(Video) Zoran Meter o odluci Kongresa o zamrzavanju isporuka F-35 Turskoj

Jutros smo objavili vijest kako je američki Kongres zamrznuo isporuke zrakoplova 5. generacije F-35 Turskoj zbog njezine namjere kupnje ruskih proturaketnih i protuzračnih sustava S-400, kao i to, da će konačna odluka o tome biti usvojena nakon što Pentagon analizira posljedice zabrane isporuka. Pentagon je dužan u roku od 90 dana Kongresu dostaviti izvješće o tome, kako bi prestanak sudjelovanja Turske u razvojnom programu F-35 mogao utjecati na daljnje odnose između Ankare i Washingtona.

Ova vijest je vrlo brzo izazvala interes brojnih svjetskih medija, što nije čudno s obzirom da je Turska možda i najvažnija članica NATO saveza. Zbog toga smo za njezin komentar upitali našeg urednika Zorana Metera, čije stavove prenosimo u cijelosti:

Ova vijest s pravom puni stranice svjetskih medija iz razloga koje ste naveli, ali ipak bih se usudio reći kako joj gotovo svi oni prilaze s jednoznačne pozicije, ne uzimajući u obzir mnoge činjenice o kojima je Geopolitika News već ranije pisala, a tiču se i unutarnjih američkih odnosa i dubioza. Oni se najbolje ogledaju u permanentnom sukobu između Bijele kuće i Kongresa, odnosno pobornika Donalda Trumpa i njegovih protivnika u oba politička tabora, Demokratskoj i Republikanskoj stranci.

Ono što svjetski mediji ne uviđaju je činjenica, kako se u sinoćnjoj odluci Kongresa, zapravo, radi o kompromisu između Bijele kuće i Pentagona s jedne, i Kongresa s druge strane. Jer 23. srpnja objavljena verzija godišnjeg zakona o proračunu za obranu (NDAA) nije ništa drugo nego postignuti kompromis suprostavljenih strana. Ako pažljivo pročitate njegov tekst i usporedite ga s prethodnim verzijama tog zakona i oštrim protuturskim izjavama i prijetnjama toj zemlji sankcijama i prekidom suradnje zbog najavljene kupnje Ankare ruskog sustava S-400, koja se protivi duhu vojnog savezništva i suradnji dviju zemalja u vojno-tehničkoj sferi, primjetit će te bitnu razliku. Sada se stav oko tog „problema“ ublažava i svodi samo na „zamrzavanje“ isporuka F-35 dok američka administracija „ne dostavi ocjene“ kako će to utjecati na američko-turske odnose. A kako može utjecati svima je već jako dobro poznato i tu nisu potrebne nikakve dubinske analize Pentagonovih stručnjaka: od sirijske krize, nastojanja za uključivanje Ankare u protuiranski „savez“ i ukupno oblikovanje budućeg Bliskog istoka, izbjegličke problematike i još puno toga iz sfere američkih nacionalnih interesa što je Washingtonu nemoguće ignorirati kada je utjecaj Turske u pitanju. Zato danas Bijela kuća i značajan dio Pentagona (ne svi), uključno i njegovog šefa Jamesa Mattisa, iako ne podržavaju dogovor Moskve i Ankare oko nabave ruskog sustava S-400 polaze od pragmatične pozicije, prema kojoj je bolje dalje ne pogoršavati odnose s Turskom i tako joj još više „otvarati vrata“ vojne suradnje s Rusijom, nego tvrdoglavo i s pozicija ucjene ustrajavati na prekidu konkretnog sporazuma. Jer racionalni američki analitičari (a takvih još uvijek ima) jasno uviđaju kako Turska od tog posla neće odustati i da se pri tom ne radi o nekom „istočnjačkom ponosu“, već aktualnoj razvojnoj sferi ukupnih tursko-ruskih odnosa, koji s ogledaju u mnogim gospodarskim sferama, ukjlučno i one energetske, kao najvažnije (ruska izgradnja prve turske nuklearke, skori završetak izgradnje plinovoda „Turski tok“ od golemog značaja za Tursku u smislu njezinog pretvaranja u energetski hub, što je do ne tako davno bila Ukrajina, i td.). Turska je, jednostavno, što god da netko misli o predsjedniku Erdoganu i njegovoj vladavini, pravilno percipirala konjukturu aktualnih globalnih geopolitičkih procesa i novonastalih odnosa i zauzela pragmatičnu poziciju uspostave dobrih i uzajamno korisnih veza sa svim ključnim igračima, pri tom ustrajno nastojeći osigurati glavninu zacrtanih prioriteta unutar svojih nacionalnih interesa.

