Foto: AP Photo / Alexander Zemlianichenko Jr / Guliver image
Rusija je uspostavila centar za pripremu veterana rata u Ukrajini kako bi školsku djecu podučavala novom tečaju sigurnosti i obrane, izjavio je u srijedu ministar obrazovanja, što je najnoviji znak rastućeg vojnog utjecaja u ruskom društvu, piše Reuters.
Moskva revidira svoj školski program otkako je početkom prošle godine pokrenula ono što naziva svojom “specijalnom vojnom operacijom” u Ukrajini. Novi udžbenici pružaju revidirano tumačenje pada Sovjetskog Saveza, Putinove ere i uzroka rata u Ukrajini.
Rusija također ažurira postojeći tečaj kako bi uključio osnovnu vojnu obuku za djecu od 16 i više godina te modul o ruskim oružanim snagama i načinu služenja u njima. Novi tečaj, koji prema ministarstvu obrazovanja uključuje učenje rukovanja automatom kalašnjikov i raznim ručnim bombama te samoobranu, zove se “Osnove sigurnosti i obrane domovine”.
Državna novinska agencija TASS u srijedu je prenijela izjavu ministra obrazovanja Sergeja Kravcova:
“… Centar je stvoren ove godine … za prekvalifikaciju nastavnika-veterana specijalnih vojnih operacija i onih koji su sudjelovali u borbama, za provedbu uvođenja novog tečaja koji daje prednost praktičnoj obuci.”
Puna verzija tečaja u školama će se predavati od 1. rujna sljedeće godine. Neki elementi, kao što je osnovna vojna obuka, sastavni dio školstva tijekom većeg dijela sovjetske ere, uvedeni su ovog mjeseca kao dio postojećeg tečaja za učenike 10. i 11. razreda, objavili su ruski mediji.
Učenici će na istom tečaju također učiti o borbenim bespilotnim letjelicama – sve važnijim na bojnom polju, prema ministarstvu obrane, koje je savjetovalo ministarstvo obrazovanja.
Predsjednik Vladimir Putin izjavio je u srpnju da želi da veterani budu aktivno uključeni u javni život. Službeni podaci pokazuju da je najmanje 133.000 ljudi službeno proglašeno veteranima sukoba u Ukrajini, što njima i njihovim obiteljima pruža niz financijskih i drugih beneficija.
Hrvatski premijer Andrej Plenković ponovno je u srijedu ponudio da se ukrajinsko žito izvozi preko hrvatskih luka, nakon što je propao UN-ov sporazum koji je omogućavao da hrana iz Ukrajine stigne na svjetsko tržište, izvještava Hina.
Moskva je u srpnju izašla iz sporazuma starog godinu dana kojim su stvoreni koridori za izvoz desetaka milijuna tona žitarica i gnojiva, optužujući pritom zapadne zemlje da istovremeno opstruiraju izvoz njezina žita i gnojiva.
Govoreći na samitu Inicijative triju mora u Bukureštu, Plenković je ponovno ponudio hrvatske luke kao alternativu za izvoz ukrajinskog žita. “Hrvatska sebe vidi kao mediteranska vrata za srednju Europu i zato smo ponudili više mogućnosti u našim lukama, posebno u našoj strateškoj luci u Rijeci”, rekao je premijer. Dodao je i da vlada radi na željezničkom povezivanju Rijeke na Jadranskom moru i luke Vukovar na Dunavu.
Dogovor o izvozu ukrajinskog žita preko Crnoga mora smatra se važnim za rješavanje globalne nesigurnosti hrane i obuzdavanje cijena žitarica. Ukrajina također uvelike ovisi o prihodima od izvoza. No Kremlj nije bio zadovoljan načinom na koji se provodio pakt, službeno poznat kao Crnomorska inicijativa za žito.
Moskva traži ukidanje zapreka za izvoz ruske hrane i gnojiva u zamjenu za daljnju suradnju i traži ublažavanje zapadnih sankcija na plaćanja, logistiku i osiguranje brodova. Otkako je izašla iz sporazuma, Rusija je pojačala napade bespilotnim letjelicama i projektilima na ukrajinske riječne luke koje su postale alternativa crnomorskoj te na infrastrukturu za skladištenje. Ukrajina tvrdi da su u tom procesu također uništeni deseci tisuća tona žitarica.
Proteklih je tjedana Kijev uspješno organizirao prolazak brodova kroz crnomorski koridor, unatoč opasnosti od napada. Rusija je zaprijetila da će tretirati sve brodove koji pristaju u ukrajinske luke kao potencijalne vojne mete.
Slovačka liberalna stranka Progresivne Slovensko (Napredna Slovačka) zadržat će potporu zemlje Ukrajini u skladu s europskim i NATO partnerima ako osvoji vlast na izborima kasnije ovog mjeseca, izjavio je njen čelnik, prenosi Reuters.
Čelnik Progresivne Slovensko Michal Šimečka ocijenio je izbore 30. rujna kao odluku između kontinuiteta i oštre promjene ako stranka SMER-SSD bivšeg premijera Roberta Fica formira sljedeću vladu. Fico je obećao zaokret u politici.
“To bi značilo okretanje prema istoku (Rusiji) i prijetnju izolacijom Slovačke”, kazao je 39-godišnji Šimečka Reutersu u telefonskom intervjuu.
“Dok je (mađarski premijer) Viktor Orban bio usamljeni trojanski konj (ruskog predsjednika Vladimira) Putina u Europi, postoji stvarna prijetnja da bi mu Robert Fico bio partner ako pobijedi.”
Slovačka, koja graniči s Ukrajinom, poslala je Kijevu sustav protuzračne obrane, borbene zrakoplove MiG-29 i drugu vojnu pomoć kao odgovor na rusku invaziju.
Državna vlada desnog centra raspala se prošle godine, a tehnokratska vlada na vlasti je od svibnja kako bi zemlju dovela do izbora, održavajući pritom smjer vanjske politike.
“Cijenim jasnu geopolitičku liniju podrške Ukrajini i zalažem se za pridruživanje zajedničkim europskim stajalištima. Zadržali bismo kontinuitet”, rekao je Šimečka.
“Bili bismo otvoreni za daljnju potporu Ukrajini na bilo koji praktičan način”, rekao je, iako je većina skupih stvari koje je zemlja mogla odvojiti već poslana.
Fico je, s druge strane, obećao prekinuti vojnu pomoć Ukrajini. Njegova stranka želi kraj neprijateljstava i diplomatsko rješenje – što Ukrajina odbija dok ruske snage drže ukrajinski teritorij.
Progresivne Slovensko, zajedno s koalicijskim partnerom, pobijedila je na izborima za Europski parlament 2019. u Slovačkoj s 20,1% glasova, ali jedva da je uspjela osvojiti parlamentarna mjesta na nacionalnim izborima godinu dana kasnije.
U posljednjoj anketi koju je provela agencija Focus u kolovozu, nalazi se na drugom mjestu iza SMER-SSD-a, s 15% naspram 20%.
Ne očekuje se da će bilo koja stranka osvojiti većinu, a tko će formirati sljedeću vladu mogao bi odrediti utjecaj šačice malih stranaka, od liberalnih do proruskih nacionalističkih, koje će formirati koalicije s većim snagama.
