Geopolitika News

Rusija bi mogla razmotriti povlačenje iz nadležnosti Međunarodnog suda pravde ako tijekom rasprave o tužbi Ukrajine protiv Rusije, koja je počela u ponedjeljak, 18. rujna, sud bude podržao želje Kijeva i donese politiziranu odluku – izjavio je potpredsjednik ruskog Vijeća Federacije Konstantin Kosačev.

Međunarodni sud pravde počeo je raspravu o tužbi Ukrajine protiv Rusije zbog navodnog kršenja Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida.

“Ako se kao rezultat razmatranja slučaja, umjesto pravne odluke objavi čista besmislica, Rusija će morati razmotriti scenarij izlaska iz nadležnosti Međunarodnog suda pravde, što samo po sebi nije lak pravni postupak, jer je ovo jedno od glavnih tijela UN-a, a Statut Međunarodnog suda sastavni je dio Povelje UN-a. – napisao je na svom telegram kanalu ruski dužnosnik, a prenose tamošnji mediji.

Kosačev je objasnio da će se prije svega saslušati preliminarni prigovori Rusije na podneseni zahtjev. Stavove će potom iznijeti “treće strane u postupku”.

“Prvi put u povijesti sud je dopustio da u suđenju sudjeluju 32 zemlje združenog Zapada koje podržavaju kijevski režim. Suci će potom odlučiti o nadležnosti i, ovisno o ishodu, donijeti odluku o meritumu.” — kazao je dalje.

Očito je da u postupcima Rusije nema znakova genocida. U rujnu 2023. to je službeno potvrdilo međunarodno istražno povjerenstvo UN-a o kršenjima u Ukrajini – podsjećaju ruski mediji.

“U ovom trenutku nemamo dovoljno dokaza koji bi zadovoljili pravne kvalifikacije predviđene Konvencijom o genocidu”, – kazao je šef komisije Eric Möse.

Kako je pak naglasio ruski senator, uopće se ne radi o genocidu kao takvom. Ukrajinske su vlasti jednostavno trebale pronaći konvenciju u kojoj bi istodobno sudjelovale i Rusija i Ukrajina, a o kojoj bi Međunarodni sud pravde imao pravo odlučivati. Podsjetio je i da nema presedanske prakse u slučaju genocida i kazao kako je cilj Kijeva stvoriti politički presedan na sudu UN-a.

“Nema sumnje da će odluka biti maksimalno ispolitizirana. Bude li Međunarodni sud pravde ipak slijedio Kijev i združeni Zapad, zauvijek će izgubiti povjerenje Rusije i drugih država u nekada autoritativno pravosudno tijelo,” – naglasio je visoki ruski dužnosnik, sa žaljenjem konstatirajući da „dolazi do postupnog urušavanja svih tijela UN-a.

Međunarodni sud pravde u Haagu održat će od 18. do 27. rujna rasprave u okviru tužbe Ukrajine protiv Rusije zbog kršenja Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Saslušanje će se fokusirati na preliminarne prigovore koje je iznijela Ruska Federacija.

Nafta je donedavno rušila režime. Je li tome došao kraj?

Povremeno bi se događali „proboji“ kada bi cijene nafte išle dramatično prema vrhu (arapsko-izraelski ratovi, iranska revolucija) ili pak prema dnu (kriza Covid-19), a nerijetko je Washington njima otvoreno manipulirao u svrhu svojih geopolitičkih borbi i destabilizacije konkurentskih zemalja. Najbolji primjer je američko-saudijski deal s rušenjem cijena nafte početkom 70-ih radi nanošenja udara na SSSR

Rast cijena nafte s jedne je strane psihološki neugodan, prije svega za potrošače i zemlje uvoznice, dok je s druge strane pozitivan, jer ukazuje na rast potražnje za tim ključnim energentom, što se opet povezuje s oporavkom odnosno gospodarskim rastom u svijetu.

Naravno, za ukupnu stabilnost je nužna određena ravnoteža: da obje strane – i proizvođači i kupci budu zadovoljni cijenom nafte, jer njezin enormni rast opet dovodi do neželjenog efekta tj. smanjenja potražnje i stagnacije ili pada gospodarskog rasta. To pak opet negativno utječe i na izvoznike nafte kojim onda pada zarada.

Taj „začarani“ i složeni krug interesa obiju strana većinom je uvijek funkcionirao na razini određene stabilnosti otkako su Sjedinjene Države početkom 70-ih godina uspjele nametnuti zamjenu zlata dolarom kao referentom za formiranje cijena i njegovu ključnu ulogu po pitanju međunarodne štednje. Od tada su zagospodarile kontrolom svjetskih tržišta nafte i naftnih tokova.

SAD kao gospodar cijena i manipulacija

Takvom su pozicijom, dakle, bile i gospodar cijena „crnog zlata“ koja je bila stabilna do onoga trenutka dok je to Washingtonu odgovaralo. Periodično bi se događali „proboji“ kada bi cijene išle dramatično prema vrhu (arapsko-izraelski ratovi, iranska revolucija) ili pak prema dnu (kriza Covid-19), a nerijetko je Washington njima otvoreno spekulirao ili manipulirao u svrhu svojih geopolitičkih borbi i destabilizacije konkurentskih zemalja. Najbolji primjer je američko-saudijski deal s naglim smanjenjem cijena nafte početkom 70-ih godina radi nanošenja velikog financijskog udara na SSSR što je itekako imalo utjecaja i na daljnje političke procese u toj zemlji – sve do njenog konačnog raspada početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Uostalom, slična politika s pokušajem destabilizacije Rusije SAD-e su (kroz format G7 u kojem imaju ključnu ulogu) isprobana je (još uvijek traje) i kroz nametanje gornje granične cijene za izvoz ruske nafte, uz zabranu njenog uvoza u same zemlje G7 (s izuzetkom nekoliko članica EU koje su dominantno ovisne o ruskoj nafti koja stiže naftovodima).

Proizvođači nafte uzvratili udarac

Upravo su američke manipulacije cijenama nafte u geopolitičke svrhe, odnosno želja za njihovim sprječavanjem, i bile ključni razlog da zemlje najveći proizvođači  nafte sredinom prošlog desetljeća krenu u proces združivanja kartela OPEC i ključnih zemalja proizvođača izvan njega – prije svega Rusije – u format OPEC+.

Čim je osmišljen i započeo s radom, od strane zapadne analitičke struke davane su mu različite prognoze – od nikakve ili minorne šanse za uspjeh (prije svega zbog od ranije vječno antagonističkih pozicija Rijada i Moskve, kao ključne osovine u novom formatu), do onih, koje su ukazivale na realnu opasnost po ključne zapadne, prije svega američke interese i očuvanje nadzora nad globalnim tokovima nafte i naftnog tržišta.

Sada je već svima posve jasno kako su ovi drugi bili u pravu i da je format OPEC+ ustrojen prije svega za povrat kontrole nafte na stranu proizvođača, čime se na njihovu stranu pomiče i klatno utjecaja i na geoekonomske i geopolitičke procese (naravno, nafta i kontrola nad njom u tome nisu jedini, ali su svakako jedni od ključnih elemenata).

Koliki je to problem najbolje se vidi u zadnjih godinu dana, kada se Bidenova administracija bori sa, za američke pojmove visokom inflacijom i za što je ključno zaustaviti rast cijena energenata (prije svega benzina i dizela) za američke građane koji visoku cijenu energenata, koja udara na njihov standard, ne opraštaju na izborima. A oni predsjednički održavaju se već iduće godine. Biden uz pomoć Feda problem inflacije nastoji riješiti podizanjem kamatnih stopa (što je pak loše za investitore odnosno ukupan rast gospodarstva zbog čega se SAD ove godine i nalaze na granici recesije). Međutim, Bidenu je suzbijanje inflacije najvažnije ako želi uopće dobiti izbore.

Barem je tako bilo do sada! Jer ukoliko zemlja uđe u recesiju, takvu priliku za poentiranje u nikad oštrijoj predizbornoj kampanji sigurno neće htjeti propustiti republikanci. Jer Bidenova predizborna fokusiranost na tzv. BIDENOMICU, u kojoj se naglašavaju ekonomski uspjesi i porast zaposlenosti u SAD-u, teško da će biračima biti uvjerljiva ako se recesija i službeno proglasi – što je do prije cca godinu i pol dana bilo nezamislivo, jednako kako su nezamislive bile i ne tako davne unutarpolitičke borbe i poduzimane mjere oko toga da SAD ne bankrotiraju.

