim planovima (uključno i oslobađanje Rakke) s obzirom na nedavno započetu tursku intervenciju u zoni grada Džarablusa ali i izjave visokih američkih dužnosnika (potpredsjednik Joe Biden), da kurdske aktivnosti ne smiju štetiti turskim interesima.

Jedan od načina na koji će se to pokušati riješiti jesu i američka nastojanja da oporbene sirijske snage same sudjeluju u oslobađanju Rakke, bez učešća Kurda, pričemu bi značajniju ulogu u tome imale turkmenske postrojbe iz Sirije i Turske. Međutim, one broje svega oko 1500 boraca pa je pitanje mogu li one što značajnije učiniti bez snažnije potpore turskih snaga.

A da se nešto u tom smjeru i odvija ukazuje i maloprije pristigla vijest o izjavi turskog ministra vanjskih poslova Mevlita Chavushoglua, u kojoj on kaže, kako kurdske postrojbe JPG na sjeveru Sirije moraju otići na istočnu stranu rijeke Eufrat. Ukoliko to ne učine, postat će objekt udara turskih oružanih snaga. Ministar je kazao, kako je cilj operacije „Štit Eufrata“ čišćenje regije Džerablus i Afrin od boraca terorističke organizacije „IS“. Tamo većinom žive Arapi „i mi ih podupiremo“, rekao je turski ministar i dodao, kako se oni trebaju vratiti na prostore na kojima su živjeli oduvjek. „Cilj JPG je drugi, i ta organizacija želi zauzeti teritorij i provesti etničko čišćenje na sjeveru Sirije“ i zato njih, Radničku stranku Kurdistana i druge kurdske organizacije zabrinjava turska vojna akcija, izjavio je g. Chavushoglu. Osim toga, nastavio je dalje, Kurdi moraju napustiti te prostore jer su to obećali i SAD-u, a ukoliko to ne učine postat će vojni cilj turskih snaga.

Najnoviji politički procesi na Bliskom istoku pokrenuti nakon neuspjelog državnog udara u Turskoj, otvaraju prostor za niz pitanja na koje je nužno pokušati odgovoriti zbog mogućih širih geopolitičkih posljedica. Naime, javno nezadovoljstvo Ankare stavom njezinih Zapadnih saveznika u odnosu na pokušaj državnog udara 15. srpnja ove godine – kada nisu izrazili potporu i solidarnosti s turskim vrhovništvom u najkritičnijim trenutcima, ali i neposredno nakon propasti puča – sve više iscrtava obrise novih političkih saveza u toj regiji.

Podsjećamo na nedavni posjet turskog čelnika Erdogana Rusiji i nedugo nakon njega (12. 8.) dolazak u Ankaru iranskog ministra vanjskih poslova Mohammada Javada Zarifa. Vrhunac najnovijih diplomatsko-političkih kombinacija dogodit će se idućeg tjedna, kada u Teheran dolazi predsjednik Erdogan.

Sunitsko-šijitsko-kršćanski savez

Svojevrstan novi politički savez kroz trokut Rusija-Iran-Turska (riječ je o zemljama koje su turskom državnom vrhu u vrijeme pokušaja vojnog puča izrazile svoju punu potporu) upravo se fokusira na iznalaženje rješenja petogodišnjeg sirijskog građanskog rata. U njemu veliku ulogu imaju islamistički borci ubačeni u tu zemlju iz inozemstva i sponzorirani regionalnim silama, koje i dovoljno politički „pokriva“ SAD, da ih se ne može vojno eliminirati zbog njihovog „miksa“ s razmrvljenom i još uvijek nejakom umjerenom sirijskom oporbom. Na taj je način stvorena svojevrsna pat-pozicija u kojoj niti jedna strana u sukobu nema mogućnost izvojevati pobjedu u relativno kratkom vremenu, a što još više destabilizira čitavu regiju i počinje ometati interese tamošnjih zemalja, koji će se iz sfere ambicija morati svesti u realne i održive okvire.

Novi – „šareni“ trojni savez koji je na pomolu, bio bi do sada nezabilježen u međunarodnim odnosima, a uključivao bi sunitsko-šijitsko-kršćansku (pravoslavnu) komponentu, što se u geopolitičkom smislu neposredno sudara sa strateškim koncepcijama Saudijske Arabije i SAD-a, usmjerenih na blokadu Irana, odnosno izbacivanje Rusije iz Sirije, a time i čitave regije.

Treba podsjetiti i na prijašnje strateške partnerske odnose (najviše u gospodarskom i kulturnom smislu) između Rusije i Turske koje je urušila upravo sirijska kriza. Ona je i sada „kamen temeljac“ o čijoj će snazi ovisiti perspektiva novog „trojnog pakta“. To će se ponajviše iscrtavati kroz odnos prema sudbini predsjednika Bashara al-Asada, oko čega Ankara ima dijametralno suprotan stav od Moskve i Teherana.

A da predsjednik Erdogan puno toga mijenja u odnosu prema Rusiji ukazuje i njegov najnoviji intervju novinskoj agenciji ITAR-TASS, u kojem po prvi put priznaje, kako je u studenom 2015. godine uništeni ruski bombarder Su-24 bio srušen nad sirijskim, a ne turskim teritorijem. Međutim, u istom intervjuu on navodi i sljedeće: „Mi, imajući sa Sirijom zajedničku granicu dugu 950 km, u suradnji s Ruskom Federacijom, ne narušavajući unutarnji ustroj Sirije, možemo poduzeti nekoliko koraka. Mi ne želimo raspad Sirije ali, kako do toga ne bi došlo, uvjet je odlazak u stranu Bashara Asada, krivog za smrt 600 tisuća ljudi. Sačuvati jedinstvo Sirije, nemoguće je s Asadom.“

Turski čelnik pritom je izrazio i čuđenje pitajući se, zašto se npr. „Jabhat al-Nusra“ smatra terorističkom organizacijom, a Radnička stranka Kurdistana ne, i to u mnogim Zapadnim zemljama, ali i u Rusiji?

Sastanak rusko-turske komisije u Moskvi

Dakle, turski stavovi, rekli bismo, potpuno su suprotni ruskim i iranskim. Međutim, to nikako ne znači da se razgovor zbog toga završava, tim prije jer su takvi stavovi ionako već od ranije poznati. Na to ukazuje i ovih dana u Moskvi održan prvi krug pregovora (dogovorenih na susretu Putin-Erdogan u Sankt Petersburgu) unutar zajedničke rusko-turske komisije koju čine djelatnici diplomacije, oružanih snaga i obavještajnih službi dviju zemalja, a tiču se iznalaženja dogovora o Siriji.

