Zoran Meter: ZBLIŽAVANJE RUSIJE I KINE AMERIČKI JE „STRATEŠKI PROBLEM“ I IMAT ĆE OZBILJNE POSLJEDICE

Učvršćenje suradnje između Rusije i Kine pod vodstvom Vladimira Putina i Xi Jinpinga izazvalo je zabrinutost zapadnih stručnjaka, koji ukazuju na osnivanje „novog trgovinskog poretka“ u svijetu i potencijalne negativne posljedice po SAD.

Teško je ne primijetiti poklapanje datuma početka izvođenja velikih ruskih vojnih vježbi „Vostok-2018“ i početka održavanja 4. međunarodnog Istočnog ekonomskog foruma u Vladivostoku (oba su startala 11. rujna). Oba događaja tempirana su za istovremeno odašiljanje jasnih političkih, vojnih i gospodarskih poruka Moskve, prije svega SAD-u, a jedan od najvažnijih ciljeva svakako je i demonstracija saznanja da Rusija niti u jednom od tri spomenuta segmenta nije usamljena i izolirana. Štoviše! Ona je na svoju stranu aktivno privukla i drugo najmoćnije svjetsko gospodarstvu i vojnu i nuklearnu velesilu Kinu (trenutačno obje zemlje objedinjuje njihov zajednički i najopasniji suparnik, SAD) , a u aktivni rad foruma u Vladivostoku privukla je i krupni biznis iz Japana i Južne Koreje. Koliko je ovo drugo važno svjedoči i činjenica, da su radu Istočnog ekonomskog foruma nazočili, osim, očekivano, ruskog predsjednika Putina, i kineski čelnik Xi Jinping i japanski premijer Shinzo Abe, a Južna Koreja na njemu inicira i izgradnju velikog magistralnog plinovoda koji bi iz Rusije, preko Sjeverne Koreje završavao kod njezinog južnog susjeda.

Plinovod kroz korejski poluotok

Taj plinovod samoj Rusiji, osim eventualnog prestiža ne znači previše, jer je Južna Koreja već ionako veliki uvoznik američkog ukapljenog plina kojim se podmiruje i najveći dio njezinih potreba za tim energentom. Osim toga Rusija se i sama sve više prebacuje na proizvodnju vlastitog LNG plina i otvaranje novih terminala umjesto izgradnje novih plinovoda (plinovodi „Sila Sibira“ za Kinu, „Turski tok“ za Tursku i, eventualno, ukoliko se bude gradio, „Sjeverni tok 2“ za EU, vjerojatno su i posljednji veliki ruski izvozni plinovodi. Gradnja plinovoda isplativa je do 4000 kilometara njihove dužine, a sve iznad toga prednost daje LNG-iju. A azijska prostranstva i udaljene točke toga kontinenta upravo su zato i najbitniji za prodaju ukapljenog plina). Jer nakon što se projekt Yamal-LNG u izvoznom smislu pokazao vrlo uspješan, ne samo prema kineskom, već i prema europskom tržištu, Rusija je formirala i flotu tankera-ledolomaca za izvoz LNG plina Sjevernim morskim putom, a planira i nove LNG terminale na Sahalinu i Kamčatki. Treba naglasiti kako Rusija iz Sahalinskih LNG projekata također izvozi plin u Južnu Koreju gdje za njim raste potražnja. Taj je izvoz povećan za 20%, u odnosu na prošlu godini kada je iznosio 1,9 milijardi m3. Neovisno o tome, Seul i južnokorejski energetski div KOGAS  i sami su spremni financirati spomenuti ruski plinovod kroz Korejski poluotok pa se slobodno može reći kako Južna Koreja, poput Europske unije, želi diversificirati svoju opskrbu plinom, samo, u ovom slučaju obrnuto – smanjenjem ovisnosti od SAD-a u korist povećanja uvoza ruskog plina. Pri svemu ovom, naravno, nije niti potrebno spominjati kako su i Japan i Južna Koreja najveći američki azijski saveznici, na čijem su tlu koncentrirane velike snage američke vojske i pripadajuće im vojne baze. Zato će i u ovom slučaju, nedvojbeno, energetski projekti itekako ovisiti o utjecaju visoke politike i njoj svojstvenih pritisaka.

„Alibaba“ s golemom investicijom ulazi u Rusiju

U okviru IV. Istočnog ekonomskog foruma golema kineska IT tvrtka Alibaba potpisala je ugovor s ruskim IT tvrtkama, vrijedan više milijardi dolara, o osnivanju zajedničke tvrtke u Rusiji za proizvodnju visokotehnoloških proizvoda, u kojoj će Alibaba imati 48% udjela, a četiri ruske tvrtke zajedno 52%. Osim velikih infrastrukturnih projekata dviju država, ovo je njihov prvi veliki zajednički projekt u sferi visoke tehnologije, koji je i izazvao najveću pozornost svjetskih analitičkih krugova iz sfere ekonomije. Na forumu u Vladivostoku vođe Rusije i Kine u više su navrata isticali visoku razinu suradnje dviju zemalja u gospodarstu, trgovini, znanosti, kulturi i onome što sada i plijeni najveću pozornost – vojnoj i tehničkoj suradnji.