Dakle, Turska kupnja ruskih S-400 je „manje zlo“ od posljedica koje po SAD mogu proizići u slučaju institucionaliziranja američkih prijetnji protuturskim sankcijama, pravilno smatraju stratezi Pentagona koji podupiru politiku Donalda Trumpa (a kako sam rekao, ne podupiru je svi). Turska je preveliki uvoznik američkog oružja, a da bi se Trump Ankare tek tako odrekao i njezino tržište prepustio drugima. U tome ga svakako podupire i moćni američki vojno-industrijski kompleks (VIK). A političke neugodnosti i moralne implikacije i posljedice po SAD zbog jednog, makar i velikog turskog vojnog posla s Rusijom, zbog svega navedenog morat će pasti u drugi plan. Pa tko za moral u sferi visoke politike i biznisa više uopće i mari. Poglavito kada Ankara prijeti protusankcijama i kupnjom zrakoplopva 5. generacije od Rusije ili neke od europskih zemalja. Osim toga F-35 vrlo je skup, a k tome i opterećem nizom tehničkih problema koje je nužno otkloniti.

Ovdje bih želio naglasiti, kako će ovu poziciju američkog VIK-a NDAA u buduće zadržati i u odnosu prema drugim zemljama, ne samo Turskoj – poput Indije, Vijetnama i Indonezije koje također već kupuju (ili to tek namjeravaju) suvremeno rusko naoružanje, od PZO i PRO sustava do tenkova i zrakoplova. I to neovisno o Zakonu o sankcijama“ (CAATSA) kojim su uvedene sankcije protiv Rusije, Irana i Sjeverne Koreje, i koji je prijetio i američkim saveznicima i partnerima koji s tim državama budu surađivali u sferi obrane i trgovine naoružanjem. Upravo zato u najnovijem zakonu o vojnom proračunu i stoji izmjenjen tekst CAATSA, gdje je kompromisno navedeno, kako se američkoj administraciji omogućuje „uzdržavanje od primjene sankcija u odnosu na strateške partnere i saveznike, sve dok te zemlje poduzimaju korake za smanjenje svoje ovisnosti o ruskoj tehnici“.

Ali tu se ipak puno prije radi o promjeni američke obrambene politike nego „poduzimanju koraka“ od strane američkih partnera. Jer velike svjetske države, poput Indije, Indonezije, Turske i td. više ne pristaju ni na kakve diktate i ucjene od bilo koga, pa dolazile one i s američke strane. Te zemlje upravo sada nastoje osigurati svoje mjesto na globalnoj političkoj areni kao samostalni čimbenici, makar samo u regionalnim okvirima. I Washington će to, kako se čini, morati početi uvažavati ukoliko te zemlje ne želi u potpunosti izgubiti iz sfere svog ključnog utjecaja.

Zato bi priješnje kaznene mjere, usmjerene protiv američkih partnera, u konačnom tekstu američkog zakona vrlo lako mogle biti značajno ublažene i izvučene iz sfere „crno-bijelog“ pogleda na svijet, u kojem se „bijelo“, naravno, odnosi na SAD.

 

0 komentara