Za američki Politico analizu su napisali analitičar Eric S. Edelman i David J. Kramer, bivši savjetnik Busha za Ukrajinu i Rusiju. Odražava stav dijela Amerikanaca i američkih političara o tome kako treba nastaviti s jakom vojnom pomoći Ukrajini. Analiza pokušava raskrinkati mitove o Ukrajini koje su, kako tvrde autori, plasirali ideolozi iz Moskve, a u koje vjeruju neki američki republikanci. Moglo bi se reći da su ovdje izloženi argumenti i stav koji je dijametralno suprotan od verzije istine kako ju vidi Kremlj. Analizu prenosimo u cijelosti:
Prije dvije godine, Vladimir Putin pokrenuo je svoju ničim izazvanu, unaprijed smišljenu, potpunu invaziju na Ukrajinu temeljenu na nekoliko mitova, uključujući da Ukrajina nije “prava” zemlja i da je vojno slaba, te da je Zapad u rasulu i da će učiniti malo da zaustavi Putina. Ukrajinci su brzo uništili neke od tih mitova, zajedno s velikim dijelom ruskih invazijskih snaga. Ukrajinci su sačuvali svoj kapital, svoje vodstvo i vratili velik dio teritorija koji su zauzele ruske snage u prvim danima 2022., iako uz užasnu cijenu. A Zapad je odgovorio nametanjem ozbiljnih (iako nedovoljnih) ekonomskih sankcija Rusiji i pružanjem značajne (iako donekle odgođene) vojne pomoći Ukrajini.
Neki drugi mitovi, međutim, traju do danas, a novi su se pojavili nedavno, osobito u raspravi u Kongresu oko toga treba li nastaviti s američkom pomoći Ukrajini. Kao republikanci koji su bili na najvišim položajima u nacionalnoj sigurnosti, posebno smo zabrinuti kada čujemo neke od ovih mitova koje ponavljaju republikanci. Evo četiri mita o Ukrajini koje ste možda čuli i neki od razloga zašto su neistiniti.
Prvi mit: Ukrajina ne može pobijediti
Počnimo s onim velikim mitom da će američka podrška samo hraniti beskrajni rat bez mogućnosti ukrajinske pobjede. Ukrajina je nastupila herojski i uspješno. Vratila je ogromne dijelove teritorija koje je Rusija zauzela počevši od veljače 2022. Ne treba nas iznenaditi da je preostalih 18 posto teritorija najteže vratiti. Da je Zapad Ukrajini osigurao oružje koje je vodstvo zemlje rano tražilo – od sustava proturaketne obrane i projektila dugog dometa do borbenih zrakoplova i tenkova – ovaj bi rat vjerojatno izgledao jako drugačije.
Ukrajinska vojska bila je kreativna pod vatrom, smišljajući načine za protunapad koji je iznenadio neprijatelja. Hvaljena ruska Crnomorska flota u biti je istjerana iz Sevastopolja jer Ukrajina tvrdi da je onesposobila trećinu ruskih brodova, omogućivši nastavak izvoza kroz Crno more. Ukrajina je također nanijela velike gubitke ruskoj vojsci, prepolovivši njezine konvencionalne sposobnosti, prema procjenama britanskih načelnika obrane i američkog direktor Središnje obavještajne službe CIA-e.
Prema Estonskoj vanjskoj obavještajnoj službi, Rusija je izgubila 8300 oklopnih borbenih vozila u Ukrajini; to uključuje 2600 tenkova, 5100 oklopnih transportera i 600 samohodnih topničkih jedinica. Potrebno je vrijeme za zamjenu te opreme. Osim toga, Ukrajina je nazvala ruske prijetnje nuklearnim oružjem blefiranjem i pokrenula duboke napade na ključne infrastrukturne ciljeve unutar Rusije bez izazivanja bilo kakvog nuklearnog odgovora.
Gubici ruskog vojnog osoblja približavaju se 400 000 mrtvih i ranjenih. Pogrešno je pretpostaviti da nema prijelomne točke za one Ruse poslane na prve crte bojišnice koji su u biti topovsko meso. Već postoje znakovi da će Rusija imati problema s novom rundom mobilizacije.