Najveći štrajk radnika u američkom automobilskom sektoru

Osim toga, Sjedinjene Države upravo potresaju jedni od najvećih štrajkova radnika čak triju proizvođača automobila, u kojima sudjeluje čak oko 150 000 zaposlenih.

Dakle, nije isključeno da se Biden odluči preko Feda na konačno odustajanje od već predugog povećanja kamatnih stopa. Međutim, ako se to dogodi cijene nafte bi mogle dodatno skočiti zbog očekivanog jačanja potražnje za istom i unutar SAD-a.

U svakom slučaju najnoviji trendovi s rastom cijena nafte teško da Bidenu mogu ići u prilog.

Permanentan rast cijena nafte

Naime, na svjetskim tržištima cijene nafte rastu već treći tjedan zaredom i dosegnule  su nove najviše razine u više od 10 mjeseci. Razlog: najveći svjetski proizvođači odlučili su zadržati ranije dogovorenu smanjenu proizvodnju nafte zlata. Prije svega se to odnosi na Saudijsku Arabiju i Rusiju.

Tako je na londonskom tržištu cijena barela nafte Brent prošloga tjedna porasla 3,6 posto i iznosi 93,93 dolara, što je najviša razina od studenoga prošle godine. Na američkom tržištu barel nafte WTI poskupio je za 3,7 posto, na 90,77 dolara, što je također nova najviša razina u 10 mjeseci.

Podsjetio bih kako je Bidenova administracija težila zadržavanju cijena nafte u okviru do 80 dolara, što je smatrala dovoljnim za borbu protiv domaće inflacije.

Što se tiče Saudijske Arabije i Rusije one namjeravaju smanjivati isporuke nafte do kraja ove godine za ukupno 1,3 milijuna barela dnevno. Što će biti kasnije ne zna nitko, jer je OPEC+ već ranije pomaknuo rok dogovora o smanjivanju opskrbe do kraja iduće godine.

Potporu rastu cijena prošloga tjedna omogućili su i novi makroekonomski pokazatelji iz Kine, drugog najvećeg svjetskog gospodarstva i najvećeg svjetskog uvoznika nafte. Naime, u kolovozu su kineska industrijska proizvodnja i promet u maloprodaji porasli više nego što se očekivalo, što povećavao nade u gospodarski oporavak Kine. To pak dovodi do ubrzanja rasta kineskog uvoza nafte.

Složena i krajnje osjetljiva igra ravnoteže s naftom i naftnim biznisom ide dalje. U svakom slučaju pratit će je, a u mnogomu i određivati, velike geopolitičke igre ključnih igrača koje nam tek predstoje i koje ćemo, svakako, s pozornošću nastaviti pratiti.

Završio je jednotjedni posjet sjevernokorejskog čelnika Kim Jong-una Rusiji, a čuveni oklopni vlak narodnog vođe već je stigao u prijestolnicu zemlje Pjongjang.

Posjet je bio vrlo pozorno praćen od strane svjetske politike i medija, jer dogodilo se ono što su mnogi najavljivali,  a isto tako mnogi nisu priželjkivali. Došlo je do novog velikog približavanja dvaju azijskih susjeda, od kojih obje raspolažu velikom vojnom silom, uključno i onom nuklearnom.

O tome više u nekoj od idućih analiza, a sada bismo samo prenijeli vijest o tome da je sjevernokorejski vođa Kim Jong-un izrazio “iskrenu zahvalu” ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu nakon povratka u svoju zemlju – o čemu izvješćuju sjevernokorejski mediji.

Ništa neobično, prijam vođe je bio i više nego dostojan jednog državnika: ulazio je u pratnji visokih delegacija dviju država i u najskrovitije ruske tvornice oružja i visoke tehnologije, kao i u najsuvremeniji ruski svemirski centar Vostočnij u amurskoj oblasti – što, priznat ćete, privilegiju nemaju mnogi od svjetskih dužnosnika.

Jasno je i zašto: Moskva i Pjongjang definitivno namjeravaju jačati vojnu i svekoliku drugu suradnju, i to u uvjetima krajnje nestabilne globalne geopolitičke situacije, kao i činjenice da su obje zemlje izložene snažnim zapadnim sankcijama širokog spektra.

Tako je sjevernokorejski vođa u Rusiji uspio pregledati znatan dio ruskog suvremenog naoružanja i opreme – od brodova, zrakoplova i podmornica, do svemirskih raketa. Zanimljivo je napomenuti kako su si dvojica šefova država, simbolično, međusobno predali puške.

Na kraju posjeta Kim Jong-un je “iskreno zahvalio predsjedniku Putinu i ruskim čelnicima” na “njihovoj posebnoj pažnji i srdačnom gostoprimstvu”, te je poželio „prosperitet Rusiji i dobrobit njenom narodu“ , priopćila je službena agencija Sjeverne Koreje KCNA.

Ista agencija navodi kako će Kimov posjet Rusiji “ostat dugo u povijesti” i da će dodatno učvrstiti “vojno jedinstvo” dviju zemalja i “otvoriti novo poglavlje” u njihovim odnosima.

Sa svije strane ruski predsjednik Vladimir Putin prihvatio je Kimov poziv da posjeti Sjevernu Koreju i govorio je o mogućoj ruskoj pomoći u proizvodnji satelita toj zemlji, nakon dvaju nedavnih neuspješnih pokušaja Pjongjanga.

Najnovije vijesti socijalno-ekonomskog karaktera u SAD-u teško da će se svidjeti američkoj administraciji.

Naime, kako piše utjecajni američki medij The Wall Street Journal – WSJ, veliki prekidi poslovanja u Sjedinjenim Državama zbog višestrukih štrajkova doveli su do više od 4 milijuna izgubljenih radnih dana u zemlji u kolovozu. Radi se o najvećem mjesečnom broju od početka 21. stoljeća.

“Američki radnici štrajkaju dinamikom koja nije viđena u gotovo četvrt stoljeća… Prošlog mjeseca velike obustave rada zbog štrajkova rezultirale su s 4,1 milijun propuštenih radnih dana… Ova preliminarna procjena bila je najveća mjesečna ukupna količina od kolovoza 2000.” – navodi se u tekstu WSJ, u kojem su analizirani najnoviji podaci američkog Ministarstva rada.

Navedeni pokazatelji sigurno ne stižu u pravo vrijeme po predsjednika Joe Bidena koji upravo vodi oštru predizbornu kampanju za svoj reizbor na tu dužnost na izborima ujesen iduće godine.

Naime, kako je navedeno u istom tekstu WSJ, osim štrajkova sindikata radnika američke automobilske industrije United Auto Workers (UAW), na stanje su utjecali i štrajkovi Udruženja filmskih glumaca i Saveza televizijskih i radijskih umjetnika SAG i AFTRA.

Danas je snimka objavljena na Telegramu ukazala na bitan događaj u aktualnom sukobu u Ukrajini u blizini Svitlodarska u Donjecku. Ukrajinske oružane snage navodno su uništile dva raketna sustava protuzračne obrane najnovije generacije Buk-M3 koristeći sustave topničkih raketnih bacača, vjerojatno iz lansera HIMARS.

Buk-M3 najnaprednija je varijanta raketnog sustava Buk, koji je razvio Sovjetski Savez, a kasnije Ruska Federacija. Ovaj sustav dizajniran je za suprotstavljanje velikom broju prijetnji iz zraka, uključujući krstareće rakete, pametne bombe, letjelice s fiksnim i rotirajućim krilima te bespilotne letjelice. Riječ je o obrani za prijetnje iz srednjeg i kraćeg dometa.

Sustav Buk-M3 doživio je značajna poboljšanja u odnosu na svoje prethodnike. Koristi se od 2016. Jedna od primarnih značajki Buk-M3 su njegove napredne elektroničke komponente. TELAR (Transporter Erector Launcher and Radar) sustava je nadograđen kako bi imao gusjeničnu šasiju sa sedam valjaka i može primiti šest projektila u lansirnim cijevima. Ovaj dizajn omogućuje Buk-M3 da istovremeno prati i napada više ciljeva, pružajući robusnu obranu od koordiniranih zračnih napada.