Na sastanku je, između ostalog, ruska strana postavila pitanje o zatvaranju tursko-sirijske granice zbog sprječavanja prijelaza terorista i naoružanja u Siriju. Satanci će se nastaviti održavati, a pozitivno je to da su uopće i započeli, što predstavlja znak dobre volje da se sirijsko pitanje izdigne s razine oružanog sukoba prema kompromisu i političkom dogovoru. A kada je riječ o kompromisima, uvijek netko nešto gubi da bi nešto drugo dobio. Stvar je samo u tome, mogu li se ti gubitci i dobitci uravnotežiti. Strane vjerojatno kreću s maksimalističkim zahtjevima, ali će na kraju ipak presuditi realna snaga svake zemlje pojedinačno na tom prostoru.

Geopolitičko stanje u turskom okružju od početka ove godine značajno se promijenilo. „Islamska država“ počela je napadima i terorističkim akcijama ugrožavati i turski teritorij, a uništenje sirijske državnosti izmijenilo je ravnotežu snaga, ojačavši kao nikada do sada kurdski separatistički pokret od Sirije i Iraka, do Turske i Irana. Osim toga, sirijski Kurdi postali su glavna snaga na sirijskom bojištu na koju se oslanjaju Amerikanci kao turski saveznici u NATO-u.

Uz takvu konfuziju u svom najbližem okružju, Turska je suočena i s pogoršanjem unutarnjeg sigurnosnog stanja opterećenog najnovijim intenziviranjem kurdskih terorističkih akcija na istoku i jugo-istoku države, koje se u bilo kojem trenutku može preliti i u velike gradove ostatka zemlje. Poznat je i utjecaj Moskve, ali i Damaska na Kurdsku radničku stranku, kao i Irana koji njihovim postrojbama smještenim na sjeveru Iraka isporučuje naoružanje i pruža obuku svojih instruktora.

S te točke gledišta, Erdogan i nema previše „asova“ u rukavu kada je riječ o njegovim maksimalističkim zahtjevima, poput smjene Asadovog režima. Međutim, on u rukama ima instrumente koji su itekako zanimljivi i Moskvi i Teheranu, poput uspostave strateške gospodarske i energetske suradnje (od plinovoda i naftovoda, do atomske energije). Naravno, koliko god oni bili primamljivi, ipak će biti nedovoljni bez određenih političkih ustupaka Ankare u odnosu na Siriju.

Oni se kreću u rasponu od odricanja od islamističke ideologije kao dominantne političke platforme za Siriju i prihvaćanje svjetovnog ustroja te zemlje (na čemu inzistira Moskva i što joj je nužno za osiguranje buduće vojne nazočnosti u toj zemlji kao okosnice njezinog utjecaja na Bliskom istoku) koju predvode Rijad i Doha, a Ankara ju je svojedobno objeručke prihvatila, pa do zadovoljavanja iranskih nacionalnih interesa usmjerenih na očuvanje šijitske „osi otpora“ koja se proteže od Libanona, preko Sirije i Iraka (a moguće i Bahreina i Jemena gdje još ništa nije riješeno).

I Iran mora nešto dati Turskoj

S druge strane i Teheranu je bitno Tursku pridobiti na svoju stranu, u kontekstu zatopljenja turskih odnosa s njegovim neprijateljem broj jedan – Izraelom, poglavito zbog činjenice da je Izrael uspio uspostaviti realne (iako neslužbene) savezničke odnose sa Saudijskom Arabijom po glavnim regionalnim pitanjima. Pridobiti sunitsku Tursku na svoju stranu, za Teheran bi značilo veliku pobjedu. Da bi to postigao i on će morati zauzvrat nešto ponuditi Ankari, a što, vidjet ćemo vrlo brzo.

Ono što dvije zemlje najviše povezuje (osim islamizacije njihovih društava kao ideološke platforme), spomenuti je problem s kurdskim separatizmom – nedavno iznova aktiviranim i na sjevero-zapadu Irana. Prije nekoliko dana turski ministar vanjskih poslova Chavushoglu je izjavio, kako i Turska i Iran žele očuvati teritorijalnu cjelovitost Sirije (a time i svoju vlastitu). Savjetnik turskog predsjednika za međunarodne odnose Ayşe Sözen Usluer izjavio je u intervjuu za „Glas Amerike“, kako u pogledima dviju zemalja na sirijsku krizu i dalje ostaju raznoglasja, ali da to u perspektivi nije ozbiljna prepreka za suradnju Irana i Turske po tom pitanju.

Osim toga Iran je ovih dana „urbi et orbi“ odaslao jasnu političku poruku, stavivši Rusiji na raspolaganje svoju zrakoplovnu bazu za smještaj strateških bombardera koji odonud djeluju po islamističkim ciljevima u Siriji.

Ali od svega ovog možda su najjače odjeknule riječi predsjednika Erdogana u intervjuu „Al-Jazeeri“: „Rusija, Iran, Irak i Turska moraju se ujediniti za Siriju. Mi, sirijski susjedi, moramo se zauzeti za njezinu stabilnost. Mi također moramo razmotriti sirijski problem sa Saudijskom Arabijom, Katarom i Jordanom. Istodobno, mi više ne moramo to pitanje razmatrati s državama koje s njim nemaju veze.“

Svima je bilo jasno kako turski čelnik primarno misli na SAD i druge izvanregionalne igrače, prije svega EU.

Što će učiniti SAD?

Pri ovakvom razvoju stanja bit će zanimljivo pratiti američku reakciju. Budući da je posve izvjesno kako tursko vrhovništvo neće odstupiti od promjene smjera svoje vanjske politike, okrećući se njezinom samostalnom vođenju usmjerenom prema zaštiti vlastitih nacionalnih interesa u svom neposrednom okružju, Washington sada i nema puno izbora. Taj se izbor može kretati u rasponu od odustajanja pružanja potpore sirijskim Kurdima, do izručenja Ankari disidenta Fetullaha Gulena, optuženog za sudjelovanje u organizaciji pokušaja državnog udara.

Ukoliko SAD to ne učini, u njegovim rukama ostat će mala mogućnost utjecaja na politiku Ankare u regiji. Ukoliko bi se SAD, naprimjer, odlučio na pojačavanje pritisaka na Tursku kroz kombinaciju gospodarsko-diplomatskih sankcija i sličnih mjera, Ankari uvijek ostaje nepobjedivi „as“ iz rukava – članstvo u NATO savezu.

Geopolitika.news ipak smatra kako su eventualni spomenuti ustupci Washingtona već zakašnjeli, te sada jedino ostaje pitanje – hoće li SAD uspjeti u turske pregovaračke stavove s Moskvom i Teheranom progurati i pojedine vlastite interese, što nije isključeno. Turska svojim novim „Istočnim“ smjerom (usmjerenim ne samo prema Moskvi, već i Pekingu) ipak ne namjerava Zapadu okrenuti leđa.

