Bojan Begić: “Nužda, zabijanje noža u leđa i Amerikanci”: stvarnost rusko-kineskog braka

Već nekoliko godina državni i para-državni mediji Kine i Rusije  ( premda ruski puno duže nego kineski) na sva zvone govore velikoj ljubavi između  Putina i Xi Jingpinga. Ljubav na sve strane jer Ruski i Kineski carevi malo- malo vode razgovore i čajanke. No ako malo se se dublje za pogleda iza sveg tog cvijeća i darova osnova tog braka leži u nuždi i braku iz interesa radi obrane od opasnosti američke prijetnje. Rusija i Kina su tijekom povijesti više bile protivnici nego saveznici; a to se odražava i danas u njihovim odnosima. Kroz ovaj tekst će u kratkim crtama biti prikazane neke od mogućih ili već postojećih sukoba točaka sukoba između sfera interesa i dva  sadašnja saveznika koji bi mogli da eskaliraju, ako prijetnja od strane SAD prema Moskvi i Pekingu oslabi

Kineske igre u ruskom dvorištu   

Rusija uza sve svoje hvaljenje je ustvari mlađi partner koji na duže staze može više da izgubi nego da dobije no s obzirom na međunarodnu izolaciju to joj je trenutno jedni izbor. U post-sovjetskom  prostoru Centralne Azije, koji  Rusija stoljećima smatra svojim igralište,  Carstvo Sredine već odavno nadmašilo Kremlj  ako se gleda  po ulaganjima i trgovini; tako da je s 2016 iznos trgovine razmijene između Kine i država Centralne Azije premašio 30 milijardi $, što je gotovo 50% više naspram razmijene  s Rusijom od  18 milijardi $. U iza tih brojki stoji i činjenica da   je Kina , ruski ” saveznik” je razbila  ruski monopol nad  izvozom naftnih derivata iz tog područja. To  sve sigurno nije prošlo nezapaženo u Moskvi. Sva ulaganja u prethodnim desetljećima povezana su budućima  sada pod  kišobranom BRI inicijative. Sve elite centralnoazijskih država su spremno uskočile u kineski tabor  ne samo zbog nade da će kroz BRI investicije i projekte dobiti modernu  i obnovljenu infrastrukturu i kupiti socijalni mir  kroz ekonomsku revitalizaciju; ali  sve to ima puno dublju sigurnosni aspekt. Primjer toga je Kazahstan koji na sve veći upliv kineskih interesa i investicija u svoju ekonomiju gleda kao na branu od ponavljanja ukrajinskog scenarija; što nije nerealna bojazan s obzirom da Astana ima veliku rusku manjinu koja je u mnogim slučajevima izložena diskriminaciji. Uz to  naftovodi i plinovodi iz “Stanova” prema Kini umanjuju finacijski dio kolača za ruske tvrtke; dok glavni  dio kopnenih BRI koridora kroz Aziju prema zapadu ili zaobilaze Rusiju ili samo prolaze kroz njezin europski dio koji  je ionako srce Rusije u ekonomskom i populacijskom smislu, zaobilazeći veći ,azijski, dio Federacije  gdje su ulaganja u infrastrukturu prijeko potrebna.

Peking je svjestan da Moskva  nije poziciji da uđe izravno u ekonomski rat s njim, no s druge strane  ako Kina bude previše  izazivala sreću, mogao bi se naći u poziciji s novim  neprijateljem. Opasnost  da će dio najvećeg  nuklearnog arsenala na svijetu ponovno kao i 70-ih  u svojem ciljniku imati kineske populacijske centre nikada nije daleko od ponavljanja.  Zbog toga Xi Jingping ima konstantni ” charm offensive ” prema Putinu; dok istovremeno glavna kineska  politika prema “Stanovima ” je  strategija sve jačeg  ekonomsko vezanje za Kinu bez ikakvih jačih sigurnosnih kooperacija, gdje Rusija i dalje ima glavnu riječ. No možda će i u tome se uskoro doći kraj. S obzirom da je ruski sigurnosni aparat trenutno razvučen od Donbasa do Sirije , Kina je počela ( kako izvještava The Diplomat u siječnju prošle godine)  navodno graditi bazu na tromeđi Kine, Tadžikistana i Afganistana; točnije u Badakhshanu, jednoj afganskoj provinciji koja izravno graniči sa Kinom. Isto tako  povećava se sigurnosna pomoć Kirgizistanu, osobito nakon napada na kinesko veleposlanstvo 2016 u Biškeku. Sve to ukazuje na vrlo vjerojatni scenarij gdje će Rusija polako ali sigurno biti istisnuta iz  kao i glavni garantor sigurnosti u “Satnovima”.