Velik dio toga postignut je zahvaljujući pomoći Zapada. Američka pomoć Ukrajini sastoji se od manje od 4 posto godišnjeg vojnog proračuna Pentagona, a ipak se povrat ulaganja za ukrajinski narod i za nas obilato isplatio. Ne potrošivši niti jednog američkog vojnika, smanjili smo vojni potencijal Rusije, protivnika kojeg Nacionalna obrambena strategija 2022. opisuje kao “akutnu” prijetnju Sjedinjenim Državama.
Naravno, bilo bi od pomoći kada bi Bidenova administracija bila jasnija u definiranju cilja ukrajinske pobjede umjesto sadašnjeg maglovitog cilja da pomažu “koliko god treba”. Ali slažemo se da bi najbolja strategija za Sjedinjene Države trebala biti ukrajinska pobjeda i ruski poraz – protjerivanje svakog ruskog okupacijskog vojnika s ukrajinskog teritorija, pozivanje Rusije na odgovornost za ratne zločine koje je počinila i zapljena ruske zamrznute imovine kako bi se pokrili troškovi razaranje koje je Putin izazvao.
Ako ništa drugo nismo naučili iz početne sveobuhvatne invazije prije dvije godine, to je da ne bismo smjeli podcijeniti ukrajinsku sposobnost, hrabrost i odlučnost da pobijede, niti precijeniti rusku vojnu snagu i operativnu virtuoznost. Unatoč vrlo teškim i bolnim dvjema godinama, Ukrajinci velikom većinom vjeruju da mogu doći do pobjede. U ovom trenutku, glavni čimbenik koji određuje hoće li Ukrajina pobijediti ili izgubiti je pomoć Zapada, a posebice Sjedinjenih Država. Ako “Ukrajinu ostavite na miru”, rekao je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski tijekom Münchenske sigurnosne konferencije, “Rusija će nas uništiti”.
Drugi mit: Vrijeme je za prekid vatre
Mit o “beskrajnom ratu” nadovezuje se na drugi mit, a to je da je sada vrijeme da se postigne prekid vatre ili primirje. Nedavna izvješća i intervju Tuckera Carlsona s Putinom sugeriraju da je Rusija zainteresirana za pregovore. Ove priče opovrgnute su ruskim djelovanjem na terenu, kao što je očito pogubljenje ranjenih ukrajinskih ratnih zarobljenika u Avdijivki i kontinuirano bombardiranje i ubojstva ukrajinskih civila, zločine koje su ruski dužnosnici poricali.
Nitko ne želi da ovaj rat završi prije od Ukrajinaca – na kraju krajeva, oni su ti koji vode borbe. No, Ukrajinci odbijaju teritorijalne kompromise i pregovore s Rusijom jer znaju da Putin ima dugu povijest da se nikada nije pridržavao sporazuma koje je potpisao. Slobodni Ukrajinci također ne žele poslati milijune svojih sugrađana na okupirana područja da žive pod represivnom kontrolom Rusije. Oni i svijet vidjeli su, od Buče do Mariupolja, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, čak i genocid, koji su zadesili Ukrajince pod ruskom kontrolom.
Nitko ne želi da ovaj rat završi prije od Ukrajinaca – na kraju krajeva, oni su ti koji vode borbe. No, Ukrajinci odbijaju teritorijalne kompromise i pregovore s Rusijom jer znaju da Putin ima dugu povijest da se nikada nije pridržavao sporazuma koje je potpisao. Slobodni Ukrajinci također ne žele prepustiti milijune svojih sugrađana u okupiranim područjima da žive pod represivnom ruskom kontrolom. Oni i svijet vidjeli su, od Buche do Mariupola, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, čak i genocid, koji su zadesili Ukrajince pod ruskom kontrolom.
