Geopolitika News

Proteklih smo dana bili svjedoci krvavih terorističkih napada diljem Bliskog istoka. Međutim, ako izuzmemo onaj najkrvaviji – izvršen u iračkoj prijestolnici Bagdadu i usmjeren protiv tamošnjeg šijtskog stanovništva, svi ostali dogodili su se u „utvrdama“ salafističkog učenja sunitskoga islama – Saudijskoj Arabiji, Turskoj i Jordanu.

Štoviše, Rijad i Ankara, uz Dohu, glavni su sponzori i logističari najvažnijih radikalnih islamističkih grupacija, uključujući donedavno (a u mnogome još i sada posredstvom različitih fondova u vlasništvu tamošnjih šeika) i terorističku organizaciju „Islamska država“. A upravo nju su danas Rijad, Ankara i Aman proglasili organizatorom i izvršiteljem navedenih zlodjela.

S obzirom na to, s pravom se može postaviti pitanje – što se zapravo događa i zašto se „Islamska država“ odjednom odmetnula te se okreće protiv onih koji su „kumovali“ njezinom rađanju i ekspanziji, a još je uvijek i hrane?

Propast ideje koketiranja s islamistima

Odgovor je višeslojan i u sebi sadrži niz elemenata i proturječja profanog i religijskog karaktera, ali svi se oni ipak mogu sažeti u jednu konstataciju: radi se o propasti višedesetljetnog koketiranja službenih politika glavnih bliskoistočnih država s radikalnim islamističkim skupinama u svrhu ostvarivanja svojih geopolitičkih interesa. Vjerovanje beskrajno bogatih elita (prije svega arapskih monarhija, ali i ne samo njih) kako se kombinacijom novca i represivnog državnog aparata obilato naoružani vjerski fanatizam može nadzirati i njime, već prema potrebi, manevrirati bliskoistočnim pustinjskim bespućima, upravo doživljava propast. Jednako, kao što je propast doživjelo i neprihvaćanje spoznaje sa strane tih istih elita o stvarnom međunarodnom položaju njihovih zemalja i podređenosti u odnosu na glavne globalne igrače koji geostrateški prevažnu bliskoistočnu regiju nikada neće prepustiti lokalnim „igračima“ bez prethodnog osiguranja svog dominantnog utjecaja. Jedino što je u takvim uvjetima bogatim monarsima preostalo jest kooperacija s najvažnijim vanjskim silnicama i uvlačenje u njihove geostrateške projekcije (koje se i same modificiraju s obzirom na nepredviđene okolnosti), ne bi li na taj način barem djelomično kompenzirali promašaje vlastitih davno zacrtanih politika i ciljeva.

Drugim riječima, bogate arapske monarhije su odavno (Turska puno kasnije, uglavnom kroz agresivniju – drugu fazu Erdoganove vladavine), svjesno zlouporabile vjerske osjećaje sunitskih muslimana u političke svrhe, iskrivljujući i modelirajući izvorni miroljubivi islam u njegovu militantnu i isključivu inačicu, osiguravajući pritom njegovim radikalnim vođama i pobornicima nužne materjalno-financijske pretpostavke i pravosudnu nedodirljivost za djelovanje i ekspanziju diljem regije i svijeta. Sada, kada su u potpuno izmjenjenim globalnim odnosima i pod pritiskom jačih „igrača“ regionalne političke elite primorane obuzdati do krajnosti razuzdan islamistički ekstremizam i vratiti ga u civilizirane okvire velike islamske religije, donedavno nedodirljivi radikali (predosjećajući „izdaju“ i „kukavičluk“ državnih elita pred zakletim neprijateljima i „nevjernicima“), svojim pokroviteljima počinju uzvraćati udarac.

Napadnuta i islamska svetinja – Medina

A kako ga uzvraćaju najvažnijoj bliskoistočnoj sunitskoj državi – Saudijskoj Arabiji, objasnit ćemo kroz analizu nedavnih terorističkih akcija koje su potresle tu zemlju, udarivši čak i jednu od glavnih islamskih svetinja – Medinu.

Iako ta zemlja nije ni do sada bila imuna na terorističke akcije „Islamske države“, one su se uglavnom događale u saudijskoj Istočnoj regiji, pretežito naseljenoj šijtskim muslimanima koji su u toj monarhiji umnogome građani drugog reda, ili pak u južnim pograničnim područjima uz ratom zahvaćeni Jemen, u kojem se odavno sudaraju saudijski i iranski interesi.

Međutim, eksplozije koje su Saudijsku Arabiju potresle 3. i 4. srpnja posve su drugog karaktera. One su do sada najsnažniji udarac koji je „Islamska država“ zadala Rijadu od svog nastanka prije oko dvije godine i nose jasnu političku poruku. Eksplozije su se dogodile u tri grada – Al-Qatifi (Istočna regija), ali i u Jeddahu (hrv. Džedi), glavnoj saudijskoj luci na Crvenom moru, i u drugom najvećem po važnosti islamskom svetištu (nakon Mekke), gradu Medini. Eksplozija u Jeddahu dogodila se u središtu grada, nedaleko od zgrade bivšeg američkog konzulata, a ona u Al-Qafiti detonirana je pokraj glavne gradske džamije. Međutim, posebno je u psihološkom smislu odjeknula eksplozija u Medini, izvršena u neposrednoj blizini Džamije proroka – jednoj od najvećih islamskih svetinja uopće. To podsjeća na davni događaj iz 1979. godine, kada je grupa vjerskih fanatika zauzela Glavnu džamiju u Meki.

Iako ova tri napada nisu prouzročila velike ljudske žrtve (manje od deset poginulih i ranjenih pripadnika službi sigurnosti), za razliku od napada na istanbulšku zračnu luku, ili nešto ranije u sjevero-istočnoj jordanskoj pograničnoj zoni sa Sirijom, izabrani tajming njihovog izvršenja u vrijeme zalaza sunca, kada svi muslimani, uključno i pripadnici sigurnosnih službi prijanjaju molitvi, kao i uoči velikog muslimanskog blagdana završetka mjeseca ramazana (ove godine, sukladno lunarnom kalendaru, bio je 6. srpnja), ukazuje kako teroristima više ništa nije sveto.

Upravo na tu činjenicu naglasak stavljaju i saudijski mediji, a analitičari iz tamošnjih sigurnosnih službi ukazuju i na „istovremenost“ napada u Istambulu, Jordanu i Saudijskoj Arabiji. Pritom navode, kako je to rezultat „gašenja „Islamske države“, što je posljedica „njezinih poraza na bojišnicama Iraka, Sirije i Libije“. Zbog toga se mijenja strategija djelovanja „Islamske države“ i njoj sličnih organizacija koje sada udaraju po „glavnim državama regije“. Analitičari iz Rijada navode kako je stupanj povišene opasnosti od terorizma proglašen i u Kuvajtu, gdje je, prema riječima tamošnjeg ministra unutarnjih poslova, nedavno otkrivena teroristička grupa povezana s „Islamskom državom“ koja je pripremala napade bombaša-samoubojica na državne institucije.

Dvostruka igra Turske i Saudijske Arabije

Povišen stupanj terorističke opasnosti ovih su dana proglasile gotovo sve monarhije Perzijskog zaljeva, koje su svoje sigurnosne snage stavile u stanje povišene protuterorističke spremnosti. Glavna pozornost usmjerena je na zaštitu saudijsko-iračke i kuvajtsko-iračke granice kroz koje mogu ući sljedbenici „Islamske države“ nakon velikih poraza koje u toj zemlji trpe posljednjih mjeseci i tjedana. Povećana je i zaštita državnih institucija, pogona naftne industrije i okupljališta velikog broja ljudi.

Naravno, u čitavoj ovoj priči ne treba zanemariti mogućnost da se i Turska i Saudijska Arabija (koje još uvijek u velikoj mjeri koketiraju s radikalnim islamistima) namjerno koriste unutarnjim terorizmom kako bi u međunarodnoj javnosti isprale svoju „stigmu“ zbog vrlo jasne percepcije o njihovoj suradnji s islamskim terorizmom. Osim toga, one žele izazvati osjećaj sažaljenja i solidarnosti prema njihovim zemljama (i, dakako, političkim vođama) kao neposrednim žrtvama povampirenog terorizma. To bi im moglo poslužiti i kao alibi za njihovo agresivnije vojno djelovanje, prije svega u Siriji – kao državi „magnetu“ za islamističke radikale. Međutim, Geopolitika.news prosuđuje kako od ovog posljednjeg neće biti ništa zbog prevelikog rizika od izlaska sirijskog sukoba izvan okvira nadzora u kojem se on još ipak nalazi.

A kada sve skupa sagledamo, osim hladne i profesionalne analitike s početka teksta, običnim ljudima je možda jednostavnije kazati kako je i u ovom slučaju najbolje primjeniti onu zdravu narodnu mudrost koja kaže – „kako siješ, tako ćeš i žeti“.

Najvažniji događaji prošlog tjedna odvijali su se u Siriji i Turskoj, pričemu pokušaj vojnog prevrata u toj zemlji ipak dominira svojim značajem, a s velikom vjerojatnošću predstavljat će i svjetski događaj godine. Naravno, pozornost je privukao i američko-ruski dogovor iz Moskve o konkretnim potezima dviju zemalja vezanih uz stanje u Siriji.

Turska:

S 15. na 16. srpnja u Turskoj je izvršen pokušaj vojnog prevrata koji je brzo završio neuspjehom. Već do sredine noći inicijativa je s urotnika prešla na stranu suradnika predsjednika Erdogana. Ujutro se glavnina urotnika počela predavati strukturama vlasti, a stanje se počelo postupno normalizirati, prije svega u Ankari i Istanbulu, kao ključnom turskom gradu. Iako su imali pobornike i u visokim vojnim krugovima, većina vojske ostala je odana predsjedniku Erdoganu, a važnu ulogu odigrali su i ljudi izišli na ulice gradova iskazujući nezadovoljstvo pokušajem prevrata. Pučisti nisu uspjeli osigurati niti potporu glavnih turskih oporbenih snaga, a njihova najveća greška bila je neuspjela izolacija samog predsjednika Erdogana koji se u vrijeme prevrata nalazio na odmoru izvan Ankare i Istanbula.

Već do sredine 16. srpnja vlada je uspostavila puni nadzor, a odmah su i započela masovna uhićenja. Za v.d. zapovjednika Glavnog stožera oružanih snaga imenovan je U. Dundar koji je izjavio kako su „pučiste podržale pojedine oklopne jedinice, eskadrile zračnih snaga i žandarmerija“, a da je „visoko vojno zapovjedništvo bilo protiv prevrata“. Tijekom puča ubijeno je 290 osoba (između kojih i više od 100 pučista), a 1440 osoba je ranjeno.

Predsjednik Erdogan tog je dana pokušaj prevrata nazvao „izdajom Domovine“, kazavši, kako će sudionike prevrata okrutno kazniti i provesti čistku u vojsci. Izjavio je kako iza svega stoje „glavari koji žive u SAD-u“ (misleći na F. Gulena). Sam Gulen je, nakon zahtjeva turskih čelnika da ga SAD izruči Turskoj, izjavio kako iza organizacije puča stoji osobno Erdogan, koji se na taj način želi obračunati sa svojim protivnicima u svim strukturama vlasti. Američki državni tajnik je obećao pomoć turskim istražnim tijelima u rasvjetljavanju nemilog događaja, a glede izručenja Gulena Turskoj SAD od Ankare prethodno traži dostavu konkretnih dokaza o njegovoj umješanosti u pokušaj prevrata.

Tog istog dana (16.07.) održano je i izvanredno zasjedanje turskog parlamenta, u kojem su vođe glavnih oporbenih stranaka izrazili solidarnost s vladom i osudili pokušaj prevrata. U Istanbulu, Ankari i Izmiru 16. i 17. srpnja održani su masovni skupovi potpore vlasti.

Akcija odmazde započela je masovnim uhićenjima. Zadržano je oko 6 tisuća ljudi, od čega 2839 vojnih osoba, uključno 52 visoka časnika. 17. srpnja zapovjedništvo turske vojske je izjavilo kako su svi organizatori pokušaja prevrata su zadržani. Vlada je smjenila 2745 sudaca, od čega 5 članova Visokog sudbenog vijeća. Uhićeno je 420 djelatnika tužiteljstva. Priopćeno je kako se uhićenjima podvrgavaju ne samo sudionici već „i apsolutno s pučem ne povezani kritičari Erdogana“. Razmatra se pitanje o primjeni smrtne kazne prema sudionicima puča, što izaziva oštre kritike sa strane Zapada, čiji političari izjavljuju kako pokušaj prevrata turskom predsjedniku ne daje „bianco-ček za provedbu čistki u državi“, i pozivaju Ankaru na poštivanje zakona pri provedbi istrage.

Turska je na jedan dan blokirala mogućnost korištenja svoje zrakoplovne baze Incirlik za zračne snage SAD-a i njihovih saveznika u borbi protiv „Islamske države“ u Siriji i Iraku.

Iako je pokušaj prevrata izazvao lavinu osuda sa strane državnika diljem svijeta (koji su ujedno izrazili punu potporu demokratsko izabranoj vlasti u zemlji), analitičari općenito prosuđuju kako će pokušaj prevrata Tursku učiniti „manje slobodnom i demokratskom“, dok će se čistke u vojsci „negativno odraziti na njezinu sposobnost“ i moral vojnika, zbog čega će „Ankari biti teže iskoristiti oružane snage kao instrument za provedbu politike i nacionalne strategije“.

Sirija:

Kao što smo u uvodu naglasili, drugi važni događaj proteklog tjedna zbio se u Moskvi, gdje se 15. i 16. srpnja održavao pregovarački sastanak američkog državnog tajnika Johna Kerryja s njegovim ruskim kolegom (odvojeno i predsjednikom Putinom). Razgovoru su nazočili i Viktorija Nuland (zadužena od strane State Departmenta za euroazijske poslove i glavna kuratorica po pitanju ukrajinske krize), posebni predstavnik ruskog predsjednika po pitanju Ukrajine, kao i američki veleposlanik u Moskvi. Glavna tema razgovora bila je Sirija i pregovori oko novog plana predsjednika Obame za američko-rusku suradnju u borbi protiv terorizma u Siriji, iako, sudeći po sastavu pregovorača, ta zemlja sigurno nije bila i jedina tema razgovora.Međutim, nikakvih konkretnih dogovora o vojnoj suradnji nakon sastanka nije bilo, jednako kao što je Rusija i dalje ostala pri svojoj potpori predsjedniku Asadu. Američki State Department je izjavio da je g. Kerry u Moskvi naglasio kako se u odsustvu konkretnih koraka diplomatska aktivnost ne može produžavati u beskonačnost. Na pregovorima se razgovaralo o političkom riješenju krize i nužnosti pojačanja pritiska na „Islamsku državu“ i „Jabhat al-Nusru“. Prema medijskim priopćenjima, obje strane su se dogovorile „o konkretnim koracima po Siriji“ ali, kako je izjavio državni tajnik, detalji se neće iznositi javnosti jer SAD i Rusija žele da se oni počmu primjenjivati. Izjavio je kako će dvije zemlje postignute dogovore početi ostvarivati u predstojeće dane, a ukoliko im se omogući djelovanje i realizacija, to će promijeniti stanje u Siriji. Ministar Lavrov je izjavio kako indirektni razgovori neće donjeti rezultate i da su „nužni neposredni kontakti strana“.