Šimečka je rekao da njegova stranka, snažna zagovornica agende ljudskih prava, uključujući istospolne brakove i prava transrodnih osoba, neće surađivati s Ficom i dvjema krajnje desničarskim formacijama, ali je inače otvorena za suradnju čak i s konzervativnim strankama s proturječnim prioritetima.
“Za mene je prioritet spriječiti Roberta Fica da sastavi vladu”, rekao je Šimečka. “Morate raditi kompromise. S tim ćemo ići u postizborne razgovore.”
Foto: AP Photo / Heinz-Peter Bader / Guliver image
Izraelski predsjednik Isaac Herzog izjavio je u srijedu da Izrael živi u ustavnoj i društvenoj krizi usred raskola oko vladinog plana za reformu pravosuđa, prenosi Anadolu.
“Država Izrael već je gotovo devet mjeseci usred akutne ustavne i društvene krize, koja je opasno uzdrmala društvo, gospodarstvo, a posebno sigurnost Države Izrael”, izjavio je Herzog u govoru u zapadnom Jeruzalemu.
Herzog je posredovao između vlade i oporbe kako bi se postigao kompromis o planiranoj reformi pravosuđa. Izraelski predsjednik smatra da je potrebno riješiti tešku i opasnu krizu između različitih grana vlasti i utvrditi zdrav i ispravan odnos snaga među njima.
“Vrijeme je da pokažemo odgovornost, pogledamo stvarnosti u oči i djelujemo na svaki način kako bismo postigli široki konsenzus”, poručio je Herzog.
Izrael je posljednjih mjeseci u političkim previranjima zbog vladinog plana da uvede reforme pravosuđa prema kojima sud više ne bi imao ovlasti poništavanja vladinih odluka koje smatra “nerazumnima”. Oporba te poteze naziva otimanjem vlasti u korist desničarske vlade. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, međutim, inzistira na tome da bi reforma unaprijedila demokraciju i vratila ravnotežu između zakonodavne, izvršne i sudske grane vlasti.
U nastojanju da riješe krizu, predstavnici Netanyahuove stranke Likud i Stranke nacionalnog jedinstva bivšeg ministra obrane Bennyja Gantza održali su razgovore iza zatvorenih vrata kako bi postigli kompromis o planiranoj reformi pravosuđa.
Dvije su strane navodno blizu dogovora o 18-mjesečnom zamrzavanju svih zakona vezanih uz reformu pravosuđa i promjeni zakona koji je usvojio Kneset u srpnju, a za koji oporba kaže da bi ograničio ovlasti Vrhovnog suda.
Očekuje se da će se dvije strane također dogovoriti o zadržavanju Odbora za imenovanja sudaca u sadašnjem formatu, prema novinama Haaretz.
Skupina vodećih razvijenih gospodarstava G7 i saveznici grupe odustali su redovnih analiza cjenovnog limita za rusku naftu, rekli su upućeni izvori za Reuters.
U prosincu je G7 zajedno s Europskom unijom i Australijom ograničio cijenu ruske nafte na 60 dolara po barelu, zaprijetivši prijevoznicima i osiguravateljima sankcijama budu li servisirali skuplje ruske barele. U veljači su ograničili i cijene ruskih naftnih derivata.
Cjenovni limit za rusko teško gorivo određen je na 45 dolara po barelu, a za lako gorivo, poput benzina i dizela, na 100 dolara po barelu.
Mehanizam je predložio Washington kako bi se Moskvi ograničio prihod za financiranje rata u Ukrajini, ali i spriječili tržišni poremećaji zbog EU-ovog embarga na rusku naftu.
Zemlje EU-a trebale su redovno analizirati limit, u razmacima od dva mjeseca, a G7 po potrebi, radi eventualne izmjene iznosa i provjere provedbe.
Ruski proizvođači našli su pak načina da prodaju naftu i po višim cijenama, kupujući osiguranje i prijevozničke usluge od kompanija iz drugih dijelova svijeta, što je Zapadu otežalo provedbu limita.
G7 limit nije mijenjao od ožujka, a četiri osobe upoznate s politikom skupine rekle su da ne planiraju mijenjati mehanizam u skoroj budućnosti. „U lipnju ili srpnju govorilo se da bi se trebala napraviti analiza ili da bi se bar trebalo razgovarati o analizi, ali formalno se nije dogodilo ništa”, rekao je jedan diplomatski izvor. Neke zemlje EU-a htjele su analizu, ali SAD i članice G7 nisu baš pokazivali interes za izmjene, rekli su izvori.
Cijene nafte na londonskom tržištu dosegnule su pak ovaj tjedan 90 dolara, što znači da je crno zlato, uključujući i ruski Urals, poskupjelo širom svijeta. Rusko ministarstvo financija priopćilo je da je u kolovozu barel Uralsa u prosjeku stajao 74 dolara. U prvih šest ovogodišnjih mjeseci stajao je u prosjeku 56 dolara.
Rusija je bila prisiljena smanjiti izvoz nafte i proizvoda neposredno nakon uvođenja cjenovnog limita jer je teško pronalazila dovoljno brodova za prijevoz. S vremenom su ipak našli prijevoznike koji ne traže police zapadnih osiguravatelja.
Reuters je izračunao da je od ožujka do lipnja u izvoz najmanje polovine ruskog izvoza nafte i derivata bilo uključeno najmanje 40 posrednika, uključujući tvrtke koje se prethodno uopće nisu bavile tim poslom.
Rusku naftu uglavnom prevoze tankeri čije vlasnike nije moguće precizno utvrditi, ali u transportu još sudjeluju i brodovi sa Zapada, rekao je izvor iz industrije.
Dužnosnik američkog ministarstva financija rekao je ovaj tjedan da je cjenovni limit još uvijek na snazi jer je pomogao smanjiti ruske prihode. Skupina će i dalje biti spremna za brzu reakciju, ali izmjena limita nije u planu u bliskoj budućnost, naglasio je.
Kublaj-kan je zapadne posjede svojeg carstva ostavio na upravljanje svojim rođacima koncentrirajući svoju ekspanziju na istočnu Aziju. Prisilio je Burmu, Annam (sjeverni Vijetnam), Champu (južni Vijetnam) i poluotok Sahalin u vazalni odnos prema Juanskoj Kini. Međutim, njegove skupe i ambiciozne invazije Japana 1274. i 1281. kao i Jave (Indonezija) 1293. bile su potpuni fijasko
Slavna mongolska konjica
Ustroj mongolske vojske je bio temelj uspjeha. Poglavito se to odnosilo na konjicu. Vještina jahanja smatrana je najvažnijom vještinom. Stoga su Mongoli svoju djecu učili jahati istovremeno kad su ih učili i hodati. Kada bi stasao za rat ratnik bi imao obično između pet do šest konja. Međutim, zabilježeni su slučajevi da su neki ratnici imali i do 18 konja. O konjima je pak vođena posebna skrb. Hranjeni su samo travom i voda im je davana jednom dnevno. Pravilo je bilo da se konji ne potkivaju i da se ne jašu prije navršene treće godine života. Sedla su bila obvezna, a bila su takva da se jahač mogao tijekom borbe okrenuti u sedlu i gađati unatrag iz luka. Njihovi su konji posebice bili poznati po izdržljivosti. Pojedini su konji mogli u devet dana prijeći tisuću kilometara. Stoga je upravo zbog konja mongolska vojska bila samoodrživa. Konji su se hranili prilikom pokreta, ispašom, čak i zimi. Mongoli nisu sa sobom nosili stočnu hranu. Mongolski manevarski rat predstavljao je jedinstven logistički fenomen u vojnoj povijesti.