Prekid vatre dao bi Putinu vremena da rekonstruira svoje jako smanjene snage kako bi mogao ponovno zaprijetiti Ukrajini, a možda i drugim zemljama. To bi razotkrilo Sjedinjene Države kao slabe i nepouzdane, bez snage volje i sposobnosti da održe kampanju pomoći koja, zapamtite, ne uključuje slanje američkih trupa u opasnost. I to bi ohrabrilo loše aktere drugdje u svijetu koji bi vidjeli, baš kao i s nesmotrenim povlačenjem iz Afganistana 2021., Sjedinjene Države u povlačenju i otvorenu sezonu za nove mete.
Kao što je njemački kancelar Olaf Scholz nedavno napisao, “Ruski brutalni pokušaj krađe teritorija silom mogao bi poslužiti kao nacrt drugim autoritarnim vođama diljem svijeta. Više bi se zemalja izložilo riziku da postanu žrtve predatora u blizini”. Nedavne procjene danske i estonske obavještajne službe vjeruju da se Rusija sprema otvoriti mogućnost napada na članice NATO-a u sljedećih pet godina. Ovo nije teoretska prijetnja.
Treći mit: Ukrajina je beznadno korumpirana
Zatim, tu je mit da je Ukrajina korumpirana zemlja koju vode neonacisti i da je stoga pomaganje Ukrajine bacanje novca. U 2019. Ukrajinci su velikom većinom glasova izabrali prvog židovskog predsjednika zemlje, Zelenskog, nakon što su prethodno imali židovskog premijera. Zemlje koje biraju Židove za svoje vrhovne vođe sasvim sigurno nisu “nacističke”. Zapravo, prema istraživanju Lige protiv klevete, Ukrajina je doživjela značajan pad antisemitskih stavova posljednjih godina.
Korupcija je desetljećima mučila Ukrajinu, kao i ostatak bivšeg Sovjetskog Saveza, ali Zelenski je izabran na temelju antikorupcijske kampanje. Iako je prije veljače 2022. postojalo nezadovoljstvo njegovim nedostatkom napretka na tom planu, on i njegova vlada značajno su se obračunali s optužbama za korupciju. Možda je još važnije da je tolerancija prema korupciji među Ukrajincima nakon sveobuhvatne invazije značajno opala. Proces borbe protiv korupcije započeo je prije 20 godina, ali ide u valovima. No, Putinova invazija punog opsega to je promijenila i iznjedrila nultu toleranciju za takvo ponašanje.
Unatoč čestim pritužbama članova Kongresa, zapravo postoje stroži mehanizmi nadzora za američku pomoći za Ukrajinu nego za gotovo bilo gdje drugdje u svijetu. Oligarsi i vladini dužnosnici smatraju se odgovornima za koruptivno ponašanje, što odražava značajan napredak prema razotkrivanju. Bivši ministar obrane Oleksij Reznikov smijenjen je s dužnosti, ali ne zato što je osobno upleten u korupciju, već zato što nije učinio dovoljno da se s tim obračuna. Ihor Kolomoiski, oligarh koji je podržao predsjedničku kampanju Zelenskog u 2019., uhićen je pod optužbama za korupciju. Što se tiče korupcije, današnja Ukrajina nije isto što i stara Ukrajina.
Štoviše, za razliku od Rusije, Ukrajina ima demokratski izabranog predsjednika, odgovornog narodu. Ukrajina održava slobodne i poštene izbore i doživjela je višestruke demokratske prijenose vlasti. Među najvećim prednostima Ukrajine su njezino živo civilno društvo i mediji. Većina Ukrajinaca podržava orijentaciju zemlje prema euroatlantskoj zajednici, uključujući pojačanu potporu pridruživanju NATO-u i Europskoj uniji. Veliki dio tog porasta podrške može se pripisati Putinovoj invaziji.
Četvrti mit: Ukrajina je pogrešan prioritet
Ovo nas dovodi do konačnog mita koji visi nad ratom: naime, da američka potpora Ukrajini odvraća Amerikance od onoga na što bismo doista trebali usredotočiti svoje napore – Kine i, od listopada na Hamasov teroristički napad na Izrael, te cjelokupni Bliski istok. Kina nedvojbeno predstavlja veliki izazov Sjedinjenim Državama i našim saveznicima u azijsko-pacifičkom području, posebice Tajvanu.