Još je nešto važno naglasiti. Sve tri zemlje – Rusija, Iran i Turska – imaju ozbiljnih razmimoilaženja u odnosu na Siriju. Ali isto tako, sve tri zemlje su već umorne od beskonačnog ratnog sukoba kojemu se još ne nazire kraj. Sve tri države shvaćaju kako ih takva perspektiva samo dodatno slabi, pa čak i ugrožava njihovu teritorijalnu cjelovitost na račun drugih svjetskih silnica.

I na kraju, sve tri zemlje postale su svjesne kako jedne bez drugih problem Sirije ne mogu riješiti, a upravo u toj činjenici i leži šansa za postizanje eventualnog dogovora.

Nedavni sastanak ruskog predsjednika Putina i iranskog predsjednika Rohanija u azerbajdžanskom glavnom gradu Bakuu rezultirao je dogovorom o razmještaju ruskih strateških bombardera u iranskoj zrakoplovnoj bazi Hamedan na sjevero-zapadu zemlje. Već 16. kolovoza, odmah nakon njihovog razmještaja, strateški bombarderi Tu-22M3 izvršili su prve napade s iranskog teritorija na islamističke položaje u Siriji. Dogovor dviju država predstavlja početak nove, ne faze, već etape u borbi protiv terorizma ne samo u Siriji već i na čitavom Bliskom istoku.

Što se mijenja u vojno-strateškom smislu?

Sirijska zrakoplovna baza „Hmeymim“ pokraj Latakije, koja će vrlo brzo i službeno postati prva ruska zrakoplovna baza na Bliskom istoku, nije osposobljena za prihvat velikih strateških bombardera. Njezina modernizacija iziskivat će vremena, a sasvim sigurno neće započeti prije stabiliziranja vojnog i političkog stanja u Siriji. Samo za primjer, duljina uzletno-slijetne staze za zrakoplov Tu-22M3 pri uzletu mora iznositi 2000-2100 metara, što u spomenutoj sirijskoj bazi nije slučaj, a ona nije niti opremljena odgovarajućim hangarima za njihovo baziranje.

Nakon završetka pravnih procedura, Rusi u toj bazi namjeravaju izgraditi suvremenu infrastrukturu za postojanu dislokaciju moćne udarne zrakoplovne grupe koja će „štititi ruske interese i sigurnost ruskih državljana na čitavom Bliskom istoku“ (ruski MO).

Dosadašnje korištenje ruskih strateških zrakoplova, intenziviranih posljednjih mjesec dana nakon što su po prvi put korišteni tijekom siječnja i veljače ove godine (do potpisivanja primirja 27. veljače), izvodilo se na način, da su uzlijetali sa svojih postojanih baza na teritoriju Ruske Federacije i do Sirije prelazili između 2000 i pet tisuća kilometara (u jednom smjeru).

Primjera radi, dužina zračne linije Moskva – Damask iznosi 2500 km. Kako se ne radi o Rusiji pograničnoj državi, bila je potrebna i koordinacija glede prelazaka državnih granica (Iran, Irak). Dosadašnji letovi ruskih strateških bombardera Tu-22M3, Tu-160 i Tu-95MS prema Siriji odvijali su se rutom koja je vodila jugozapadno od Teherana, nad gradovima Ishafanom, Ahvazom, iračkom Basrom i dalje prema Siriji.

Sve zajedno iziskivalo je i velike financijske troškove, poput opskrbe gorivom i održavanja „kondicije“ samih letjelica. Možda još i važnije, zbog velike udaljenosti bila je onemogućena njihova primjena u realnom vremenu, a što je u uvjetima brzo razvijajuće sirijske krize itekako veliki hendikep, a može biti i presudan čimbenik.

Iranska mreža zračnih baza (njih oko 100) privlačna je i zbog njihove razvijene infrastrukture za potrebe vojnih zračnih snaga (uključno i suvremene sustave kontrole leta i radarske zaštite). Inače, Iran ima 17 taktičkih zračnih baza za potrebe svojih oružanih snaga. Prema informacijama AllSource Analysisa, iranska baza u Hamedanu (naziv same baze je „Shahid Nojef“) već je od ranije poznata ruskim pilotima koji su je koristili 23. studenoga 2015. godine. Tada je na njoj primjećen ruski višenamjenski zrakoplov Su-34 koji je tamo boravio dva dana. AllSource Analysis pretpostavlja kako je u iransku bazu sletio zbog tehničkih problema, a ostao je do dolaska ruskog transportnog zrakoplova Il-76.

Sama baza „Shahid Nojef“ predstavlja snažan vojni kompleks (čisto vojna zračna luka bez nazočnosti bilo kojih oblika civilnog zrakoplovstva) koji uključuje razvijen sustav pista za rulanje, velik broj hangara i bunkera, a uzletno-slijetna staza duga je oko 4600 metara. Od grada Hamedana udaljena je nešto manje od 50 kilometara i kako takva je Rusima idealna zbog isključenja popratnog, neželjenog interesa javnosti, kakve predstavljaju baze u blizini velikih gradova.

Geopolitički interesi

Pristanak Irana na de facto vojno savezništvo s Rusijom (jer ovaj čin to svakako jest, budući da će osim razmještaja ruskog strateškog zrakoplovstva na svom teritoriju, uključiti i dolazak ruskog tehničko-inženjerijskog osoblja, stručnjaka za nadzor letova, časnika za vezu s iranskim kolegama, sigurnosne i obavještajne časnike čija je nazočnost u ovakvim slučajevima zajamčena i td.), treba promatrati i u kontekstu složenih povijesnih odnosa dviju država koji bi u normalnim geopolitičkim uvjetima u svijetu ovakav savez sigurno onemogućavali.

Nabrojit ćemo samo neke važnije: rusko-perzijski ratovi iz 1813. i 1828. godine, u kojima je ruska carska vojska pobijedila i od Irana preuzela prostore Južnog Kavkaza, preciznije – današnje Gruzije, Azerbajdžana i Armenije, nakon čega je usljedio rusko-britanski dogovor o podjeli utjecaja na Perzijsko carstvo; složeni odnosi između Irana i SSSR-a još od vremena Drugog svjetskog rata; potpore SSSR-a Saddamu Husseinu u vrijeme Iransko-iračkog rata (1980.-1988.); problemi oko ruske izgradnje prve iranske atomske centrale „Bushehr“ koja je trajala od 1995.-2011. godine zbog ruskog kalkuliranja vezanog uz protivljenja Zapada (u prvom redu SAD-a) njezinoj izgradnji, a ne treba zaboraviti ni rusko kalkuliranje i otezanje s isporukom već plaćenih PRO i PZO sustava S-300 Iranu, što je realizirano tek nedavno (a Iran je u međuvremenu čak i podignuo sudsku tužbu protiv Rusije zbog neispunjavanja uvjeta iz potpisanog ugovora, koja je povučena prošle godine).