Pax Mongolica
Mongolima je bilo normalno da upotrijebe sva sredstva kako bi se nametnula volja poraženom protivniku. Poslije erupcije masovnog terora, Mongoli su kao pobjednici pokazivali potpunu toleranciju prema različitim religijama i običajima. Od trenutka kad je protivnik priznao vlast Mongola i pristao plaćati nametnute obveze, mogao je zadržati svoj način života. Masovni teror kod Mongola nije bio nekontrolirana iracionalna sila već je bio izravno u službi ratnog napora i prestajao je onog trenutka kad je postignut ratni cilj. Mongoli su koristili masovni teror kad bi zastrašili lokalno stanovništvo kako ne bi dizali pobune. Gradovi i države koji bi formalno priznali vrhovnu vlast mongolskog kana mogli su u tom slučaju biti sigurni i nisu morali izdvajati uobičajeno velika sredstva za česte ratove sa susjedima. Bio je to svojevrsni Pax Mongolica iliti Pax Tatarica.
Mongolske invazije u Europu
Napredak u Europu nastavio se s mongolskim invazijama Mađarske, Hrvatske i Poljske. U svojim pohodima na Europu postrojbe Zlatne horde dobrim dijelom opustošit će sve na što naiđu. Splitski povjesničar Toma Arhiđakon u svom djelu Historia Salonitana ovako je opisao Mongole koji su prodrli u Ugarsku i Transilvaniju 1241.: “Ti su ljudi maleni, ali prsa su im široka. Spodoba njihova je grozna: golobrado lice i plosnato, nos tup, a male oči udaljene jedno od drugoga. Odijelo im je neprodorno, a sastavljeno je od složene kože te nalikuje ljuskama. Kacige su im od kože ili od željeza. Oružje im je zavinuta sablja, tulac, luk i strelica s oštricom od željeza ili kosti koja je za četiri prsta duža od naše. Na svoje crno-bijele zastave stavljaju na vrh vunenu kitu. Njihovi konji koje jašu bez sedla, maleni su ali jaki, navikli na napor i glad; premda nisu potkovani, penju se i veru po pećinama kao divokoze, a i poslije trodnevnoga napornog trka zadovoljavaju se s malo odmora i hrane. A ni ljudi se ne brinu mnogo za svoju hranu, kao da žive od same okrutnosti; ne jedu kruha, hrana im je meso, a piće konjsko mlijeko i krv. Sa sobom vuku velik broj zarobljenika, osobito naoružanih Kumana. Silom ih gone u bitku i ubijaju ih čim vide da slijepo ne srću u boj. Mongoli sami ne idu rado u boj. Ako pak koji od njih pogine, odmah ga pokopaju na onom mjestu, tako da mu se grob ne pozna izvana. Gotovo nema rijeke preko koje ne bi sa svojim konjima preplivali. Preko velikih rijeka ipak se prevoze na svojim mjehovima ili čamcima. Šatori su im od kostrijeti ili od kože. Premda ih ima golema množina, ipak nema u njihovu taboru štropota niti halabuke, već mukom mučeći hodaju i mukom muče kada se bore.”
Kada su mongolske trupe opljačkale poljske gradove, Europljani su se zajedno ujedinili u borbi. Poljaci, Česi, kršćanski vojni redovi poput Templara i Teutonskih vitezova okupili su dovoljne snage da na kratko zadrže Mongole kod Liegnitza. Mađarska vojska, hrvatski saveznici i Templari poraženi su na obalama rijeke Šajo 11. travnja 1241. Nakon pobjede kod Leignitza i Muhija mongolska vojska brzo je napredovala prema Bohemiji, Srbiji, austrijskim zemljama i Svetom Rimskom Carstvu.
Smrt Ogotaja
Prije nego što su Batuove trupe mogle napredovati prema Beču i sjevernoj Albaniji, vijesti o smrti Ogataja (preminuo je od posljedica alkoholizma) zaustavile su invaziju. Kao što je bilo uobičajeno u mongolskoj vojnoj tradiciji, svi prinčevi Džingisove linije trebali su nazočiti kurultaiju (krunidbi) kako bi izabrali nasljednika. Batu i njegove trupe povukle su se iz srednje Europe sljedeće godine prema Aziji. Većina mongolskog plemstva okupila se iza Gujuka-kana, sin Ogataja, ali njegov ujak Batu-kan na čelu Zlatne horde odbio je poziv na kurultai. Više od četiri godine veliko Mongolsko Carstvo bilo je bez velikog kana.
Okrutne borbe za vlast
Konačno, 1246. Batu se složio s izborom Gujuka u naporu kako bi se spriječio nadolazeći građanski rat. Izbor Gujuka označio je dolazak relativne stabilnosti koja će omogućiti nove ratne operacije. Dok je carstvo bilo bez vođe neki narodi uspjeli su se osloboditi mongolske kontrole. Perzijanci su npr. odbili priznati Gujuka kao vladara njihovih zemalja. Samo dvije godine kasnije, Gujuk-kan preminuo je od alkoholizma ili trovanja. Još jednom carstvo je trebalo izabrati nasljednika među sinovima i unucima Džingis-kana i doći do konsenzusa oko upravljanja ogromnim carstvom.
Trebalo je vremena, ali 1251. okrunjen je Mongo-kan, unuk Džingisa. U vrijeme njegove vlasti carstvo se nije značajno širilo i to stoga što je Mongo pokušavao stabilizirati carstvo iznutra. Više birokrat nego njegovi prethodnici, Mongo-kan očistio je mnoge svoje rođake i njihove podržavatelje iz vlasti kako bi konsolidirao svoju moć i reformirao porezni sustav. Između 1252. i 1258. proveo je popis stanovništva. Mongoli su nastavili ekspanziju na Bliski istok kao i pokušaj pokoravanja Song dinastije. Mongo je umro 1259. dok je trajala kampanja protiv Kineza i još jednom se tražio novi kan. Dok je carska obitelj debatirala o nasljedniku, postrojbe Hulegu-kana doživjele su poraz od egipatskih Mameluka u bitki za Ayn Jalut. Mongoli nikad neće ponovo početi napredovanje na zapad dok hoće u istočnoj Aziji.
Trijumf Kublaj-kana
Ovoga puta krvavi građanski rat se nije mogao izbjeći. Kao pobjednik je izišao unuk Džingisa, Kublaj-kan koji je uspio doći na prijestolje. Pobijedio je svog nećaka Ariqboqea 1264. u žestokom ratu. 1271. Kublaj-kan imenovao se osnivačem Yuan dinastije u Kini i ozbiljno krenuo kako bi konačno pokorio dinastiju Song. Zadnji car dinastije Song predao se 1276. što je označilo mongolsku pobjedu nad cijelom Kinom. Koreja je također prisiljena plaćati danak Yuanu nakon daljnjih bitki i diplomatskog pritiska. Kublaj-kan je zapadne posjede svojeg carstva ostavio na upravljanje svojim rođacima koncentrirajući svoju ekspanziju na istočnu Aziju. Prisilio je Burmu, Annam (sjeverni Vijetnam), Champu (južni Vijetnam) i poluotok Sahalin u vazalni odnos prema Juanskoj Kini. Međutim, njegove skupe i ambiciozne invazije Japana 1274. i 1281. kao i Jave (Indonezija) 1293. bile su potpuni fijasko.