Sirijski predsjednik Asad je izjavio kako je upravo uloga Rusije u sirijskom sukobu omogućila prelomiti tijek konflikta i kako ne vjeruje da Rusija može ići na separatni dogovor s ciljem njegovog odstranjivanja s vlasti. Naglasio je kako predsjednik Obama nema dovoljno volje za uništenje „Islamske države“ u Siriji, a vanjska potpora pružana bandama je „temeljni razlog produženja sukoba u Siriji“.

Istodobno se u raznim dijelovima zemlje nastavljaju borbe. Prošli tjedan okarakterizirala je ponovna primjena ruskih strateških bombardera Tu-22M3 u Siriji, 12. i 14. srpnja (prvi put nakon siječnja kada su izvršili 18 napada), kada su izvršili napade na ciljeve „IS“ istočnije od Palmire i gradova As-Sunha i Arak gdje su se aktivirali džihadisti. Borbe su nastavljene i u Aleppu, gdje se vladine snage polako probijaju prema gradskim kvartovima savladavajući uporan otpor boraca „Jabhat al-Nusre“ i njezinih saveznika. Vojska i njoj odani lokalni ustanici su 16. srpnja ponovo od džihadista zauzeli grad Kinsabu na sjeveru regije Latakija. Prema informacijama od 17. srpnja, sirijska vojska uspostavila je čvrst obruč oko istočnog dijela Aleppa koji je pod nadzorom islamista. Borci, pretežito kurdskih, „Sirijskih demokratskih snaga“ nastavljaju borbe s ciljem oslobađanja od ISIL-ovaca grada Manbija, sjevero-istočno od Aleppa.

Južni Sudan:

Napeto stanje u Južnom Sudanu postupno se smiruje. Predsjednik Kiir je 11. srpnja naredio trenutačni prekid oružanih sukoba u glavnom gradu Džubi i zatražio riješenje sukoba mirnim putom. Izrazio je spremnost za suradnju s oporbenim potpredsjednikom Masharom, a ovaj je također izjavio kako je spreman za primirje. Uspostavljeni prekid vatre u čitavom Južnom Sudanu gotovo u potpunosti se održao tijekom čitavoga tjedna, pričemu je Mashar opozvao svoju vojsku iz glavnog grada, a Kiir objavio sveopću amnestiju za sudionike u sukobu i pozvao Mashara da čim prije sjedne za pregovarački stol. Neovisno o tome, u Džubi se nastavlja evakuacija stranih državljana.

Jemen:

U Jemenu su 16. srpnja predstavnici vlade i šijtski ustanici – huti te odani im Sveopći narodni kongres obnovili konzultacije o mirnom riješenju sukoba uz posredništvo UN-a.

Bahrein:

Vrhovni sud Bahreina je 17. srpnja donio ukaz o raspuštanju najveće oporbene stranke u zemlji „Al-Wifaq“, koja predstavlja šijtsku većinu tog kraljevstva. Sud je i zapljenio sva sredstva te stranke u korist države, a već je ranije donio riješenje o zatvaranju svih njezinih ureda.

Iran:

Iranske vlasti ispunile su preuzete obveze iz dogovora o Zajedničkom sveobuhvatnom planu djelovanja po atomskom programu Teherana usuglašenom prije točno godinu dana. Izjavio je to 14. srpnja američki predsjednik Obama, dodavši, kako su, po njegovom mišljenju „svi putovi Teherana prema polučenju atomskog oružja ostali zatvoreni“. „SAD i naši partneri u pregovorima također u potpunosti ispunjavaju svoje obveze o ukidanju sankcija Teheranu vezanih uz njegov atomski program. Nastavit ćemo ispunjavati svoje obveze sve dok se Iran bude pridržavao uvjeta iz dogovora. U nas postoje ozbiljna razmimoilaženja s Iranom, ali SAD, naši partneri i čitav svijet postali su sigurniji zahvaljujući Sporazumu“, izjavio je g. Obama. Istodobno Teheran izjavljuje o nezadovoljstvu dinamikom ukidanja sankcija i naglašava kako Iran može povezati svoje buduće ispunjavanje obveza s ukidanjem ograničavajućih mjera od strane Zapadnih financijskih institucija.

Zoran Meter

Događaji vezani uz nedavni pokušaj vojnog prevrata u Turskoj i dalje pljene pozornost javnosti diljem svijeta Najnovije medijske analize uglavnom se kreću oko toga kako turske vlasti smatraju da je organizator puča politički disident i islamski propovjednik Fethullah Gülen s boravištem u SAD-u, kao i toga da on negira sve optužbe i uzvraća udarac govoreći da iza pokušaja prevrata stoji osobno predsjednik Erdogan i njegova politička vrhuška (prenio britanski Guardian). Novost je i to što turske vlasti sve više zaoštravaju retoriku prema SAD-u tražeći Gülenovo izručenje, a što Amerikanci ne žele učiniti bez prethodnog predočenja konkretnih dokaza. Washington i Bruxelless pritom Ankaru dodatno i upozoravaju kako se prema pučistima ne može odnositi kako ona hoće već isključivo u okvirima civiliziranih zakona.

Ali nije sve ostalo na pukim izjavama o mogućem „prestanku prijateljstva“ ukoliko se Gülen ne izruči Turskoj (što je javno izjavio premijer Binali Yildirim, a predjsednik Erdogan malo „omekšao“), već se psihološka igra s retorike prebacila na konkretiku – i to onu osjetljive, vojne prirode. Nakon jučerašnjeg uhićenja zapovjednika zrakoplovne baze „Incirlik“ na jugu Turske usljedila je i privremena zabrana poljetanja američkih zrakoplova koji sudjeluju u akcijama međunarodne koalicije za borbu protiv „Islamske države“, a što je neugodan potez ukoliko se ima na umu tursko članstvo u NATO savezu (naravno, više u smislu imidža te organizacije nego eventualnih daljnjih zaoštravanja ili dubinskih potresa koji bi vodili k turskom napuštanju NATO-a). A da je to tako, potvrđuje i prispjela informacija o brzom ukidanju te blokade, a što jasno ukazuje gdje je kojoj državi stvarno mjesto u međunarodnom položaju i odnosima.

Pa iako sve veći broj „čudnih“ informacija koje pristižu iz Turske, poput onih da je vojni helikopter u kritičnoj noći raketirao zgradu parlamenta iako je bila prazna, ili da su pobunjene vojne jedinice zauzele zgradu turske obavještajne službe MIT u kojoj se tada nije nitko nalazio, mogu ići na ruku zagovarateljima „teorije urote“ tj. onima koji tvrde kako iza puča stoji upravo sam Erdogan, na bismo se s tim složili.

Preciznije, Geopolitika.news se ne bi složila ni s jednom od dvaju spomenutih scenarija koji se danas medijski protežiraju kao prilično izgledni. Radije bismo se držali svojih prethodnih stavova o organizatorima puča iz redova srednjeg i višeg časničkog kadra turske vojske i žandarmerije. Tome pridonose i informacije sa samog terena (Turske) koje ukazuju o priličnoj „šlampavosti“ operacionalizacije samoga plana ali i reakcije predsjednika Erdogana kao, uvjetno rečeno, „pobjednika“ (što je neuvjerljiv pojam ukoliko se u obzir uzme velika podjeljenost unutar turskog nacionalnog korpusa (bez onog kurdskog) kada je u pitanju potpora njegovoj vladavini).

Predsjednik Erdogan u ovakvim unutarturskim odnosima teško da bi se usudio zaigrati tako visoko-rizičnu igru imajući u vidu i otvoreno i latentno (što je još opasnije) nezadovoljstvo vojske koje traje godinama, bez obzira na izvršene čistke. Njemu odana obvaještajna služba MIT (točnije, njezin nedavno promijenjeni vrh) nije toliko efikasna, a osim toga ima vrlo slaba uporišta u turskim oružanim snagama koja bi joj omogućila provedbu jednog tako kompliciranog i rizičnog „eksperimenta“. Sam predsjednik Erdogan ionako je prilično paranoičan kada je u pitanju izvaninstitucionalna ugroza njegovoj vladavini (obračun s medijima, oporbenim političarima i zastupnicima i sl.) i teško bi prihvatio takav rizik. O stupnju njegove paranoje govori i trenutačna, izrazito emocijama vođena masovna akcija odmazde u kojoj se uhićuju svi „nepoćudni“ kadrovi u državnim institucijama, gotovo po recepturi Staljinovih paranoidnih čistki vojnih krugova SSSR-a iz 30.-ih godine prošlog stoljeća (velikim dijelom utemeljenih na utvrđenoj krivnji metodom „rekla-kazala“) i to uoči početka Drugog svjetskog rata. A današnje ozračje u bliskoistočnoj regiji i šire umnogome i podsjeća na to razdoblje.

Do sada su turske službe sigurnosti uhitile 7 generala, 48 pukovnika i oko 400 ostalih (nižih) časnika, a da o uhićenjima sudaca, državnih odvjetnika, pravnih savjetnika i ne govorimo (i to u trenutku aktualne uskladbe pravosudne tematike na pregovaračkom stolu između Ankare i Bruxellessa). Osim što to uvelike destabilizira vojsku, ono snižava i razinu javne sigurnosti u zemlji, u kojoj je u tijeku unutarnji sukob s kurdima na jugo-istoku Turske i više-manje prikriven masakr koji se prema njima izvodi, osim u spomenutim područjima, i u pograničnim regijama Iračkog Kurdistana (uglavnom sponzoriranim paravojnim postrojbama). Samim tim se povećava i ugroza od kurdskog i turskog ljevičarskog terorizma, uz ionako sve jači i onaj islamistički. Slabljenje vojske, u kojoj su uhićeni i neki zapovjedni kadrovi posredno ili neposredno uključeni u vojna zbivanja na sjeveru Sirije, znači i srednjoročnu nemogućnost pokretanja službene vojne intervencije u toj susjednoj zemlji, koje se ne jednom u proteklih godinu dana iz dobro obavještenih krugova spominjalo kao Erdoganovu želju (ponekad ograničenu „samo“ na sjeverni dio susjedne države), a protivili su joj se turski generali.

Uhićenja tolikog broja vojnih časnika ukazuje na njihov nesrazmjer s intenzitetom i metodom izvođenja same akcije prevrata. Slabašna i neodlučna vojna aktivnost (bez obzira na sudjelovanje zrakoplova, helikoptera i tenkovskih jedinica) ukazuje na to, da je visoko zapovjedništvo ipak previše kalkuliralo i prepustilio nižim strukturama provedbu prevratničkog scenarija, pa ukoliko uspije dobro, ukoliko ne – oni ostaju čisti. Jer ne može biti utemeljenja u stavovima koji tvrde kako turska vojska nije uspjela izvršiti udar zbog naroda izišlog na gradske ulice i trgove. Da je bilo istinske volje udar bi se izvršio čvrsto, vojnički i nepokolebljivo, a automatski uvedeno izvanredno stanje, koje podrazumijeva i zabranu javnog okupljanja, dalo bi „legitimitet“ za puno brutalniji obračun s narodom (nego li je konkretno bilo) ukoliko on sprječava provedbu akcije. To potvrđuju mnogi supješno provedeni vojni udari diljem svijeta (a bilo je, ne jednom, i u samoj Turskoj). Vojni vrh je kalkulirao, a kao posljedica toga, sada u velikoj mjeri i sam stradava u odmazdi države.

Sadašnje ne podizanje vojske na ulice, iako državne vlasti još uvjek tvrde kako je stanje ozbiljno i da opasnost nije prošla, već jedino pripadnika policijskih snaga u odori i u civilu, jasno ukazuje koliko nepovjerenje predsjednik Erdogan još uvjek ima prema vojsci kao instituciji i da u sadašnjem trenutku on zapravo ne zna kome tamo može vjerovati. Njemu je, koliko god to apsurdno zvučilo, sada najjača potpora ona koja mu pristiže iz inozemnih političkih i diplomatskih krugova koji su mu, inače, sve prije samo ne skloni i koji su očito procijenili kako je „jezičak vage“ ipak prevagnuo na Erdoganovu stranu. A u takvim uvjetima je jasno kako o brzoj stabilizaciji stanja u Turskoj ne može biti riječi.

A kada je to tako, podrazumjeva se i kako, bez obzira na gore navedenu trenutačnu „zaigranost“ između Ankare i Washingtona, nikakvog dubinskog poremećaja u njihovim odnosima ne može ni biti. SAD-u je, sukladno njegovom gotovo stoljetnom pragmatizmu kao temelju vođenja vanjske politike, potpuno svejedno tko u Turskoj vlada i Washington će potporu uvjek pružiti jačoj strani, osiguravajući tako svoje prijeko potrebno savezništvo s tom zemljom. To ne znači da i dalje neće biti političkih i diplomatskih kritika stupnja demokratskog stanja u Turskoj i poštivanja zakona od strane njezine izvršene vlasti. Međutim, Turska je islamska zemlja s velikim utjecajem u regiji i ona savršeno nadopunjuje nedostatke koje američko savezništvo s Izraelom nije u mogućnosti popuniti vezano uz pojedina osjetljiva regionalna pitanja (zbog poznatih povijesnih razloga i ukupnih izraelsko-arapskih odnosa).

Koliko će još trajati nestabilnost u post-prevratnoj Turskoj teško je reći, kao što je teško i predvidjeti ide li zemlja uopće u smjeru stabilizacije ili možda prema još dubljoj političkoj i institucionalnoj krizi, disfunkcionalnosti pa i samoj dezintegraciji kada je riječ o kurdskoj problematici. A baš glede te posljednje sa sigurnošću možemo reći kako se kurdi nikada neće pomiriti s Erdoganovom vlašću, previše ogrezlom u njihovoj krvi i nepomirljivom kada je riječ o bilo kakvom dogovoru s kurdskim političkim predstavnicima usmjerenom prema riješavanju kurdskog političkog statusa. A to jedino znači daljnji nastavak represije i krvoprolića i popratnog terorizma na ulicama turskih gradova, u ionako vrlo složenim uvjetima bliskoistočnog okružja.

NOVI DETALJI TURSKOG PREVRATA: Zakazala je jedna karika u operativnom lancu!

