Mario Stefanov: EUROPSKA POBUNA MASA

Netko je nešto ili nekoga pustio s lanca sa, za sada, nesagledivim učincima. Ili je u tijeku  uistinu “pobuna masa”, kako  je je  davno opisao  španjolski filozof Jose Ortega y Gasset … Čovjek iz pobunjene mase je čovjek u čijem životu više nema projekata niti vidi budućnost… Njemu je društvo, gospodarski i socijalni sustav oduzeo budućnost i više nema što izgubiti jer su mu izgledi da u životu nešto postigne potpuno uništeni. … pobuna masa nastaje kada građani počnu odbacivati svaki autoritet i prestanu se pokoravati svim višim institucijama, i kada mase, kao većina, prestanu slušati manjine koje su ih do tada vodile i usmjeravale. … Oni jednostavno ne žive dobro i čak nemaju više što izgubiti – zar će ih otpustiti s posla koji nemaju ili će im ovršiti prihode koje nemaju, ili pak,neće moći platiti anuitet kredita za kupnju stana koji im banka nije htjela odobriti jer ne rade, volontiraju ili  rade na određeno vrijeme na pola ili trećinu radnog vremena i nemaju nikakvu kreditnu sposobnost. Što im više mogu oduzeti da bi ta ogromna kategorija ljudi, koja nema veze s tradicionalnim klasnim podjelama  i podjelama na ljevicu i desnicu,  bila prisiljena i dalje trpjeti sve eksperimente koje na njima provodi europska liberalna vladajuća politička elita.

Prerano je za procjenu svih aspekata i dosega onoga šta se događa. A da se nešto veliko događa na društvenoj i političkoj sceni  zapadnog svijeta i Europe  više je nego jasno.

Na američkoj strani euroatlantske integracije vodi se nesmiljeni  totalni rat protiv američkog predsjednika Donalda Trumpa, a  na europskom kraku  pred izbore za Europski parlament u svibnju slijedeće godine plamti sukob vladajuće strukture Europske unije predvođene njemačkom i politikom namoćnijih  država članica protiv  nastupajućih snaga nacionalnih suverenosti, koje se protive pretvaranju Europske unije u nadnacionalnu federalnu tvorevinu. Francuski predsjednik Macron, ovih dana, u dramatičnom istupu poziva na sastavljanje najšire moguće liste liberalnih snaga pred predstojeće izbore za Europski parlament, kako bi zaustavili političko napredovanje  antiestablišment  snaga ili populističkih stranaka, kako ih on naziva, a zapravo snaga nacionalnih suverenosti država članica. S druge strane čelnica francuske stranke Nacionalno okupljanje (Rassemblement national) Marine Le Pen poziva europske države na ujedinjenje u borbi protiv diktature današnje Europske unije, da se na širokom frontu ujedine u borbi za stvaranje nove Europe, nove zajednice suverenih europskih država koju ona naziva Unijom europskih naroda. Le Pen drži da sadašnja i ovakva Europska unija ne može zaštiti Europu nego uništava europsku ideju i svjesno organizira njezino uništenje u korist uskog kruga najmoćnijih država članica, na čelu s Njemačkom.

Istovremeno između Washingtona i Berlina vodi se bitka za kontrolu europskog dijela transatlantskog kompleksa, odnosno za podjelu udjela utjecaja na europskim prostorima.

Netko je nešto ili nekoga pustio s lanca sa, za sada, nesagledivim učincima. Ili je u tijeku  uistinu “pobuna masa”, kako  je je  davno opisao  španjolski filozof Jose Ortega y Gasset, ili se liberalna elita, kao provoditelj interesa onog dijela krupnog kapitala koji se vezao uz liberalni koncept gospodarstva i crpi bogatstva iz globalizacijskih procesa, neizbježno i napokon sudarila s interesima kapitala kojemu je takvom dominacijom liberalno -korporativne oligarhije ugrožena dobit i sam opstanak. Možda  je zapravo na djelu istovremeno i jedno i drugo – i „pobuna masa“ i sukob globalističkog kapitala s kapitalom nacionalnih interesa.  Političke snage koje ga zastupaju  prosperitet vide u kontroli globalizacijskih tijekova i u prosperitetu vlastitih naroda i država, nasuprot liberalnih, internacionalističkih centara financijske i gospodarske moći.