Premda većina analitičara  je usmjerena na EEU (Euroazijska Uniju) kako komponentu ruske politike da blokira širenje EU (  time, porazumjeva se i NATO). Postoje znakovi da je projekt bio već neko vrijeme u pripremi ne samo radi EU nego kao i sredstvo kontiranja BRI;jer Unija kao projekt je  zaživio na papiru u svibnju 2014 samo nekoliko mjeseci nakon javne proklamacije Xi Jingpingove  vizije maritimnog i kompnenog” puta svile”. No zbog finacijske krize i sankcija koje su pogodile Rusiju sama Unija gotovo je po svemu osim po imenu  nakon nekog vremena uklopljena u širu priči BRI-ja. Iako su postojali pokušaju do strane Putina  da  koliko toliko uspori kinesko širenje  kroz uvođenje novih carina na uvoz  preko EEU. No s obzirom na ekonomsku moć Rusije koja je patuljasta s ,ako gledamo na behemote kao što su SAD i Kina, to nije previše usporilo napredak kineskih planova. Zbog svega toga, Moskva spala na to da daje javnu podršku i živi u nadi da će i ona imati određene ekonomske benefite; premda prošlogodišnji CAMCA forum( godišnje  okupljanje stručnjaka iz Centrane Azije, Monglije, kavkaških zemalaj i Afganistana  povezanih preko  CAMCA mreže)održan u Azerbaijdžanu .  Gdje su pristuni u povjerenju novinaru japanskog portala  Nikkei govorili o instancama low-key informacijskog ratovanja koje se vodi između Kine i Rusije na području centralne Azije.

No ipak nova kineska vrhuška je pod Xi Jingpingom postala sve neopreznija  u svojim koracima da postane svjetski broj 1 što sada je  i dovelo do njihove preuranjene izravne konfrontacije s SAD-om. No novo-pronađena kineska nespretnost je u u određenoj mjeri je prešla i crvene linije koje je Moskva zacrtala u tom odnosu. Upravo se je to dogodilo kada su u halama Kremlja doznali za artičku komponentu BRI u vidu stvaranja prečaca između  Atlanskog  i Pacifičkog oceana, koja bi  početnom točkom u Ohotskom moru. To je bilo kap koja je prelila čašu; Rusija zbog svoje  slabosti i zajedničke opasnosti od SAD-a primorana je trpiti kinesko petljanje u “Stanovima ” no Ohotsko more  i istočni Arktik  su područje temeljnih nacionalnih interesa. Za sada sve je ostalo na   velikoj vojnoj vježbi izvedenoj prošlog proljeća uz granicu  Kinom koja je uključivala i simulaciju korištenja taktičkog nuklearnog naoružanja. Svrha svega je bila jedva prikrivena prijetnja Kini s  porukom  da  Rusija neke stvari neće tolerirati. No za sada s obzirom na odnose Moskve i Washingtona; savez je stabilan jer uza sve svoje potencijale Kina je i dalje broj 2 među svjetskim silama, a povećana pažnja USA i sankcije počinju da ostavljaju traga dok trgovinski rat postaje sve žešći i žešći. Kina uza svu svoju moć i dalje ima manjak  stabilnih  saveznike, a u ovom trenutku to je jedino Rusija

Rusko taktiziranje u sukobu s kineskim interesima

Iako je Rusija s obzirom na Kinu u defenzivi, sastanci Putin- Abe govore da ni  Moskva nije sve svoje karte pokazala Pekingu. Vezano u pregovore s Japanom oni  se  službeno se vode oko normalizacije odnosa-  Rusija i Japan i dalje su službeno u ratu -koji predstavljaju suptilne znakove da Rusija traži polagano izvlačenje iz kineske sfere utjecaja; gdje je Japan i više nego voljan da igra ulogu posredinika između Washingtona i Moskve. Jer kad tad Kina će pokušati da podredi ruske starteške interese sebi, dio elite ( možda je i među njima sam Putin) si  možda si može umišljati bajke o  nekakvom prijateljstvu no onaj pronicljiviji ostatak ruskog establišmenta je svjestan da  neprijatelj koji bi  u budućnosti mogao ugroziti rusku sigurnost, a možda i teritorijalnu cjelovitost se ne nalazi preko Beringova  prolaza nego na južnoj obali  Amura.