Postupni raspad carstva
Kublaj-kan umro je 1294. i Yuansko Carstvo prešlo je bez krunjenja Temuru-kanu, Kublajovom unuku. To je bio još jedan znak da Mongli postaju sve više sinicizirani (“pokineženi”). Tada je Mongolsko Carstvo podijeljeno na četiri različita kanata: kanat Zlatnih hordi na sjeverozapadu, Čagataj kanat u srednoj Aziji, Ilkanat na jugozapadu i Yuan dinastija u Kini. U Ilkanatu, novi mongolski lider Ghazan prešao je na islam. Izbio je rat između Čagataj kanata u Srednjoj Aziji i Ilkanata koji je bio podržan od Yuana. Vladar Zlatne horde, Ozbeg (također musliman), ponovo je pokrenuo mongolske građanske ratove 1312., a do 1330-ih Mongolsko Carstvo počelo je pucati po šavovima.
Godine 1335. Mongoli su izgubili kontrolu nad Perzijom. Kuga se proširila Središnjom Azijom uzduž mongolskih trgovačkih ruta, izbrisavši cijele gradove. Gorjeo Koreja oslobođena je od Mongola tijekom 1350-ih. Do 1369. Zlatna horda je izgubila Bjelorusiju i Ukrajinu na zapadu. U međuvremenu, Čagataj kanat se dezintegrirao i lokalni gospodari rata popunili su vakuum. Najznačajnije od svega, Yuan dinastija 1368. izgubila je vlast u Kini a svrgnuta je od kineske, etnički Han, Ming dinastije. To je označilo kraj carstva. Nasljednici Džingis-kana nastavit će vladati Mongolijom sve do 1635. kad su poraženi od Mančua. Međutim, njihovo veliko carstvo, najveće kopneno carstvo u povijesti raspalo se u 14. stoljeću nakon duge 162 godine postojanja.
Dijelovi ruske bespilotne letjelice pali su na rumunjski teritorij, rekao je u srijedu rumunjski ministar obrane Angel Tilvar, a objavila internetska stranica HotNews pozivajući se na rumunjsku televiziju Antena 3 CNN, prenosi Reuters.
Ukrajina je u ponedjeljak objavila da su ruske bespilotne letjelice pale i eksplodirale na teritoriju članice NATO-a Rumunjske za vrijeme zračnog napada na ukrajinsku lučku infrastrukturu na Dunavu, no Bukurešt je negirao da je rumunjski teritorij pogođen.
“Mogu potvrditi da su pronađeni dijelovi koji bi mogli pripadati bespilotnoj letjelici”, rekao je Tilvar, a prenosi HotNews. Dodao je da područje nije evakuirano jer ništa ne ukazuje na to da spomenuti dijelovi drona predstavljaju prijetnju.
Ministarstvo obrane, ministarstvo vanjskih poslova i predsjednik Iohannis Klaus zanijekali su izvješća o eksploziji bespilotnih letjelica na teritoriju Rumunjske. Kazali su da ruski napadi nisu prouzročili izravnu prijetnju teritoriju Rumunjske.
Od početka invazije na Ukrajinu Moskva izvodi dalekometne zračne napade na ciljeve u toj zemlji. Od srpnja, kada je Moskva odustala od dogovora kojim je ukinuta de facto ruska blokada ukrajinskih luka na Crnome moru, Rusija je u više navrata napala ukrajinske riječne luke smještene na drugoj obali Dunava, s rumunjske strane.
Čelnik bosanskohercegovačkih Srba Milorad Dodik zaprijetio je da će policija Republike Srpske uhititi visokog međunarodnog predstavnika Christiana Schmidta ukoliko kroči na teritorij tog entiteta, tvrdeći da se on lažno predstavlja prvim čovjekom međunarodne uprave u BiH, izvještava Hina.
Dodik je novinarima u Istočnom Sarajevu rekao da vlasti priremaju uredbu kojom će Schmidtu biti zabranjen ulazak u Republiku Srpsku kao visokom predstavniku.
“Jutros pišemo nalog da ćemo ga uhititi i deportirati kada uđe u Doboj ili ako negdje bude u tranzitu, onda će biti pod pratnjom samo da što prije prođe. Ako dođe na sastanak u Republiku Srpsku, bit će izbačen”, izjavio je. Dodik je poručio da će uredba biti finalizirana tijekom dana.
Srpski dužnosnici negiraju autoritet njemačkoga političara i tvrde da on nema mandat visokog predstavnika budući da nije imenovan u Vijeću sigurnosti UN-a, što je bio slučaj s njegovim prethodnicima.
Dodik najavio odcjepljenje RS-a ako Schmidt dodijeli imovinu državi BiH
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je u utorak da će se entitet kojemu je na čelu odcijepiti od BiH ako visoki međunarodni predstavnik nametne zakon o državnoj imovini, a odbacio je da bi mogao završiti u zatvoru bude li osuđen za negiranje odluka Christiana Schmidta.
„Onoga trenutka kada Schmidt nametne zakon o imovini, te noći (bit će) donesena odluka o samostalnosti Republike Srpske”, rekao je Dodik u intervjuu Federalnoj televiziji.
Dodik tvrdi da je imovina na području Republike Srpske vlasništvo tog entiteta, no Ustavni sud BiH u dva navrata osporio je zakone koje su donijele vlasti toga entiteta. Zabranu raspolaganja državnom imovinom još 2005. donio je bivši visoki međunarodni predstavnik Paddy Ashdown. Dodik tvrdi da je Daytonskim mirovnim sporazumom imovina pripala entitetima.
U međuvremenu, njemački političar na čelu međunarodne zajednice u BiH Christian Schmidt uspostavio je posebno povjerenstvo koje pokušava doći do rješenja ovoga pitanja. Dodik, međutim, odbacuje bilo kakvo nametanje Schmidtove odluke u korist države BiH.
„To vodi samostalnoj Republici Srpskoj. Neću prihvatiti da mi ono na što imam pravo, netko drugi uzme. Ako mi uzimate imovinu, zašto bih ja bio s vama. Za mene je to završeno u Ustavu”, pojasnio je čelnik bosanskohercegovačkih Srba.
Nije međutim objasnio na koji bi način Republika Srpska, koja je jedan od dva entiteta u BiH, postala samostalna.
Upitan o ishodu kaznenoga procesa protiv njega budući da je Tužiteljstvo BiH podignulo optužnicu za neprovođenje odluka visokog predstavnika u Republici Srpskoj, Dodik je rekao da će se odazvati pozivu suda, no da neće otići u zatvor čak i ako bude osuđen. „Nećete me zatvoriti iako me osudite“, poručio je Dodik.
Dodikovi odvjetnici tražili su izuzeće sutkinje za koju tvrde da je pristrana i da je sudjelovala u oslobađanju bošnjačkog zapovjednika obrane Srebrenice Nasera Orića kojega srpska strana tereti za brojne zločine.