Nasuprot  tvrdnjama europske vladajuće oligarhije, oni koji ih kroz političku borbu na izborima ruše nisu  neka točno određena kategorija građana, nego ljudi iz svih slojeva društva kojima su dosadašnjim djelovanjem vladajuće  politike  na europskim prostorima oduzeta budućnost i uništeni životi. Oni jednostavno ne žive dobro i čak nemaju više što izgubiti – zar će ih otpustiti s posla koji nemaju ili će im ovršiti prihode koje nemaju, ili pak,neće moći platiti anuitet kredita za kupnju stana koji im banka nije htjela odobriti jer ne rade, volontiraju ili  rade na određeno vrijeme na pola ili trećinu radnog vremena i nemaju nikakvu kreditnu sposobnost. Što im više mogu oduzeti da bi ta ogromna kategorija ljudi, koja nema veze s tradicionalnim klasnim podjelama  i podjelama na ljevicu i desnicu,  bila prisiljena i dalje trpjeti sve eksperimente koje na njima provodi europska liberalna vladajuća politička elita.

Oni su nepovezani, raštrkani i neorganizirani, za razliku od prethodnika s internetskog ratišta koji su bili disciplinirani borci liberalnih intervencija, pa i tu svrhu zloupotrebljenog islamističkog ekstremizma. Oni su jednostavno – narod koji ima sve manje egzistencionalnog prostora i kojem su ugrožene ekonomske prilike, nacionalne posebnosti i suvereniteti njihovih nacionalnih država.

Žalosno, tijekom dva desetljeća  21. stoljeća stvorena je, po svemu sudeći, ista europska politička paradigma kakvu je stoljeće ranije u svojoj knjizi „Pobuna masa“opisao najznačajniji španjolski filozof  20-og stoljeća Jose Ortega y Gasseta. On je 30-ih godina prošlog stoljeća  definirao socijalne i psihološke razloge  nastanka fašističke i komunističke ideologije i ulogu  masa u tim procesima. U svojoj “Pobuni masa” prije gotovo cijelog stoljeća piše: “Dolazak masa na punu društvenu vlast – bilo to dobro ili zlo najvažnija je činjenica koja se dogodila u javnom životu današnje Europe, ali kako po svojoj biti mase ne smiju i ne mogu vladati same sobom, a još manje mogu upravljati društvom, ta činjenica znači da danas Europa prolazi kroz najtežu krizu koja može zadesiti ljude, narode i kulture. Ta vrsta krize više se puta pojavljivala  u povijesti. Poznat je njen izgled i posljedice, poznato je i njeno ime – pobuna masa.”

Prema Ortegi masa ne predstavlja neku posebnu klasu u društvu nego posebnu psihološku i sociološku kategoriju ljudi čiji se pripadnici regutiraju iz svih društvenih klasa. Čovjek iz pobunjene mase je čovjek u čijem životu više nema projekata niti vidi budućnost  i on se prepušta struji. Njemu je društvo, gospodarski i socijalni sustav oduzeo budućnost i više nema što izgubiti jer su mu izgledi da u životu nešto postigne potpuno uništeni.

Prema Ortegi pobuna masa nastaje kada građani počnu odbacivati svaki autoritet i prestanu se pokoravati svim višim institucijama, i kada mase, kao većina, prestanu slušati manjine koje su ih do tada vodile i usmjeravale.

Do takve povijesne situacije, prema Ortegi, dolazi prije svega krivnjom elita koje su prestale pružati primjer kulturnog i plemenitog života, posvećenog nadilaženju vlastitih ograničenja i poboljšanju vlastitog karaktera. Elite moraju biti primjer, ali usljed rastućeg materijalizma vodeća manjina počela je voditi računa  isključivo o financijskim i gospodarskim probicima,  počela se posvećivati industriji i trgovini i stjecanju profita. „Nastupila je epoha dekadencije aristokracije, koja je odustala od vodstva i prepustila masu samu sebi”, ukazuje Ortega, jer po njemu istinski aristokrat je pripadnik kreativne manjine koji svjesno i voljno preuzima teške zadatke i uvijek je u potrazi za mjestom gdje bi najbolje mogao služiti. Nužno je da takve manjine vladaju u društvu, jer bez  kreativnih manjina ostatku društva nedostaje orijentacije i cilja kojem bi mogao težiti. Za njega je zdravo društvo uvijek aristokratsko po svom ustroju, uređeno po načelima koji omogućuju postojanje vlasti i onih kojima se vlada putem njihova pristanka i poštivanja određenog projekta kojeg vlast provodi. Takva stabilna vlast nikada ne leži u sili, nego u provedbi autoriteta i uvijek temeljem javnog mišljenja. Vladati ne znači oteti ili preuzeti moć nego je mirno provoditi. “Pobuna masa”, prema Ortegi, nastaje onog trenutka, kada vladajuća elita ili aristokracija, kako je on definira, izgubi mogućnost utjecaja na ljude. To je upravo  ono što se sada događa u Europi.