Jer dok su u Vladivostoku potpisivani različiti ugovori i sporazumi, na ruskom teritoriju Dalekog istoka i akvatoriju Tihog oceana odvijala se (i još se uvijek odvija) velika vojna vježba „Vostok-2018“ na kojoj sudjeluje i 3,5 tisuća kineskih vojnika (vidi poveznicu ispod teksta). Radi se o najvećoj ruskoj vojnoj vježbi u njezinoj povijesti, u kojoj sudjeluje čak trećina ruske kopnene vojske (300 tisuća vojnika), 36 tisuća tenkova i drugih oklopnih vozila, 1000 zrakoplova, veliki broj raketnih sustava i oružja iz nuklearne trijade (atomske podmornice, atomske rakete kopnenog baziranja i strateški nuklearni bombarderi).

U intervjuu za televiziju Bloomberg William Lee, glavni ekonomist Milken Institute-a, izjavio je, kako je niz zapadnih stručnjaka istaknulo da operacionalizacija suradnje između Rusije i Kine dovodi do izgradnje „novog trgovinskog poretka“ (ja bih se usudio reći i do novog svjetskog poretka).   Lee je izjavio: „Prije 10 godina nismo mogli niti pomisliti kako će se zaoštriti odnosi u svjetskoj trgovini. Sada vidimo „trgovinske ratove“ koji dovode do osnivanja novih koalicija. … to će dovesti do izgradnje novog trgovinskog poretka. Xi Jinping i Vladimir Putin žele izgraditi blok koji će se moći suprostaviti EU i SAD-u.“ Na upit novinara, može li se reći kako se ovdje radi o provali američke vanjske politike i pojavi vakuuma, Lee je odgovorio kako je riječ „vakuum prilično točna ocijena, jer SAD sada njega nastoje popuniti vanjskom politikom temeljenom na bilateralnim, a ne višestranim odnosima. To će dovesti do pojave novih struktura“.

Problem SAD-a o kojem se dovoljno ne govori

U istom kontekstu treba spomenuti i intervju kojeg je za Bloomberg dao Robert Sutter, profesor Škole za međunarodne odnose Elliot pri George Washington University, u kojem on kaže, kako je zbližavanje Rusije i Kine rezultat rada vlada dviju zemalja tijekom mnogih prijašnjih godina, s čim se svakako treba složiti.

Također je kazao kako „Rusija i Kina rade na podrivanju američkih interesa u cijelom svijetu“, ali pri tom nije govorio djeluje li i amerčka politika, kada su u pitanju kineski i ruski interesi, po identičnom obrascu. Naime, SAD posve otvoreno uvode sankcije i pokreću carinske i trgovinske ratove usmjerene na podrivanje gospodarske moći i interesa svojih dvaju jedinih globalnih konkurenata (Europska je unija zbog svog specifičnog položaja prema SAD-u sasvim posebna priča).

Prema Sutterovim riječima, približavanje Rusije i Kine predstavlja „strateški problem“ na izučavanju kojeg u National Bureau of Asian Researchu radi oko 100 analitičara, i „oni nisu pronašli lako riješenje“. Konkretno, na upit novinara je li susret Putin-Xi Jinping na tragu ruske politike koja sada stavlja veći naglasak na odnose s azijskim državama, Robert Sutter izjavio je slijedeće: „Ja mislim kako je to jedan od koraka Rusije za zbližavanje s Kinom. Taj proces nastavit će se još neko vrijeme. To je prilično ozbiljna situacija za SAD. Mi imamo puno pitanja oko američke politike prema Rusiji i u odnosu prema Kini.Ali mi ne vidimo raspravu oko toga, što suradnja Rusije i Kine znači za SAD? A ta je rasprava krajnje nužna.“ Na novinarov upit, kakve će biti posljedice po SAD, poglavito sada, kada se Sjedinjene Države počinju povlačiti iz Azije, Sutter je izjavio slijedeće: „Ne bih rekao da SAD odlaze iz Azije. Ali razvidno je kako se Rusija i Kina približavaju jedna drugoj. Taj proces traje već godinama. Mi to proučavamo… i na tu temu bit će objavljeno novo izvješće ovoga tjedna. To je prilično ozbiljna situacija. Novi susret čelnika Rusije i Kine je nova epizoda u cjelovitoj knjizi, u kojoj dvije zemlje usko zajednički surađuju na podrivanju američkih interesa u Europi i Aziji. One jedna drugu podržavaju. To je vrlo ozbiljno stanje. Mi imamo posla sa strateškim problemom za kojeg SAD nemaju lakog riješenja. … Postoji nekoliko načina za riješenje. Jedan od najperspektivnijih načina je rad sa zemljama koje okružuju Rusiju i Kinu, zemljama kojima one neposredno prijete. Taj posao, zajedno s učvršćenjem položaja SAD-a može omogućiti uravnoteženje ovog procesa.“

