Foto: preuzeto s portala ASD
U nedostatku jasnih odgovora na pitanja oko isplativosti projekta europskog vojno-industrijskog konzorcija, novi dispozitivi za «autonomnu europsku obranu» lako bi mogli biti shvaćeni kao novi «zlatni padobrani» namijenjeni zbrinjavanju – sve brojnijeg – zaslužnog eurokratskog menadžmenta.
Ovog 14. srpnja, defile Francuske vojske na Elizejskoj poljani više je nalikovao simulaciji kapaciteta kojima bi mogla raspolagati «autonomna europska obrana», nego tradicionalnom republikanskom obilježavanju kraja apsolutističke monarhije (1789.) i praznika francuskog nacionalnog jedinstva (1790.) Umjesto uobičajeno prisutnih afričkih državnika, u VIP loži ove su se godine zatekli Europljani, bez Trumpa i s Angelom Merkel na čelu.
Nova utrka u naoružanju
Američki predsjednik, čija se twiter diplomacija često sprda s Macronovom idejom europske autonomne obrane/vojske, trenutno je zaokupljen razradom strategije za osvajanje idućeg predsjedničkog mandata. Tako je NASA-i obećao osigurati dovoljno sredstava da se prva spusti na Mars, i to prije isteka njegova idućeg mandata. Time je podržao drugog američkog miljardera – transhumanista Elon Muska koji je već daleko stigao u svom projektu naseljavanja Crvene planete. Prošle godine, braneći se od komentara da je putovanje svemirskom raketom SpaceX, s obzirom na cijenu puta, u stvari posljednji izlaz za spašavanje milijardera čiji bi opstanak mogao biti doveden u pitanje, Musk je izjavio: «Ako postignemo da se troškovi preseljenja na Mars otprilike izjednače s prosječnom cijenom kuće u SAD-u, što je oko 200.000 $, mislim da je vjerojatnost uspostave autonomne civilizacije na Marsu vrlo visoka.» Dodao je, međutim, kako nije sigurno da će se stanovnici Marsa uopće moći vratiti na Zemlju, kao i da budućim stanovnicima Marsa ne može obećati više nego svojedobno Ernest Shackleton prilikom osvajanja Antarktika : permanentnu opasnost i niske plaće.
Dakle, da li na Zemlji, ili na Marsu, ništa se ne mijenja. Novodobni nadljudi-milijarderi stanovništvu obećavaju puno suza i znoja za mizernu plaću, ali s vjerom u lutrijski zgoditak: preživjeti i dokopati se npr. nekog od brda zlata koje engleski i američki promatrači Marsa za Zemlje vjeruju da su locirali… Kakogod, Muskov tajming koloniziranja Marsa poklapa se s Trumpovim. Prva SpaceX «cargo misija» predviđena je za 2022., a misija naseljavanja 2024. godine. Kada ekstravagancijama milijardera dodamo satelitsko oružje, laser, špijunažu, cyber-ratovanje… jasno je kako je Svemir nova pozornica svjetskih sukoba i ključni suvremeni strateški izazov. Njegova «arsenalizacija» prijeti svijetu, te problematika sigurnosti u Svemiru sve više nalikuje utrci u nuklearnom naoružanju s početka Hladnog rata. Iz tog je razloga svemirska politika temeljna dimenzija strateške autonomije koju EU mora usvojiti kako bi očuvala vlastite tehnološke i industrijske kapacitete, kao i mogućnost neovisne procjene opasnosti u bliskom i dalekom okruženju.
Demonstracija europske tehnološke moći
Francuska je vojska, ovog 14.7. na Elizejskoj poljani, pokušala demonstrirati da u toj svemirskoj utrci ne treba zaboraviti na Europljane. Pored inteligentnih robota i dronova-špijuna, predstavljene su mogućnosti poboljšanja vojnika, npr. pomoću egzosekeleta koji multiplicira fizičke sposobnosti novodobnih ratnika. Zvijezda spektakla bio je leteći vojnik, koji je pokazao da Iron Man u stvari nije američki milijarder, nego Europljanin – francuski izumitelj Franky Zapata koji se je svojim Flyboard Air-om, u punoj vojničkoj spremi i s puškom u ruci, vinuo na više od 2000 m nadmorske visine i spretno kretao u prostoru brzinom od 200 km/h. Naime, US Army sama nije uspjela realizirati letećeg vojnika kojeg je zamislila, pa je prije 3 godine pokušala kupiti taj francuski izum. Transakciji se je usprotivila Francuska vojska i u realizaciju projekta uložila 1,3 milijuna eura. (pogledaj video ispod teksta)
« Progresistička » reformistička poruka Emmanuela Macrona prisutnim EU partnerima bila je jasna: u uvjetima nove utrke u naoružanju, bez zajedničke obrane (vojne sile) nema strateške autonomije – bez koje nema uvjeta za neovisnu procjenu opasnosti koje EU prijete iz susjedstva, pa posljedično niti koherentnog zajedničkog vanjskopolitičkog koncepta – bez kojeg su pak nemoguće brze reakcije na ugroze iz bliskog i dalekog okružja.