Ali Rusija je ta koja je napala susjednu državu — po treći put nakon invazije na Gruziju 2008. i dvije invazije na Ukrajinu, 2014. i 2022. Kina (još) nije. Putinova invazija već je stvorila najveću sigurnosnu krizu na europskom kontinentu od Drugog svjetskog rata. Nasuprot tome, vojna prijetnja koju Kina predstavlja još uvijek je potencijal. Jasan ruski poraz u Ukrajini učinit će sukob s Kinom manje vjerojatnim jer će obeshrabriti kineskog vođu Xi Jinpinga da razmotri vojnu akciju protiv Tajvana. Tajvanci to znaju i zbog toga su među najvećim navijačima Ukrajine. Potpora koju dajemo Ukrajini uglavnom ne oduzima vrstu vojne spremnosti koja nam je potrebna u azijsko-pacifičkom području.
Istodobno smanjenje podrške Ukrajini i Izraelu, međutim, naglasio je potrebu rješavanja lošeg stanja američke vojne industrijske baze i njezine sposobnost da sada mobilizira proizvodnju ključnog streljiva. Zapravo, dodatni zahtjev Ukrajine bi nam omogućio da povećamo svoju vojnu industrijsku bazu kako bismo trajnije bili spremni na svijet u kojem se trenutno nalazimo.
Štoviše, teret pomoći Ukrajini dijele naši europski saveznici više nego što bi vas neka retorika mogla navesti da vjerujete. Izraženo u dolarima, Europa Ukrajini pruža veću gospodarsku pomoć nego mi, a nedavno je odobrila dodatnih 54 milijarde dolara pomoći. Gledano kroz postotak BDP-a, Sjedinjene Države zauzimaju samo 15. mjesto u svijetu po vojnoj pomoći pruženoj Ukrajini. Ali američka vojna pomoć je prijeko potrebna i nezamjenjiva.
Trebamo Europu da nam pomogne s izazovom Kine. Podrška Pekinga Rusiji — koja uključuje financiranje njezinih ratnih napora i opskrbu ključnih komponenti dvostruke namjene za njezinu obrambenu industriju — skrenula je pozornost na činjenicu da su problemi europske i indo-pacifičke sigurnosti povezani. Zaključak za američke zastupnike iz obiju stranaka jest da je naš zamor od pomaganja Ukrajini opasan ne samo za Ukrajinu nego i za nas same.
Ukrajinci nose teret obrane ne samo svoje slobode, već i naše, protiv zajedničkog neprijatelja čije ubojstvo zatvorenog oporbenog čelnika Alekseja Navaljnog samo dokazuje koliko je režim opasan i despotski. Ukrajina nikada nije tražila da pošaljemo svoje muškarce i žene da se bore za njih – ali im je naše oružje, očajnički potrebno. Zaslužili su našu potporu boreći se s korupcijom, braneći svoju demokraciju i dokazujući svoju vrijednost kao saveznika.
Odgoda u Kongresu da odobri financiranje Ukrajine sve je više demoralizirajuća za Ukrajince, ali i smrtonosna. Ukrajini ponestaje oružja i streljiva i mora ograničiti svoje zalihe. “Manjak se povećava iz dana u dan”, navodno je nedavno napisao ukrajinski ministar obrane Rustem Umerov visokom dužnosniku EU-a. “Sposobnost neprijatelja da nadmaši Oružane snage Ukrajine s više od 3:1 samo se povećava”.
Sve to samo negira mišljenje Ukrajinaca da smo pouzdan saveznik. Ovaj problem može se riješiti donošenjem dodatne pomoći za Ukrajinu. Takav potez bio bi veliki moralni poticaj za Ukrajince — i veliki udarac za Ruse, čiji su čelnici i glasnogovornici u medijima — ruskim i zapadnim — zaključili da ćemo napustiti Ukrajinu. Moramo im dokazati da nisu u pravu. Navaljni je dao svoj život suprotstavljajući se Putinovom barbarstvu. Podrška Ukrajini i poraz Rusije je najmanje što možemo i trebamo učiniti.