Za novi problem stara receptura ne vrijedi

Iz ovih Sutterovih riječi zapravo se potvrđuje potpuno pogrešna koncepcija i strategija američke vanjske politike posljednjih godina, pa i desetljeća. Umjesto uspostave duha suradnje i povjerenja između SAD-a i Ruske Federacije nakon raspada SSSR-a (što bi i američkom biznisu i politici dalo do tada neslućene dugoročne dividende), na što je ova posljednja bila i više nego spremna, uključno i ruski narod i tadašnje političke elite, Washington je javno demonstrirao svoju nadmoć i uživao u pobjedi u hladnom ratu nad najvećim i najopasnijim globalnim suparnikom. On je isključivo težio daljnjem učvršćenju svoje globalne dominacije kroz punu rusku eliminaciju iz kruga zemalja koje će imati važan utjecaj u kreiranju novog svjetskog poretka. Potpuno ignorirajući sve ruske inicijative koje su težile zajedničkom kreiranju sigurnosne politike (uz suglasnost da SAD pritom bude „prva violina“), SAD je nastavio s provociranjem „teško ranjenog“ bivšeg suparnika, „usisavajući“ u svoju orbitu sve bivše socijalističke srednjo i istočno-europske zemlje i približavajući svoje vojne efektive (kroz širenje NATO saveza) ruskim zapadnim granicama usprkos sve otvorenijem negodovanju Moskve. Naravno kako zbog takve kratkovidne i na aroganciji utemeljene američke vanjske politike konačni rezultat i nije mogao biti drukčiji nego što je danas. SAD, uljuljkane u svoju apsolutnu moć i dominaciju, nisu primijetile (ili im nisu pridavale važnost) nužne promjene koje su se događale u ruskom društvu, čak niti u vrijeme prve faze vladavine Vladimira Putina, koji je otvoreno upozoravao što će se dogoditi ukoliko Washington ne promjeni svoj odnos prema Moskvi. Washington, jednostavno, u kontekstu tadašnjeg rasula ruske ekonomske i vojne moći,  nije vjerovao u mogućnost praktične realizacije Putinovih upozorenja i prijetnji pa je nastavio s dotadašnjom politikom. I čini se, jako pogriješio i u konačnici i doveo do onoga što su sve američke posljeratne administracije pod svaku cijenu željele i uspijevale spriječiti – uspostave strateškog partnerstva između Rusije i Kine.

Međutim, Robert Sutter, iako pravilno detektira „strateški problem“ s kojim se sada suočavaju Sjedinjene Države, na žalost, ne daje nikakav novi recept za njegovo riješenje. Zapravo, on kao model riješenja nudi staru recepturu, temeljenu na poticanju zemalja koje Rusiju i Kinu okružuju na zaoštravanje odnosa s Moskvom i Pekingom, želeći, tako, prema uobičajenoj praksi u raznim dijelovima svijeta, imati svoju proxy-vojsku za obračun s ključnim strateškim suparnicima. Međutim, problem po SAD sada je u slijedećem: sve te zemlje, a riječ je u prvom redu o onima koje imaju teritorijalne sporove s Rusijom i Kinom (od Ukrajine na zapadu, do Indije, Vijetnama, Japana i Filipina na istoku), vrlo dobro znaju što bi po njih same značio vojni sukob s te dvije nuklearne velesile, kao što dobro znaju kako SAD, osim deklarativne političke potpore i isporuka oružja i opreme, nikada aktivno, svojom vojskom neće stupiti u takve ratove. Zbog toga je Sutterova receptura, koju on sada Washingtonu nudi kao najperspektivnije riješenje, unaprijed osuđena na neuspjeh, a što u konačnici može biti kobno po same SAD.

Umjesto vječitog zaoštravanja na tuđi račun, jedini ispravni put riješenja ovog američkog „strateškog problema“ (u koji se je Washington sam uvukao) je samostalna američka inicijativa upućena Moskvi i Pekingu, koja bi išla u smjeru razgovora i dogovora oko ključnih problema koji opterećuju njihove odnose. Dijalogom se sve može riješiti ukoliko postoji dobra volja. Sve izvan toga je put u beznađe, propast – Armagedon, što sigurno niti jednoj strani nije u interesu. A svi pokazatelji, koji sada upućuju upravo na ovaj posljednji – najcrnji scenarij, ipak su još uvijek samo u sferi velike psihološko-propagandne bitke. Problem će nastati ukoliko ona predugo potraje jer je već i sada jasno kako niti jedna od tri strane ne namjerava popustiti pred (fingiranim) prijetnjama uporabe sile i pokretanjem novih i novih sankcija. Ne samo (iako i zbog toga) zbog imidža kod sebe doma, već, prije svega, zbog golemih uloga koji se u ovoj „igri“ nalaze, i koji će odrediti buduće odnose na međunarodnoj sceni za dugoročno razdoblje.

 

Zoran Meter: RUSKE VOJNE VJEŽBE „VOSTOK-2018“, ILI „SPREMNI SMO ZA RAT S SAD-OM“

 

0 komentara

You may also like