Dakle, imajući u vidu donedavne rusko-iranske odnose koji su se temeljili isključivo na pragmatizmu, a nikako na strateškom partnerstvu, teško bi bilo povjerovati da bi se Iran odlučio na prepuštanje Rusiji svoje vojne baze i to, ni manje ni više nego za razmještaj njezinih strateških bombardera.

Taj korak dovoljno govori sam za sebe. On ukazuje kako su Iran i Rusija shvatili da je njihovo daljnje međusobno kalkuliranje ili nadmudrivanje zapravo „igra“ u korist njihove štete. Također ukazuje i kako je američka pozicija u ustrajavanju na vlastitim interesima po pitanju Sirije nepromjenjiva i da se političko-diplomatskim potezima interesi Rusije i Irana na području Bliskog istoka ne mogu ostvariti. Oni će se, sada je to posve sigurno, u još većoj mjeri pokušati osigurati kombinacijom „meke“ i „tvrde“ sile, uz dodatnu koordinaciju poteza.

Refleksije na Siriju i regiju

Ruska postojana (ili ograničena, do ispunjenja njihovih interesa) vojna nazočnost u Iranu ukazuje i na vjerojatnu, u potpunosti iskoordiniranu političku poziciju po pitanju Sirije između Moskve i Teherana (ona nikada nije bila posve identična: poklapala se u taktičkom smislu kroz potporu sadašnjoj političkoj nomenklaturi u Damasku, ali ne i u strateškom smislu, u kojem se Teheran uvijek bojao nekontroliranog ruskog jačanja utjecaja u toj ključnoj zemlji bliskoistočne regije).

U suprotnom bi bilo nemoguće očekivati da bi Teheran išao na potez koji ga u vojnom i političkom smislu otvoreno svrstava na stranu Rusije. U tom kontekstu podsjetimo i na izjavu azerbajdžanskog predsjednika Akijeva nakon spomenutog sastanka trojice državnih čelnika u Bakuu. Tada je kazao, kako se radi o povijesnom susretu koji će osigurati novu stranicu u borbi protiv međunarodnog terorizma, kao i odrediti budućnost čitave regije.

Rusko-iranski dogovor ne može se promatrati niti izvan konteksta normalizacije rusko-turskih odnosa i nedavnog posjeta Teheranu turskog ministra vanjskih poslova. Turski ministar je izjavio kako se sirijski sukob može razriješiti u idućih šest mjeseci i u čemu je ruska uloga nezamjenjiva.

Naravno, rusko-iranski dogovor utjecat će i na širu regionalnu, ali i globalnu geopolitičku sliku svijeta. Posebno će biti zanimljivo pratiti reakcije arapskih zemalja, prije svega onih ključnih – monarhija iz Perzijskog zaljeva. Rusija do sada u vojnom smislu nikada nije bila tako blizu njihovih granica, a sve to još i u kontekstu vrlo složenih i napetih odnosa na relaciji Rijad – Teheran.

Jer, „brak iz interesa“, kako se do danas moglo promatrati rusko-iranske odnose, koji je omogućavao „turpijanje oštrica“ njihovih nesporazuma po pitanju Sirije u korist ostvarivanja minimalnih ciljeva, od sada poprima vojno- strateški karakter, a time de facto prerasta i u klasično savezništvo. Nedvojbeno je kako će se Iran vrlo brzo priključiti i u gospodarske integracije pod vodstvom Moskve i Pekinga, poput Šangajske organizacije za suradnju, kineskog gospodarskog projekta „Put svile“ i Euroazijske ekonomske zajednice.

Bit će vrlo interesantno pratiti buduću suradnju dviju država, koje SAD danas smatra neprijateljskim (iako se taj izraz formalno ne upotrebljava zbog prevelike „težine“ koju u sebi nosi), s jednom od najvažnijih članica NATO saveza – Turskom. Nije isključeno da će se upravo u tom trokutu i odlučivati sirijska sudbina (gdje bi Turska, zapravo, u određenoj mjeri onda osiguravala i američke interese), ali to je ipak za sada u sferi čistog nagađanja.

Na kraju se ipak bez ikakve sumnje može konstatirati sljedeće: nazočnost ruskih zračnih snaga u Iranu nesumnjivo mijenja vojno-političko stanje ne samo u Siriji i Bliskom istoku, već i u svijetu. A kakve će biti posljedice (pozitivne ili negativne) u smislu daljnjeg razvoja ukupnih globalnih procesa, sasvim je drugo pitanje.

Reakcije svjetskih medija i analitičara

Dogovor Moskve i Teherana najveću je nervozu, očekivano, izazvao u SAD-u koji „će razmotriti pravne aspekte sporazuma“ u smislu eventualnog kršenja sankcija prema Iranu koje se odnose na isporuke vojnih zrakoplova toj zemlji i koje se ne mogu provoditi bez suglasnosti Vijeća sigurnosti (Mark Toner, glasnogovornik State Departmenta).

Sporazum je izazvao reakcije i u Iranu, u čijem se parlamentu postavilo pitanje o legitimnosti tog poteza s obzirom na iranski ustav, koji sprječava razmještaj stranih vojnih formacija na teritoriju zemlje. Nedavno je predsjednik parlamenta Ali Larijani izjavio kako nema narušavanja ustava i zakona po tom pitanju, dok je ruska strana naglasila kako se ovdje ne radi o isporuci oružja Teheranu, te ne može biti riječi o kršenju rezolucije 22311 VS UN-a. Rusija nije isporučila, ni prodala, ni iznajmila zrakoplove Iranu (ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov).

Podsjećamo, Rusija je 16. kolovoza, u iransku zrakoplovnu bazu Hamedan razmjestila svoje strateške zrakoplove Tu-22M3 i bombardere Su-34. Na taj se korak odlučila zbog složenog stanja u Siriji, poglavito u Aleppu. Ranije su strateški bombarderi polijetali s teritorija Rusije, uglavnom iz baza na Sjevernom Kavkazu, a što je onemogućavalo djelovanje u realnom vremenu (letovi iz Irana dvostruko skraćuju vrijeme dolaska do Sirije). Osim toga zrakoplovi sada uzimaju manje goriva, a više bombi što povećava njihovu učinkovitost.