U isto vrijeme, svježe potvrđena u funkciji predsjednice Europske komisije, bivša ministrica njemačke obrane Ursula von der Leyen, požurila se je francuskim partnerima poslati poruku prijateljstva, na tečnom francuskom jeziku :
https://www.ouest-france.fr/europe/ue/video-l-hommage-simone-veil-d-ursula-von-der-leyen-au-parlement-europeen-6447082
Time je novi francusko-njemački deal koji teži uravnoteženju odnosa snaga unutar francusko-njemačkog para: njemački geoekonomski i francuski geopolitički leadership, potvrđen kao bitan uvjet za pokretanje zahrđalog europskog stroja. Nametnuo je pitanje, nije li već prekasno za novi europski uzlet? Moguće odgovore na to pitanje dali su « poklisari » francuskog Senata, koji su, tijekom šestomjesečnog rada, obavili desetak audicija, posjetili sedam europskih zemalja, pažljivo slušali i analizirali potrebe ostalih EU partnera.
« Europska obrana »
Službeni izvještaj izaslanika francuskog Senata, od 3. srpnja o.g., zrači optimizmom glede budućnosti « europske obrane» koja podrazumijeva sva vojna sredstva koja su Europljani u stanju upogoniti zajednički ili koordiniranim akcijama zemalja članica, u okviru EU ili izvan nje, a koja danas ima sekundarnu ulogu u zajedničkoj obrani europskog poretka i granica – za koju je primarno zadužen NATO.
Naime, nakon raspada sovjetskog bloka i u nedostatku jasno prepoznatljive prijetnje, pitanje zajedničke europske obrane stavljeno je u drugi plan. Taj se je strateški zaokret, pod kratkovidnim geslom: «Era sukoba i podjela u Europi je gotova», izrazio u prilagodbi EU sigurnosti «Europi mira i suradnje». Istodobno, jer je zbog nesposobnosti EU da djeluje izvan NATO-a i bez SAD-a, na pragu EU – u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, u 10 godina poginulo više od 150 000 ljudi (1991-2001), krenulo se je s promišljanjem Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (CFSP) kao drugog stupa EU-a. Nije se daleko stiglo, unatoč elektrošoku koji je izazvalo potpisivanje 1995. Mirovnog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini u Daytonu, u SAD-u umjesto u Europi. Simbol paralize europskih država suočenih s najžešćim ratnim sukobima u europskom prostoru od završetka Drugog svjetskog rata, a koji su konačno utihnuli tek nakon intervencije NATO-a na Kosovu, Dayton nije kod Europljana uspio polučiti potrebu za strateškom neovisnošću i za organizacijskom autonomijom. Tako je danas, kako tvrde izvjestitelji francuskog Senata, za izgradnju europske obrane prije nego što je na to prisili neka nova velika kriza, potrebna potpora javnog mišljenja. Kako nema nade za postizanje konsenzusa oko zajedničke europske vojske, radi se na promišljanju progresivnih i kumulativnih zajedničkih struktura europske obrane, koja bi počivala na dva stupa: EU i NATO.
Za razliku od Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, ostatak Europe se posljednjih desetljeća uglavnom odrekao svoje obrane, za koju je zadužen NATO – odnosno SAD, čiji se izdaci, koji se posebno odnose na obranu Europe, procjenjuju na 35,8 milijardi dolara, što je nešto manje od obrambenog proračuna Francuske. Tim se sredstvima financira prisutnost 68.000 pripadnika pet sastavnica američke vojske. Sjedinjene Države igraju glavnu ulogu u definiranju NATO-ovih nuklearnih strateških i taktičkih kapaciteta. Francuska pak ima vodeću ulogu po pitanju obrane u EU i značajnu unutar NATO-a, pa s te pozicije može legitimno zagovarati jačanje europske obrane, ne protiv Sjedinjenih Država, nego s njima. Tako bi s obje strane Atlantika trebao biti prihvaćen proces strateškog osnaživanja i rebalansa odnosa, u uvjetima europsko-američke solidarnosti čiji je cilj obrana zajedničkih vrijednosti i civilizacije. Očuvanje i implementacija Europske tehnološke i industrijske baze europskog obrambenog sektora (EDITB) u srcu je procesa osamostaljivanja europske obrane.
In fine, francuski izvjestitelji pozivaju na spoznavanje ambivalentnosti situacije u kojoj se Europa nalazi. S jedne strane, pred današnjim dekompleksiranim nastupom izvaneuropskih sila, Europa je prisiljena suočiti se sa svojim odgovornostima. S druge strane, poteškoće koje proizlaze iz te situacije prisiljavaju ju da se, kao prepoznatljiv gepolitički entitet, izvuče iz tromosti ukoliko se uskoro ne misli zateći u vazalskoj poziciji, što pak, barem teoretski, ne prihvaća niti jedna EU članica.