Tužiteljstvo BiH tereti Dodika za neprovođenje odluka visokog predstavnika što je nedavnim izmjenama kao kaznene odredbe nametnuo njemački dužnosnik na čelu države.
Za posljednju odluku Europskog suda za ljudska prava po apelaciji savjetnika člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, Dodik je rekao kako je nevažna te da se njome “sije iluzija koju je nemoguće ostvariti”. Optužio je bošnjačke političare da na taj način nastoje izgraditi bošnjačku državicu, no smatra da u tome neće uspjeti.
Konzultacije između ruske Vanjske obavještajne službe (SVR) i američke Središnje obavještajne agencije (CIA) rijetke su, ali redovite, izjavio je direktor SVR Ruske Federacije Sergej Nariškin u intervjuu za medij Nacionalna obrana.
Također je naglasio kako je “profesionalni dijalog u načelu koristan, uključujući i smanjenje međunarodnih napetosti i smanjenje nesporazuma među državama”.
Istodobno, prema Nariškinu, američki i drugi kolege “čak ni u tako poslovnom razgovoru oči u oči ne mogu se osloboditi uporabe ideoloških klišeja”.
“Međutim, ne isključujem da bi se situacija mogla promijeniti kako Rusija bude provodila ciljeve specijalne vojne operacije (SVO)”, zaključio je Nariškin.
Inače, Nariškin je sredinom kolovoza na Međunarodnoj moskovskoj sigurnosnoj konferenciji izjavio kako “nijedna zvijer na Zemlji” neće moći uništiti rastuću multipolarnu strukturu u svijetu.
“Struktura multipolarnosti nastavit će rasti i jačati, štiteći prava nacija na suverenitet i identitet uz promicanje stvarnog gospodarskog razvoja. Nijedna zvijer na Zemlji neće uspjeti rastaviti ovu strukturu”, izjavio je tada Nariškin (vidi poveznicu ispod teksta).
Rumunjski predsjednik Klaus Iohannis rekao je da su se ruski zračni napadi dogodili manje od jednog kilometra od granice s Ukrajinom. “Baš danas smo imali napade, rekao mi je ministar obrane, koji su verificirani na 800 metara od naše granice. To je vrlo, vrlo blizu”, rekao je Iohannis, govoreći na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji s luksemburškim premijerom Xavierom Bettelom.
“Mogu vam reći da niti jedan komad, nijedan dron niti dio uređaja nije sletio u Rumunjsku”, dodao je, prema prijevodu rumunjske televizije DigiTV. Otkako je Moskva napustila ugovor o žitu u srpnju koji je ukinuo rusku blokadu ukrajinskih luka na Crnom moru, opetovano je napadala ukrajinske riječne luke i žitnu infrastrukturu preko rijeke Dunav. Gađani su silosi u dvije jedine dunavske luke koji se nalaze na samoj granici Ukrajine i Rumunjske. Rumunjska je članica NATO-a od 2004.
Previše je nedovršenih ratova i neplaćenih računa pa je u idućih sto godina mir praktički nemoguć
Mario Stefanov
Cijela agenda i avantura demokratizacije postsovjetskog prostora i zasad u javnosti samo djelomično predstavljen plan priključenja Europskoj uniji država raspalog sovjetskog carstva završit će jednako kao i neslavni pokušaj demokratizacije Bliskog istoka – u moru beskrajnih ratova
Ulazak u postsovjetski prostor uvlačenje je u krug mržnje i ratova. To je ulazak u carstvo zla raspalih ruskih carstava. Zapad možda kuca na vražja vrata.
Bili toga svjesni ili ne, na granicama nekadašnjeg sovjetskog carstva počinje jedna sasvim druga civilizacija. Svijet je to u kojem vlada posvemašnja okrutnost i korupcija i svijet koji je, živeći u ruskim despotskim carstvima koja su se protezala duboko u Aziju, poprimio više odlika azijske civilizacije nego europske. Na toj prokletoj razdjelnici civilizacija vlast je oduvijek bila i uvijek će ostati bliža načelima vladavine azijskih despocija iz povijesti nego demokraciji. Ona ondje neće nikada zaživjeti.
Možemo si međusobno po Europskoj uniji lagati i optimistički zanositi da će se demokracija postupno probiti i zavladati na tim prostorima uz podršku EU-a i cijelog Zapada, ali to se nažalost neće nikada dogoditi. Ništa od toga.
Avantura demokratizacije
Cijela agenda i avantura demokratizacije postsovjetskog prostora i zasad u javnosti samo djelomično predstavljen plan priključenja Europskoj uniji država raspalog sovjetskog carstva završit će jednako kao i neslavni pokušaj demokratizacije Bliskog istoka. Baltičke države uklopile su se u sustav EU-a, vjerojatno će još i Ukrajina, i tu je kraj priče o realnim mogućnostima širenja EU-a i demokratizaciji postsovjetskog svijeta. Ali u ovom slučaju ulozi su mnogo viši nego na Bliskom istoku jer ondje nije planirana institucionalna integracija država u zapadne integracije nego samo prilagođavanje prostora kroz demokratizaciju. Već i taj cilj, koji je samo dio onoga što Zapad želi učiniti na prostoru bivših ruskih carstava, pokazao se nedostižnim i samo je producirao dramatične raspade tamošnjih država i krvave ratove koji još traju.
Realna je stoga opasnost da se Zapad u novom pokušaju preobrazbe džungle u lijepi vrt po uzoru na Europsku uniju – kako to opisuje za diplomaciju evidentno promašeni sanjar, visoki predstavnik EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell – uvuče u međusobne obračune na razvalinama propalih ruskih carstava. Mržnja potiskivana više stoljeća, tijekom 300 godina vladavine Romanovih i gotovo stoljeća vladavine komunista, na jednako brutalan način, oslobođena je nakon imperijalnog rušenja sovjetskog carstva i raste sve većom snagom. Ako je 70-ak godina jugoslavenskog miniimperija toliko zle krvi posijalo, može se samo zamisliti što je učinilo gotovo 400 godina kontinuirane opresije Moskve. Ratovi u tom postimperijalnom svijetu nisu počeli niti će završiti s Ukrajinom. Još od 1990. države stvorene ili obnovljene na ruševinama ruskih carstava kontinuirano vode ne samo ratove s bivšim kolonijalnim principalom, Rusijom – nego i krvave međusobne ratove, na samom rubu genocidnosti.
Upravo ti ratovi između dijelova bivšeg carstva, a ne samo s bivšim imperijalnim središtem u Moskvi, ukazuju na dubinu prokletstva toga postimperijalnog prostora. Koliko samo još osveta i neraščišćenih računa iz povijesti treba biti podmireno da bi eventualno nastupilo tek primirje, a kamoli istinski mir. On jednako kao i na Balkanu i na Bliskom istoku nikada neće zavladati. Previše je nedovršenih ratova i previše neplaćenih računa.
Nataloženi sukobi
U svakom slučaju, optimizam Zapada da će na tim prostorima zavladati demokracija i mir čini se u slici stvarnosti mržnje i sukoba nataloženih u carstvu zla potpuno neutemeljenim. Bivši dijelovi SSSR-a ne ratuju samo s bivšim kolonizatorom nego i međusobno i ratovat će i u budućnosti, a novi ratovi na tom prostoru tek slijede. Ništa i nikakva sila ne može zaustaviti ratni ciklus postimperijalne pustoši.