Nadalje, radarski sustavi Buk-M3 usavršeni su za poboljšano pronalaženje i praćenje ciljeva. Sustav koristi radar za prikupljanje ciljeva 9S18 “Tube Arm” ili 9S18M1 (NATO-ov naziv “Snow Drift”), koji ima maksimalni domet detekcije od 85 km. Ovaj radar može detektirati zrakoplov koji leti na udaljenosti od 35 km i može identificirati niže leteće ciljeve na udaljenostima od oko 10-20 km.

Za navođenje i praćenje projektila, Buk-M3 koristi radar 9S35 ili 9S35M1 “Fire Dome”, koji je postavljen na svaki TELAR. Dodatno, sustav Buk-M3 ima mogućnost brzog punjenja. TEL vozilo za punjenje lansera je slično TELAR-u, ali ima dizalicu za punjenje projektila.

Konferencija Ujedinjenih naroda izglasala je da se ruševine drevnog grada Jerihona na palestinskoj Zapadnoj obali budu uvrštne u svjetsku baštinu, što će vjerojatno razljutiti Izrael koji kontrolira teritorij i ne priznaje palestinsku državu.

Jerihon je vjerojatno najstariji stalno naseljeni grad na Zemlji i nalazi se u dijelu Zapadne obale pod izraelskom okupacijom kojom upravljaju međunarodno priznate palestinske vlasti. Vrijedan lokalitet se odnosi na obližnje arheološko nalazište Tel es-Sultan, koje sadrži ruševine koje datiraju iz 9. tisućljeća prije Krista. Prvi ostaci grada datiraju još iz neolitičkog razdoblja (mlađe kameno doba). U Bibliji je opisan kao “grad palmi”.

Odluka je donesena na sastanku UN-ovog Odbora za svjetsku baštinu u Rijadu, u Saudijskoj Arabiji, pod pokroviteljstvom UN-ove Organizacije za obrazovanje, znanost i kulturu, UNESCO. Izrael je napustio UNESCO 2019., optuživši instituciju da je pristrana i da umanjuje povezanost židovskog naroda sa Svetom zemljom. Izrael se također protivio UNESCO-ovom prihvaćanju Palestine kao države članice 2011. godine. 

Moderni grad Jerihon je glavna atrakcija za turiste na palestinskim teritorijima, kako zbog svojih povijesnih znamenitosti tako i zbog blizine Mrtvog mora. Godine 2021. Palestinske vlasti predstavile su veliku obnovu jednog od najvećih mozaika na Bliskom istoku, u jerihonskoj palači koja datira iz 8. stoljeća.

“Moramo se pripremiti za dugi rat u Ukrajini”, rekao je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg u intervjuu za njemačku medijsku grupu Funke objavljenom danas. “Većina ratova traje dulje nego što se očekuje kada tek počnu”, rekao je. “Svi želimo brzi mir”, rekao je Stoltenberg, “ali u isto vrijeme, moramo priznati da  ako [ukrajinski] predsjednik [Volodimir] Zelenskij i Ukrajinci prestanu s borbama, da njihova zemlja više neće postojati. No, ako predsjednik Putin i Rusija odlože oružje, imat ćemo mir”, tvrdi. O ambicijama Ukrajine da se pridruži savezu, Stoltenberg je rekao: “Nema sumnje da će Ukrajina na kraju biti u NATO-u.”

U međuvremenu, Rusija je rano u nedjelju gađala ukrajinsku regiju Odesa kombiniranim napadom bespilotnim letjelicama i projektilima, pogodivši poljoprivredni objekt, objavile su ukrajinske zračne snage u aplikaciji za razmjenu poruka Telegram. Također jutros, Ukrajina je izvela napad dronovima na Krim i Moskvu. Regionalni krimski dužnosnik rekao je da je dron udario u spremnik goriva, uzrokujući požar koji je ugašen. Dronovi iznad Moskve ometali su zračni promet iznad glavnog grada.

Britansko ministarstvo obrane jutros u svojoj dnevnoj obavještajnoj procjeni piše da Rusija “vjerojatno” jača svoju obranu oko okupiranog grada Tokmaka u južnoj Ukrajini. Grad je udaljen 16 kilometara od prve crte i Tokmak se oprema kako bi postao “oslonac” druge ruske glavne obrambene linije. Pozornost prema obrani grada “vjerojatno ukazuje na rastuću zabrinutost Rusije zbog ukrajinskih taktičkih prodora glavne obrambene crte”.

Mali, Burkina Faso i Niger potpisali su pakt o uzajamnoj obrani, jer tri zemlje Sahela imaju za cilj pomoći jedna drugoj protiv mogućih prijetnji oružane pobune ili vanjske agresije. Povelja, poznata kao Savez sahelskih država, potpisana danas, obvezuje potpisnice da pomažu jedna drugoj – uključujući i vojno – u slučaju napada na bilo koju od njih.

Također obvezuje tri zemlje da rade na sprječavanju ili smirivanju oružanih pobuna. “Danas sam potpisao sa šefovima država Burkine Faso i Nigera tzv. Liptako-Gourma povelju kojom se uspostavlja Savez sahelskih država, s ciljem uspostave kolektivne obrane i okvira uzajamne pomoći”, poručio je vojni čelnik Malija Assimi Goita preko svog X računa.

Regija Liptako-Gourma – gdje se susreću granice Malija, Burkine Faso i Nigera – posljednjih je godina opustošena oružanim pobunama. “Ovaj savez bit će kombinacija vojnih i gospodarskih napora triju zemalja”, rekao je malijski ministar obrane Abdoulaye Diop novinarima u Bamaku, glavnom gradu Malija i dodao: “Naš prioritet je borba protiv terorizma u tri zemlje”. Oružana pobuna koja je izbila u sjevernom Maliju 2012. godine proširila se na Niger i Burkinu Faso 2015. godine.

Sve tri države bile su članice zajedničkih snaga saveza G5 Sahel s Čadom i Mauritanijom koje je podržavala Francuska, a koje su pokrenute 2017. kako bi se uhvatile u koštac s naoružanim skupinama povezanima s al-Qaidom i skupinama ISIL (ISIS). Od 2020. bili su podvrgnuti državnim udarima, posljednji u Nigeru, gdje su vojnici u srpnju svrgnuli predsjednika Mohameda Bazouma, koji je surađivao sa Zapadom u borbi protiv naoružanih skupina sa sjedištem u Sahelu. Generali koji su preuzeli vlast u Nigeru poručili su francuskim vojnicima da moraju napustiti zemlju.

Zapadnoafrički regionalni blok ECOWAS zaprijetio je vojnom intervencijom u Nigeru zbog državnog udara, ali je regionalni blok ublažio svoju ratnu retoriku posljednjih tjedana.  Mali i Burkina Faso brzo su odgovorili rekavši da će se svaka takva operacija smatrati “objavom rata” protiv njih. Odnosi između Francuske i triju država pogoršali su se nakon pučeva.

Francuska je bila prisiljena povući svoje trupe iz Malija i Burkine Faso, te je u napetom sukobu s vojskom koja je preuzela vlast u Nigeru. Mali je također zatražio od UN-ove mirovne misije MINUSMA da napusti zemlju. Vojni vladari Nigera zatražili su od Francuske da povuče svoje trupe i veleposlanika, jer je Francuska odbila priznati novu vojnu vlast. 

Zoran Meter

• BiH društvene mreže i analitičke krugove trese navodni američki plan podjele BiH na srpski i bošnjački entitet (Hrvati se uopće i ne spominju i bili bi, prema tim projekcijama, samo etnički ukras u bošnjačkoj novoj državnoj konstrukciji). Pritom se svi pozivaju na navodnu kartu CIA-e koja upravo to i prikazuje;
• za ovladavanje selom Robotine i još ponekim na zaporiškoj bojišnici, priznat će svatko racionalan – nesrazmjer između gubitaka i ostvarenog probitka je nestvaran i sulud;
• kako Mađarska i Turska štite svoje interese

Zanimljiv je fenomen, već duže vrijeme prisutan na Zapadu, da bilo umirovljeni visoki vojni bilo visoki politički dužnosnici odstranjeni s vlasti kako zbog poodmakle životne dobi, tako na izborima – često počinju govoriti o mnogim problemima na dijametralno suprotan način nego su to činili dok su obnašali svoje dužnosti.