Ta „pobuna mase“, jasno iskazana kroz  europske izborne procese,  nije usmjerena direktno  na europsku političku elitu, boli masu  briga za njihovo napuhavanje po bruxselleskim labirintima moći gdje propisuju oblik i veličinu kobasica, nego udara na ono što je ta lažna aristokracija stvorila, na poredak koji se sada već mirne duše može izvaditi iz tame teorija zavjere i kao nakaza otvoreno prikazati na javnoj sceni. To je hladni, nemilosrdni novi svjetski poredak, kojega već dva desetljeća uporno, pod okriljem tobože neizbježne globalizacije, provodi europska politička i gospodarska elita u suradnji sa svojim angloameričkim i arapskim partnerima.

Ishodište svih problema je zmija othranjena u njedrima Europske unije, koja svakim danom proždire socijalnu strukturu, moralni integritet, kulturni i vjerski identitet europskih naroda. Nametnuta radikalna društvena i gospodarska liberalizacija, odjevena u ruho globalizacije, zahvaća sve države članice, razara njihovu društvenu strukturu, sustave socijalne sigurnosti, etičke i kulturne vrijednosti, unosi nesigurnost, strah i beznađe, a potom posljedično uništava i same nacionalne identitete država i pretvara  Europsku uniju u centraliziranu nadnacionalnu strukturu. Pritom se države članice EU slažu u hranidbeni lanac, na čijem su vrhu najrazvijenije, a na dnu problematične novoprimljene i zadužene države, kojima se pod nadzorom bruxelleskih labirinata moći i Eurpske središnje banke  (ECB-a) osigurava transfer kapitala od slabijih prema jačima. To je ona Macronova vizija  Europske unije u više brzina razvoja. U europskim vladajućim krugovima omrznuta Marine Le Pen, dugo i uporno upozorava kako je, zapravo, “globalizacija barbarstvo jer vladanje cijelim svijetom od strane moćnih multinacionalnih korporacija i krupnog financijskog kapitala vodi narode i njihove  nacionalne države u propast, pa države moraju svojom regulativom postaviti limite.” Le Pen upozorava da rezanja javnih rashoda u cilju konsolidacije državnih financija po mjerama koje je odredio Berlin i Bruxelles, a koje idu na štetu najsiromašnijih slojeva stanovništva, dovode do socijalne razgradnje društva i nacije, uz istovremeno uništavanja i samog pojma nacionalne države. Taj povratak u ustroj društva prije formiranja nacionalnih država je povratak u barbarstvo, što je po mnogima, uostalom, i cilj globalizacije – uskratiti pojedincima i narodima zaštitu vlastite države.

Globalizacijski procesi i matrica uništavanja nacionalnih država ovladali su svim  aspektima politike, gospodarstava i financija Europske unije. Takva Europska unija postupno je  preuzela  nacionalne suvrenitete država članica, u njihovo ime  počela stvarati nadnacionalnu formu Europske unije i uspostavljati poredak protoka kapitala od slabijih prema snažnijim članicama Europske unije, istovremeno se čvrsto uklopivši u angloameričke i arapske geoekonomske i geopolitčke interese, koji, zapravo, upravljaju  tokovima globalizacije na europskim prostorima. Globalizacija je u biti čista geopolitika i stoga  novu geopolitičku konstrukciju i političku epohu u Europi  pokušavaju  stvoriti  isti oni koji su razarajući Bliski istok tamo u krvi stvarali novi geopolitički poredak, sa svim predvidivim  posljedicama po Europu.

Slikovito i jednostavno  je utjecaj globalizacijskih procesa na  prilike u SAD-u  još 2016. godine opisao  tadašnji  glavni strateg Trumpove administracije Steve Bannon u svom prvom intervjuu nakon imenovanja. Nakon što je negirao liberalne optužbe da je “bjelački nacionalist” i naglasio da je uistinu nacionalist, ali “ekonomski nacionalist”, Bannon je opisao stanje: “Globalisti su ugušili američku radničku klasu i zauzvrat  stvorili  novu srednju klasu u Aziji.” Poručio je da će se administracija izabranog američkog predsjednika boriti upravo protiv toga. Zašto bi  američki proizvođač svoju prozvodnju “offshorao”primjerice  u Meksiko, tamo iskoristio besmislene, neučinkovite i za Meksiko štetne investicijske poticaje, iskoristio jeftinu radnu snagu, a potom gotovu robu vratio preko granice u SAD bez plaćanja carinskih i bilo kakvih drugih pristojbi  i na američkom tržištu je plasirao kao američki proizvod. Takvu perverziju uistinu je mogao smisliti samo pohlepni um gospodarskih čarobnjaka, okupljenih oko liberalne gospodarske doktrine, koja, u svojoj biti nema blage veze s liberalizmom, niti sa slobodnim tržištem za koje se zalaže, a posljedično uništava same temelje gospodarskog i političkog sustava koji nazivamo kapitalizmom. Slobodno tržište, na koje se poziva,  ona zapravo ruši stvaranjem strogo struktuirane hijararhije političke moći koja se prenosi na gospodarski sustav, a potom se ruši i demokracija jer se proizvodi  vladavina  nedemokratskog liberalizma, vladavina ekstremista, pozicioniranih u samom središtu političkog spektra. Tko god se suprostavi njihovoj viziji apsolutnog socijalnog i gospodarskog liberalizma biva difamiran, medijski ponižen i na kraju uklonjen iz relevantnog poličkog života.