U smislu pokretanja «obrambene Europe» i razvoja novih zajedničkih obrambenih dispozitiva preduvjet je, prema francuskim izaslanicima, uspješna obrana od strane svake EU vlade predloženog proračuna za Europski obrambeni fond (EDF) 2021.-2027. tj. 13 milijardi eura, zajedno s jamstvima da će EDF služiti ekskluzivno industrijskim interesima Europe, primjerice da će poslužiti razvoju projekata iz područja umjetne inteligencije koji će uključivati i one EU države koje nemaju obrambenu industriju, ili je ona neznatna.
Francuski izvjestitelji naglašavaju da je realno za očekivati da veliki francusko-njemački industrijski projekti strukturiraju budućnost europske obrane. Međutim njihov je uspijeh, bez jasnog dogovora oko dugoročne pravne i ekonomske sigurnosti po pitanju uravnotežene industrijske preraspodjele, upitan. Dakle, ti bi projekti trebali biti baza za uključivanje drugih europskih partnera, a s ciljem izgradnje snažnog europskog vojno-industrijskog konzorcija.
Perspektiva
Nakon što je uposlio sve Amerikance, razračunao se s imigrantima, naplatio «dugove» od saveznika i prodao im svoj plin iz škriljevca, hiperaktivni Trump kreće u osvajanje Marsa. To najavljuje povratak u 60.-te godine prošlog stoljeća, u doba Hladnog rata kada je J.F. Kennedy Amerikancima obećao da će, najkasnije do kraja desetljeća, koračati Mjesecom i tako dugoročno potvrditi svoju svjetsku tehnološku nadmoć. Obećanje je uistinu ostvareno 1969. zahvaljujući nacističkim inženjerima sa SS-Sturmbannführer-om Wernher von Braun-om na čelu, ekipi koja je u SAD stigla 1945., neposredno nakon što su njene balističke rakete V2 decimirale britanske i belgijske civile. Tadašnji američki svemirski trijumf poslužio je u zatomljivanju kritika prema kojima je bilo uputnije ondašnjih 25 – sadašnjih 200-tinjak milijardi dolara poreznih obveznika, iskoristiti za razvoj sustava zdravstvene zaštite za sve Amerikance. Današnja Trumpova potpora projektu kolonizacije Marsa na istom je patriotskom tragu simultane mobilizacije američkih milijardera i prekarijata radi održanja, moralno opravdanim i neopravdanim sredstvima, američke svjetske supremacije.
U tako opisanom kontekstu, stidljivi projekt razvoja europske vojne sile djeluje jednako patetično koliko i nedavna «utješna posjeta» francuskog predsjednika Srbiji, tijekom koje je Emannuel Macron progovorio srpski kako bi, u isto vrijeme, iskomunicirao zastoj u širenju EU i ljubav Francuza prema srpskom narodu – čiji su izrazi, posljednjih desetljeća, smrtnicima nerazumljivi:
Francuski predsjednik vjerojatno je povjerovao Izvještaju izaslanika Senata, odnosno tvrdnji da je njegova poruka drugim Europljanima nerazumljiva «zbog nezgodnog francuskog jezika koji je nemoguće prevesti». Iako se u stvari radi o manjku kredibiliteta francuske posthladnoratovske vanjske politike.
Kako, dakle, vjerovati novom francuskom predsjedniku kada je provedbu svoje reformatorske euroatlantske obrambene politike povjerio strukturama proizišlim iz starog posthladnoratovskog «francuskog diplomatskog kalupa»?
Tako npr. ne bi bilo čudno da hrvatsko-francuske dvojne državljane opravdano zabrine neki novi uzlet francusko-hrvatskog prijateljstva, poput onog iz Domovinskog rata. Najviše one hrvatsko-francuske državljane koji su individualno odgovarali za kolektivne grijehe hrvatskih i francuskih gospodarskih i vojnih struktura čiju su kooperaciju poticali. Hrvoje Šarinić je uspio sebe i obitelj skloniti na sigurno, što nije slučaj s Antom Gotovinom – francuskim legionarom ili hrvatskim generalom (ovisno o potrebama tekućih nacionalnih politika). On bi npr. i na samo evociranje europskog, nakon što je uspješno preživio francuski i hrvatski patriotizam, ovaj put zaista mogao pobjeći i ne ostaviti adresu… skriti se u nekoj – jedino ribarskim barkama dostupnoj konobi u bezimenoj kornatskoj uvali, kako bi lovio i pržio samo onoliko tune koliko mu je osobno potrebno za preživjeti…
Evidentno je da bi Macronova poruka Europljanima bila razumljiva na bilo kojem jeziku da je dekompleksirana; da umjesto evociranja kraja svijeta zbog klimatskog zatopljenja kojim su preokupirani švedski i drugi europski tinejđeri, predstavi jasnu analizu isplativosti energetske tranzicije, kao i projekta europskog vojno-industrijskog konzorcija. Europljani bi rado znali gdje će se i koliko novih radnih mjesta otvoriti, te tko će – osim milijardera – ubrati profit od njihova kolektivnog napora. U nedostatku jasnih odgovora na egzistencijalna pitanja europskih građana, novi dispozitivi za europsku autonomnu obranu lako bi mogli biti shvaćeni kao novi «zlatni padobrani» namijenjeni zbrinjavanju – sve brojnijeg – zaslužnog eurokratskog menadžmenta.
0 komentara