To je, naravno, psihološki razumljivo. Jer jezik je, svakako, lakše razvezati kada znaš da ti zbog toga više nitko ne može nauditi i pričiniti štete tvojoj karijeri. Koliko je to moralno druga je stvar. Jer svi su, redom, imali prilike drukčije postupati, a nisu.

Ovaj sam uvod učinio zbog jednog primjera koji nije usamljen, i koji se odnosi na najvažniji geopolitički problem današnjice – ukrajinski rat. Pritom je i dostatno intrigantan.

Evo o čemu je riječ.

Bivši talijanski premijer pozvao na “poštenu analizu” ukrajinskog rata

Giuseppe Conte, bivši talijanski premijer (2019. do 2021.) objavio je 27. kolovoza na svom Facebook profilu kako strategija NATO saveza u Ukrajini nije dovela do željenog rezultata i vojnog poraza Rusije, a da sankcije nisu dovele do opipljivih posljedica po njeno gospodarstvo.

„Nije bilo razbijanja ruske vojske u Bahmutu, … nije bilo povlačenja pred ukrajinskom protuofenzivom. Perspektiva unutarnje destabilizacije je propala u pozadini jačanja vodstva Vladimira Putina i rastućeg konsenzusa unutar države. … Izolacija Rusije posve je neuspjela. Štoviše!“ – napisao je Conte i spomenuo nedavni XV. Summit BRICS u Johanesburgu „pod vodstvom Kine i Rusije“ na kojem je došlo i do proširenja tog formata, „što će omogućiti zahvat 45% stanovništva planeta i više od 38% svjetskog BDP-a.“ – piše Conte.

Po njegovu mišljenju, nakon godinu i pol dana od početka specijalne vojne operacije koju je inicirao Vladimir Putin, došlo je “vrijeme da se napravi poštena analiza” situacije, a ne da se podlegne “optimističnim procjenama koje prevladavaju na Zapadnu i potiču se zaglušujućom, ali površnom militarističkom propagandom.”

„Realnost je da je više od šest milijuna Ukrajinaca napustilo svoju domovinu. Realnost je da su čitavi gradovi i golemi teritoriji izbrisani s lica zemlje, a u nadolazećim godinama morat ćemo pomoći u njihovoj obnovi uz angažman europskih financijskih sredstava, a samo u početnoj fazi iznos se procjenjuje na 50 milijardi eura.” – smatra bivši talijanski premijer.

Ali malo će tko od sada vladajućih političkih garnitura Contea htjeti poslušati. Bolje rečeno – nitko. Možda, jednom, kada odu u zaslužene mirovine pa se i njima odriješe jezici.

Ali šalu na stranu. Ozbiljnih problema jednostavno je previše da bi bilo prostora za opuštanje a kamoli smijeh.

Pa iako se ovom prigodom neću primarno baviti Ukrajinom, nemoguće se ne osvrnuti na, prema mom mišljenju, pojavnost nekih novih elemenata, ali ipak bez dubinskog osvrta na stanje na bojišnicama.

Izostanak izlazne strategije vuče nas u novo ludilo

Ukrajinska protuofenziva, koja traje već više od tri mjeseca, nije opravdala očekivanja Zapada i nije polučila očekivane rezultate. Štoviše, ostvareni mizerni teritorijalni dobici plaćeni su golemom ukrajinskom žrtvom u živoj sili i vojnoj tehnici. Prema različitim izvorima, kojima se operira i u zapadnim analitičkim krugovima, iz stroja je u tri mjeseca borbi izbačeno više od 50 000 ukrajinskih vojnika. Za ovladavanje selom Robotine i još ponekim na zaporiškoj bojišnici ili u zoni Bahmuta, priznat će svatko racionalan – nesrazmjer između gubitaka i ostvarenog probitka je nestvaran i sulud.

Sve to sada predstavlja ozbiljne probleme za političke strukture, jednako u Europi i u SAD-u koji ulaze u izbornu godinu. Potrošena su golema sredstva za pomoć Kijevu, i vojna i financijska, a to sve jače utječe i na ekonomsko i socijalno stanje i na samom Zapadu. Rat je, jednostavno, duži od analitičkih i predviđanja političara koja su govorila o brzom ekonomskom slomu Rusije nakon povijesno neviđenih sankcija i njenom posljedičnom porazu na ukrajinskim bojišnicama. Zajedno su trebali dovesti ili do potpunog strateškog poraza Rusije koji uključuje i njen mogući teritorijalni raspad (kao optimistična varijanta), ili do pristajanja Moskve na završetak rata po uvjetima koje odredi Zapad (malo manje optimistična varijanta).

Drugim riječima, Zapad, prije svega SAD jer je tu primarno o njemu i riječ i o njemu sve ovisi, od samog početka rata nema nikakvu izlaznu strategiju ili opciju ukoliko bude potrebna ako stvari pođu po zlu i nekim drugim scenarijima od željenih.

Neuspjeh se pretvara u uspjeh, a pesimizam i kritike u optimizam i novo zajedništvo

A kako se to upravo događa, moralo se nešto žurno odlučiti. Jer neuspjeh protuofenzive je nemoguće službeno priznati bez ozbiljnih političkih posljedica kod sebe doma. Naime, ruski je predsjednik Vladimir  Putin na medijskoj konferenciji s turskim vođom Recepom Tayyipom Erdoganom prošli tjedan u Sočiju kazao kako „ukrajinska protuofenziva nije doživjela zastoj, već krah“ i kako se nada da će tako ostati i u njezinom daljnjem tijeku. Prihvaćanje Putinove ocjene od strane zapadnih državnika bilo bi pravo svetogrđe i zapravo krah njihove ukrajinske politike proteklih godinu i pol dana od kada rat traje. Stoga je vrlo brzo donijeta odluka koja uključuje ubrzanu i sinkroniziranu  promjena političke i medijske retorike.

Tako su do jučer i na zapadu priznavani neuspjesi ili samo neznatni uspjesi ukrajinske vojske (za što se čak javno optuživalo Kijev od strane najviših struktura vlasti i u SAD-u (Pentagon) jer kao nije slušao savjete NATO-ovih stručnjaka i stratega o pravilnom vođenju protuofenzive, već je radio po svomu)  preko noći postali „sve značajniji uspjesi“ u posljednjim tjednima borbi.

Štoviše, Ukrajince se iznova potiče na nastavak ofenzive jer sada, navodno, uspjeh više ne može izostati, „završilo je ono najteže“, prva ruska obrambena crta je probijena (Rusi to kategorički demantiraju) i dalje će biti samo lakše. Pritom se obećava nova vojna pomoć, ali i najavljuje mogući nastavak ofenzive i na proljeće kada bi Ukrajincima trebali stići i američki zrakoplovi F-16 od strane Nizozemske, Danske i Norveške, kao i američki tenkovi M1 Abrams. Iako oko ovog posljednjeg ovih dana ima sve više skepse.

Naime sve je više američkih analitičara i medija koji se pozivaju na visoke izvore unutar Bidenove administracije koji upozoravaju kako Zapad više nije u stanju Kijevu isporučiti niti približno istu količini oružja i vojne tehnike koja mu je isporučena od početka ove godine za ljetnu ofenzivu, koja je još u tijeku.

Zato se vrši pritisak da ukrajinska vojska ostvari barem neke ciljeve operativnog značaja koji bi mogli u konačnici opravdati sva uložena politička, vojna i financijska Zapada, i da bi se s takve pozicije onda moglo krenuti u pregovore s Rusijom o zaustavljanju rata.

S druge strane (da se vratim na spomenute američke kritike Kijevu, ali i na kritike da Biden zapravo ne želi pobjedu Ukrajine da ne bi izazvao Treći svjetski rat), donosim dijelove teksta poznatog američkog analitičara Waltera Meada u The Wall Street Journalu od 28. kolovoza (https://www.wsj.com/articles/the-view-from-the-kremlin-isnt-all-bad-russia-putin-war-ukraine-fight-battle-weapons-b27efef3).