Službeno pregovori Moskve i Tokja se vode zbog razloga službenog potpisivanje mirovnog sporazuma između dvije zemlje uz koji je vezan teritorijalni spor oko južnih Kurilskih otoka i jasne demarkacije granice između Rusije i Japan. No ispod svega toga je krije se suptilna logika da ruski daleki istok  treba japanski know-how investicije ,a Japan treba resurse; premda teritorijalno tvoje zemlje neusporedive; populacijski su podjednake i pate od istog problema demografskog pada ( bez obzira na divergentne razloge toga) i imaju isti kineski problem. No sadašnje zaoštravanje odnosa  na relaciji Washington- Teheran  a time i s osovinom Peking-Moskva ne čini  izglednim da će u skoroj budućnosti doči do nekog  jačeg približavanja Moskve i Tokija.  S druge strane Abeovoj administraciji se treba priznati da  je možda postavila temelje mogućeg  rusko-japanskog savezništva preda rastućom  Kinom,  drugim riječima ako nakon Putina, Rusija dobije barem jednako sposobnu administraciju, osnove za back-up plan izvlačenja Moskve iz kineske klopke su postavljena, a Japan će biti i više nego voljan da pomogne.

Kada govorimo o slučaju Japanskog udvaranja Moskvi nikada iz vida ne smijemo zaboraviti ni problem Sjeverne Koreje. Gdje iako Rusija ima granicu s “Kraljevstvom” Kim Jong Un-a; kada je su pitanju pregovori oko rješavanja napetosti na poluotoku; uglavnom su show-program vodili Washington, Peking, Seul i Pyongyang. No već netko vrijeme i Moskva je našla svoje mjesto za stolom. Premda je ovo točka gdje Peking barem službeno je odobrava veće uključenje Moskve u rješavanje pitanja denuklearizacije  Korejskog poluotoka. S druge strane moglo bi se dati špekulirati da ruski planovi u vodu imaju  puno veće normalizaciju stanja na poluotoku nego što Xi Jingping i njegova koterija žele. Kini ,premda plaća ceh za to, odgovara do neke razine stanje u Koreiji; da NDR Koreja je u svojoj osnovi orijentalna  totalitarna nasljedna despocija s primjesama  maoizma i staljinizma no kao takva služi svojoj svrsi buffer zone prema američkoj izravnoj projekciji moći na kineskoj granici i stvaranju jake ujedinjene Koreje koja čak i bez izravne američke prisutnosti vrlo vjerojatno ne bi se povinjavala željama  Pekinga. Tako da Sjeverna Koreja Kini služi kao infant-terible koji službeno radi kaos na svoju vlastitu inicijativu, živcirajući SAD i s pravom brinući Seul i Tokijo.  S druge strane Rusija želi svoje hidrokarbonsko bogatsvo što više približiti uvijek gladnom južnokorejskom tržištu. Seul kao i Tokijo  ima know-how,  želju i manjak resursa no trenutno zbog službeno savezništva Rusije i Kine je oprezan ( oprezniji nego Tokijo). No postoje naznake da Rusija pod plaštom Kineskog odobravanja ustvari radi na pojačavanju veza  sa Seulom. Prema za sada  nema nekih većih pomaka dio krugova u J. Koreji želi povećanje veza s Moskovm, smatrajući da  odnos između Rusije i Južne Koreje bi se odvijao u puno ravnopravnijem odnosu od onoga koje nude i Peking i Washington. Naravno prvo treba pacificirati Kim Jong Una; ako to Putin (ili netko nakon njega )  uspije  otvoriti oči Unu- uz osiguranje opstanka dinastije- da S. Koreja ne mora za sve gledati Kinu plus da bi režim mogao imati finacijske pogodnosti od toga. Ako se ti uvjeti postignu moglo bi se i stvarno dogoditi da  nafotovodi iz smjera Vladivostoka počnu ići  preko DMZ. Taj scenarij postigao stabilizacija stanja koja bi gdje bi Kineski utjecaj ,premda i dalje jak, budi oslabljen na račun Rusije i njezinih novih neslužbenih saveznika iz Seula i Tokija. S druge strane  ako ti planovi i jesu razrađeni i  postoje,  za sada zbog zaoštravanja odnosa na razini Moskva- Peking vs Washingtona sigurno neće biti stavljeni u pokret