ANALIZA TURSKOG PREVRATA: Erdogan nije pobjedio – on je imao sreće

Geopolitika.news u posjedu je novih informacija o pokušaju vojnog prevrata u Turskoj u noći 15./16. srpnja. Još nije poznat broj i sastav rukovoditelja čitave operacije ali čini se kako se među njima nalazi vojni tužitelj i grupa visokih časnika 1. Kopnene vojske u Istambulu i 4. Vojnog korpusa u Ankari. Nepoznat je i stupanj sudjelovanja zapovjednika Glavnog stožera oružanih snaga H. Akara: navodno je najprije bio uhićenik od strane pučista, da bi nakon toga bio oslobođen i nastavio obavljati svoju dužnost. Bez obzira na to, imenovanje novog v.d. zapovjednika Glavnog stožera OS Turske U. Dundara svjedoči o tome da je dosadašnji zapovjednik Akar ili bio umješan u puč ili je možda ranjen i ne može obavljati svoje poslove.

Ukoliko je Akar sudjelovao u prevratu, vrlo je važno podsjetiti na odlazak njegove dvojice suradnika u Damask krajem svibnja o.g. Radilo se o bivšem zapovjedniku vojne obavještajne službe I. Pekinu i D. Perencheku iz turskog nacionalističkog pokreta, oba osumnjičena zbog ranijeg pokušaja državnog prevrata „Ergenekon“. Oni su u Damasku razgovarali o Erdoganovim pokušajima uspostave dijaloga s predsjednikom Asadom.

Ali vratimo se s personalne tematike konkretici političkih uzroka problema. Vojska u modernom turskom društvu (kao ostavština Kemala Ataturka) uvjek je imala vodeću ulogu u smislu korektiva vlasti i čuvara sekularizma tj. strogog razdjela državne vlasti i vjere. Vojska je takvim položajem postala i svojevrsna kasta s velikim utjecajem u gospodarskim procesima, a njezin vrh uvjek je pripadao i vrhu društvene elite. Erdogan je dolaskom na vlast napravio velike čistke u vojsci želeći umanjiti njezinu ulogu i tako učvrstiti vlastiti položaj za društvene reforme, koje nisu usmjerene demokraciji zapadnog tipa (kako se to danas, nakon pokušaja puča često plasira i kroz hrvatske medije) već prema nadziranoj demokraciji panislamskog tipa s dominantnim čimbenikom islama. Panislamizacija, kao Erdoganov prvotni projekt, sada je zbog izmjena geopolitičkih odnosa u regiji ipak reducirana i preusmjerena na snažnu islamizaciju same Turske, ali još uvjek u otklonu prema turskom nacionalizmu od kojeg Erdogan zazire ali ga sada tolerira zbog nužnosti postizanja dvotrećinske većine u parlamentu potrebne za promjenu ustava, a što mu omogućuje jedino suradnja s turskom Nacionalističkom strankom čiji će glasovi biti prijeko potrebni i na referendumu po tom pitanju). Erdogan je očistio i stare „pro-ataturkove“ kadrove u vojnom vrhu, kao i one njegovog današnjeg glavnog suparnika, propovjednika F. Gulena koji se sklonio u SAD. Upravo je ta činjenica često bila glavni argument u medijskim raspravama turskih analitičara vođenih posljednjih mjeseci glede mogućnosti vojnog udara u zemlji, da do njega neće doći, ukazujući na navodnu demoraliziranost vojnog vrha koji je izgubio svaku ambiciju za povratak „dobrih, starih vremena“.

Međutim, u vojsci je i dalje ostao veliki broj „ataturkovaca“ i „gulenovaca“ i ne bismo se složili da je ona izgubila ambicije i pomirila se s Erdoganovim planovima o minimiziranju njezine uloge i njegovoj monopolizaciji vlasti. U tu se svrhu dobro podsjetiti i na događaj od prije nekoliko godina kada je čitav glavni stožer demonstrativno podnio ostavke u znak neslaganja s Erdoganovom politikom (što potvrđuje da prethodno obavljene čistke u vojnom vrhu i nisu imale veliku ulogu u „discipliniranju“ vojske). Erdogan je u posljednjih godinu dana nekoliko puta bio vrlo blizu odluke da pokrene vojnu intervenciju u Siriji (ili barem njezinoj sjevernoj zoni koju je želio „čuvati“ kao tampon zonu) ali je uvjek nailazio na tihi ili otvoreni otpor vodećih generala koji nisu željeli riskirati radikalizaciju stanja u regiji.

Kada danas slušamo licemjerne izjave svjetskih diplomata i glavešina, koji izrijekom pružaju punu potporu turskoj demokratsko izabranoj vladi, a još sinoć i jutros šutjeli su u iščekivanju onoga što će se tamo dogoditi, ne treba imati iluzije da ti isti političari danas uglas ne bi pozdravljali rušenje Erdogana s vlasti da je ono kojim slučajem uspjelo, prikazujući ga pritom kao pobjedu demokracije i volje naroda kojeg je od omraženog diktatora morala zaštititi njegova vojska.

Turski pokušaj prevrata ovisio je, kako to uvjek i biva u takvim slučajevima, o jednom čovjeku. To možemo usporaditi s pokušajem atentata na Hitlera 1944. godine kojeg je pripremao krug utjecajnih i sposobnih njemačkih generala, ali je uspjeh čitave operacije na kraju ipak ovisio o samo jednom čovjeku – grofu Clausu Schenk von Stauffenbergu. Tko je sinoć bio turski „stauffenberg“ još nije poznato ali da je on uspješno izvršio zadatak uhićenja ili likvidacije Erdogana, sva postojeća kolebanja turskih vojnih dužnosnika vrlo brzo bi završila njihovim potpunim prijelazom na stranu pučista. Erdogan je bio „crvena crta“ o čijem je prijelazu ovisio uspjeh čitave operacije. Kada se pročulo i na ekranima vidjelo da je on živ i slobodan, puč je zapravo u tom trenutku i propao.

Stimulans za turski vojni udar bila je promjena vanjskopolitičkog smjera zemlje od prije nepunih mjesec dana. Ali ne u onom smislu o kojem su se raspisali svi domaći mediji, komentatori i analitičari, koji se redom oslanjaju na teze kako je vojska pod utjecajem SAD-a bila nezadovoljna novom približavanju zemlje s Rusijom i eto, pod tihim blagoslovom vječitog svjetskog mutikaše pokušala izvršiti vojni udar. Radi se o sasvim drugoj vrsti zabrinutosti vojne elite. Oni su do sada mirno promatrali provale Erdoganove politike u svim smjerovima: unutarnji sukob s kurdima i oporbom, gaženje ljudskih prava i medijskih sloboda, unutarnji terorizam, koketiranje s „Islamskom državom“, uspostava neprijateljskih odnosa sa svim susjedima, propast strateške suradnje s Rusijom i alternativne strategije integriranja s EU, politička izolacija i gospodarska stagnacija. Vojni vrh je jednostavno čekao kada će zbog svega ovog kulminirati narodno nezadovoljstvo – bilo masovnim prosvjedima bilo na predstojećim parlamentarnim izborima. Ali šokantni Erdoganov vanjskopolitički zaokret koji je, da ne bude zabune, službeni Washington iskreno pozdravio bez obzira što se radi o Rusiji (jer rizik sukoba jedne članice NATO-a s tom zemljom ne ostavlja alternativu relaksaciji rusko-turskih odnosa, koji, da također ne bude zabune, niučemu neće štetiti američkim interesima), uništio je nadanja vojne elite i njoj tiho privržene političke oporbe u zemlji i inozemstvu o brzom Erdoganovom padu. Riješenje je bilo pokušaj prevrata ali jedna karika u njegovom operativnom lancu je zakazala. Međutim, kao što smo ranije rekli – to nikako ne zanči kraj utjecaja i ambicija turske vojske glede njezine uloge u ukupnom turskom društvu.

Poveznica

Je li mogući cilj puča bilo zatvaranje Bospora i blokada ruske crnomorske flote? Taman nakon što se “diktator” Erdogan pomirio s Rusima, čak i dao Assadu podršku, demokracija je u Turskoj počela napredovati, vojnim pučem. O Erdoganu mislim sve najgore, a o pokušaju njegove likvidacije i metodama odstrela imam još gore mišljenje. Nemojte shvatiti ovo kao obranu Erdogana, ni njegove politike: branim demokratske principe. Jer, islamist i genocidni manijak ili ne, Erdogan je isto tako demokratski izabrani predsjednik, na slobodnim izborima. A nasilje nad Kurdima i njegov islamizam nisu nikom, najmanje turskoj vojsci i Bijeloj kući, smetali dok je isti bio najvažniji saveznik NATO pakta na Bliskom istoku i rušio Rusima avione.

Što se promijenilo? Erdogan se pred dva tjedna pomirio s Rusima. Sastao se s Putinom, ispričao se za rušenje aviona, Putin je ispriku prihvatio. Čak je i proruskom predsjedniku Assadu, svom do sad najvećem neprijatelju, dao na neki način podršku! The Economist je nedavno objavio članak naslovljen “Turska iznenada stječe prijatelje, ne neprijatelje”, u kom piše o govoru Binali Yildirima, turskog premijera, u kom je on rekao kako Turska “nema razloga za svađu sa Sirijom i Egiptom”, te o šteti koju je Turska pretrpjela zbog ruskih sankcija i prekida trgovine. Erdogan je u zadnje vrijeme znatno promijenio svoju vanjsku politiku, a težište teksta je na približavanju, i to naglom i značajnom, Turske Rusiji. No, oni pišu kako resetiranje turske vanjske politike, ako se nastavi, neće biti lako ni jednostavno. “Za pobunjenike u Siriji koji su gađali ruske i sirijske zrakoplove, Turski zaokret za 180 stupnjeva prema predsjedniku Asadu će izgledati kao izdaja”, piše Economist. Ali vjerojatno i ne samo njima: to bi kao izdaja moglo izgledati i Washingtonu i Bruxellesu. Jesu li oni pokušajem svrgavanja Erdogana pokušali tu “izdaju” svojih interesa spriječiti? O tome možemo samo nagađati, no ima dosta indicija da bi to moglo biti tako. Naglo i brzo približavanje Erdogana Moskvi nije moglo proći nezapaženo u Washingtonu, i naročito u Langleyu.

Još opširnije i više analitički su o tome zadnjih tjedana pisali ruski mediji, koji ističu i Erdoganove probleme s EU. “Nakon incidenta sa Su-24, Turksa je pokušala pronaći saveznike oko tog slučaja igrajući na kartu sukoba EU i Rusije”, kaže Aleksei Arbatov, voditelj Međunarodnog centra za sigurnost i Instituta za svjetsku ekonomiju i međunarodne odnose pri Ruskoj akademiji znanosti (dakle, visoko pozicionarini ruski obavještajac). Prema njemu, ekonomska i politička situacija natjerala je Erdogana da promijeni svoju poziciju u odnosima s Moskvom. Prekid odnosa nanio je ogromnu štetu turskoj ekonomiji i budžetu. “To je dodatno potaknuto situacijom oko izbjeglica: potrebom da se zaustavi imigrante na putu prema Europi, kompenzacijom Turskoj za taj potez, Brexitom koji je povezan upravo s migrantima, i nevoljkošću EU da prihvati Tursku u europsku obitelj. I kao posljedicom svega toga – razdorom s Briselom”, kaže Arbatov. Ruski mediji su razvoj situacije, i Erdoganov nagli zaokret u politici, proglasili velikom pobjedom Moskve. A tu je i odluka njemačkog parlamenta da službeno proglasi kako je Turska u prošlosti izvršila genocid nad Armencima.

Iza puča – islamski klerik iz SAD

A onda se dogodio vojni udar. I gle čuda, iza njega navodno stoji turski disident, klerik, koji živi u Americi. Njega je Erdogan okrivio da stoji iza pokušaja udara. Nekoć Erdgonov saveznik, razišao se s njim, a  pozadina je bila borba za vlast: Erdogan je islamskog klerika Gulena optužio za stvaranje “paralelne državne vlasti”. Gulen je pobjegao u SAD, gdje sad propovijeda. Po povratku na vlast, Erdogan je rekao da se Turskom neće upravljati iz Pennsylvanije, u kojoj trenutno živi spomenuti propovjednik Gulen. No način na koji je to formulirao, Turskom se neće upravljati iz SAD, kao i izjava njegova kako je puč “pobunjeničko djelo sljedbenika muslimanskog propovjednika Fethullaha Gulena, sa sjedištem u SAD-u”, u kojoj je naglasio gdje je dotičnom sjedište, zapravo djeluju kao optužba na račun SAD. Što i ne bi bilo čudno, jer bezbroj je slučajeva da su oni išli micati lidere koje su sami stvorili kad bi se ovi oteli kontroli, koketirali s drugom stranom, ili se previše osilili. Ako je Gulan organizirao puč s teritorija SAD, što je lako moguće, CIA i FBI su sigurno znali što namjerava. Jer ako su udomili najvećeg neprijatelja svog ključnog saveznika na ključjoj geopolitičkoj točki svijeta, morali su ga pratiti. Ako nisu javili Erdoganu što on sprema, a organiziranje operacije takvih razmjera s njihovog tla im nikako nije mogla promaknuti, znači da su mu dali pasivnu podršku i nisu ga pokušali spriječiti. A stvar je možda i opomena, da će drugi put stvari biti ozbiljnije ako se Lesi ne vrati kući, staroj politici pomaganja Al Nusre i umjerenih terorista koji ratuju protiv Assada.

I u Ukrajini je bilo slično, Putin je, mitom ili ucjenom, pridobio predsjednika Kučmu na svoju stranu, a tada su krenule masovne demonstracije uz potporu EU, revolucija i puč. No kad su Rusi krenuli tenkovima na Ukrajinu, svi koji su revoluciju pokrenuli su oprali ruke. Pritom nikom od velikih zagovornika demokracije na zapadu nije palo u oči da su borci ukrajinske strane u velikom dijelu zapravo – nacisti, i to bez onog “neo”. Ne, oni su bili naši saveznici, i to se uredno prešućivalo, a rušitelj demokracije i suvereniteta Ukrajine je bio jedino Putin (što i jest, no ne samo on!). Arapsko proljeće, režirano u SAD, je išlo za smjenom korumpiranih i surovih, pretežno uz Rusiju vezanih diktatora, poput islamista Moamera Gadafija, samo da bi ih zamijenili još gori. Zapad im je tepao da su “freedom fighteri”, borci za slobodu, iako se i s CNN-a moglo vidjeti da su to obične terorističke bande radikalnih islamista i glavosječa. A i Karamarko je nešto mutio s Rusima prije nego što je Orešković, koji mu je samo dva tjedna ranije dao punu podršku, postao “ogroman teret” i bio prisiljen odstupiti. Logičan zaključak koji se nameće je, tko muti s Rusima demokratski će mu se organizirati državni udar na ovaj ili onaj način. Postat će “nedemokrat” preko noći, iako je zadnjih 20 godina bio takav, pa nije smetao.