A što će se tek zbivati dođe li i do trećeg pada Rusije u stotinu godina nije teško zamisliti. Mogućim raspadom tog unutarnjeg carstva kao nastavkom rušenja sovjetskog imperija, koji je počeo raspadom sovjetskog bloka i Varšavskog ugovora i nastavio se disolucijom SSSR-a, otvorit će se još veći broj ratnih žarišta i lokalnih ratova između novih entiteta, kako s ostatkom središnje vlasti u Moskvi tako i međusobnih. Tko će kontrolirati i tko će se dočepati nuklearnog oružja posebno je pitanje. Ako i ne dođe do raspada Rusije, nastavit će se njezini imperijalni ratovi kao što je onaj u Ukrajini, ali i cijeli niz sukoba i ratova između bivših dijelova SSSR-a na cijelom kriznom luku od Ukrajine i Kavkaza do središnje Azije. Tamošnji sukobi su podmukli i često djeluju neracionalno, jednostavno zato što su u njihovoj pozadini manje zastupljeni realni interesi, a više ili pretežito čista mržnja, kao nasljeđe okrutne povijesti ruskih carstava i tradicije azijskih diktatura. Rusija, iako još vodi agresivni imperijalni rat u Ukrajini, ovih dana najavljuje mogućnost aneksije odmetnutih dijelova Gruzije, Azerbajdžan, pak, za to vrijeme blokira bilo kakav kopneni ili zračni pristup odmetnutom Gorskom Karabahu s armenskim stanovništvom, koji podržava Armenija, a pitanje je dana kada će se nastaviti ratni sukob Tadžikistana i Kirgistana. Prošle godine vodili su otvoreni rat.
Zamrznuti ratovi
Naizgled sve djeluje mirno u zonama ostalih zamrznutih sukoba, prava milina, pa bi ih suluda ekipa koja u ovim teškim vremenima vodi Europsku uniju najradije odmah primila u članstvo računajući kolike će poslove ondje otvoriti svojim bankama i koliko će industrijskih pogona s, prema standardima samog EU-a, gotovo besplatnom radnom snagom, ondje moći otvoriti i koliko će sirovina izvući po povlaštenim uvjetima, uključujući i dugoročno koncesioniranje, te koliko će činovnici i političari EU-a korupcijskih provizija strpati na svoje račune u poreznim oazama. Ispod naizgled mirne i idilične slike novih prostora koje treba vrtlarski urediti skrivaju se nove ratne tragedije. Ispod površine u carstvu zla ključa i pitanje je dana kada će eruptirati sva stoljećima nakupljena mržnja i raskoli.
Zapad će nedvojbeno širenjem riskirati uvlačenje u sukobe i beskrajni krug mržnje. Ali riskirat će i nešto mnogo više i opasnije za svoju budućnost. Možda je najveći rizik, koji je teže prevladati nego lokalne ratove, ulazak u interakciju s u biti azijskim despocijama koje po svom genskom kodu ne mogu postati demokracije i koje mogu povratno djelovati na Zapad i time posredno ugroziti njegov politički, socijalni i državni sustav. Autokratska vladavina i korupcijska struktura tamošnjih država jednostavno je zarazna, a njihov korupcijski potencijal usmjeren na zapadne političke strukture ogroman je. Kolike su se samo milijarde ruskog korupcijskog novca slile na Zapad proteklih desetljeća, prije svega u europske države, nije moguće ni zamisliti. Mnoge od njih i danas nakon svih sankcija i dalje su isprepletene mrežom ruskog koruptivnog novca. Malta je sve donedavno prodavala svoje državljanstvo i EU putovnice za ruske uloge u svojim bankama i financijskim tvrtkama, praonicama novca.
Jasni ciljevi
Mnogi potezi, između ostalih i blagonakloni odnos vodećih europskih država prema ruskoj agresiji na Ukrajinu 2014. i aneksiji Krima, što je u konačnici udarilo temelje za rusko pokretanje rata punog opsega i invaziju na Ukrajinu, kao i uporno korištenje ruskih energenata koje i dalje traje imaju svoju koruptivnu pozadinu. Bilo bi krajnje naivno vjerovati da osim Rusije to ne rade i ostale države bivšeg carstva zla. Rade, i to punom parom, pri čemu koriste i rat i patnju običnih ukrajinskih ljudi. Radit će to sve više, upravo po mjeri po kojoj će se novac sa Zapada po raznim osnovama i oblicima pomoći slijevati na te prostore.
Glavni problem je što taj svijet nikada nije živio u demokraciji, nego stoljećima u represiji, autokraciji i korupciji. On može po stoljetnom stečenom refleksu funkcionirati samo pod autokracijom i nekom imperijalnom vlašću, a ruska imperijalna vlast više nije moguća. Ako Zapad uistinu misli uspostaviti nekakav kišobran mira, demokracije i prosperiteta na tim prostorima pokušavajući zatvoriti nastalu razvalinu, onda nažalost živi u teškoj deluziji. Pritom je u riziku uvlačenja u beskrajne ratove na tom postimperijalnom prostoru. Moguće je, dakako, da će se sve odvijati onako kako zamišljaju geopolitički optimisti i da će na tim prostorima postupno nastupiti mir i ukorijeniti se demokracija. Teoretski i gledano iz kabineta, to djeluje realno.
Demokratski altruizam
Ali tko uistinu realan može nakon onoga što je ruski imperijalizam učinio Ukrajini ikada više, barem za jedno stoljeće, računati na mir između Ukrajine i Rusije. Potpisat će se jednom nekakav mirovni sporazum, neki formalizirani komad papira, ali stvarnost će ispisivati sasvim drugu priču – izdani računi i zadužnice će se naplaćivati desetljećima. Politički optimisti na Zapadu, pokretani ipak ne samo demokratskim altruizmom nego i vlastitim geoekonomskim i geopolitičkim interesima, vjeruju da mogu kontrolirati procese koji se odvijaju i koji će se odvijati u budućnosti i mijenjati ustroj prostora propalih ruskih carstava.
No problem je s političkim optimistima u tome što stvaraju tragedije.
Osim toga imaju i nevjerojatno kratko pamćenje ili bolje reći znaju se uvjerljivo praviti blesavima i zaboravljivima pa su tako već zaboravili traumatično iskustvo debakla s izvozom demokracija na Bliskom istoku, napuštanja Afganistana i njegova prepuštanja najgoroj mogućoj autokratskoj vlasti nakon dva desetljeća upornog uvođenja demokracije političkim i vojnim polugama. Poluge su se polomile nakon milijuna mrtvih i raseljenih i razorenih država, a politički optimisti sada ponovno u postsovjetskom svemiru postavljaju scenografiju novih tragedija i zajamčenog novog debakla uvođenja demokratskog i mirovnog sustava koji bi nadomjestio propali sovjetski imperij.