Russia Today kaže kako su se ruske vojne snage po prvi put našle na iranskom tlu još od 1946. godine. Analitičari smatraju kako se radi o „provali“ američke politike u Siriji i rastu ruskog utjecaja na Bliskom istoku.
O istom govori i stariji međunarodni dopisnik CNN-a Matthew Chance: „Moskva jača svoju vojnu nazočnost. Ona pokazuje kako se sada njezin utjecaj ne rasprostranjuje samo na Siriju već i na Iran, i kako je ona regionalna sila s kojom se treba dogovarati.“

Dogovor Moskva-Teheran do sada neviđenim smatra i analitičar britanskog Kraljevskog instituta za vojna istraživanja Shashank Joshi (Royal United Services Institute), koji u The Guardianu piše, kako se ruska vojska vratila u Iran prvi put nakon vremena iransko-azaerbajdžanske krize 1946. Godine, tj. nakon punih 70 godina.

Slično razmišlja i Jonathan Marcus, dopisnik BBC News-a, koji kaže: „Posljednju godinu Rusija je puno puta podizala zrakoplove i helikoptere iz baze u Siriji, ali po prvi put u toj regiji Moskva je razmjestila svoje zrakoplove na teritoriju treće države.“

Politički komentator John Wight u razgovoru za RT kaže, kako su Rusija i Iran pokazali obrazac (primjer) suradnje, kakva očajno nedostaje državama Zapada koje se također bore s terorizmom u Siriji. „Zapadne vlade odbacuju zajedničko djelovanje s Rusijom i Iranom glede rješenja tog sukoba. Oni žele tražiti i pripremati borce „umjerene oporbe“. U 2016. godini u Siriji nije preostalo nikakvih „umjerenih“, osim ruskih zračnih snaga, vojnika sirijske vojske i njihovih saveznika iz Irana i Libanona“, kaže J. Wight u razgovoru za RT.

The New York Times piše: „Izdizanje rusko-iranske suradnje na novu razinu postavlja pitanje o tome, jesu li Sjedinjene Američke Države učinile krupnu stratešku grešku?“ Prema mišljenju uglednog američkog dnevnika, Kongres je, svojedobno, odbacivši pokretanje široke vojne operacije na nebu iznad Sirije, Rusiji otvorio prozor za sudjelovanje u tom sukobu.

Iran je od Rusije kupio protuzračne raketne sustave S-300 i postavio ih uz svoja postrojenja za proizvodnju urana.

Zapovjednik iranske protuzračne obrane i baze „Khatam Al-Anbiya“ brigadni general Farzad Esmaili, izjavio je, kako je zaštita tvornica za proizvodnju urana najvažnija „u bilo kakvim okolnostima“.

„U ovom trenutku, nebo nad Iranom najsigurnije je u regiji“ – kazao je general za televiziju „Irib“.

Sporazum između Rusije i Irana o isporuci S-300 sklopljen je 2007. Međutim, Moskva je obustavila njegovu realizaciju zbog rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a od 9. lipnja 2010. koja zabranjuje isporuku najnovijeg oružja u Teheran, uključujući rakete i raketne sustave.

U travnju prošle godine, ruski predsjednik Vladimir Putin je ukinuo zabranu isporuke sustava S-300 Iranu, a u studenom iste godine sporazum je stupio na snagu.

Deset postrojbi koje ulaze u sastav oporbene Slobodne sirijske vojske objavile su na internetu proglas u kojem one osuđuju napade zračnih snaga Turske i međunarodne koalicije po naseljima u zoni grada Džarablusa.

„U svezi povećanja agresije prema našim revolucionarima i sirijskim civilima i ukupno i u zoni Džarablusa, na sjeveru Aleppa, i okupacije dijela sirijskog teritorija od strane turske vojske, mi kategorički osuđujemo te akcije i potporu Turske radikalnim organizacijama i stajemo u jedan stroj s vojnim vijećem Džarablusa i njegovim građanima“, izjavio je jedan od vođa Slobodne sirijske vojske.

On je u potpunosti prebacio odgovornost za pogibiju civila u okolici Aleppa na koaliciju koju predvodi SAD.

„Položaji „Islamske države“ koji su se nalazili nekoliko metara od sela (koja su bila bombardirana, op.GN.), nisu bili napadnuti“, kaže se dalje u priopćenju.

Kurdi su već ranije izvjestili kako je topništvo i zrakoplovstvo turskih oružanih snaga napadalo naseljena mjesta blizu Džarablusa i da je u tim napadima poginulo 30 osoba – civila.

Ovdje treba napomenuti kako je tzv. Slobodna sirijska vojska nehomogena struktura, sastavljena od više desetaka različitih samostalnih organizacija i postrojbi, između ostalih i pojedinih od strane sirijskih Kurda. Pretpostavljamo kako su upravo kurdski dijelovi Slobodne sirijske vojske inicirali ovaj proglas, a ostaje nejasno kako su se prema njemu postavili ostali dijelovi te vojne organizacije koju čine sunitski arapski elementi.

Da se u Siriji događa nešto veliko, osim nedavnog vojnog ulaska turskih snaga u sirijsku pograničnu zonu, potvrđuju i vijesti o započetoj službenoj evakuaciji 26. kolovoza stanovnika i pobunjeničkih postrojbi iz prigrada Damaska Daraye.

Vlada je počela evakuaciju stanovnika ali i pobunjenika i članova njihovih obitelji iz tog grada, a prevozi ih se u sjevero-zapadnu regiju Idlib koja je pod nadzorom pobunjeničkih islamističkih snaga. Planira se autobusima evakuirati nekoliko tisuća građana. Mediji procjenjuju, kako je u gradu koji je pod okruženjem vladinih snaga ostalo oko 4 tisuće stanovnika. Inače, do 2012. godine i početka građanskog rata tamo je živjelo oko 250 tisuća stanovnika.

Sirijska državna televizija pokazala je snimke prvih autobusa koji su počeli evakuirati stanovnike, među kojima je vidljivo i nekoliko pobunjenika s prepoznatljivim dugim bradama, kako sjede zajedno sa svojim obiteljima. Sirijske vlasti također priopćavaju kako su pojedini pobunjenici pristali na predaju, u zamjenu za vladinu amnestiju.

Predsjednici Rusije i Turske Vladimir Putin i Recep Erdogan, 26. kolovoza obavili su telefonski razgovor i dogovorili aktiviranje napora za osiguranje dostave humanitarne pomoći u Aleppo. Također su razgovarali o stanju na sjeveru Sirije nakon ulaska turske vojske u pograničnu zonu oko sirijskog grada Džerablusa.

Predsjednik Erdogan je upoznao ruskog kolegu o tijeku vojne operacije „Štit Eufrata“ i izbacivanju postrojbi „Islamske države“ iz spomenutog grada 24. ovog mjeseca.

Vođe dviju zemalja naglasile su važnost suradnje za osiguranje regionalne stabilnosti od ugroza „svih terorističkih organizacija“, uključno i „Islamsku državu“, navodi se u priopćenju službe za medije predsjednika Erdogana. Također je dogovoren i susret dvaju predsjednika na predstojećem samitu zemalja G-20 koji će se održati u prvom tjednu mjeseca rujna, u Kini.