Dakle, taman se Erdogan pomirio s Rusima, pa čak i Assadu dao podršku i evo, najednom… demokracija napreduje, vojnim pučem. Iako do tada njegove metode vladanja nikom nisu smetale, namjanje turskoj vojsci koja je zdušno tamanila Kurde. Indikativna je i rečenica iz jednog teksta u domaćim medijima koji se bavi uzrocima pokušaja puča u Turskoj: “Kad se tome doda sporna politika prema Siriji koja je zemlju dovela u sukob sa SAD-om, postaje jasnim zašto se vojska odlučila na tako snažan korak”. Kad se pročita ta rečenica, postaje prilično jasnim tko bi mogao stajati iza pokušaja vojnog udara, zaštitnici demokracije u svijetu. Jer, po tumačenjima mainstream medija, vojska je jamac demokracije u Turskoj! Što je smisleno koliko i tvrditi da je crkva jamac sekularizma, ili da je tajna policija jamac ljudskih prava. A indikativne su i reakcije Washingtona i Bruxellesa, koje su bile vrlo neutralne i neodređene, kao da se čeka da se vidi tko će prevladati. Jasno, nakon propasti puča, Obama je rekao da podržava demokratski izabranu tursku vlast, što bi mogao biti signal Erdoganu u stilu “vrati se kući, nećemo ti ništa”. Pritom, naravno, nitko normalan ne misli da je Putin imalo drukčiji ili bolji, on je isto tako lider velesile, a njegove metode su manje sofisticirane od američkih, tamo gdje će SAD organizirati udar preko medija ili javnih prosvjeda, Putin će poslati svoje tenkove. No, opet, tu se jednostavno radi o principima, o suverenitu i demokraciji, ne o uzimanju američke ili ruske strane.

Uspjeh puča – korak do novog svjetskog rata

I tako propala repriza Arapskog proljeća. Tamo smo umjesto surovih islamističkih diktatora poput Gadafija i Saddama dobili umjerene kanibale i košer teroriste kojima se tepalo da su freedom fighteri, dakle još veće islamiste, a vjerojatno bismo isto bismo dobili i u Turskoj umjesto turbomuslimana Erdogana da je stvar s vojnim udarom prošla. Zato za neuspjehom puča ne treba žaliti, jer do demokracije se ne dolazi rušenjem demokratski izabranih vlasti. Naravno, ne treba zaboraviti da je Erdogan notorni islamist, no bio je Gadafi, za kojim mnogi danas žale. Za Gadafijem, naravno, ne treba žaliti, iako je je bio komičan lik, no on je i takav bio manje zlo od onih koji danas vladaju bliskoistočnim zemljama, i kojima su ne tako davno dodjeljivane Nobelove nagrade za mir. Tako bi i “osmanliju” Erdogana zacijelo smijenio totalni muslimanski ekstremist, ali odan interesima zapada! A posljedice puča bi bile još mnogo zabavnije od njegovih uzroka: vjerojatno zatvaranje Bospora i blokada ruske Crnomorske flote, a to bi u potpunosti promijenilo situaciju u Siriji. Što je vjerojatno bio i krajnji geostrateški cilj puča. Rusi bi se time morali izravno vojno umiješati, a Amerikanci ne bi mogli ostati po strani. Palestincima, a možda i Kurdima, bi to došlo kao naručeno da udare iz sve snage po Izraelu a Izrael bi dobio alibi za napad na Iran, što Iran pak spremno čeka. Ukratko, došli bismo na sam rub Trećeg svjetskog rata.

Dakle, za neuspjehom puča ne treba žaliti, jer su principi demokracije ipak bitniji za svijet nego Erdogan kao takav. Usto, priče kako je vojska u Turskoj čuvar sekularnosti (što je jako zloupotrebljavan pojam) i Kemal-pašinog naslijeđa sekularizma zvuči kao priča iz naše nedavne prošlosti, da je JNA čuvarica “tekovina revolucije” i “bratstva i jedinstva”. Turska je definitivno geostrateški jedna od najvažnijih zemalja svijeta i velika sila sama za sebe, i zato je velesilama jako bitna. Turci su kao suveren narod odlučili podržati onoga koga su sami i izabrali, kakav god on bio, što o jest smisao demokracije same. Mi možemo voljeti ili mrziti Erdogana, ali činjenica je da je on posve legitimno i legalno na čelu Turske. A pitanje “sekularnosti” je tursko unutrašnje pitanje koje se nas ne tiče.  U demokracijama je, naime, vojska uvijek pod kontrolom demokratski izabranih vlada, pod političkom kontrolom. Vojska zato ne može biti čuvar ničeg osim granica. Nipošto demokracije niti “sekularnosti”. Stati na stranu pučista danas u Turskoj, znači stati na stranu onih koji će danas-sutra nama rušiti vlade, ili preko svojih agentura postavljati predsjednike (Mesić i britanska obavještajna služba, itd.) mimo naših interesa te rušiti naš suverenitet u odlučivanju, što zapravo odavno i rade na razne načine. A to s tim je li Erdogan “autokrat” i “islamist” nikakve veze nema. Te stvari nisu naša briga. Njega je narod izabrao,  a nama se ne sviđa jer mediji u službi politike kažu da je on zločesti dečko. No mediji po svijetu su sve to što tvrde za Erdogana, da je ekstemist i autokrat, tvrdili i za Tuđmana, koji nije uvijek plesao kako su oni svirali. Ne zato jer im je stalo do demokracije u Hrvatskoj, jer na vlasti u Srbiji imamo notorne četnike, koje nitko ne dira i ne spočitava im nacionalizam i nedemokratičnost, dok god su poslušni.

Različiti pseudoanalitičari, naglo iznikli stručnjaci za Bliski istok, terorizam i td. dobivaju sve više prostora u studijima hrvatskih mainstream medija i, umjesto razjašnjenja i zdravog rasuđivanja eksplozivnih događaja koji sve češće potresaju svijet, svojim površnim analizama kod građana – ustrašenih i željnih jasnih pojašnjenja o tome kuda ide ovaj svijet, samo unose dodatnu konfuziju i produbljuju neznanje.

Pregrštu pseudoanaliza kojima se zapljuskuje hrvatska javnost svjedočimo i od sinoć, vezano uz aktualni događaj oko pokušaja vojnog prevrata u Turskoj. One su se kretale od toga, da je „Erdogan gotov“, pa do onih najnovijih, koje govore kako će zbog propalog puča „Erdogan još više osnažiti svoju vlast“.

Kao prvo, dok traje puč (a on zapravo još nije okončan iako je njegova propast evidentna) nikakve pretpostavke takve prirode nisu poželjne sve do trenutka dok se ne dozna, koja imena i prezimena stoje iza njegovih pokretača i koja je njihova politička platforma. Tek se onda mogu raditi osnovne projekcije, uključno i one o eventualnim vanjskim silnicama koje iza puča mogu stajati (pučisti obično prije otpočinjanja akcije svrgavanja vlasti traže potporu određenih inozemnih uporišta, koja im je nužna za davanje legitimiteta svrgavanju vlasti, brže stabilizacije stanja i priznanja buduće vlade, osim ukoliko se ne radi o uvođenju klasične vojne diktature, a što u slučaju Turske u startu možemo odbaciti). Tek tada se može razmatrati i ideologija koja iza njih stoji i (u turskom slučaju) prosuđivati: jesu li vojni časnici koji predvode puč (oni nisu nužno i njegovi organizatori) okrenuti snažnijoj islamizaciji zemlje i stoje li iza njih pojedini bliskoistočni moćni pokrovitelji radikalnog islama (možda nezadovljni Erdoganovim „omekšavanjem“ i nedavnom pomirbom s Rusijom i Izraelom); ili pak domaći sekularni krugovi s uporištima na Zapadu i okrenuti demokratskim načelima i zaštiti dosadašnjeg ustava (Erdogan drastično sužava prostor demokratskih i ljudskih prava i sloboda i sprema novi ustav kojim sebi daje puno veće ovlasti, preciznije, zemlju iz parlamentarnog sustava preoblikuje u predsjednički – što je legalno ukoliko se provodi po demokratskoj proceduri što u Turskoj nije slučaj).

Tako je stvar trebalo pojasniti i hrvatskoj javnosti, priznajući kako se više od toga u ovom trenutku i ne može znati.

Geopolitika.news, sada (dok još uvjek nema dovoljan broj preciznih informacija s terena jer je i dalje u velikoj mjeri ograničen medijski prostor ili pretežito služi za plasiranje dezinformacija u korist jedne ili druge strane), želi ukazati na nešto drugo.

Državni prevrat će s velikom vjerojatnošću završiti neuspjehom ali to nikako ne možemo označiti Erdoganovom pobjedom. Koraci koje su vojni pučiti poduzeli i više su nego ozbiljan pokazatelj Erdoganovih problema. Veliko nezadovoljstvo unutar vojske nije samo rezultat, kako se to voli naglašavati, velikih čistki koje je Erdogan učinio odmah na početku svoje vlasti kada je smjenio i osudio „cvijet“ turske vojne elite i tako pripremio teren za prijelaz zaemlje iz sekularnog sustava u polu-teološki s tendencijom rasta. Nezadovoljstvo vojne elite, poglavito časnika iz redova pukovnika koji su i nositelji sinoćnjeg pokušaja prevrata, kumulira se zbog radikalizacije općeg stanja u zemlji, koketiranja vlasti s terorizmom, konkretno „Islamskom državom“, nepotrebnim otpočinjnjem „protuterorističke“ akcije protiv domaćih kurda, bogaćenjem predsjednikove obitelji i njezinog uskog kruga sumnjivim poslovima (poput šverca ukradene Sirijske nafte) i još previše toga. Pučisti su uspjeli na svoju stranu pridobiti najznačajnije elemente svake vojske – zračne snage i tenkovske jedinice, kao i žandarmeriju koja je jedina zadužena za sadašnje vođenje operacija protiv domaćih kurda. Oni su uspjeli blokirati Glavni stožer OS, presijeći glavne arterije u Istambulu i Ankari i pokušali uhititi samog Erdogana, kojim činom bi puč vjerojatno bio riješen u njihovu korist. Za to su izabrali i precizno određen trenutak kada je Erdogan boravio izvan Ankare i Istabmula, tog ključnog turskog grada, i boravio na odmoru u svojoj ljetnoj rezidenciji u Marmarisu na Sredozemnom moru, koja je i bila prvi cilj akcije. Međutim, Erdogan je nekako uspio izbjeći uhićenje (možda zbog prethodne dojave, sada se to ne može zbati), što je već u samom početku ukazalo na vjerojatnu propast vojnog prevrata. Erdogan je posredstvom CNN Turka vidljivo uplašen uspio odaslati poruku i time pokazati građanima ono najvažnije – da je još živ, kazavši im pritom kako puč neće uspjeti te ih pozvao na ulice i na istambulsku zračnu luku „Mustafa Kemal Ataturk“ (poziv na ulice, a ne izjava da ostanu u kućama i čekaju mirni obračun države s pučistima dokaz je da on tada i nije upravljao stanjem već je poduzeo očajni korak podizanja naroda na bunt). Čim su se građani ohrabrili i izišli na ulice Ankare i Istambula, udar je zapravo bio gotov, a Erdogan je nedugo potom ušao u Istambul.

Dakle, Erdogan nije pobjedio – on je jednostavno imao puno sreće. Unutarnji raskol u zemlji je toliko velik, da s razlogom „miriši“ na opasnost od građanskog rata (koji je de facto i u tijeku ukoliko kurde smatramo, a moramo ih smatrati, dijelom turskog društva). Vojska je podjeljena u puno većoj mjeri nego što se to ranije smatralo. U prvim objavama „Mirovnog vijeća“ (sazdanog od strane pučista) navedeno je kako Turskoj predstoji katastrofa ukoliko Erdogan ostane na vlasti, a stvarnost možda i nije daleka od njihovih prognoza. Neki dijelovi vojske su već dugo neprijateljski nastrojeni prema Erdoganu. Nemali broj svjetskih analitičara u više je navrata govorio kako je upravo vojni vrh spriječio Erdoganovu visoko-rizičnu želju da vojno intervenira u Siriji. Nezadovoljstvo je najviše izraženo u srednjem časničkom kadru, poglavito spomenutom pukovničkom. Žandarmerija trpi najveće udare u borbi protiv boraca Radničke stranke Kurdistana i kroz sve brojnije terorističke napade u zemlji. Valja se prisjetiti (a moguće da je to i nukleus propalog puča) i terorističkog napada od 17. veljače ove godine u Ankari, gdje je od 28 poginulih njih 22 bilo vojnih časnika- pilota. U medijima se tada objavljivalo kako je Erdogan osobnom intervencijom taj podatak pokušao zataškati, što je izazvalo gnjev dijela generala i pukovnika turskih zračnih snaga, a što se pokazalo i u sadašnjem puču. Erdoganom su nezadovoljni i oporbeni političari, mediji i td.

Erdoganova „pobjeda“ nad pučistima njemu sada ostavlja samo dva puta: sniziti svoje velike ovlasti i pojačati demokratske standarde u zemlji, pa i podnjeti ostavku (realno – radi se o nemogućim scenarijima s obzirom na njegov stil vladavine i izraziti islamski vjerski naboj), ili krenuti u veliku čistku vojnih kadrova gotovo do njezine same baze, a što se zapravo već i najavljuje. To je vrlo rizičan potez kojim Erdogan neminovno stvara dodatne neprijatelje, a ujedno slabi i vojnu spremnost i moral njezinih pripadnika u izuzetno složenim vanjskopolitičkim i unutarturskim okolnostima.

Kratkoročno Erdogan, po inerciji sinoćnje i jutrošnje „pobjede“, može od strane medija koje drži pod nadzorom biti prikazan još snažnijim vođom, koji se uz snagu naroda uspio oduprijeti bjelosvjetskim zagovornicima i domaćim izdajnicima, ali to će biti napuhani balon kojeg će stvarni turski problemi (kojih je previše da bi dozvoljavali diktaturu ili veliku političku razjedinjenost) vrlo brzo ispuhati. A tada nitko ne može predvidjeti što će se dogoditi s obzirom na složenost sveukupnog stanja. Erdogan nema nužnu političku potporu niti sa strane Zapada, a da o Rusiji i ne govorimo jer ona ionako Erdoganovu „ruku pomirnicu“ smatra iznuđenom teškim položajem u koji je zemlju doveo i prema van i prema unutra.

Pa iako je teško vjerovati da bi SAD ili EU stajale iza pokušaja puča (jer oružane akcije svrgavanja vlasti u jednoj članici NATO-a danas ipak nisu poželjan imidž iako ih je u prošlosti u Turskoj bilo i previše), vrlo se dobro zna kako euro-atlantski blok već duže vremena ima plan „Anti-Erdogan“ ali zasnovan na političkim osnovama ili građanskom nezadovoljstvu. Erdogan je njima neugodan partner, nepredvidljivih poteza i neprihvatljivog svjetonazora , koji se ne uklapa u buduću sliku svijeta koju oni žele stvoriti.

Dakle, Geopolitika.news, unatoč nedovoljnom broju relevantnih informacija, ipak prosuđuje kako iza puča u Turskoj stoji u prvom redu nezadovoljni vojni časnički kadar istinskih turskih domoljuba, zabrinutih za sudbinu svoje zemlje. A kada je to tako, nikakva represija i njihovo kažnjavanje ne mogu polučiti dugoročni željeni efekt za vlast koja se na taj potez odluči. Erdogan je upao u zamku svojih pretjeranih ambicija, ne percipirajući stvarni položaj svoje zemlje u međunarodnim odnosima, a od lovca na negdašnjeg velikog prijatelja sirijskog predsjednika Asada sada je i sam postao lovina i remetilački faktor, koji svoju zemlju i čitavu regiju može dovesti na rub katastrofe. Ali i s takvim Erdoganom međunarodnoj zajednici još neko vrijeme predstoji surađivati.