Tragične posljedice
Osim baltičkih država, koje su uzgred rečeno najkraće bile u ruskim carstvima i koje su čak i prije sovjetske aneksije imale demokratski poredak koji ni tadašnja Poljska nije imala – demokratska transformacija nije dosad, nakon tri desetljeća od pada sovjetskog imperija, uspjela ni u jednoj od država tog bivšeg carstva zla. Politiku vanjskog djelovanja države ili skupine država povezanih zajedničkim interesima ipak treba promišljati tragično, što znači uvijek predvidjeti moguće tragične posljedice djelovanja i usmjeravati je na eliminaciju pretjeranih rizika, a ne voditi vanjsku politiku kao izlet u kockarnicu. Upravo to ponovno čine zapadni politički optimisti, potpuno nepotrebno s gotovo sigurnim izgledima za neuspjeh.
Nije potrebno puno mudrosti da bi se, otklanjajući emocije i altruizam demokracije i izgleda dobrih poslova, na nominalno enormno velikom tržištu vidjela prava slika postsovjetskog prostora koji namjeravaju uključiti u Europsku uniju i zapadne integracijske sustave.
Djeluje uistinu nestvarno da zapadne elite nisu svjesne i da zanemaruju ordinarnu činjenicu u kakvim je režimima tamošnja populacija živjela prije pada posljednjeg ruskog carstva – sovjetskog imperija.
Paralelni svemir
Nikada do 1991. većina populacije nije vidjela ništa od Zapada, ni kulture, ni materijalnih dobara. Živjeli su u paralelnom svemiru, koji je, nažalost, stvorio sasvim drugačiju civilizaciju od zapadne. Toliko različitu da je na djelu i ono što mnogi ne vide ili ne žele vidjeti – da je riječ o istinskom sukobu civilizacija, i to čak i ako se ne uzmu u obzir vjerske razdjelnice. I unatoč tomu europski entuzijasti bi jednu stranu civilizacijskog sukoba htjeli uklopiti u drugu stranu, u europski civilizacijski krug smatrajući da će tako prevladati ponor koji se ne može prevladati. Rezultat će biti upravo suprotan od onoga što oni očekuju. Umjesto smiraja, raspalit će civilizacijski sukob, na jednak način kao i na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi. Na spomen nekih država koje Europska unija namjerava postupno priključiti sebi svakom razumnom se mora zavrtjeti u glavi.
Kako bi premostili i ono što se ne može premostiti, europske elite se čak zanose stvaranjem nekakvog asimetričnog EU-a koji su do prije nekog vremena nazivali EU u više brzina, a sada je popularna sintagma o EU-u u više krugova koju uporno gura francuska politika.
Asimetrična federacija
Pritom se pozivaju na navodno fleksibilni ustroj nekadašnjeg dugovječnog Svetog Rimskog Carstva koje se zbog toga održalo stoljećima, iako ideja po svemu više podsjeća na one teze o asimetričnoj jugoslavenskoj federaciji koju su pokušavali progurati lunatici koji su vjerovali u mogućnost održanja jugo-federacije. Sada vodstvo velikog EU imperija praktički kopira, vjerojatno nesvjesno, ideje jugoslavenskog miniimperija. Reklo bi se – nimalo dobar znak za budućnost EU-a.
A potrebno je samo priznati činjenicu da na prostorima propalih ruskih carstava na koje se EU misli širiti nema elementarnih uvjeta za razvoj demokracije u dugoročnoj budućnosti.
Nikakva demokracija ondje nije zaživjela niti će zaživjeti, što god činio Zapad. Ondje nikada neće naći iskrene partnere, jednako kao što nikada neće uspjeti nametnuti svoja pravila igre. Nikakvo uređivanje Borrellovih mirisnih vrtova ondje neće proći, jednako kao što nije prošlo ni u Afganistanu. Tamošnje vrtlarenje o kojem govori Borrell završilo je tragično, a vrtlari su žurno zbrisali ostavivši razbacani vrtlarski alat. Tako će završiti i vrtlarenje na postimperijalnim prostorima bivših ruskih carstava.
Nije slučajno Sovjetski Savez nazvao carstvom zla
Nije slučajno veliki Konrad Adenauer, prvi poslijeratni njemački kancelar i osnivač CDU-a, izrekao da je povijest kakvu poznajemo i izučavamo u svojoj biti zbroj svega što se moglo izbjeći. Također nije slučajno bivši američki predsjednik Ronald Reagan sovjetski imperij nazvao carstvom zla. To Reaganovo carstvo je nestalo, ali s njim nije nestalo i nataloženo zlo geopolitičkog prostora koji je ostao u vakuumu bez poretka i bez ikakvih demokratskih tradicija i veza sa zapadnom civilizacijom. Zapad, SAD i Europa optimistički ne izbjegavaju ono što se može izbjeći srljajući u carstvo zla, koje uzgred rečeno Moskva i dalje drži svojim lovištem, iako joj lovačke puške baš i nisu u savršenu stanju. Riječ je o civilizaciji koja pak za Zapad tvrdi da je u dekadenciji i propadanju, što tamošnje elite ne sprečava da upravo na zapadu bunkeriraju opljačkana bogatstva s tih prostora i koriste blagodati života na zapadu.
Tragikomično djeluju njihovi pokušaji uvjeravanja da je Zapad u krizi i pred slomom te da njime caruje nekakva perverzna ideologija, pa se čak i ruska agresija na Ukrajinu pokušava opravdati borbom protiv navodne moralne destrukcije koja dolazi sa zapada i borbom za održanje tradicionalnih vrijednosti. To jednostavno ne odgovara činjenicama. Većina populacije Zapada zaokupljena je poslovima i svojim životnim brigama, a slika koju proizvode komercijalni mediji nije slika stvarnosti. Postsovjetski prostor jednostavno nije kompatibilan s Europskom unijom i Zapadom u cjelini.
Demokracija u Rusiji je na razini znanstvene fantastike
Britanski znanstvenik Andrew Wilson u svojoj knjizi iz davne 2005. koju je izdalo sveučilište Yale pod naslovom “Virtual Politics: Faking Democracy in the Post-Soviet World” (“Virtualna politika: Glumljenje demokracije u postsovjetskom svijetu”), kazuje da ondje vlada simulacija demokracije. Wilson piše da vlast u tranzicijskim državama postsovjetskog prostora zapravo funkcionira po principima djela znanstvene fantastike. Pisci znanstvenofantastičnih književnih djela imaju na raspolaganju četiri osnovna instrumenta za stvaranje zapleta u svojim djelima. To su priča unutar priče, brkanje sna i jave, putovanje u vremenu i iznenadna pojava dvostruke stvarnosti. Andrew Wilson kazuje kako sve te metode na maštovit način koriste “politički tehnolozi” na području bivšeg Sovjetskog Saveza kako bi stvorili – po njegovim riječima – “virtualnu politiku” zamaskiranu u redovite demokratske procedure. Primjerice, često stvaraju fiktivne političke događaje, fabriciraju krize, kako bi zbunili i podijelili izborno tijelo. Prema Wilsonu, tu se smjenjuju galerije nadrealnih likova i događaja kao što su izborni kandidati koji kopiraju druge kandidate i predstavljaju njihove klonove, osim njih, financiraju se i stvaraju čak i takve stranke klonovi koji imaju zadaću odvući glasače od stranaka koje oponašaju. Uz njih su na djelu i trojanski konji, kako ih naziva Wilson, koji pod lažnom zastavom upadaju u parlamente nudeći u predizbornom vremenu jedno, a kada uđu u parlament, zastupaju nešto sasvim drugo. Tu su i stranke mamci koje se u predizborno vrijeme tajno financiraju i stvaraju kako bi privukli dio glasača protivnika.