Pobjedom Donalda Trumpa  u SAD-u i izbornim pohodom stranaka koje se protive liberalnoj gospodarskoj i socijalnoj agendi i pretvaranju Europske unije  u nadnacionalnu tvorevinu, europska liberalna aristokracija dobila je novi signal da narodi Europe ipak neće tek tako odustati od svojih suverenih politika, svog načina života, svojih kulturoloških i vjerskih posebnosti i, konačno, svojih nacionalnih država, da bi se pokorili nesputanom političkom i gospodarskom liberalizmu koji razara sve pred sobom, od pojedinaca, koje pretvara u beznadežne asocijalne paupere, preko obitelji koje čini socijalno i financijski disfunkcionalnim, do nacionalnih država, koje transformira u činovničke strukture odvojene od potreba vlastititih naroda s bijednom svrhom transfera politike od bruxelleskih centara finacijske i političke moći prema europskim narodima. Na vrhu te liberalne piramide Europske unije, struktirane po načelima socijalnog darvinizma, politička je i gospodarska oligarhija najmoćnijih europskih država, predvođenih Junckerovim i Merkeličinim računovođama i ekonomskim iluzionistima, preko magične formule globalizacije povezana s angloameričkim, arapskim i transnacionalnim kapitalom, čijim interesima uostalom i služi. Na dno  tog hranidbenog lanca stjerane su slabije i novoprimljene države članice. Funkcije njihovih nacionalnih država prenose se na nadnacionalna tijela Europske unije, koja sve više podsjeća na nekakvo moderno Rimsko carstvo, a države članice na njegove provincije, gdje se lojalnost lokalne vladajuće strukture kupuje novcem i povlasticama rimskog načina života. Vladajuće političke strukture država članica EU tako postaju odvojene od svojih naroda, kao i za rimske imperije, i skladno uklopljene u liberalnu i globalističku paradigmu Europske unije, a njihovi narodi i države prepušteni liberalnom političkom i gospodarskom maltretiranju iz centra imperije.

Europski narodi stoga traže načine obrane svojih nacionalnih, geopolitičkih i sve ugroženijih geoekonomskih interesa i stoga redom na izborima ruše liberalne imperijalne  namjesnike.

Nije pretjerano reći kako je na dijelu pobuna masa o kakvoj je pisao Jose Ortega y Gasseta i usporedno  pobuna europskih naroda država članica Europske unije,  koja će obilježiti sve buduće izbore unutar EU i koja već sada ometa i ugrožava planiranu daljnju centralizaciju strukture unije i prenošenje nacionalnih suvereniteta na tu nadnacionalnu, paradržavnu tvorevinu.

No, na kraju se opravdano može postaviti jedno jednostavno, ali ključno potanje. Kako je moguće da iskusna  vladajuća elita najmoćnijih europskih država, koja raspolaže milijardama eura i najmoćnijim obavještajnim službama suvremenog svijeta,  nije mogla predvidjeti sve posljedice  politike koju je godinama uporno provodila – od nasilnog širenja europskim prostorima neograničenog socijalnog i ekonomskog liberalizama, do pokretanja organizirane masovne imigracije prema Europi s bliskostočnih prostora?

Nije li mogla znati kako će to kod građana europskih država izazvati upravo onakve  reakcije kakve su i nastupile – svojevrsno ponavljanje povijesti kroz pobunu masa i izborno rušenje dugodišnjeg političkog establišmenta na kojem je, zapravo, počivala njezina moć?

Kao jedini logični odgovor na to pitanje  nameće se zaključak, da je sve što je europska politika činila posljednih godina činila namjerno, potpuno svjesna svih političkih posljedica i da nikako ne može biti riječ o propustima i pogrešnim procjenama, nego samo o umišljajnom izazivanju radikalizacije i stvaranju programiranog kaosa na europskim prostorima. Iz kojeg razloga i s kakvim ciljevima se provodi  ta, sada već uvelike vidljiva agenda europskog kontroliranog  kaosa,  vrlo brzo će europski građani spoznati na vlastitoj koži.

 

 

 

0 komentara

You may also like