Napominjemo kako su istog dana razgovarali i američki i ruski čelnici diplomacije John Kerry i Sergej Lavrov. Čelnik ruskog MVP je izjavio kako je u pregovarački proces po pitanju Sirije nužno uključiti i predstavnike tamošnjih Kurda, čiji narod mora ostati dio jedinstvene sirijske države. Kurdi u tom procesu moraju biti „dio riješenja problema“, a ne „čimbenik koji će se iskorištavati za komadanje Sirije“ jer bi to za sobom povuklo reakciju čitave regije, izjavio je g. Lavrov u vrijeme pregovora sa svojim američkim kolegom u Ženevi 26. kolovoza.

Državni tajnik John Kerry je izjavio kako je SAD privržen sirijskom jedinstvu i ne podupire namjere sirijskih Kurda usmjerene k njihovoj nezavisnosti. SAD provode „ograničene aktivnosti s pojedinim elementima kurdskih snaga“, kazao je g. Kerry i naglasio kako Washington „razumije osjetljivost ovog pitanja za Tursku“.

Iz svega ovog postaje jasno kako je turska vojna operacija na sjeveru Sirije dobila prethodni blagoslov Moskve ali i Damaska, čije snažnije političke osude turskog ulaska na sirijski teritorij također nije bilo. Turska politika također je postala svjesna realnosti i činjenice kako ne može spriječiti pad Aleppa u ruke vladinih snaga jer tamo „Rusi kolo vode“. Danas jedino Moskva odlučuje o otvaranju ili zatvaranju humanitarnih koridora za taj grad i o njihovom vremenskom trajanju . Zbog toga se Ankara radije okrenula suradnji s Moskvom u postizanju svog primarnog cilja, a to je sprječavanje stvaranja bilo kakvog kompaktnog kurdskog teritorija i njegovog samostalnog političkog statusa koji bi bi u ključnim segmentima uprave bio izvan nadzora službenog Damaska.

Također postaje vidljivo kako se američka politika mora prilagođavati nastalim okolnostima, a što ona zapravo čini već skoro godinu dana otkako je Rusija otvoreno ušla u sirijski vojni sukob. Ulazak Rusa u Siriju poremetio je američke geostrateške planove vezane uz tu zemlju ali i čitav Bliski istok i Washington od tada de facto vuče ad hoc poteze koji nemaju uporište u razrađenoj alternativnoj strategiji jer ona još ne postoji. Gotovo da je danas žalosno promatrati izgubljenost američke politike po Siriji, koja varira od deklarativnog pristanka na suradnju s Rusijom (State Department), a priori odbijanja istog (Pentagon) do ponovnog vraćanja „kemijskoj opasnosti“ koja dolazi od službenog Damaska zbog njegove nove „uporabe“ tog zabranjenog oružja, nakon što je ono prije 4 godine dogovorom SAD-Rusija u potpunosti izvučeno iz te zemlje. Hoće li na taj način, oslanjajući se na puki pragmatizam i igru „toplo-hladno“ Washington uspjeti sačuvati barem dio planiranih geopolitičkih i geostrateških interesa na tom prostoru vidjet će se uskoro. Ali pritom je dobro podsjetiti i na nedavni komentar uglednog The New York Timesa (vezano uz rusko-iranski dogovor o korištenju iranske vojne baze za napade na islamističke snage u Siriji), koji kaže: „Izdizanje rusko-iranske suradnje na novu razinu postavlja pitanje o tome, jesu li Sjedinjene Američke Države učinile krupnu stratešku grešku?“ Prema mišljenju uglednog američkog dnevnika, Kongres je, svojedobno odbacivši pokretanje široke vojne operacije na nebu iznad Sirije, Rusiji širom otvorio vrata za sudjelovanje u tom sukobu.

Prije analize stanja u samoj Siriji izvjestit ćemo o jučerašnjem kratkom posjetu američkog potpredsjednika Joe Bidena Turskoj. Iako pojedini analitičari ovaj prvi posjet jednog visokog američkog državnog dužnosnika Turskoj nakon neuspjelog puča 15. srpnja (koji se podudara s otpočinjanjem turske vojne akcije u Siriji) promatraju kao idealnu mogućnost skretanja pozornosti s poremećenih odnosa dviju zemalja i problema oko pitanja deportacije oporbenog disidenta Fetullaha Gulena, teško je u potpunosti prihvatiti takav stav.

Već i sama činjenica da je u zračnoj luci Ankare američkog potpredsjednika dočekao ni manje ni više nego pomoćnik guvernera glavnog grada Turske, sve je prije nego javna demonstracija strateškog saveza dviju zemalja. To se može shvatiti i kao turski revanš za „doček“ predsjednika Erdogana prije par mjeseci vezano uz njegov dolazak u SAD na komemoraciju preminule boksačke legende Muhameda Alija, kada turskog čelnika u zračnoj luci nije dočekao – nitko!

Turski mediji dolazak g. Bidena ne prikazuju u svjetlu posjete važnog gosta, već gosta koji se ispričava, pa redom citiraju njegovu izjavu: „Mi ne uzmičemo pred teroristima. Mi ćemo produžiti naše rasprave. Zajedno ćemo probati zaustaviti te bezumne terorističke akcije po čitavom svijetu. Amerikanci su uz vas. Obama – on je jedan od onih koji vas je nazvao. Molim ispriku za mene. Žao mi je što ja nisam došao ovdje ranije. Mi smo simpatizeri vašega naroda“. Komunikološki eksperti takav govor svrstavaju u sferu isprika i okajavanja grijeha.

Neovisno o svemu, turska strana nipošto ne odustaje od svojih stavova po pitanju Fetullaha Gulena, a još ih manje želi prikriti započetom vojnom operacijom „Štit Eufrata“. Štoviše, taj problem Ankara i zaoštrava, na što ukazuje citat iz jučerašnjeg govora predsjednika Erdogana: „Za nas je najvažniji prioritet  – izručenje našoj državi rukovoditelja tog prevrata i terorističke organizacije FETO – i to u najkraćem mogućem roku“. Ono na što je Geopolitika.news upozoravala odmah nakon neuspjelog puča i prvih turskih optužbi u smjeru F. Gulena, a to je kako će ga SAD morati izručiti (ako mu se u međuvremenu ne dogodi kakva „nezgoda“) ukoliko ne želi u potpunosti izgubiti Tursku kao svoju najvažniju vojnu saveznicu ne samo na Bliskom istoku, upravo se ostvaruje. A što je po SAD najgore, Gulen je već dugo američki igrač i poluga za njezine obavještajne aktivnosti diljem Bliskog istoka i Srednje Azije kroz njegov pokret i mrežu „Hizmet“. Njegovo izručenje, osim za ugled, puno više može štetiti američkim interesima kroz rasvjetljavanje obavještajnih aktivnosti i operativnih akcija CIA-e na tim prostorima, koji nisu uvjek kompatibilni turskim interesima, naprotiv.