Tijekom važnijih izbora – opisuje Andrew Wilson – ti tehnolozi pokušavaju ispisati vlastitu dramaturgiju ili dramu – u kojoj imate lažne ili preuveličane krize, zlokobne prijetnje, duhove prošlosti, crno-bijele likove – sve kako bi usmjerili glasače prema željenom kandidatu i spriječili da zaživi stvarna demokracija. Wilson priznaje da takvi “tehnolozi” i politički stratezi postoje i u zapadnim demokratskim zemljama. Međutim, po njegovu mišljenju, u postsovjetskom prostoru oni ne djeluju na margini političkog života, već su u samom srcu političkog sustava i onemogućuju uspostavu demokratskog poretka. Oni održavaju na životu simulaciju demokracije u korist novoformirane vlastele oligarha i tranzicijskih pljačkaša.
Napomena: stavovi autora nisu nužno i stavovi redakcije Geopolitika Newsa
Ruski ministar obrane Sergej Šojgu jučer je na proširenom kolegiju ruskog ministarstva obrane izjavio da su od početka protuofenzive 4. lipnja oružane snage Ukrajine izgubile više od 66.000 vojnika i 7600 komada naoružanja i vojne opreme.
Cijena tih gubitaka, kazao je Šojgu, bila je potrebna za ovladavanje ukrajinske vojske nad nekoliko potpuno uništenih malih sela u regiji Zaporižje, koja su u mnogim slučajevima ostala pod vatrenom kontrolom ruske vojske.
Informacije o navedenim gubicima nismo u stanju provjeriti, a kao i Kijev, i Moskva, kao i sam ministar Šojgu, gubitke svojih snaga ne navode, već samo onih dugih.
U svakom slučaju, zajednička je ocjena velikog broja zapadnih analitičara i medija da su ukrajinski gubici u ljetnoj protuofenzivi neočekivano i nesrazmjerno veliki u odnosu na prvotna predviđanja i do sada ostvarene ciljeve.
Sjedinjene Države nedavno su objavile kako će se ukrajinska protuofenziva nastaviti na proljeće, kada se očekuje da će ukrajinskim snagama priključiti i američki borbeni zrakoplovi F-16 koje su obećale isporučiti Nizozemska, Danska i Norveška, kao i američki tenkovi M1-Abrams koji bi u Ukrajinu navodno trebali stići do početka listopada ove godine.
Foto: Challenger 2 (Nicko Bryant Jr. / Guliver Image)
Uništavanje tenka Challenger 2 proizvedenog u Velikoj Britaniji u blizini Robotine u području Zaporožja prvi je takav incident u posljednjih 30 godina od kada su ti tenkovi korišteni u borbi, izvijestio je britanski The Guardian pozivajući se na vojne stručnjake.
Medij ističe da je samo jedan takav tenk, koji je u borbu ušao 1994. godine, pogođen 2003. godine u Iraku, ali je taj tenk uništen u slučajnom incidentu prijateljske vatre, a ne u neprijateljskom napadu. U međuvremenu, izvješće ističe da se takva statistika može objasniti malim brojem proizvedenih tenkova i njihovim rijetkim korištenjem. The Guardian i stručnjaci Sky Newsa potvrdili su da video objavljen na društvenim mrežama prikazuje uništeni Challenger 2. Prema mišljenju stručnjaka, posada je najvjerojatnije preživjela.
Prethodno je Kijev izjavio da namjerava upotrijebiti britanske tenkove samo ako ruske obrambene utvrde budu probijene, navodi se u izvješću. Sveukupno, London je Kijevu ove godine isporučio 14 tenkova Challenger 2. Sama Velika Britanija ima 213 tenka ovog tipa. U međuvremenu, prema informacijama predstavljenim u britanskom parlamentu u ožujku, samo 157 tih vozila spremno za borbu. Samo jedna država, ne računajući UK i Ukrajinu, koristi tenkove Challenger 2 i to je Oman. Jedan tenk košta više od 4 milijuna funti.
Prema ruskom Ministarstvu obrane, ukrajinska vojska čini uzaludne ofenzivne pokušaje od 4. lipnja. Prema Ministarstvu, u tri mjeseca, ukrajinske snage su izgubile preko 66 000 ljudi i 7600 vozila, ne postižući nikakav značajan uspjeh ni u jednom smjeru. S druge strane, Kijev tvrdi da je probio prvu i najjaču crtu ruske obrane, od sveukupno tri takve linije obrane do Azovskog mora.
Ruski pilot koji je helikopterom Mi-8 prebjegao u Ukrajinu dobit će pozamašnu nagradu od pola milijuna dolara jer je promijenio stranu i sa sobom ponio rusku vojnu opremu. Glasnogovornik ukrajinske vojne obavještajne službe, Andrij Jusov, rekao je na ukrajinskoj televiziji da će novac biti isplaćen u nacionalnoj valuti ukrajinskoj hrivnji i pozvao ostalo rusko vojno osoblje da slijedi njihov primjer i pređe na stranu Kijeva.
O slučaju 28-godišnjeg ruskog pilota helikoptera Maksima Kuzminova naširoko su izvještavali ukrajinski mediji. “Još jednom, Rusima koji ne žele postati ratni zločinci poručujemo: molim vas, predajte se, prebjegnite na ukrajinsku stranu i branite vlastitu čast i savjest, borite se protiv režima [ruskog predsjednika Vladimira] Putina”, rekao je Jusov u televizijskoj diskusiji.
Prema portalu Ukrainska Pravda, operacija, za čiju je organizaciju bilo potrebno neko vrijeme, uključivala je ruskog pilota koji je svojim helikopterom doletio na ukrajinski teritorij i sletio u istočnu regiju Harkova gdje su čekale ukrajinske specijalne snage. Prema izvješćima, dva ruska člana posade koji su bili u helikopteru i nisu znali za zavjeru prebjega, odbili su se predati i ubijeni su od strane ukrajinskih snaga. Pilotova obitelj ranije je pobjegla iz Rusije i navodno se nalazila u Ukrajini, prema izvješćima. Helikopter Mi-8, vrijedna nabava za ukrajinske snage, također je prevozio rezervne dijelove za ruske borbene zrakoplove, izvijestio je ukrajinski medij.
O dezerterstvu pilota, Jusov je rekao: “Ovo je samo početak, bit će toga još”. Ruski pilot je uspostavio kontakt s Ukrajinom kroz “svoju inicijativu”, rekao je Jusov. “U ovom trenutku se okreće nova stranica – to su ljudi koji donose principijelnu ideološku odluku, oni koji osuđuju ruski rat protiv Ukrajine, koji zajedno s opremom – trenutno govorimo o skupoj opremi, o Mi-8 helikopteru – donesite svjesnu odluku i stanite na stranu dobra”, rekao je. Ukrajina ima službeni popis nagrada za ruske vojnike koji prebjegnu s vojnom opremom poput zrakoplova i teškog naoružanja. Za ruski tenk, primjerice, nagrada je 100 000 dolara, objavila je novinska agencija DPA.