Tekst djeluje nestvarno s pozicije pisanja većine hrvatskih i medija u EU-i, a dolazi, dakle, od prodemokratskog i jednog od najutjecajnijih američkih medija uopće. Evo što Mead, između ostalih zanimljivih dijelova teksta kaže:

„Putinovi početni planovi za Ukrajinu možda su propali, što ga je prisililo na tešku vojnu operaciju iscrpljivanja, ali Kijev ima svojih problema. Američki i ukrajinski vojni čelnici raspravljaju tko je kriv za spori razvoj protuofenzive ukrajinskih oružanih snaga. Visoki dužnosnici iz Washingtona upozoravaju da je malo vjerojatno da će Kijevu pružiti istu ili veću vojnu pomoć za ponovljenu operaciju sljedeće godine.“

…

Dalje kaže: „Putinov najmoćniji adut, kao i uvijek, ostaje nedosljednost modernog Zapada. Njegovi protivnici su Churchilli na tribinama i Chamberlaini u stvarnom životu. Oni proglašavaju svoju stalnu predanost međunarodnom poretku temeljenom na pravilima koji zabranjuje otimanje teritorija, dok tiho vrše pritisak na Ukrajinu da prihvati gubitak Krima i Donbasa. … U međuvremenu, nedosljednost američke politike potkopava položaj Bijele kuće i na unutarnjem planu. Ako Biden želi da Kijev dobije sukob s Moskvom, zašto onda svom savezniku ne pošalje oružje u većim količinama i bolje kvalitete? Ako je njegov cilj kompromis koji Putinu ostavlja većinu teritorija koje je preuzela Rusija, zašto onda SAD troši toliko novca za tako mizeran rezultat?“ – pita se američki analitičar u tekstu u WSJ.

Zaključuje tekst slijedećim riječima: „Međutim, nijedan od ovih događaja neće pomoći Zapadu, unaprijediti demokraciju ili prikriti stvarnost. Ta je stvarnost da Bidenova administracija, nakon što nije uspjela spriječiti Putina da započne sukob u Ukrajini, nikada nije pronašla način da ga natjera da izgubi na bojnom polju ili da ga prisili da pregovara pod razumnim uvjetima.“

Sada bih se posvetio jednoj drugoj temi, iako je i ona, zapravo, neposredna posljedica svega ovog čemu već godinu i pol svjedočimo u Ukrajini i što samo ukazuje na svu dramatiku koja zbog rata potresa svijet.

Njemački medij o dogovoru Rusije, Turske i Katra

Nedavno je njemački medij Bild objavio kako Rusija, Turska i Katar pripremaju novi ugovor o izvozu poljoprivrednih proizvoda iz Ukrajine preko Crnog mora, koji će zamijeniti onaj prethodni iz kojeg se Rusija krajem srpnja jednostrano povukla. To navodno potvrđuje i službena korespondencija između ministarstava vanjskih poslova i veleposlanstava Rusije i Turske od 21. srpnja do 8. Kolovoza, iz koje proizlazi kako je Moskva unaprijed upozorila Ankaru o povlačenju iz sporazuma o žitu, a da sada Rusija, Turska i Katar rade na tripartitnom sličnom sporazumu u okviru kojeg će se rusko žito isporučivati ​​siromašnim zemljama, uglavnom afričkim. Turska će biti organizator, a Katar sponzor isporuka.

Kako je pisao njemački medij, novi posao mogao bi biti sklopljen već „sljedećeg vikenda u Budimpešti“.

Što se, zapravo, dogodilo 20. kolovoza u Budimpešti?

U mađarskoj prijestolnici održani su „čudni“ pregovori – prilično izvan vidokruga medija. Čudno, s obzirom na njihove sudionike, sadržaj razgovora i konačne rezultate.

Same bismo razgovore (barem iz onog što je službeno objavljeno) teško mogli okarakterizirati kao one kojima je primarna tema ukrajinsko ili rusko žito, već se čini kako su puno više bili vezani uz energetiku – konkretno – prirodni plin, s mogućim važnim reperkusijama i za Europu.

Kako je izvijestio azerbajdžanski medij Trend, u Budimpešti su Mađarska i srednjoazijska država s izlazom na Kaspijsko more,Turkmenistan, postigli dogovor o opskrbi plinom preko Transkaspijskog plinovoda kojeg je još potrebno izgraditi.

Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto kazao kako je potrebno izgraditi plinovod duljine 300 kilometara s kapacitetom od 30 milijardi kubičnih metara godišnje, a da je potrebno i proširiti kapacitete plinovoda u Jugoistočnoj Europi.

Isti medij navodi kako je pritom uloga Azerbajdžana važna jer omogućuje tranzit plina kroz svoj teritorij, ali da je Azerbajdžan jasno izrazio svoj stav kako neće financirati ovaj projekt, dok trenutačno radi na proširenju kapaciteta Južnog plinskog koridora (koji ide preko Turske, Grčke i Jadranskim morem sve do juga Italije op.ZM.), koji je jedan od glavnih izvora plina za Europu od njegove operacionalizacije početkom 2020. godine.

Transkaspijski plinovod trebao bi povezati Turkmenbaši i Baku podmorskim plinovodom, i dalje se povezati s Južnim plinskim koridorom. Time bi velike rezerve turkmenistanskog plina mogle pomoći opskrbi plinom ​Turske i Europe.

Stručnjaci kažu da se cijena izgradnje ovog konektora kreće oko 30 milijardi dolara, navodi Trend i pritom upozorava i na probleme. Osim što Azerbajdžan ne želi sudjelovati u financiranju njegova izgradnje, ako Turkmenistan ne bude djelovao brzo sve bi moglo biti uzalud. Naime, prostor za privlačenje stranih ulaganja u projekte fosilnih goriva, bez obzira na njihovu veličinu, postupno se zatvara u Europskoj uniji. S druge strane projektu u prilog ide činjenica da je EU-i nužan svaki mogući izvor prirodnog plina koji može biti supstitut onom ruskom, kojeg se namjerava u potpunosti odreći do 2027. godine.

Erdogan kod Orbana

Nakon nedavnih turskih izbora postao je razvidan novi „prozapadni“ smjer turske vanjske politike (vidjet ćemo je li to baš tako u drugom dijelu teksta) iako iza svega toga, kao i uvijek kroz povijest – stoji isključivo turski pragmatizam i strateški geografski položaj te zemlje zbog kojeg joj je lako osluškivati bilo globalnih promjena, prebacivanja težišta političke moći – i njima se prilagođavati. To je povlastica kojom Turska raspolaže kao nitko drugi, pomaže joj u provedbi nacionalnih interesa i, naravno, posve je legitimna.

U Budimpeštu je 20. kolovoza na poziv mađarskog premijera Viktora Orbana osim azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Aliyeva stigao i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.

Erdogan i Orban razgovarali su o bilateralnim odnosima uključujući i o neupitnoj potpori Mađarske za turski prijam u Europsku uniju. Mađarska je glavni promicatelj turskih interesa u tom smjeru – sigurno ne besplatno. Ona se uspjela izboriti da joj Turska omogući da bude jedina zemlja izvan kruga država tzv. Turskog svijeta (kavkaško-kaspijska zona i Srednja Azija) koja se aktivno uključila u rad prošlog summita Organizacije turskih država (OTG) iako nije njegova članica. Naravno, Mađarsku najviše zanimaju tamošnji energenti s obzirom kako je jasno da će oni ruski što se Europske unije tiče prije ili kasnije posve presušiti.

Tursko-srpsko-bosanska veza

Znakovito je da je istom prigodom Erdogan razgovarao i sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, članicom Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz redova srpskog entiteta Željkom Cvijanović i predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom.

Za sve malo upućenije vidljiva je ključna poveznica svih ovih sastanaka – zajednički interes u sferi energetike.

Podjela BiH u režiji CIA-e?

Međutim, vidljiva je i ona druga (o kojoj više neki drugi put) koja upravo trese BiH društvene mreže i tamošnje analitičke krugove a odnosi se na navodni američki plan podjele BiH na srpski i bošnjački entitet (tamošnji se Hrvati uopće i ne spominju i bili bi, prema tim projekcijama, samo etnički ukras u dominantno bošnjačkoj novoj državnoj konstrukciji). Pritom se svi pozivaju na navodnu kartu američke CIA-e koja upravo to i prikazuje. Pritom je znakovit i prošlotjedni apel čelnika SDA Bakira Izetbegovića muslimanskim zemljama za vojnu i političku pomoć Bošnjacima kojima je Zapad, koji, kako je kazao podupire Srbe i Hrvate, 90-tih godina uveo embargo na oružje.