Prošlih tjedana u Iranu su se dogodile značajne političke i vojne promjene te je najavljen preustroj vojnih snaga, što smo spomenuli u analizi iz poveznice:

Kao što smo tada i obećali, sačinili smo detaljnu analizu obavljenih promjena iza kojih stoje snažni politički i vojni razlozi.

U regiji su u tijeku potpuno novi politički procesi koji od Irana iziskuju znatne promjene dosadašnjeg smjera vođenja politike ukoliko želi ostati aktivni igrač. Riječ je, u prvom redu, o poboljšavanju rusko-turskih odnosa, kao i sve uvezanijoj koordinaciji američko-ruskih poteza po pitanju sirijskog sukoba. Pa iako je službeni Teheran pozdravio zbližavanje Moskve i Ankare kao nužno za stabilizaciju regije, bolji poznavatelji stanja navode kako iranska vlada u stvarnosti glede tog poteza pokazuje zabrinutost i nervozu. Iranska politika, neovisno o svojoj glasnoj retorici, uvjek se rukovodi načelom real-politike, kao što to rade mnoge zemlje koje nisu u stanju dovoljno snažno utjecati na ukupnu globalnu politiku.

Pojedini bliskoistočni mediji, poput Al-Hayata, navode kako je zbližavanje g. Putina i g. Erdogana omogućilo posredništvo kazahstanskog čelnika Nursultana Nazarbajeva, ali neki drugi navode kako je to učinio osobno izraelski premijer Benjamin Netanjahu s kojim je g. Erdogan, gotovo istodobno kao i s Moskvom, normalizirao odnose. Štoviše, nedavno su u Sredozemnom moru održane besprimjerne rusko-izraelske vojne vježbe (info: iranski analitički portal Alef), a odlukom ruskog predsjednika i izraelskog premijera, ruskim plinskim tvrtkama je omogućeno sudjelovanje u tenderu za eksploataciju dvaju izraelskih plinskih nalazišta – Leviathan i Tamar. Te aktivnost odašilju jasnu poruku i Hezbollahu i sirijskom vođi Asadu, navodi iranski portal. Međutim, Geopolitika.news smatra kako nije riječ niokakvom novom savezništvu Moskva-Tel Aviv-Ankara već o učvršćivanju ruskih pozicija na bliskoistočnoj regiji koje, ukoliko Moskva želi imati važniju ulogu, ne mogu biti oslonjene isključivo na savezništvo s Teheranom. Nešto slično kako danas čini i Washington kada balansira između interesa svojih partnera u regiji, a što se mnogima od njih ne sviđa, poput Turske po pitanju američke potpore sirijskim kurdima. Međutim, to ne znači kako Turska zbog toga više neće htjeti ostati američki vojni saveznik u sklopu NATO-a. Velike sile ipak imaju puno šire globalne interese ali i puno veću globalnu odgovornost, i to svi dobro znaju.

Po Iran je sada puno veći problem budućnost Sirije o kojoj on i Rusija imaju vrlo bliske strateške poglede. Ali oni su pritom i dovoljno različiti: Rusiji je primarno stabilizirati stanje u Siriji i očuvati svoju vojnu nazočnost u toj strateški najvažnijoj arapskoj zemlji kroz tamošnju pomorsku bazu u Tartusu i novim zračnim bazama koje su uspostavile tijekom aktualne vojne pomoći Damasku, a za Iran je primarno očuvati „os otpora“ Iran-Irak-Sirija-libanonski „Hezbollah“. Ukoliko se zna da Turska i Izrael tim iranskim stavovima proturječe, nervoza Teherana zbližavanjem Rusije s Turskom je razumljiva.

Osim toga, paralelno s borbama protiv terorističkih organizacija na terenu vode se i zakulisne rasprave na najvišoj međunarodnoj razini, u osnovi – između Moskve i Washingtona – o političkoj budućnosti Sirije, pričemu sve više sazrijeva mišljenje i unutar američkog vojno-političkog ustroja kako vojnog riješenja za tu zemlju nema. Ruska strana to isto naglašava već svo vrijeme od početka sirijske krize.

U takvim okolnostima Iranu prijeti ostati izvan „igre“ zbog svojih „tvrdih“ stavova, prema kojima se najprije vojnim akcijama moraju slomiti sve terorističke pojavnosti unutar Sirije. Teheran je od Moskve ranije izvješćen o promjenama regionalnih odnosa i nužnosti njegovog aktivnijeg učešća u istima.

Očito ne želeći biti izoliran od budućeg pregovornog procesa, u Iranu su izvršene prve političke kadrovske promjene. Tako je 20. lipnja ostavku podnio zamjenik ministra vanjskih poslova Amir Hossein Abdollahian zadužen za pitanja Bliskog istoka. Bio je blizak konzervativnim krugovima zemlje. Radi se o iskusnom diplomatu s najvećim utjecajem na iransku politiku po pitanju Sirije, Iraka i Jemena. U svezi toga u više je navrata boravio u Moskvi, a bio je trn u oku državnom vrhu Saudijske Arabije. Međutim, bilo kakvo znatnije poboljšanje odnosa Teherana i Rijada tim potezom malo je moguće s obzirom na njihova velika geopolitička razmimoilaženja, o čemu svjedoče i oštre riječi upućene bahreinskim vlastima (iza kojih stoji Rijad) od strane utjecajnog iranskog generala Qasema Soleimania, koji je 23. lipnja iz Sirije izjavio, kako tamošnja dinastija Al-Khalifa može biti svrgnuta narodnim ustankom ukoliko iznova ne razmotri odluku o oduzimanju državljanstva poznatom šijtskom duhovnom vođi šeiku Issi Qasemu. Za novog iranskog zamjenika ministra vanjskih poslova koji će se baviti Bliskim istokom imenovan je dosadašnji stručnjak za Afriku Jaber Ansari, poznat kao kritičar iranske vojne nazočnosti u Siriji. To bi mogla biti potvrda kako će Teheran tražiti i diplomatski način riješenja sirijske krize i tako si osigurati mjesto u pregovaračkom procesu.

Iran je u smislu vojnog utjecaja na zbivanja u Siriji upravo dosegao svoj vrh i za više od toga trenutačno nema mogućnosti. Osim toga, na sirijskim bojišnicama pretrpio je neočekivano velike vojne gubitke, čak i u najvišem časničkom kadru, unutar nositelja njegove intervencije u toj zemlji – elitne postrojbe Korpusa straže islamske revolucije (djeluje izdvojeno od iranskih oružanih snaga, a ima i veliki utjecaj u ekonomskim zbivanjima u Iranu). Zato su bili nužni drastični potezi.

Tako je 10. lipnja šef Visokog vijeća za nacionalnu sigurnost admiral Ali Shamhani imenovan za glavnog koordinatora po vojnim, političkim i sigurnosnim pitanjima između Irana, Rusije i Sirije. On ima snažan ugled i kao vojnik i kao iskusni diplomat. Dugo je rukovodio pomorskim snagama Korpusa straže islamske revolucije, a svojedobno je bio i ministar obrane. Poznavatelj je arapskog jezika, a znakovito je, da je 2004. g. nagrađen saudijskim oredenom (bivšeg) kralja Abdul Aziza za ulogu u normalizaciji odnosa dviju zemalja (pok. kralj je pred kraj života nastojao normalizirati odnose Rijada i Teherana, a što je njegovom smrću zaustavljeno te se iznova krenulo u njihovu radikalizaciju). Poznat je i kao prijatelj iranskog vrhovnog vjerskog vođe Alija Hameneia. Pojedini analitičari u imenovanju Shamhanija vide nastojanja vlade za smanjenje utjecaja zapovjednika specijalnih postrojbi „Quds“ pri Korpusu straže islamske revolucije, spomenutog generala Soleimanija koji ustrajava na vojnom riješenju sirijskog sukoba. Iranski medij The Teheran Times je povodom toga napisao, kako imenovanje Shahmanija znači početak realističnije i konsolidirane iranske regionalne politike. Radi se o osobi od povjerenja i liberalnih i konzervativnih krugova.

Nove ugroze i unutar samoga Irana od strane separatističkih težnji kurdskog stanovništva na sjevero-zapadu, do istih sa strane arapskih sunitskih plemena na zapadu zemlje uz granicu s Irakom, primoravaju Iran osnažiti svoje oružane snage. Nužne su korjenite kadrovske promjene zastarjelog modela funkcioniranja vojske i problema sa zapovjednim kadrovima, nakon islamske revolucije 1979. g. školovanih isključivo u iranskim vojnim akademijama po starim obrascima koji nisu pratili promjene vojnog funkcioniranja suvremenog tipa. Oslanjanje na spomenuti Korpus straže koji niti nije u sastavu OS više ne odgovara realnom vremenu.

Da bi se očuvalo jedinstvo društva ali i uloga Korpusa straže islamske revolucije u Iranu, 5.lipnja ajatolah Ali Hamenei imenovao je generala Korpusa straže Mohammada Hosseina Bagerija za zapovjednika Združenog stožera iranskih oružanih snaga i tako po prvi put u povijesti razmijenio kadrove dviju odvojenih vojnih struktura. Međutim, važno je naglasiti kako je smjenjeni general Hasan Firuzabadi, koji je od početka ustroja Združenog stožera 1989. g. pa do sada bio na njegovom čelu, bio gorljivi pristalica dogovora oko iranskog atomskog programa kojemu je upravo danas prva godišnjica. Suprotno njemu, novi zapovjednik general Bageri je bio veliki protivnik njegovog potpisivanja, pa se ovo kadrovsko riješenje može promatrati i kao jasan ajatolahov signal Zapadu glede smjera irnske politike. Novi zapovjednik pod svojim utjecajem drži i ključnu kadrovsku obavještajnu strukturu zemlje i jasno raspoznaje ugroze sigurnosti Irana koje dolaze izvan njegovih granica.

A da se novi šef vojske ne šali, pokazuje i njegov odlazak 28. lipnja u Libanon, gdje se 3. srpnja u Beirutu sastao s čelnikom „Hezbollaha“ šeikom Hassanom Nasrallahom. Razmatran je preustroj i modernizacija taktike i vojne strukture „Hezbollaha“ nakon pogibije koordinatora njegovih postrojbi u Siriji M. Baddreddina. Ona podrazumijeva pretvorbu te organizacije u potpuno mobilnu vojnu strukturu koja bi bila u stanju izvoditi „dugotrajne intervencije gotovo po čitavoj zemaljskoj kugli“. Pojedini ruski i izraelski vojni analitičari to ne prometraju u doslovnom smislu jer ta organizacija i sam Iran nemaju dovoljno sredstava za osiguranje zračnog transporta i desantiranje pri tolikim ambicijama. Ali, u svakom slučaju se radi o njihovom ozbiljnom nastojanju za ustroj snaga za brzo djelovanje koje bi mogle autonomno i dugotrajno voditi ograničene operacije u zemljama Bliskog istoka. Iran nastoji od „Hezbollaha“ formirati mobilne brigade osnažene desantnom tehnikom, topništvom i sredstvima PZO, po obrascu kako je to SSSR činio kroz kubanske postrojbe koje su sudjelovale u operacijama u Angoli i Etiopiji. „Hezbollah“ u tome već ima puno iskustva kroz sudjelovanje u borbama u Siriji, Iraku i Jemenu, a što će vjerojatno i ostati budući prioritet novoustrojenih snaga. „Hezbollah“ ima vrlo snažnu agenturu diljem Afrike ali i Južne Amerike i vrlo je utjecajan u gospodarskim biznis strukturama kroz položaje tamošnjih libanonskih šijta.

Obučni kampovi otvorit će se u Iranu i jedan u predgrađu Beiruta, a tematika obuke uključivat će i cyber-zaštitu i hakerstvo, kao i uporabu bespilotnih letjelica. Zapovjednik snaga za brzo djelovanje bit će Haj Mohsen (ranije zvan Fuad Shukr) koji je nedugo prije zamijenio ubijenog Baddreddina na položaju glavnog koordinatora „Hezbollahovih“ postrojbi u Siriji.

Važno je naglasiti kako ovaj projekt ide sinkronizirano s projektima reformiranja šijtskih milicija u Iraku, Siriji i Jemenu, a za koje je već dugo lobirao general Soleimani. Grubo kazano, radilo bi se o formiranju tamošnjih vojnih formacija šijta po principu iranskog Korpusa straže islamske revolucije.

Sve ovo zajedno ukazuje kako Iran mijenja taktiku ali ne i strategiju za ostvarivanje svojih interesa u regiji. Očito je kako će Teheran pojačati svoju diplomatsku aktivnost usmjerenu mirnom riješenju krize ali će paralelno osnaživati vojne strukture i kod kuće i u državama sa znatnim brojem šijtskog stanovništva, što uključuje koncepciju produljenja vođenja lokalnih borbi po čitavom perimetru Bliskog istoka, kao protutežu agresivnoj sunitskoj dominaciji iza koje otvoreno stoji Rijad.

Akteri Brexita su nakon uspješno izvedenog blefa ovih dana pristupili dogovornoj preraspodijeli moći i utjecaja unutar strukture Europske unije, NATO-a i cijelog transatlantskog kompleksa. Nimalo slučajno, njihova zajednička operacija s Brexitom izvedena je neposredno pred povijesni summit NATO-a u Varšavi, koji će na temeljem međusobnog dogovora ključnih igrača izvršenog preslagivanja – Washingtona, Londona i Berlina – definirati novu jedinstvenu euroatlantsku geopolitičku arhitekturu i europski sigurnosni i obrambeni sustav. Njegovo središte moći bit će u trokutu Washingtona, Berlina i Londona s gotovo tragikomičnim doprinosom francuske politike zahvaljujući postignućima najslabijeg predsjednika novije francuske povijesti, Francoisa Hollandea, za kojega čelnica Nacionalne fronte, Marine Le Pen, posprdno kaže da nije francuski predsjednik nego zapravo njemački vicekancelar privijen uz skute Angele Merkel.

NATO summit koji upravo započinje u Varšavi za cilj ima stvaranje jedinstvenog auroatlatnskog odgovora Rusiji i bliskoistočnim izazovima i definiranje nove jedinstvene sigurnosne i obrambene strategije NATO-a na europskim prostorima, koja nije moguća bez daljnje centralizacije i stvaranja nadnacionalne državne strukture Europske unije kao geopolitičkog temelja Saveza, uz slamanje postojećih centrifugalnih sila unutar nje. A to je pak, prema prosudbama američkih i europskih stratega, nemoguće izvršiti bez odlučne uloge Njemačke u daljnjem jačem integriranju EU-a.