Tu je još jedna varijabla koja se ne smije zaboravit, riječ je o Indiji. Savezništvo  Rusije i Indije; koje je starije od  pola stoljeća , temelji se  na zajedničkom naporu sprečavanja kineske hegemonije u Aziji, uz to  na Indijskom-subkontinetu Kina i Rusija nalaze na suprotnim stranama. S jedne strane imamo  ” Željezni bratstvo ” Kine i Pakistana, koje stoji nasuprot rusko- indijskom partnerstvu koje je skovano još pod Nehruom i čija geneza ide od Sueske  krize 56 do sukoba između Kine 1962 i potpisivanja “Sporazuma o miru, kooperaciji i prijateljstvu s SSSR-om” iz 1965. Tijekom vremena suradnja Delhija i Moskve postajala je sve bliža i bliža obuhvaćajući ne samo suradnju u obrambenom sektoru, nego i u međunarodnoj politici, tehnologiji, nuklearnoj energiji itd . To se nije promijenilo ni nakon završetka Hladnog rata. No peripetije oko nosača zrakoplova INS Vikramaditya i indijsko zaobilaženje Rusije iz u tenderima za kupovinu naoružanja, do neke su  razine narušili odnose; koji su došli do određenog nadira 2014 sa signalima  iz Moskve da je spremna Pakistanu ponuditu svoje Suhoije Su-35. No na kraju Modijev putu  2015. u Moskvu zagladio je nesuglasice, zakrpavši rupe u strateškom partnerstvu. S druge strane zahvaljujući Rusiji, Indija je postala član  Organizacije šangajske kooperacije, u cilju stvaranja rusko-indijskog bloka koji bi služio kao kontra kineskom utjecaju, osobito u centralnoj Aziji s naglaskom na Afganistan i stavljanju klipova u planove Islambada i Pekinga za tu zemlju. Indija  je isto tako bila jedna od rijetkih zemalja koje nisu izražavale negodovanje na događaje  vezane uz  ponovno priključivanje Krima Rusiji kao i na kasnije događaje u Donbasu  gdje je Kremlj mogao računati ako ništa drugo na prešutnu podršku Delhija;  Tako kada se sve zbroji i oduzme rusko-indijski savez ima i dalje istu osnovu u ograničavanje kineske hegemonije, bez obzira na njihove različite pozicije vis-a-vis Washingtona i zapadnih saveznika.

Američko buđenje iz sna

Potezi sadašnje administracije u Washingtonu jasno pokazuju da se je SAD  napokon probudio i shvatio da  Rusija, premda opasan protivnik ,  je daleko iza Kine kada su u pitanju države koje bi mogle ugroziti njegovu dominaciju. Upravo to je glavni faktor ti faktori dovode do sve većeg vezivanja između dvije zemlje koje su tijekom povijesti bile u većini slučajevima takmaci za utjecaj na području centralne Azije s vrlo kratkim razdobljima savezništva. Upravo prijetnja čini savez stabilnim za sada

Prema je kao što je gore u tekstu na odabranim primjerima ukazao da ni Rusija nije bez sredstava za kontiranje Pekingu  ona je svejedno slabiji član tog saveza. No  uza svu negativnu bilancu koju Rusija izvlači iz tog odnosa, Peking se je  isto tako doveo u situaciju da i on treba Rusiju. Xi Jingpingovo pokazivanje kineske moći u Aziji je dovelo do toga da  dobar dio zemalja koje su mogle biti mlađi, ali stabilni partneri u projektu stvaranja nove kineske renesanse su odlučile su se obratiti SAD za pomoć;  a da ironija bude i veća među njima se nalazi i Vijetnam. Drugim rječima egzibicijama oko Senkaku arhipelaga i stvaranjem militariziranih umjetnih otoka u Južno-kineskom moru, skandalima u Maleziji i Šri Lanci itd, sve više i više su pobuđivali strah. Svojevrsna točka na “i” označava dolazak Trumpove administracije. O samom sadašnjem  Commander in Chief-u se može stošta reći, no jedno je sigurno da su on i/ili ljudi oko njega su prepoznali da  ruska prijetnja je side-show koji odvlači pažnju od  stvarnog problema.