Osim Gulena, kamen spoticanja američko-turskih odnosa i dalje ostaju sirijski Kurdi i njihove postrojbe, koje na sirijskom  terenu jedine u određenoj mjeri ostvaruju američke interese. Zato je teško vjerovati kako će doći do nekih značajnijih pomaka u smislu turskih zahtjeva da ih SAD prekine podupirati. Amerikanci će pokušati do određene mjere manipulirati sadašnjim stanjem, na što ukazuje i maloprijašnja izjava državnog tajnika Johna Kerryja o tome, da će se Kurdi povući istočno od Eufrata. Međutim, sve ostalo je nedorečeno, a bilo kakav eventualan načelan dogovor SAD, Turske i Kurda o smirivanju krize ne jamči da će se te strane dogovora i pridržavati. Netko u toj igri jednostavno mora biti poražen u svojim strateškim ciljevima, a po svemu sudeći to neće biti Turska koja u rukavu ima najjači adut – svoje ključnu ulogu u NATO-voj sigurnosnoj strukturi koja joj omogućuje golemi manevarski prostor za ostvarivanje svojih (geo)političkih ciljeva na tom prostoru. Oni su sada usmjereni na osiguranje zaštićene zone u 90-kilometarski širokom koridoru na sjeveru Sirije, a u sadašnjim okolnostima za Ankaru će biti veliki uspjeh ukoliko taj cilj uspije vojno i politički održati, za što, kako se čini, ima potporu Moskve ali i Damaska (o čemu malo više u nastavku teksta).

Stanje u Siriji

Najveća promjena trenutačne sirijske paradigme nedvojbeno je jučerašnji ulazak turske vojske na njezin sjever, uz paralelne političke izjave turskog vrhovništva o zabrinutosti za sirijski narod i o nužnosti očuvanja teritorijalne cjelovitosti turskog južnog susjeda. Upravo u toj izjavi ogleda se i višestoljetni osmanlijski politički poragmatizam koji je sadržan i u temeljima suvremene turske države. Jer, da je Turskoj od početka stalo do sirijskog suvereniteta i sudbine njezinog naroda, ne bi podupirala i raspirivala građanski rat sponzoriranjem različitih islamističkih grupacija i inzistirala na izvaninstitucionalnoj smjeni vlasti u Damasku. Međutim, vanjsko-politički pragmatizam je legalan i legitiman oblik ostvarivanja nacionalnih interesa (sasvim druga stvar je njegova moralnost) i on danas Ankari daje stratešku prednost u odnosu na ostale igrače – čvrsto ukopane u svojim rovovima i strategijama od kojih teško odstupaju, nerjetko zbog pukog   prestiža, ponosa ili egoizma.

Jučerašnji početak turske vojne operacije „Štit Eufrata“ ukazuje na još nešto. Riječ je o prilično nerazumljivoj reakciji službenog Damaska, neovisno o prilično jednostavno sročenoj  i anonimnoj izjavi sirijskog MVP o tome, kako se turskom akcijom narušava sirijski suverenitet. Dalje od te izjave nije se išlo. Ukoliko se uistinu radi o agresiji na susjednu zemlju, za očekivati bi bilo žurno obraćanje šefa države – u ovom slučaju Bashara al-Asada, do čega, međutim, nije došlo.

Čini se kako je Damask ipak dobio jamstva kako se turska vojna neće usmjeriti prema Aleppu i da je ograničena isključivo na rješavanje „kurdskog problema“ i sprječavanje stvaranja kurdskog teritorijalnog kontinuiteta duž cjelokupne tursko-sirijske granice, a što, ruku na srce, ne bi odgovaralo niti stvarnoj demografskoj slici tog prostora u kojem Kurdi, u pojedinim pograničnim kantonima uopće niti ne čine većinu stanovništva.

Turska operacija ima za cilj privremenu uspostavu svog vojnog garnizona u gradu Džarablusu nakon istjerivanja boraca „Islamske države“, što je također povezano s Kurdima i sprječavanjem njihovog zauzimanja tog pograničnog grada. Osim toga, cilj je sprječavanje zatvaranja ranije spomenutog koridora od grada Azzaza na zapadu i Džarablusa na istoku, u duljini od 90 kilometara, koji sada predstavlja jedinu vezu između Turske i arapskog svijeta na jugu.

Nakon nedavnog kurdskog zauzimanja grada Manjiba zapadno od Eufrata, koji je važan komunikacijski centar za opskrbu boraca ISIL-a na jugu i gradu Rakki, očekivalo se kako su Amerikanci i Turci postigli dogovor o ubrzanom povlačenju Kurda iz tog grada nakon njegovog oslobođenja, a što se nije dogodilo. Naravno, postavlja se pitanje koliko je uopće moralno od nekoga zahtjevati da svojom krvlju oslobađa neki prostor iz kojeg će se potom morati povući na račun tuđih interesa, k tome još i toliko suprostavljenih tvojim vlastitim. Ali u teškoj kurdskoj povjesti to zacijelo ne bi bilo prvi put.

A da se nešto događa po pitanju sirijskih Kurda ukazuju i nedavni događaji na krajnjem sjevero-istoku Sirije, u regiji Hasaka. Po prvi put u posljednjih pet godina, od kada traje sirijski građanski rat, došlo je do ozbiljnog vojnog sukoba između kurdskih snaga i vladinih postrojbi. Nakon što 17. kolovoza kurdske postrojbe nisu propustile u grad dio snaga sirijske vojske, sirijski zrakoplovi su tri dana vršili bombardiranja tamošnjih kurdskih položaja. Reakcija vlade u Damasku je razumljiva s obzirom da se u tom dijelu zemlje nalaze za sirijske prilike velika nalazišta nafte, koja su u uvjetima razrušenog gospodarstva sirijskoj državi vrlo važna, a kurdski ih borci ne žele dijeliti s ostatkom sirijskog naroda. Taj incident prvi je iskoristio Pentagon koji je upozorio Asada, da će Amerikanci rušiti sirijske zrakoplove jer se u toj zoni nalaze razmješteni i američki specijalci i vojni instruktori koji obučavaju tamošnje kurdske snage za borbu protiv „Islamske države“. Navodno kontakte sa sirijskim Kurdima sada uspostavlja i Saudijska Arabija obećavajući im financijsku potporu (info: libanonski medij „Al-Safir“).