Berlin će biti oslonac američke politike u NATO-u u Europi

Njemačka će tako nakon neospornog primata u EU postupno ovladati i polugama moći unutar NATO-a, dakako prema prethodnom dogovoru s Washingtonom i Londonom. Do planiranog potpunog izrastanja Njemačke u efektivnu predvodnicu Saveza Washington će se unutar NATO-a u Europi još uvijek više oslanjati na britanski utjecaj, a za projekciju svojih interesa u EU-u oslanjat će se na Njemačku. No ne zadugo, federalizacijom EU-a pod njemačkim vodstvom, kao istinskog geopolitičkog okvira NATO-a, Berlin će postupno ovladati Savezom i postati oslonac američke politike u njemu. Takav razvoj događaja neće spriječiti ni negativni stav njemačke javnosti prema jačanju njemačkog vojnog angažmana jer njemačke građane nitko nije pitao za mišljenje prije dovlačenja divizija imigranata, pa ih ni za ekspanziju njemačke vojne uloge i pozicije u NATO-u također nitko neće ništa pitati. Inače, prema anketi washingtonskog think-tanka „Pew Research Center“ provedenoj u ožujku ove godine čak 58 posto njemačkih građana je protiv uporabe njemačke vojne sile u obrani NATO-ovih saveznika. Može se samo zamisliti koliki bi onda postotak bio protiv njemačke liderske uloge u NATO-u koju Berlinu kao vrući krumir u ruke guraju Washington i London. To je i razlog zašto njemačka kancelarka Angela Merkel u javnosti ne govori o njemačkim obrambenim ambicijama. No, unatoč tome u medije se ipak probija sve više podataka, posebice pred skoru vladinu objavu obrambene „Bijele knjige“, strateškog dokumenta koji određuje smjernice njemačke obrambene politike, prvog nakon 2006. godine. Ovaj budući doktrinarni dokument nedvojbeno najavljuje jačanje njemačke vojne moći i njenog rastućeg značaja za europsku obranu i NATO.

Njemačka će do 2030. uložiti 139 milijardi eura u obrambeni sektor

Prema „Bijeloj knjizi“, Njemačka za obranu troši ispod dva posto BDP-a koji preporučuje NATO, ali je unatoč tome najveći vojni potrošač u europskom dijelu NATO-a. Štoviše, Berlin u razvoju svoje strategije veće vojne uloge na globalnom planu i unutar Saveza planira do 2020. godine povećati svoj obrambeni proračun s 34,3 milijarde eura na 39,2 milijarde eura. U razdoblju do 2030. godine Njemačka će uložiti 139 milijardi eura u obrambeni infrastrukturu i opremu, a proporcionalno će rasti i njena vojna moć. „Bijela knjiga“ utvrđuje potrebu jačanja njemačke vojne uloge na svjetskoj pozornici, posebice unutar NATO-a i EU-a. Njemačka je i danas ključno logističko središte NATO-a u Europi i operativna osnovica za borbenu upotrebu vojnih snaga Saveza. Nakon Velike Britanije i Francuske, Njemačka je jedina euroska država koja može koristi vojnu moć kao sredtsvo odvaraćanja i usporedno vojno upravljati vanjskim krizama.

Sposobnosti njemačke oružane sile ubrano će rasti, a time i politička moć Berlina u provođenju integrativne politike unutar EU-a i NATO-a. Već danas kao najava stvaranja federalnog EU-a sa svojom vlastitom vojskom ukopljenom u NATO strukturu uspostavljena je praktična probna integracija nizozemskih i njemačkih postrojbi. Jedna nizozemska mehanizirana brigada uključena je u sastav njemačke 1. oklopne divizije i stavljena pod njemačko zapovjedništvo. Zametak je to ideje koja je usporedno s jačanjem njemačke vojne moći i ambicija za federalnim okupljanjem EU-a pod njemačkim vodstvom sve češće u opticaju. Njen najaktivniji promotor je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, a kancelarka Merkel do sada je izbjegavala izjašnjavanje o toj temi. No, ovih je dana indikativno baš pred sam summit NATO-a prvi put jedan visoki njemački dužnosnik izrijekom podržao ideju europske vojske.

Europska vojska pod njemačkim nadzorom

Vicekancelar Sigmar Gabril otvoreno je u razgovoru za Neue Osnabruecker Zeitung izjavio da „EU treba inati zajedničku europsku vojsku“. Iako u vrhovima američke politike postoje velike nesuglasice oko tog pitanja, ipak se čini da Amerikanci postupno sve više podržavaju ideju europske vojske pod uvjetom da njome upravlja Njemačka, koja bi osigurala njenu sigurnu poveznicu s NATO-om i SAD-om. Europska vojska pod njemačkom dominacijom omogućila bi lakše uvezivanje zapovijedne strukture NATO-a sa oružanim silama država članica.Istovrememo bruxelleska administaracija imala bi snažan instrument intervencije u kriznim situacijama unutar EU koji bi bio i simbol postignute eurointegracije, a moguće i njen zaštitnik. Varšavski sastanak NATO-a na kojem sudjeluje i vrh EU-a na čelu s predsjednikom Europske komisije Jean-Claude Junckerom ,Visokom predstavnicom Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federicom Mogherini, i predsjednikom Europskog vijeća Donaldom Tuskom, određuje tako i novu jedinstvenu obrambenu konstrukciju EU-a na čijem će vrhu nakon povlačenja Londona u sjenu dominirati njemačka politika koja ustalom jedina ima snage provesti željenu centralizaciju funkcija EU-a.

„Američki dužnosnici su shvatili da ako nešto želite učiniti u Europi to morate učiniti sa silom koja zna kako raditi s EU-om. A to je Njemačka“, kaže Dan Hamilton, ravnatelj Centra za transatlantske odnose Sveučilišta Johns Hopkins i nekadašnji dužnosnik State Departmenta u Europi.

Politički analitičar Benjamin Oreskes za Politico izjavljuje da „nije tajna da je već godinama Njemačka i kancelarka Angela Merkel Obamina glavna poveznica u europskoj politici“, a Damon Wilson, nekadašnji ravnatelj za europske poslove Vijeća nacionalne sigurnosti (The National Security Council – NSC) predsjednika George W. Busha i sadašnji zamjenik ravnatelja think-tanka Atlantic Council, naglašavajući značaj nove uloge Njemačke, zaključuje: „U trenucima velikih problema prošlih godina vidjeli smo tranziciju američke politike u kojoj prvi poziv Washingtona nije išao prema Londonu, nego prema Berlinu. Ta tranzicija ubrzana je jačanjem njemačke ekonomske i političke moći“.

Nova uloga Velike Britanije u velikoj američkoj igri

Velika Britanija i dalje će zadržati značajno mjesto u strukturi NATO-a na europskim prostorima pored vodećeg SAD-a i narastajućeg utjecaja Njemačke, ali sada oslobođena obveza u EU-u i s većim manevarskim prostorom promicanja svojih i američkih interesa.

Takvu britansku poziciju jezgrovito opisuje Timothy Garton Ash, britanski povjesničar, politički analitičar i predavač Europskih studija na Oxfordu: „Izlazak iz članstva EU nije izolacionizam. Jaka i nezavisna Velika Britanija ostaje aktivna na svjetskoj sceni i ostaje snažna članica NATO-a. Pozicija izvan članstva u EU-u osigurava joj bolje mogućnosti zaštite njenih dugoročnih interesa na kontinentu, nego u situaciji kada bi bila dužna učiniti sve što joj europski kreatori politike kažu“.

No, sasvim je očito da prema ostvarenom dogovoru na relaciji Washington-London-Berlin na scenu stupa Njemačka kao novi predvodnik NATO-a u Europi, jer jedina može osigurati, za stabilnost Saveza i cijelog transatlantskog sustava neophodnu, daljnju integraciju EU-a do razine nadnacionalne državnopravne tvorevine.

Na strateškoj razini Varšavski summit prezentirat će nakon prethodnog međusobnog političkog dogovora i preslagivanja moći aktera koji su pokrenuli Brexit novo jedinstvo NATO-a, ali i EU-a. Poljski predsjednik Andrzej Duda uoči summita naglašava kako je „ključno da summit pokaže jedinstvo i unutarnju solidarnost NATO-a pred prijetnjama Istoka i Juga“. Dakako, nije riječ samo o vojnoj strukturi NATO-a, nego i njegovoj političkoj komponenti i teritoriju na kojem djeluje u Europi, njegovoj geopolitičkoj osnovici – Europskoj uniji.

Brexit je osigurao raspodjelu utjecaja Velike Britanije i Njemačke u NATO-u i EU-u koji zajedno preko transatlanskog mostobrana čvrsto povezuju američku politiku na europskim prostorima. Njemačka vođena političkim krugom oko kancelarke Angele Merkel i preko transmisije na Bruxelles postaje ključni oslonac američke politike u Europi. Pred našim očima ruše se još uvijek ukorijenjena shvaćanja o nekakvim zategnutim odnosima Washingtona i Berlina i teorije o angloameričkoj uroti protiv Berlina i EU-a. To jednostavno nije točno, ne zato što Washington i London ne bi to činili, nego zato što za tim nemaju potrebe. Berlin pod Angelom Merkel savršeno je kooperativan i pouzdan partner u zajedničkim političkim i vojnim pothvatima. Njemačka će tako, prema američkim i europskom zajeničkom strateškom planu, preuzimati sve veću ulogu unutar NATO-a na europskim prostorima i osigurati poveznicu s federaliziranim EU-om.

Oslobađanje vojnih kapaciteta za Bliski istok i Aziju

Tako će američki i britanski vojni kapaciteti biti oslobođeni za djelovanja na Bliskom Istoku i Aziji. Već duže vremena u Velikoj Britaniji uočavaju se signali namjere za povratkom na stare geopolitčke pozicije nekadašnjeg carstva i barem povrat na stanje prije glasovitog Wilsonovog „povlačenja britanskih snaga istočno od Sueza“. U siječnju 1968. godine tadašnji britanski premijer Harold Wilson i njegov ministar obrane Denis Healey objavili su da će se britanske postrojbe do 1971. godine potpuno povući iz svojih baza u Jugistočnoj Aziji, istočno od Adena, uključujući i postrojbe raspoređene u Maleziji i Singapuru, Perzijskom zaljevu i na Maldivima. Masovno povlačenje snaga uistinu je izvršeno, a umjesto Wilsonove odrednice crte povlačenja „istočno od Adena“ uobičajio se izraz „istočno od Sueza“, koji je trebao dramatično ukazati na razmjere povlačenja i slom britanske kolonijalne politike. Britanske vojne snage i dalje su u većoj ili manjoj mjeri bile prisutne u tom području, ali su trajne vojne baze ukinute.

U travnju 2013. godine britanski think-tank „Royal United Services Institute“ objavio je da je Velika Britanija u procesu strateškog povratka na pozicije „istočno od Sueza“.

Prema tom izvješću, u tišini se obnavlja trajna britanska vojna pristnost u Perzijskom zaljevu, u bazama u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinu. Posebice je indikativan dio izvješća „Royal United Services Institute“ u kojem se tvrdi da London planira do 2020. godine glavninu svojih postrojbi iz Njemačke i Europe trajno prebaciti u svoje baze u Perzijskom zaljevu i strateško težište s Europe repozicionirati na azijsko-pacifičku regiju radi podrške američkoj politici u sučeljavanju s Kinom. Britanske postrojbe povučene iz Afganistana također su većim dijelom raspoređene u zaljevske baze. Izvješće je koindiciralo s uspostavom Britanskog regionalnog mornaričkog zapovjedništva (The Royal Navy’s UK Maritime Component Command -UKMCC) u Bahreinu, a krajem 2013. načelnik britanskog Glavnog stožera general David Richards ustvrdio je da će „nakon Afganistana sljedeće mjesto koncentracije naše vojne sile biti u Zaljevu.“ I konačno u prosincu 2014. godine britanski ministar obrane Michael Fallon potvrđuje otvaranje velike pomorske baze u Bahreinu i britanski povratak na stare pozicije: „Ova nova baza je na tragu trajne ekspanzije britanske ratne mornarice i omogućit će Velikoj Britaniji slanje većih ranih brodova i flotnih sastava kako bi se ojačala regionalna stabilnost. Ponovno se vraćamo u Perzijski zaljev“.U svakom slučaju, otvoren je obrnuti proces Wilsonovom povlačenju – britanski povratak na pozicije „istočno od Sueza“.

Cameronov Brexit i Wilsonovo povlačenje…

Stoga mnogi analitičari u korelaciju dovode dva povijesna povlačenja – Cameronov Brexit i Wilsonovo povlačenje istočno od Sueza. Wilsonov potez bio je primarno sračunat na prebacivanje britanskih snaga iz Azije i Bliskog istoka na europsku pozornicu radi podrške SAD-u i europskim saveznicima u sučeljavanju s tadašnjom sovjetskom silom. Cameronov potez ponovno u dogovoru s Washingtonom, ali ovog puta i s Bruxellesom i Berlinom, treba osloboditi britanske snage, ali u obrnutom smijeru. Jačanje njemačke vojne sile, učvršćenje obrambene politike NATO-a u Europi i EU-u, njena centralizacija koja je potrebna za tu svrhu, osnovni je preduvjet takve agende. Američke snage na Bliskom istoku i Aziji u opasnom sučeljavanju s moćnom Kinom trebaju pomoć britanskih vojnih i političkih kapaciteta u daleko većoj mjeri nego do sada. U oba slučaja prebacivanja britanskog težišta, onom povijesnom i ovom sadašnjem, britanski utjecaj na prostorima s kojih se povlačio nije izbrisan nego samo je promijenjen opseg i format njegova djelovanja. Britanska moć i dalje će igrati važnu ulogu u europskom NATO rasporedu, ali će prepuštajući palicu Njemačkoj sve više prebacivati težište na područja svojih nekadašnjih kolonija na Bliskom istoku i Aziji za realizaciju britanski interesa i kao pomoć američkoj politici. Istovremeno će u potpunom suglasju s Washingtonom i Londonom jačati njemačka vojna moć i njemačka uloga u NATO-u i Europi.

Sve se to po procjeni američkih, britanskih i njemačkih stratega ne može provesti bez centralizacije EU-a, stvaranja nadnacionalne državno-pravne strukture, dakako pod njemačkim vodstvom u cilju očuvanja transatlantskog mostobrana, liberalnog poretka i mirovnog sustava na europskom tlu što Washingtonu sada jamči politički krug okolo Angele Merkel.