Mađarski ministar vanjskih poslova Szijjarto je nakon sastanka najavio da će Mađarska dobiti 100 milijuna kubičnih metara azerbajdžanskog plina u četvrtom tromjesečju 2023., a da će se u budućnosti ta količina povećati na milijardu kubičnih metara.

Već idućeg dana turski ministar energetike i prirodnih resursa Alparslan Bayraktar najavio je da će Turska izvoziti plin u Mađarsku, i da će to biti prvi put u povijesti da Turska izvozi plin u neku zemlju koja nije njen susjed.

I katarski emir stigao u Mađarsku

A kako ne bi ispalo da je Njemački Bild samo nešto konstruirao u vlastitom aranžmanu kada je riječ o tursko-ruskim odnosima, svjedoči slijedeće:

U Budimpeštu je 20. kolovoza stigao i katarski emir Tamim bin Hamad Al Thani, nakon čega je mađarski šef diplomacije Szijjarto potvrdio da će njegova zemlja od 2027. dobivati ​​ukapljeni prirodni plin (LNG) i iz Katara, najvjernijeg turskog saveznika unutar arapskog svijeta. A Katar je zemlja koja se u tekstu njemačkog medija spominjala kao dio turskog dogovora s Rusijom o novom sporzumu o žitu.

Zato, sigurno ne slučajno, u Budimpeštu je 20. kolovoza, uz sve nabrojane goste stigao i predstavnik Rusije – čelnik ruske Republike Tatarstan Rustam Minnihanov, a u zračnoj luci mađarske prijestolnice dočekali su ga šef ureda mađarskog premijera Gergely Guyash i ruski veleposlanik u Mađarskoj Evgenij Stanislavov. Štoviše, Minihanova je osobno primio i Viktor Orban, a tijekom sastanka Minihanov je izjavio:

“Suradnja između Tatarstana i Mađarske razvija se u okviru rusko-mađarskih odnosa. Usprkos stanju u svijetu, naši odnosi su i dalje stabilni i prijateljski.”

Mađarska strategija nezaustavljiva

Mađarska uspješno razvija bilateralne odnose i s „Turskim svijetom“ i s „Arapskim svijetom“, a očito i s Rusijom, vodeći primarno računa o svojim nacionalnim interesima – ne samo energetskim.

Ona time definitivno potvrđuje svoj neobično neovisan vanjskopolitički status kao članice Europske unije i NATO saveza. Podsjećam također kako Budimpešta, osim energetske, vodi i vlastitu migrantsku politiku, pridržava se svoje „linije“ u ukrajinskom ratu ne želeći opskrbljivati Kijev svojim oružjem (pruža mu humanitarnu pomoć i pomoć u smještaju izbjeglica i dozvoljava prijevoz oružja ostalih zemalja preko svog teritorija za Ukrajinu), a u ideološkom i vrijednosnom smislu otvoreno promovira tradicionalizam temeljem na kršćanskim zasadama nauštrb neoliberalnog modernizma.

Sve je to već toliko upadljivo i čudno da ne bih isključio da Budimpešti (čije je ponašanje do jučer izazivalo (i još ponekad izaziva) bijes pojedinih visokih europskih političara) noge više ne podmeću ni Bruxelles, niti najmoćnije europske prijestolnice.

Mađarska je, zapravo, sada još jedina čvrsta spona između EU-e i Turske, a da ne govorimo i između EU-e i Rusije, pri čemu nikako ne smijemo zaboraviti i na odlične odnose između Mađarske i Kine.

Naime, Europska unija ne može, a vjerojatno niti ne želi zatvoriti sva vrata prema Istoku. A kako ju upravo zbog toga konstantno i sve jače protišće Washington, relativno samostalan položaj Budimpešte EU-i sve manje smeta. A ako joj i smeta, svjesna je kako prijetnjama financijskim i drugim kaznama Budimpešti ne može ništa postići osim dodatno poljuljati mukotrpno građeni imidž unutarnje kohezije i jedinstva Unije u nikad složenija geopolitička vremena. Zbog toga zapadne članice Unije sve češće pristaju na kompromise s interesima istočnog krila EU, čak i ako im to nije uvijek u interesu. Imidž održavanja jedinstva sada je prva zadaća Bruxellesa, iako to neće moći trajati vječno. Jer vlade ključnih zapadnih zemlja su pod sve većim pritiskom nezadovoljnih građana zbog pogoršanog gospodarskog i socijalnog stanja, a izbori su pred vratima.

Zato i na svaki mađarski uspjeh na području opskrbe energentima EU-a u ovakvim okolnostima može i mora gledati i kao na svoj, jer energenata će Europa još dugo biti žedna. Kaspijski plin možda će dodatno poteći, osim Mađarske, i prema drugim članicama Unije pa tako i u Njemačku.

Posustala „lokomotiva“ može postati „bolesnik Europe“

Ali ono što sada radi Njemačka – kao „lokomotiva Europe“, teško može ne izazivati suze kod dobronamjernika, a podsmjeh kod zlobnika. Naime Berlin je nedavno dogovorio uvoz ukapljenog plina iz Omana, a kako ga Oman nema dovoljno izvozit će mu ga susjedni Iran. A kako je Iran prethodno s Rusijom sklopio ugovor o izvozu ruskog plina u treće zemlje kroz plinovod koji se sada gradi između Irana i Omana (završen je oko 87%), vrlo je izvjesno da će Njemačka opet dobivati i ruski plin. Međutim, zbog navedenih posrednika sigurno ne jeftinije od skupog američkog ukapljenog plina.

U međuvremenu ruski plinovodi Sjeverni tok (1) i Sjeverni tok 2 hrđaju na dnu Baltičkog mora nakon njihovog dizanja u zrak u rujnu prošle godine. Posljedično, dižu se i cijene njemačkih energenata, režija i usluga, a sve su brži i bijeg krupnog kapitala „preko bare“ i bankroti njemačkih tvrtki.

Bit će po svih u Europi dobro ako Njemačka od „lokomotive“ opet ne postane „bolesnik Europe“.

Negdašnji smijeh nad Turskom prerasta u zavist

Potpuno suprotan primjer vanjskopolitičkog i strateškog djelovanja jedne članice NATO saveza onom njemačkom je, osim Mađarske – Turska. Gotovo 90-milijunska zemlja, koja već odavno na zapadu ne izazova podsmjeh i prezir neovisno o unutarnjim problemima poput sada vrlo visoke inflacije (veća od 50% do kraja godine, prema predviđanjima) vodi politiku koja nikog u svijetu ne ostavlja ravnodušnim.

Prošlog je tjedna, tako, turski čelnik Erdogan s brojnom visokom delegacijom boravio u službenom posjetu Rusiji. U Sočiju se sastao s isto tako velikom ruskom delegacijom na čelu s predsjednikom Putinom.

Evo što The New York Times piše nedugo nakon objavljenih rezultata sastanka.

„U ponedjeljak su nestale sve spekulacije da turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan napušta prijateljske odnose s Kremljom.“ – uvodna je riječ teksta.

„Prije samo dva mjeseca mnogi su na Zapadu vjerovali da se turski predsjednik …Erdogan postupno udaljava od onoga što su smatrali pretjerano bliskim odnosom s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.“ – navodi NYT i s primjetnim žaljenjem konstatira kako „nije bilo znakova većih promjena u ponašanju Erdogana, koji balansira između Zapada i Moskve“.

„(Erdogan) je stajao uz Putina u ruskom ljetovalištu Sočiju i govorio o daljnjem širenju partnerstva dviju zemalja. Predsjednici su rekli da će potaknuti trgovinu i suradnju u energetici iako Erdoganovi NATO saveznici pokušavaju naštetiti ruskom gospodarstvu i ograničiti mu pristup globalnim energetskim tržištima.“ …

„Zajednički istup dvojice čelnika u javnosti jasno je pokazao da njihov odnos nije narušen i da će se vjerojatno razvijati, ponajviše zbog činjenice da obje strane bilateralnim partnerstvom više dobivaju nego gube. … Bilo je znakova ovog ljeta da Erdogan želi poboljšati odnose sa saveznicima u NATO-u. Tijekom susreta s Bidenom, turski predsjednik govorio je o “novom procesu” u odnosima sa Sjedinjenim Državama. Erdogan je u Turskoj primio ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog i rekao da Kijev “nedvojbeno zaslužuje članstvo u NATO-u”. Ova pozicija je za Moskvu apsolutno neprihvatljiva.