Međutim, možda najdramatičnija izjava, koja puno govori o onome što se ovih dana događa u Siriji ali i Turskoj i oko nje, jest izjava turskog premijera Binalija Yildirima od 20. kolovoza. U njoj premijer po prvi put s dozom uvažavanja govori o sirijskom predsjedniku Asadu, izjavivši, kako je on „sudionik sukoba“ i kako je Ankara spremna na pregovore s Asadom i očuvati ga kao čelnika države „u prijelaznom razdoblju“. Kasnije je on izjavio kako u sirijskoj budućnosti „nema mjesta ni Asadu, ni „Islamskoj državi“, ni Sirijskim demokratskim snagama (većinski kurdske vojne postrojbe, op. ZM.)“ ali to je već taktiziranje za potrebe šire javnosti jer je donedavno turska vlada Asada javno nazivala „tiraninom, koji uništava svoj narod“. Paralelno, premijer Yildirim je potvrdio tursku namjeru za očuvanje teritorijalne cjelovitosti Sirije i osiguranje ravnopravnosti etničkih i religijskih grupa u budućem političkom ustroju zemlje.

Sve promjene turske vanjske politike vidljive od vremena propalog puča imaju svoje uzroke. O nekima, poput izostanka potpore turskom vrhovništvu sa strane Zapada, već smo podosta pisali. Podsjetiti treba i na izostanak te iste potpore od pojedinih ključnih arapskih država Perzijskog zaljeva i donedavnih bliskih turskih saveznika, poput Saudijske Arabije i UAE. One nisu željele upozoriti tursko čelništvo na pripremu puča iako su, navodno, još puno ranije posjedovale takve informacije.

Ali proces okretanja turske „političke ploče“ započeo je i prije samog puča, a što je vjerojatno postalo i njegov, ako ne sam uzrok ono sigurno katalizator koji ga je ubrzao. Promjena smjera politike Ankare ogledala se ponajprije u smjeni ideološkog tvorca turske agresivne vanjske politike zacrtane unutar famozne neoosmanske doktrine – bivšeg premijera Ahmeta Davutoglua, na kojeg je onda bačena i sva krivica turskih vanjskopolitičkih provala koje su se ogledale u skoro pa otvorenom ratovanju sa svim susjedima, bez ikakvih popratnih benefita po turske nacionalne interese. Davutogluova smjena otvorila je kanale za uspostavu kontakata sa sirijskim vodstvom u Damasku, pričemu ne treba biti posebno educiran a  da se u svim tim procesima ne vidi i ruka Moskve i Teherana.

Ali na kraju se opet radi o čistoj pobjedi turskog pragmatizma i nevjerojatnoj hrabrosti, snalažljivosti i mudrosti njezinog karizmatičnog čelnika Erdogana, koji je u stanju Rusima srušiti zrakoplov, okrenuti Amerikancima leđa, ucjenjivati EU izbjeglicama i opet iznova sa svima njima sjesti za pregovarački stol i osigurati turske nacionalne interese. To ipak mogu samo velike vođe, ma što o njima mislili razno-razni „provjereni“ demokrati i zaštitnici ovih ili onih prava u „uljuđenom“ dijelu svijeta.

Nakon što smo danas objavili vijest o američko-bugarskom rujanskom zračnom patroliranju crnomorskom regijom, prispjela je vijest i o iznenadnoj ruskoj vojnoj vježbi postrojbi Južnog, Zapadnog i Središnjeg vojnog okruga, kao i Sjeverne flote, zapovjedništva Zračno-svemirskih snaga i zapovjedništva Zračno-desantne vojske. O vježbi, započetoj 25. kolovoza u 7:00 sati, izvjestio je ruski ministar obrane Sergej Šojgu, priopćivši kako su te snage stavljene u stanje pune bojne spremnosti.

Vježba, o kojoj su izvješćeni inozemni vojni atašei, trajat će od 25. – 31. kolovoza, a njezin cilj je provjera sposobnosti Zapadnog i Središnjeg vojnog okruga za prebacivanje snaga u jugo-zapadnom strateškom smjeru. Radi se o najvećoj vježbi ruske vojske u posljednjih godinu i pol dana i nesumnjivo je signal američkim i NATO-vim vojnim stratezima glede njihovih vojnih aktivnosti po liniji sjever-jug uz zapadne ruske granice, tj. u smjeru Baltik – Crno more.

NATO je izjavio kako ove ruske vježbe zabrinjavaju savez i podsjetio kako su sve države dužne ranije izvjestiti OESS o predstojećim vojnim vježbama. „NATO nikada nije izvodio iznenadne vježbe još od kraja Hladnog rata. NATO je otvoren. Mi isto očekujemo i od Rusije“, izvjestio je neimenovani dužnosnik tog vojnog saveza.

Međutim, ove vojne vježbe predstavljaju samo uvertiru i pripremu za skore ruske strateške vojne vježbe „Kavkaz-2016“. A upravo su one zaintrigirale NATO-ve dužnosnike koji su prije nekoliko tjedana od Rusije službeno zatražili odobrenje pristupa tim vježbama i njihovih časnika za nadzor, jednako kao što NATO poziva i ruske promatrače prigodom izvođenja svojih vježbi.

Zveckanje oružjem i pokazivanje mišića na relaciji Istok – Zapad nastavlja se i dalje kao dio psihološko-propagandnog stroja, pokrenutog u političke svrhe unutar započetog globalnog preustroja svijeta i repozicioniranja snaga usmjerenih za uspostavu političke i gospodarske dominacije nad što većim dijelom svijeta. Oni optimističniji ovo stanje promatraju kroz staru frazu: „želiš mir, pripremaj se za rat“.

Jučer započeta operacija turske vojske u Siriji najvećim djelom je uvjetovana interesima Ankare vezanim uz pitanje sirijskih Kurda, a ne uništenjem terorističkih formacija „Islamske države“, piše današnji The Washington Post.

Turske vlasti upravo su objavile kako su potisnule borce „Islamske države“ iz sirijskog pograničnog grada Džerablusa, prenijela je tamošnja državna agencija Anadolu, na čijim je fotografijama vidljivo kako ustanici „Slobodne sirijske vojske“ ulaze u grad. Ankara je operaciju nazvala „Štit Eufrata“, a što dovoljno govori samo po sebi. Turska je posljednjih mjeseci često pozivala SAD da utječu na sirijske Kurde, kako bi se oni vratili na istočnu obalu Eufrata. Kurdske vojne postrojbe iz sastava YPG (postrojbe narodne zaštite) već ranije su izbacili ISIL-ove snage iz grada Manjiba smještenog na zapadnoj obali Eufrata. Iako je od tada već prošlo par tjedana, kurdske snage ne pokazuju namjeru za povratak na polazišne položaje s druge strane velike rijeke. A upravo je zapadnu obalu Eufrata Ankara svojedobno proglasila „crvenom crtom“ preko koje kurdske snage ne smiju prijeći, a što ujedno znači i da ne smiju krenuti u napad na grad Džerablus.