Glavni glumci i nova „liberalna revolucija“

Britanski referendum koji je izglasao mogući Brexit neposredno pred veliki povijesni summit NATO-a u Varšavi poslužio je svojoj svrsi i odigrao funkciju okidača masivnog preustroja EU-a. Paradoksalno je što će rezultati referenduma taj isti učinak imati i ako do britanskog povlačenja iz strukture EU-a ne dođe. Uostalom možda je to i pravi cilj – da se postignu učinci a da se izlazak efektivno nikad ne ostvari. Formalno, povlačenje iz strukture EU-a ništa ne znači, ono samo oslobađa obveza, a utjecaj ostaje. Možda je to blef unutar obmane jer na britanskim ulicama i u internetskom prostoru traje tobožnja spontana pobuna protiv rezultata referenduma u organizaciji takozvanog civilnog društva pod palicom neizbježnog Otvorenog društva Georgea Sorosa izravno uvezanog na američke i europske obavještajne i sigurnosne agencije. Čini se kao da upravo u tijeku još jedna „liberalna revolucija“ koja tako tragikomično podsjeća na revolucije tzv. „arapskog proljeća“ u istoj režiji, kao i na operaciju pacifikacije Grčke radi slamanja otpora kreditorima i njemačkoj i bruxelleskoj financijskoj i političkoj eligarhiji. Jer vodeći akteri Brexita, baš kao i ranije atenskoga otpora financijskom sustavu, sada – nakon što su odradili svoj dio posla – daju petama vjetra. Boris Johanson, jedan od predvodnika Brexita, sada se – kao nekada Janus Varoufakis – pravi blesav i sliježe ramenima. Spontana pobuna je samo dimna zavjesa koja daje dodatnu dinamiku izrežiranoj predstavi.

Ta šokantna igra ponovno manipulira masama osiromašenog i ekonomski isključenog stanovništva EU-a, što je ujedno i njena najslabija točka, a time i najslabija točka euroatlantskog poretka i njegove okosnice – NATO-a i EU-a. Antielitistička pobuna stanovništva lako bi se mogla oteti kontroli, nakon čega nikakvo plašenje Rusima i islamistima neće više imati učinka. Potrebno je ponovno upozoriti da je ta situacija dobila dimenzije sigurnosnog i obrambenog problema i geopolitički karakter. Europska unija, zasnovana na globalizacijskim profiterima i uskom krugu visokotarifnih stručnjaka s poniženim gubitnicima globalizacije, kako ih je nazvala Merkel, okreće se protiv globalizacije, neobuzdanog ekonomskog i društvenog liberalizma, troškova korupcije i organiziranog kriminala i finacijskog parazitizma. Osiromašena većina stanovništva i uništena srednja klasa uvijek će ubuduće glasati protiv svega što ima veze s EU-om, liberalnim gospodarstvom i globalizacijom. Ekonomsko nezadovoljstvo i beznađe sve većeg broja građana EU-a postaje najveća opasnost za njen opstanak, ali i NATO i cijeli transatlantski poredak jednako kao i potiskivanje suvereniteta nacionalnih država u cilju stvaranja centralizirane nadnacionalne EU države. Uostalom, sama imigrantska navala jasno pokazuje da su siromaštvo i beznađe pitanje geopolitike, a ne morala. Nakon pretvaranja bliskoistočnih država u propale države pod odlučnim utjecajima europske politike sada se može dogoditi obrnuto kretanje – prelijevanje raspada sustava prema Europskoj uniji.

Pred naraslom moći njemačke politike – kojoj su američki i britanski saveznici u tišini iza dimne zavjese Brexita predali europski vrući krumpir – uistinu je divovski izazov, veći i od ujedinjenja Njemačke nakon pada Sovjetskog carstva.

Kada ugledna američka novina poput Washington Posta, a radi se o mediju izrazito bliskom administraciji Bijele kuće, objavljuje tekst ovako bombastičnog naslova i sadržaja, naravno da mu trebamo pridati odgovarajuću pozornost. Tim prije, što je WP jedan od američkih mainstream predvodinka kada je u pitanju tamošnja medijska proturuska histerija, a u mnogome kreira i njezinu EU inačicu. Radi li se o istinskoj, drastičnoj promjeni američkog političkog smjera po pitanju sirijskog sukoba, ili pak, o često najavljivanim pokušajima predsjednika Obame, da u vanjskoj politici počisti sve što se počistiti da prije svog odlaska u američku povijest i kao takav ostane zapamćen kao uspješan predsjednik koji je riješio neke od bolnih točaka američke vanjske politike (poput pomirbe sa susjednom Kubom) i uspostavio novi snažni utjecaj SAD–a na prostoru Europe, pokazat će vrijeme. Ali riješavanje starih sukoba, uz istovremeno otvaranje novih i kudikamo opasnijih – s Rusijom i Kinom – ne mogu američkog predsjednika pozicionirati na položaj istinskog mirotvorca usprkos apsurdnoj mu dodijeli Nobelove nagrade za mir tek što je zasjeo u udobnu ali i vruću fotelju čelnika najmoćnije zemlje svijeta. Možda je ovaj novi plan predsjednika Obame želja da se ispravi i taj segment njegove politike. O tome će točnu ocjenu dati jedino vrijeme, a Geopolitika.news sada smatra važnim objaviti sadržaj WP u njegovoj cjelosti jer prosuđuje, kako se u Obaminom planu radi o američkom korjenitom političkom i vojnom zaokretu, koji bi mogao polučiti pozitivan odjek s ruske strane i time značajno sniziti sve veću globalnu napetost na relaciji Istok – Zapad čiji je Sirija vrlo važan element (original teksta možete pročitati na poveznici: https://www.washingtonpost.com/opinions/global-opinions/obamas-syria-plan-teams-up-american-and-russian-forces/2016/07/13/8d7777cc-4935-11e6-acbc-4d4870a079da_story.html.

Novi prijedlog u odnosu prema Siriji, upućen Rusiji od strane Obamine administracije, pokazao se opširnijim nego li se to ranije činilo. On otvara put prema dubokoj suradnji američke i ruske vojske, obavještajnih agencija, a također pretpostavlja provedbu koordiniranih zračnih napada s korištenjem američkih i ruskih zrakoplova po sirijskim ustanicima koje se smatra teroristima. Sve to proizlazi iz teksta koji sam ja uspio dobiti (autor teksta i novinar WP Josh Rogin, op. ZM.)

Državni tajnik John Kerry planira razmotriti taj plan s visokim ruskim službenim osobama tijekom svog posjeta Moskvi u četvrtak (14. srpnja, op. ZM.). Kako sam već objavio prošli mjesec, američka administracija predlaže priključenje Rusiji i pojačanje bombardiranja položaja „Jabhat al-Nusre“, sirijske podružnice „Al-Qaide“, koja je također poznata i kao „Front al-Nusra“. Ranije nije bilo priopćenja o tome, da SAD predlažu otvorenje novog zapovjedno-nadzornog središta za koordinaciju zračnih operacija, u sastav kojeg će ući američki i ruski vojnici, predstavnici obavještajnih struktura, a također i stručnjaci po konkretnim pitanjima.

Općenito, taj prijedlog promijenit će politiku SAD-a i pomoći američkoj vojnoj snazi u borbi protiv „Jabhat al-Nusre“, koja je, za razliku „Islamske države“, fokusirana na borbu protiv režima sirijskog predsjednika Bashara al-Asada. U tom će slučaju američka protuteroristička akcija u Siriji biti proširena ali, opisana varijanta bit će također dar Asadovom režimu jer njezin rezultat može biti značajno slabljenje onih snaga protiv kojih se on sada bori. Taj plan također predstavlja snažnu promjenu u američko-ruskoj politici. On može ponuditi ruskom predsjedniku Vladimiru Putini ono što on odavno želi: bliže odnose s SAD-om u vojnoj sferi, a također će smanjiti njegovu međunarodnu izolaciju. Zato je Pentagon prvotno istupao protiv ovoga plana.

Još uvjek nema jasnog znaka o tome, hoće li se s planom Putin suglasiti, kao i u odnosu na to, hoće li Rusija ispunjavati njegove odredbe u slučaju ako bude usvojen.

Suradnici administracije upozoravaju kako konačnog riješanja još nema, i da još nije postignuta nikakva formalna suglasnost između dviju država. Pregovori oko usuglašavanja teksta produžuju se u okviru Kerryjevog boravka u Moskvi.

Predložena „Zajednička grupa za implementaciju“ (Joint Implementation Group) nalazit će se kraj Ammana, Jordan, a u njezinu zadaću ući će „proširena koordinacija između SAD-a i Ruske Federacije izvan već uspostavljenih procedura koje se odnose na sigurnost letova“.

Suglasno Obaminom prijedlogu, SAD i Rusija osnovat će odvojene stožere za provedbu nove operacije, a također i zajedničko koordinacijsko središte. Svaka strana tamo će dovesti svoje „visoke nacionalne predstavnike“, obavještajce, stručnjake za konkretnu problematiku, a također i operativne stručnjake „s iskustvom rada u sferi nacionalnih procedura glede planiranja napada, određivanju ciljeva, bojevih sredstava, operativnog zakona (operation law) i drugim funkcijama“. Obje strane također će poslati službe potpore „za riješavanja logističkih zadataka, zaštite vojski, komunikacija i ispunjenja drugih poslova“.

U prijedlogu nema podataka koji se odnose na točan broj djelatnika tog središta.

„Sudionici uz pomoć „Zajedničke grupe za implemantaciju“ moraju uspostaviti koordinaciju za provedbe vojnih operacija protiv „Jabhat al-Nusre“, naglašava se u dokumentu. Prije svega, SAD i Rusija razmjenjivat će obavještajne podatke. Nakon toga, ukoliko obje vlade budu suglasne, „sudionici će morati iskoordinirati procedure integriranih operacija“.

Prethodno, u okviru te misije, SAD-u i Rusiji predstoji zajedno odrediti ciljeve u odnosu prema „Jabhat al-Nusri“ i „Islamskoj državi“, nakon čega moraju odlučiti čije će zračne snage ispunjavati određene akcije. Potom, ako obje vlade budu suglasne, zračne snage obiju država mogu početi provoditi „integrirane operacije“, koje uključuju pomoć jednih drugima u ispunjenju vojnih zadataka.

U zamjenu za pomoć u borbi protiv „Jabhat al-Nusre“, od ruske strane se traži ograničavanje izvođenja zračnih napada po onim ciljevima o kojima se obje strane dogovore, a također i osiguranje, prema kojem bi sirijske zračne snage ostale prizemljene i ne bi bombardirale ciljeve u usuglašenim „označenim lokacijama“

Međutim, ovaj dogovor pretpostavlja i široke prostore za obilazak ograničenja za Ruse i Asadov režim. Ruskim zračnim snagama zapravo bi bilo dozvoljeno vršiti napade po „Jabhat al-Nusri“ na jednostranoj osnovi, ukoliko bi postojala „neposredna ugroza“ njihovim vojnicima. A sirijskom režimu bit će odobreno bombardiranje „Jabhat al-Nusre“, ukoliko ta grupacija poželi proboj izvan „označenih lokacija“ u kojima ona već djeluje. Osim toga, ukoliko „Jabhat al-Nusra“ bude napadala sirijske snage čak iz „označenih lokacija“, Rusi u suglasju s novim dogovorom mogu doći u pomoć režimu. Detalji „označenih lokacija“ u dokumentu (planu, op. ZM.) nisu navedeni.

„Sva djelovanja moraju biti u suglasju s uvjetima dogovora o završetku neprijateljskih aktivnosti“, naglašava se u dokumentu, tj., u vidu se ima dogovor o prekidu vatre. Prema mišljenju State Departmenta, ni Rusija, ni Asad sada ne ispunjavaju uvjete iz dogovora o prekidu vatre (od 27. veljače, op. ZM.).

U drugom dijelu prijedloga, naslovljenog  kao „Način za praktičnu rusko-američku suradnju u borbi protiv „Islamske države“ i „Jabhat al-Nusre“ i učvršćenje stanja prekida neprijateljskih djelovanja“, administracija navodi detalje koji se odnose na to, kako ona želi, da bi SAD i Rusija na terenu radile zajedno.

Tijekom pet dana nakon osnivanja „Zajedničke grupe za implementaciju“, obje strane moraju predstaviti zajedničku kartu svih položaja „Jabhat al-Nusre“ i početi razmjenjivati informacije u odnosu na mjesta boravka vođa te grupacije, kampova za obuku, logističkih skladišta, opskrbnih ruta i zapovjednih središta. Nakon toga predstavnici obiju strana počinju određivati ciljeve za izvođenje napada u „označenim lokacijama“.

Otvaranjem ukrajinske krize s prosincem 2013. godine, odmah je postalo jasno kako će se posljedični neminovni sukob (za sada samo kroz pokazivanje mišića) između Rusije i SAD-a vrlo brzo projicirati s kopna i na akvatorij Crnog mora.

Poluotok Krim, u vrijeme dok je još bio u sastavu ukrajinske države, bio je veliki predmet interesa NATO saveza, koji je posredstvom ukrajinske vojske (čak i u vrijeme vladavine Viktora Janukoviča!) tamo postupno stvarao zajedničke punktove buduće operativne suradnje – poput onih usmjerenih na  stvaranje zajedničkih postrojbi za brzo djelovanje. Brzi kombinirani vojno-politički ulazak Rusije na Krim, čim je postalo jasno kako će državni prevrat u Kijevu završiti protivno njezinim interesima (za koji se ona, očito, puno ranije pripremila), poremetio je NATO-ve planove koji su za cilj imali izbacivanje ruske pomorske baze iz Sevastopolja i prije isteka potpisanog ugovora do 2030. godine (ugovor je s ruskom stranom, u ime Ukrajine produžio Viktor Janukovič već nekoliko godina). Rusi su znali kako će rušenjem Janukoviča i taj ugovor (bez obzira na njegovu međunarodno-pravnu utemeljenost) doći pod udar novih ukrajinskih vlasti i to nisu mogli dopustiti zbog svojih nacionalnih interesa. Daljnji scenarij je dobro poznat: Krim je ušao u sastav Ruske Federacije, a NATO je ostao kratkih rukava „bez ispaljenog metka“, kojeg su, naravno, trebali „ispaliti“ brojni i dobro naoružani ukrajinski vojnici stacionirani u svojim vojarnama diljem Krima, a do čega nije došlo (čime je vjerojatno i spriječen totalni kaos s nesagledivim globalnim posljedicama) već su čitave postrojbe ukrajinske vojske, uključno i glavninu pomorske flote, prešle na stranu ruskih oružanih snaga, a oni koji to nisu željeli slobodno su se mogli vratiti u Ukrajinu.

U takvim okolnostima NATO savez (prije svega SAD) svoje su projekcije prebacili zapadnije, prema ukrajinskoj luci Odesa, ali tamo se susreću s nizom problema: od infrastrukturnih, političko-sigurnosnih (radi o većinski rusofonskoj regiji s duboko ukorijenjenim povijesnim vezama s Rusijom) ali i geografskih (Krim je jednostavno preblizu, da bi bilo kakva buduća velika pomorska baza NATO saveza u Odesi imala strateškog smisla jer bi bila preizložena ruskim ofanzivnim sustavima, a time i teško obranjiva).