Ali u ponedjeljak je postalo jasno koliko su Rusija i Turska danas bliske.“ – navodi The New York Times.

Dalje se u tekstu navodi kako su „u izaslanstvima obiju zemalja bili čelnici središnjih banaka, što ukazuje na to da namjeravaju obavljati više trgovinskih transakcija u nacionalnim valutama… Na pregovorima je bio i direktor ruske Federalne službe za vojno-tehničku suradnju Dmitrij Šugajev, što znači da se u Sočiju vjerojatno razgovaralo o vojnim temama….“ – zaključuje američki liberalni medij.

Ono što NYT ne spominje je da Putin i Erdogan rade na Turskoj kao budućem hubu i za ruski a ne samo kaspijski plin. Isto tako ne spominje niti to da su postigli suglasnost o izvozu milijun tona ruskog žita – preciznije brašna, u afričke zemlje uz posredništvo Turske i uz sponzorstvo njenog saveznika Katra.

Dakle, upravo ono na što je još sredinom kolovoza upozoravao njemački medij Bild.

Točno mjesec dana prije općih izbora, poljska vladajuća nacionalistička stranka Pravo i pravda (PiS) pokušava obuzdati veliki skandal u kojem su dužnosnici otpušteni, a drugi uhićeni i optuženi zbog navodne sheme podmićivanja za izdavanje poljskih viza.

Poljska vlada ponosi se svojom strogošću u pogledu migracija, no optužbe u središtu skandala su da su njezini operativci u konzulatima diljem svijeta – osobito u Africi i Aziji – dijelili poljske vize i pristup EU-u za u zamjenu za mito.

Poljski mediji navode da je od 2021. izdano oko 250 000 viza, svaka za tisuće, pa čak i desetke tisuća eura. Prema nekim izvješćima, migranti su koristili poljske vize za više ulazaka kako bi putovali u Meksiko i zatim ušli u Sjedinjene Države. Čelnik oporbe Donald Tusk  itekako koristi ovaj skandal i oštro kritizira događaje koji su se odvijali kao “najveći skandal 21. stoljeća u Poljskoj”.

Poljsko ministarstvo vanjskih poslova jučer je otkazalo sve svoje ugovore s vanjskim tvrtkama za pomoć u obradi viza, otpustilo šefa svog pravnog odjela i odjela za usklađenost Jakuba Osajdu i obećalo provesti “izvanrednu reviziju” svog konzularnog odjela u Varšavi i Poljske konzulata širom svijeta.

Priopćenje ministarstva također je pokušalo svaliti krivnju na Radosława Sikorskog, oporbenog političara, koji je posljednji put bio ministar vanjskih poslova 2014. Zamjenik ministra vanjskih poslova zadužen za konzularne poslove, Piotr Wawrzyk, neočekivano je smijenjen 31. kolovoza i smijenjen je kao parlamentarni kandidat PiS-a. Navodno je hospitaliziran u četvrtak navečer. Glasine tvrde zbog pokušaja samoubojstva. Nije optužen.

Poljske vlasti priopćile su da je sedam osoba optuženo, a tri su uhićene u skandalu. Nakon Wawrzykove smjene, novine Gazeta Wyborcza izvijestile su da se istraga usredotočila na sustav u kojem su građani izvan EU-a navodno plaćali do 5000 dolara za poljsku vizu. Višestruke ulazne vize također su odobrene Indijcima koji su ih koristili za putovanje u Meksiko želeći prijeći u SAD; neki od podnositelja zahtjeva za vizu očito su se predstavljali kao bollywoodska filmska ekipa, izvijestila je internetska stranica Onet.

Izvještaji su sve veći problem za vladu, koja je dio svoje predizborne kampanje izgradila na svojoj poruci oštre politike prema migrantima, reklamirajući izgradnju zida duž granice s Bjelorusijom kako bi spriječila ljude da ilegalno prelaze u Poljsku.

“Nema problema s ilegalnim imigrantima u Poljskoj”, rekao je premijer Mateusz Morawiecki sinoć, okrivljujući oporbenog čelnika Donalda Tuska za “pokušaj stvoranja lažne stvarnosti”. “Nepravilnosti koje uključuju nekoliko stotina viza — ponavljam, nekoliko stotina viza — identificirali smo u sklopu našeg inspekcijskog postupka. Poljske službe poduzele su odgovarajuće mjere i identificirane su osobe za koje se sumnja da su prekršile zakon”, rekao je.

No, oporba sada vidi način da osvoji teren u nečemu što se pokazalo vrlo tijesnom političkom kampanjom dok Pravo i pravda pokušava osvojiti treći mandat  15. listopada. Tusk je u četvrtak pitao najviše vladine dužnosnike: “Koliko dugo znate za to? Koliko je velik ovaj ilegalni program? Tko je od Vaših suradnika i dužnosnika imao materijalne koristi od toga?”

Ankete provedene prije izbijanja skandala pokazuju da PiS ima potporu od 38 posto, a Tuskova Građanska koalicija ima 30 posto. To nije dovoljno ni za jednu stranku da sama vlada nakon izbora, što znači da će morati pronaći koalicijske partnere za izgradnju većine.

Poljski ministar unutarnjih poslova Mariusz Kaminski danas je najavio da će vozilima s ruskim registarskim oznakama biti zabranjen ulazak u Poljsku od ponoći. Kaminski je to objavio tijekom konferencije za novinare u blizini bjeloruske granice, izvijestila je poljska novinska agencija PAP.

“Ruski kamioni već su uključeni u ovu zabranu. Sada zatvaramo ovo pitanje. Nijednom ruskom automobilu neće biti dopušten ulazak u Poljsku.” Dodao je da će od ponoći biti zabranjen ulazak u Poljsku putničkim vozilima ruskih registracija. Zabrana bi se odnosila na sva vozila, gospodarska i privatna, bez obzira na to je li vlasnik vozila ruski državljanin ili državljanin druge zemlje. Također, jučer su tri baltičke države, Latvija, Litva i Estonija, te Finska, najavile su zabranu ulaska vozilima s ruskim registarskim oznakama. Poljska je postala peta zemlja koja je najavila provedbu ove zabrane.

“Ovo je još jedan element sankcija nametnutih Rusiji i njezinim građanima u vezi s brutalnim ratom u Ukrajini, zbog činjenice da ruska država danas predstavlja prijetnju međunarodnoj sigurnosti”, rekao je Kaminski.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen danas je posjetila Lampedusu, talijanski otočić na koji se početkom ovog tjedna iskrcalo više migranata nego što ondje ima stanovnika, što je opet pokrenulo raspravu o podjeli odgovornosti za migrante unutar EU-a.

Talijanska premijerka Giorgia Meloni u petak je izjavila da je migracijski pritisak koji trpi njezina zemlja “nepodnošljiv” i zatražila da se pitanje migracija stavi na dnevni red samita EU-a u listopadu. Još oštriji u vezi ove teme je bio njen zamjenik Matteo Salvini, o čemu možete pročitati ovdje.

Ursula von der Leyen danas će stići na Lampedusu na poziv talijanske premijerke, najavio je njezin glasnogovornik Eric Mamer.

Ova migranstka kriza predmet je intenzivnih diplomatskih aktivnosti već 48 sati. O njoj su telefonom u subotu razgovarali minstri unutarnjih poslova Francuske, Njemačke i Italije i europska povjerenica za unutarnje poslove Ylva Johansson. Francuski ministar Gerald Darmanin također namjerava na Lampedusu u idućim danima, a predsjednik Emmanuel Macron obećao je “jačanje suradnje na europskoj razini kako bi se za ovu kriza pronašla učinkovita rješenja, trenutna i dugoročna”. Njemačka ministrica unutarnjih poslova Nancy Faeser naglasila je “da je Njemačka uvijek pokazivala solidarnost i da će tako i nastaviti”.