Razlozi američke ratobornosti prema Kini nisu neutemeljeni. Kineska ekonomija je trenutno jedina  koja ima dovoljno snage slijedi i natječe se s američkom širom svijeta. Plus Kina  i USA zajedno pokrivaju gotovo 50%  vojnog proračuna svijeta ( od toga  lavoski dio otpada na  USA s 643, 3 milijarde dok Kinin vojni budžet za 2018 je bio  168,2 milijarde $  za 2018 prema procijeni IISS-a iz 2019 , a svi ostali su daleko iza). Kina ima svoju domaću vojnu industriju koja je trenutno svjetski  broj 3. po izvozu svojeg vojnog hardwarea u svijetu iza  Rusije  i SAD-a. Isto tako pod Xi Jingpingom postotak budžeta za obranu je povećan i ima tendenciju daljnjeg povećanja. Tu je naravno i Kineski plan o nekoliko kineskih  Aircraft-carrier battle groupa, čime bi Kina postala jedina nacija koja bi mogla u budućnosti konkurirati Americi na svjetskim morima. Prošlo je doba kada se Kina mogla proći kao vrlo neugodna regionalna sila, s kojom više vrijedi poslovati nego ulaziti previše u njezinu sferu utjecaja, to vrijeme je s pred završetak Obaminog mandata i dolaskom Trumpa došlo kraju. Planerima SAD-u je svanulo da ako nešto ne poduzmu uskoro, Pax Americana bi nakon nekog vremena mogao biti zamijenjen s Pax Sinica.

Moguće riješenje problema Kinesko- ruske osovine

Što nas dovodi moguće hipoteze da ako se nastavi s eskalacijom i ratobornosti Washingtona prema udruženoj osovini Moskva- Peking. Sve gore nabrojane točke sukoba između sadašnja dva saveznika biti će ili su već stavljene u zapećak. No ako Zapad  počne slijediti primjer Japana i krene u deiskalaciju odnosa prema Moskvi, Kremlj bi mogao odgovoriti pozitivno. Naravno određene koncesije bi morale prihvatiti i jedna i druga strana.  Poznati komentator Vladimir Pozner često puta je istaknu da na početku svoje vladavine Putin je bio puno više usmjeren ka Zapadu nego prema istoku; čak se je u to doba spominjala i mogućnost ruskog ulaska u NATO ( koja je nije ni razmotrena). No nakon konstantnog  odbijanja prihvaćanja ruskih primjedbi i zadiranja u rusku sferu utjecaja od strane USA i saveznika  njegova politika se preoblikovala u ono što vidimo danas.  Revers politike  možda  bi se mogao dogoditi jedino  ako se Rusiji prizna njezina sfera utjecaja i naravno de-facto stanje na Krimu kroz neko vrijeme postane i de iure.

Premda davanje ustupaka  Rusiju bi osobito diglo sirene za uzbunu od Kijeva do Varšave i prema Ateni ; većina tih zemalja koje se busaju anti-ruskom retorikom spremno- ili su spremne- uskaču u Kineski zlatnu kasu zvanu BRI – točnije  njezinu komponentu 17+1- mnogo puta djelujući kao agenti promidžbe i zašite kineskih interesa na uštrb EU, vrijeme je da se takvo sjedenje na dvije stolice prekine. Riješenje problema moguće buduće kineske hegemonije možda upravo leži u Rusiji. Čime bi privlačenjem Rusije u zapadni tabor ili je barem garantiranom neutralnosti od strane Moskve; Kina se bi se našla u poziciji izolacije primoraovši je na poštivanje međunarodnih regula , onemogučivši Peking u preoblikovanju postoječih međunarodnih odnosa u skladu s njegovim željama i preferencijama to jest stvaranju Pax Sinica

Na kraju dana treba se priznati da Rusija je neugodna neo-feudalna kvazi-demokracija s kojom nikada nije ugodno poslovati. S druge pak strane Washingtonu i europskim metropolama  do nedavno nije bio  problema poslovati s Kineskom autoritarnom KP ( premda bi možda akronim sada  bolje stajao za Kapitalističku partija Kine nego Komunističku) koja radi sustav kontrole orvelijanskih razmijera i bez imalo promišljanja je spremna držati oko 2 milijuna ljudi u koncentracijskim logorima.  Isto tako Zapad  je spreman potpomagati neo-fašiste u Ukrajni  radi promicanja interesa svojih interesa( Desni sektor i slične skupine) , a da o o bromanceu između Trumpa i princa nasljednika saudijske krune da i ne govorimo itd,  Problem sigurno nije u neimanju želudca, kada je u pitanju Rusija, više se čini se da je to stvar navike, a to bi se planerima u Washingtonu i njegovim saveznicima moglo odbiti u glavu; na kinesku sreću i veselje.

(Napomena: stavovi autora ne izražavaju nužno i stavove redakcije portala Geopolitika News)

0 komentara

You may also like