Kako Ukrajina zbog niza okolnosti formalno još dugo neće postati članica NATO saveza, ukrajinski sukob SAD želi iskoristi za povećanje vojno-pomorskih efektiva NATO saveza u Crnom moru kroz svoje tamošnje članice. Nije zgoreg podsjetiti i na riječi turskog ministra vanjskih poslova Chavushoglua od prije nekoliko mjeseci na sastanku u sjedištu NATO-a u Bruxellessu, kada je upozorio, kako taj vojni savez mora nešto žurno poduzeti ukoliko ne želi da se Crno more u potpunosti pretvori u „rusko jezero“. Imao je, naravno, u vidu Krimski poluotok i njegovu golemu stratešku važnost, ne samo za ovladavanje crnomorskim akvatorijem već i kao prirodnu vojnu bazu i svojevrsni „nosač zrakoplova“ za ruske vojne akcije na Bliskom istoku ali i u EU. Krim je u vrlo kratko vrijeme postao snažna ruska utvrda s dislociranim suvremenim višenamjenskim zrakoplovima i bombarderima, raketnim sustavima – poput moćnog obalnog raketnog sustava „Bastion“. Pritom je respektabilna Crnomorska flota dodatno osnažena potpuno novim suvremenim brodovima i podmornicama.

Naravno da je NATO sve to znao i bez riječi turskog ministra, ali one su mu bile potrebne kao nužna politička dimenzija u opravdavanju svojih budućih vojnih poteza usmjerenih protiv „ruske agresije“.

Na netom završenom NATO samitu u Varšavi, jačanje pomorskih efektiva tog saveza u Crnom moru bilo je jedno o važnijih pitanja. Taj savez u svom članstvu, osim Turske kao crnomorske zemlje, u toj regiji ima još dvije države – Rumunjsku i Bugarsku. Turska pomorska flota je ogromnom većinom bazirana na području Istočnog Sredozemlja i nema potrebnu operativnu rastezljivost na Crno more. A Rumunjska i Bugarska su presiromašne zemlje, da bi mogle kvalitativno modernizirati svoje skromne postojeće pomorske snage.

U takvim okolnostima, vrlo znakovite su riječi bugarskog premijera Borisa (Bojka) Borisova izrečene na spomenutom varšavskom samitu, da bi on puno radije gledao kako Crnim morem plove jahte nego vojni brodovi. Naravno, nitko ne sumnja u njegovo savezništvo sa Zapadom ali u ovom se slučaju bugarski premijer primarno rukovodi nacionalnim interesima svoje siromašne zemlje koja od turizma ostvaruje vrlo bitne prihode za svoj proračun, a još uvjek otvorenim drži opcije oko ruskih plinovoda čin se za to stvore potrebni politički preduvjeti, pravilno isčitavajući aktualne turske izjave o mogućoj obnovi plinovoda „Turski tok“. Slučajno ili ne, bugarsko nehtijenje sudjelovanja u raspravi oko pitanja jačanja NATO efektiva u Crnom moru pod obrazloženjem kako „ne želi rat u regiji“, rezultiralo je odgađanjem donošenja odluke koje je ostavljeno za neko buduće vrijeme. I to usprkos tome što su NATO i Ukrajina (kao gost samita) prethodno izrazili zajedničku zabrinutost zbog ruskih planova usmjerenih k povećavanju vojnih snaga u tom akvatoriju. I nije to bio jedini slučaj nesporazuma između članica NATO saveza po pitanju njegovih daljnjih poteza u odnosu prema Rusiji, usprkos izvana izražavanom jedinstvu i čvrstoći, ali to je već neka druga tema.

A na temu opasnog sukoba SAD-Rusija u Crnom moru, oglasila se početkom srpnja i američka analitička tvrtka Stratfor upozorenjem, kako će Rusija imati posla s češćim ulascima NATO-a u Crno more zbog njegovog povišenog interesa za tu regiju. Stratfor prosuđuje kako će se borba za utjecaj u crnomorskoj regiji „nesumnjivo zaoštriti“. Ravnoteža snaga, navodi se dalje, promijenjena je otkako je Krim ušao u sastav Ruske Federacije, a Ukrajina je  „istisnuta iz arene“. „Međutim, strateška važnost tog akvatorija porasla je u očima NATO-a, koji strjemi osnažiti politiku blokiranja Rusije u Europi“, navodi Stratfor.

U izvješću Stratfora se također kaže kako NATO mora uvažavati Konvenciju Montreux iz 1936. godine, koja ograničava tonažu, broj i vrijeme boravka (21 dan) u Crnom moru vojnih brodova država izvan crnomorske regije. U izvješću se navodi, kako sve države NATO saveza koje imaju izlaz na Crno more nisu spremne podržati planove tog saveza u regiji. I dok Rumunjsku označavaju kao tvrdog pristašu NATO-vih planova, Stratfor prosuđuje kako bi Bugarska i Turska mogle biti više suzdržane, ne želeći neprijateljstvo s Rusijom. Kaže se kako Ankara upravo zadnjih tjedana nastoji normalizirati odnose s Moskvom. Stratforovi analitičari smatraju kako Moskva u stvari više ne može računati na Konvenciju Montreux jer će NATO tražiti načine zaobilaženja njezinih ograničenja kako bi osigurao vodstvo svojih pomorskih snaga u regiji, ali dodaje kako položaj Rusije na Krimskom poluotoku njoj daje ozbiljnu prednost pred NATO savezom.

Bilo kako bilo, nakon varšavskog samita NATO nedvojbeno postavlja Rusiju u ulogu svog glavnog neprijatelja iako se to izrijekom tako ne kaže. Jer, ukoliko Rusija više nije partner, a bez nje ne može biti riječi o europskoj sigurnosti (kako navodi i sam NATO), tada možemo postaviti logično pitanje – a što je onda Rusija za NATO (Zapad)? Možemo slobodno konstatirati i sljedeće: Rusija je za NATO bila partner svo vrijeme od raspada SSSR-a  dok se taj vojni savez neometano širio na istok i u svoj sastav usisao više-manje sve zemlje uz zapadne ruske granice – negdašnje članice Varšavskog ugovora. Sada, kada je proširenje završeno, partnerstvo s Rusijom više nije nužno. Upravo suprotno. Otvaranjem ukrajinske krize (za koju se u startu znalo da ne može još dugo godina, a možda i nikada ući u sastav NATO-a), ta je zemlja pretvorena u prvu stvarnu i neposrednu bojišnicu između SAD-a i Rusije nakon Drugog svjetskog rata, upravo pred vratima Moskve.

Sve uži kanali međusobne komunikacije između NATO-a i Rusije više-manje zamagljuju oči široj javnosti u smislu, kako se eto ipak nešto još pokušava riješiti političkim putom. Jedan od tih kanala je i jučerašnji, nakon dvije godine prekida obnovljeni sastanak Vijeća NATO-Rusija održan u Bruxellessu. A tamo je jedna od glavnih tema upravo bila ova naša današnja – Crno more.

Ruski predstavnik pri NATO savezu Aleksandar Gruško upozorio je Savez o negativnim posljedicama njegovih vojnih aktivnosti u crnomorskoj regiji koje će destabilizirati stanje.

Hoće li politika na Istoku i Zapadu ipak uspjeti nadjačati sve glasnije bubnjeve rata u rukama sve moćnijih vojnih struktura, ostaje za vidjeti. Za sada se stječe dojam kako snaga glasa politike ipak sve više slabi.

Rusko Ministarstvo obrane danas je izdalo priopćenje o novom uzletu 6 ruskih strateških bombardera Tu-22M3, koji su poletjeli s ruskih zrakolpovnih baza, u Siriju, gdje su izvršili napade na položaje terorista istočno od Palmire, kao i na gradove As-Suhne, Arak i pretovarnu naftnu postaju T-3, u regiji Homs. Pritom su uništeni zapovjedno središte, baza s ISIL-ovim borcima, dvije rafinerije za preradu nafte, a osim velikog broja poginulih terorista, uništena je i velika količina njihove vojne opreme. Svi su se zrakoplovi nakon napada vratili u svoje baze ne teritorij Rusije. Rusko MO navodi i da je o napadu pravovremeno izvješćena međunarodna koalicija pod vodstvom SAD-a, kojoj je dostavljeno vrijeme napada i koridori preleta zrakoplova.

Identičan broj ruskih strateških bombardera Tu-22M3 izvršio je napade u Siriji i prije dva dana, 13. srpnja, a što pojedini analitičari smatraju osvetom za prošlotjednu pogibiju dvojice ruskih pilota helikoptera, kojeg su oborile snage „IS“ u blizini grada Palmire. Danas glasnogovorništvo Kremlja odbacuje takve navode, izjavljujući kako se radi o planiranim aktivnostima u okviru operacije ruskih zračnih snaga u toj zemlji.

Neovisno o tome koja je od tih opcija (ili možda neka treća) stvarni uzrok ponovnog aktiviranja ruskih strateških bombardera u sirijskom sukobu (zadnji su put ovi zrakoplovi u Siriji djelovali u siječnju ove godine, kada su izvršili 18 naleta), činjenica je, da njihova uporaba odašilje jasan signal kako Moskva nije odbacila vojni način za ostvarivanje vlastitih interesa u toj zemlji iako je prednost dala, a to još uvjek čini, političkom riješenju tog 5-ogodišnjeg ratnog sukoba.

Talijanski portal Osservatorio Italiano objavio je zanimljivu analizu koja se odnosi na promjene vanjske politike EU (poveznica).

U analizi se navodi, kako je, možda kao reakcija na nedavni Brexit, došlo do nekih promjena u vanjskoj politici EU, koje su dovele u pitanje geopolitičke strukture – do sada smatrane kao nezamjenjive. Kreiraju se putovi i paralelne diplomatske strategije, koje će biti sve brojnije i podmuklije, baš unutar tog Saveza koji je izgubio točku oslonca.

Francuska i Velika Britanija se boje ponavljanja libijskog scenarija u Siriji, točnije, premiještanja diplomatske fronte francusko-britansko-američke osovine, na osovinu Mediterana, upravljanom izvana – posredstvom dogovora između SAD-a i Rusije. Ta je promjena postala nužna s obzirom na pojavu novih zahtjeva , a povezana je i s potrebom ograničenja i uništenja fenomena infiltracije terorista unutar granica EU. Nasuprot tome, Pariz i London će, protiv svoje volje, odustati od diplomatskog vodstva po pitanju Sirije, imajući u vidu potrebu razbijanja „Damaklovog mača“ koji visi nad njima zbog potpore koju su u prošlosti pružali pobunjenicima i brojnim borcima koji su došli u Siriju u namjeri rušenja predsjednika Asada.

Ostaje problem rješavanja statusa stranih boraca koji su sada blokirani na Srednjem istoku. Oni vrše pritisak posredstvom svojih obitelji da im se omogući povratak u matične zemlje, međutim, od svojih su vlada dobili negativan odgovor. Mnogi od njih izrazili su i namjeru za suradnjom sa Zapadnim vladama i odsluženja kazne u svojoj zemlji, ali su vlasti blokirale sve mogućnosti pregovora u tom smislu.

Dakle, europski borci (islamisti, op. portala GN.) nemaju drugu alternativu osim umiranja u sirijskim ili iračkim zatvorima, ili, u najboljem slučaju, da surađuju s obavještajnom službom Damaska na neutralizaciji „Islamske države“.

U svezi spomenutih sve brojnijih i podmuklijih paralelnih diplomatskih strategija, talijanski portal navodi kako na scenu stupa medijska kampanja dezinformacija, s ciljem zagađenja i diskreditacije eventualne talijanske uloge u sklopu plana koji bi trebao dovesti do političkog riješenja sirijskog sukoba. Prema lokalnim izvorima s terena, koji čine dio mreže italofila Srednjeg istoka, krajem prošlog tjedna nije bilo nikakvog posjeta šefa talijanske Obavještajne agencije, generala Alberta Manentija sirijskim dužnosnicima, kako je pogrešno prenio beirutski medij Assafir, kao i Gulf News.

Isti izvor objašnjava kako je ta medijska kampanja vođena iz inozemstva, kao jedna vrsta odgovora na postojanje komunikacijskog kanala između Rima i Damaska.

U praksi, ti odnosi – kao i oni između Damaska i Berlina i Damaska i Bruxellessa – nikada u potpunosti nisu bili niti prekinuti, i na neki su način očuvani, posebno glede upravljanja izbjegličkom krizom i borcima –europskim državljanima, ali i infiltracije bivših sirijskih pobunjenika i boraca „IS“ koji su pobjegli od rata.

Navedeni podatak je „izobličen, izmanipuliran i ekstreman“, kao da se željelo inkriminirati i u korijenu sasijeći bilo kakvo „nametanje“ Italije u možda već postojeće pregovore, upravljane od drugih država. Drugim riječima, interes Rima prema Siriji nije se svidio Francuzima i Britancima koji žele ekskluzivitet odlučivanja unutar Europe, usprkos tome što je Italija jedna od europskih zemalja koja je najviše pretrpjela posljedice iseljavanja imigranata, s obzirom da je tranzitna država i obala njihovog „spasa i prihvata“, zaključuje talijanski medij Osservatorio Italiano.

Snage sirijske vojske i njoj odanih lokalnih postrojbi nastavljaju proboj u zoni Leramun na sjevero-zapadu grada Aleppa. Vladine snage zauzele su prostor tvornice „Sadcop“ i nekoliko zgrada u industrijskoj zoni.

Istodobno, islamistički borci poduzeli su nekoliko protunapada u blizini naselja Melleh sjevernije od samoga grada, gdje je vojska posljednjih dana odsjekla jedini preostali opskrbni kanal za islamističke postrojbe u Aleppu.

Kurdi iz kvarta grada Sheik Maksud uzvratili su protunapadom na pojačane napade sa strane boraca t. o. „Jabhat al-Nusra“, „Feilah ash- Sham“ i drugih grupacija.

Istodobno se nastavljaju borbe i u središtu Aleppa. Islamisti su na nekim mjestima uspjeli probiti obranu vladinih snaga u kvartovima Al-Breiy i Al-Manasher ali su potom usljedili snažni napadi zrakoplovstva i topništva koji su ih vratili na prvotne položaje.

Njemačka vlada je 13. srpnja odobrila novu državnu strategiju iz sfere obrane i sigurnosti. Nova „Bijela knjiga“ uključuje promjene u sferi sigurnosti proizišle od 2006. godine.

Njemački medij DW objavljuje, kako se u službenoj verziji nove strategije naglašavaju napeti odnosi s Rusijom kao posljedica sukoba vezanih uz Ukrajinu. U novom izdanju „Bijele knjige“ Njemačka izražava i svoju spremnost za preuzimanjem aktivnije uloge na globalnoj razini, a također se kaže kako Njemačka želi postati i jedan od vođa suvremenog svijeta.

Nova strategija podrazumijeva puno šire mogućnosti za korištenje Bundeswehra (njemačkih oružanih snaga, op.a.) i unutar same Njemačke, bez nužnih izmjena u ustav zemlje. U dokumentu se zapravo navodi, kako vlada korištenje Bundeswehra u slučaju ozbiljnih terorističkih ugroza smatra sukladnim sadašnjem njemačkom ustavu. Novost je i to da će služba u Bundeswehru biti otovrena i za državljane drugih zemalja članica EU, a ne kao do sada – samo za njemačke državljane.