Smještena manje od 150 km od tuniške obale, Lampedusa je jedna od prvih usputnih točaka za migrante koji prelaze Sredozemlje u nadi da će doći do Europe.

Između ponedjeljka i srijede oko 8500 ljudi, više od cjelokupnog stanovništva Lampeduse, stiglo je na otok na 199 brodova, prema brojkama agencije Ujedinjenih naroda za migracije. Centar za prihvat migranata na otoku predviđen je za manje od 400 ljudi.

Iako je dobar dio njih u međuvremenu razmješten drugdje, prenatrpanom prihvatnom centru u subotu je još bilo 2500 migranata

“Migracijski pritisak na Italiju od početka godine neodrživ je”, rekla je u petak premijerka Meloni, na čelu najdesnije talijanske vlade od Drugog svjetskog rata.

Procijenila je da bi “deseci milijuna ljudi” u Africi mogli napustiti svoje zemlje zbog ratova ili gladi, ocijenivši “da Italija i Europa ne mogu primiti golemu masu” migranata. Više od 127 000 migranata iskrcalo se na talijanske obale od početka godine, što je gotovo dvostruko više nego u istom razdoblju 2022.

“Objava rata Europi”, tvrdi zamjenik talijanske premijerke o masovnom iskrcavanju migranata

Vlasti u Iranu oduzele su dozvolu stručnjacima međunarodne agencije za inspekciju tamošnjeg nuklearnog arsenala, priopćila je u subotu Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), prenosi dpa.

Šef IAEA-e Rafael Grossi oštro je kritizirao taj potez u službenom priopćenju za javnost, nazvavši ga “nesrazmjernim i bez presedana”. To “utječe na normalno planiranje i provođenje provjera u Iranu i otvoreno se protivi suradnji koja bi trebala postojati između Agencije i Irana”, napisao je iz sjedišta agencije u Beču.

Jednom je inspektorima već ranije oduzeta akreditacija. Iako je mjera formalno dopuštena, Grossi je kritizirao Iran zbog ometanja “IAEA-e da učinkovito provodi inspekcije u Iranu”.

“Današnjom odlukom Iran je učinkovito uklonio otprilike jednu trećinu glavne skupine najiskusnijih inspektora Agencije određenih za Iran”, rekao je Grossi. Nejasno je koliki je ukupan broj inspektora u zemlji. “Ova odluka Irana vrijedna dubokog žaljenja još je jedan korak u pogrešnom smjeru i predstavlja nepotreban udarac ionako zategnutom odnosu između IAEA-e i Irana”, dodao je Grossi. Pozvao je zemlju da preispita svoju odluku.

Godine 2015. Tehran je potpisao nuklearni sporazum kojim se znatno ograničava obogaćivanje uranija i dopuštaju stroge provjere IAEA-e.

Taj je potez trebao smanjiti sposobnosti izrade nuklearnog naoružanja u zemlji. Nakon što su se Sjedinjene Države 2018. povukle iz sporazuma pod tadašnjim predsjednikom Donaldom Trumpom, Teheran je počeo obogaćivati uranij blizu razine potrebne za nuklearno oružje.

Na temelju informacija koje kruže među čitanijim ruskim vojnim blogerima i nekim zapadnim vojnim analitičarima, Demokratska Narodna Republika Koreja (DPRK), poznatija kao Sjeverna Koreja, namjerava isporučiti višecijevne raketne sustave (MLRS) KN-09 Rusiji.

Dok je Putin rekao u četvrtak da je vojna suradnja sa Sjevernom Korejom “moguća”, njegov glasnogovornik Peskov je jučer rekao da još nije potpisan nikakav sporazum između zemalja. No, analitičari tvrde da višednevni posjet sjevernokorejskog čelnika itekako ima za cilj vojnu suradnju, piše The Army Recognition.

Raketni topnički sustav KN-09 koji je prvobitno predstavljen oko 2014. igra ključnu ulogu u ovom aranžmanu opskrbe. Naime, ima domet do 220 kilometara i koristi projektile kalibra 300 mm, što ga čini značajnim dodatkom arsenalu ruske vojske. Njegov kapacitet za višestruka lansiranja povećava njegovu bojnu učinkovitost.

Još jedno oružje unutar ovog sporazuma o opskrbi je sustav KN-25, koji je Sjeverna Koreja predstavila 2019. godine. KN-25 je projektiran za gađanje ciljeva na udaljenostima većim od 400 kilometara, nadmašujući mnoge usporedive sustave u smislu dometa. Raspoređuje šest navođenih projektila kalibra 600 mm, od kojih svaki teži tri tone.

Nadalje, postoje izvješća koja sugeriraju da bi sporazum o nabavi mogao također obuhvatiti 170-mm samohodne topničke nosače M1989 Koksan. Ovi samohodni topovi mogu gađati mete na udaljenostima do 40 kilometara s konvencionalnim streljivom i do 60 kilometara s aktivno-reaktivnim projektilima.

Prema izvorima, isporuka ovih naprednih vojnih sredstava trebala bi započeti u listopadu. To implicira da bi ruske oružane snage mogle rasporediti ovo sjevernokorejsko oružje u Ukrajini do studenog. Obično njime upravlja posada od pet članova. Sustav je opremljen raketama kalibra 300 mm pohranjenim u osam lansirnih cijevi, pri čemu svaka raketa teži oko 800 kg i nosi bojnu glavu od procijenjenih 200 kg. Ove rakete imaju približan domet paljbe od 130 km-220 km, koji može varirati ovisno o vrsti rakete koja se koristi. Sustav može ispaliti punu salvu u približno 45 sekundi, s vremenom ponovnog punjenja od 15 do 20 minute.

KN-09 pokreće dizelski motor, iako detaljne specifikacije motora ostaju neotkrivene. Može postići maksimalnu cestovnu brzinu od približno 90 km/h i ima domet s jednim rezervoarom od 800 do 1000 km, što mu omogućuje prevaljivanje značajnih udaljenosti. Što se tiče manevriranja, sustav može podnijeti nagibe do 60%, bočne nagibe do 30%, vertikalne stepenice od približno 0,5 metara, širine rova ​​od oko 0,6 metara i vodene prepreke dubine od otprilike 0,8 metara. Vjeruje se da su rakete najčešće korištene u KN-09, zapravo kineske topničke rakete SY-300, poznate po svom dometu do 130 km. Ove su rakete opremljene inercijskim sustavima za navođenje, nudeći razinu točnosti u rasponu do 200 metara, s potencijalnim poboljšanjima na preciznost raspona do 50 metara kada se ažuriraju podacima Baidu satelitskog navigacijskog sustava. Opcije bojnih glava za ove rakete uključuju visokoeksplozivnu fragmentaciju (HE-FRAG), kazetne rakete s raspršujućim protutenkovskim ili protupješačkim minama i potencijalno kemijske bojeve glave.

KN-09 je cijenjen zbog svoje jednostavnosti, pouzdanosti, isplativosti i lakoće proizvodnje u usporedbi s balističkim projektilima. Lansirno vozilo za KN-09 temelji se na kineskom teškom komercijalnom kamionu HOWO s konfiguracijom 6×6, prilagođenom za vojne svrhe.

Sjevernokorejska vojska, navodno, posjeduje arsenal od oko 21 000 artiljerijskih jedinica, s fokusom na veće kalibre poput 152 mm i 122 mm,. Očekuje se da za svaki artiljerijski komad imaju dovoljno streljiva za gađanja u trajanju od 45 dana, što bi moglo rezultirati da Sjeverna Koreja ima procijenjenu zalihu od 27 milijuna granata kalibra 122 mm/152 mm.No, dio streljiva je vjerojatno star, usporediv je sa sovjetskim zalihama koje je prije koristila Rusija. Određivanje točne zalihe raketa u Sjevernoj Koreji je nemoguće, ali nacija zapošljava oko 3,5 milijuna ljudi u raznim industrijama, a značajan dio je uključen u proizvodnju oružja. S obzirom na dugotrajno ratno stanje Sjeverne Koreje i usredotočenost na njezinu obrambenu industriju, razumno je pretpostaviti da su akumulirali znatnu zalihu raznih vrsta streljiva.