Upravo si zato ni Putin ni kineski čelnik Xi Jinping ne mogu dozvoliti komoditet i rizike od samostalne zaigranosti i avantura sa Sjedinjenim Državama. Oni jako dobro znaju da je njihova jedina šansa za suprostavljanje novom smjeru američke vanjske politike, temeljenom na zadržavanju pozicije globalnog hegemona, zajednička suradnja i strateško partnerstvo u politčkim potezima oko ključnih međunarodnih pitanja, gospodarskim odnosima i, naravno, onim vojnim, bez kojih se o samostalnoj globalnoj politici niti ne može govoriti. Zato će jučerašnji Putinov Potez i odbijanje razgovora o kineskoj „temi“ s Boltonom, bezuvjetno naići na pozitivan odjek kineskog državnog vrha.
Savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost John Bolton jučer je s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom razgovarao o brojnim temama. Najvažnija je, naravno, bila ona o Sporazumu o uništenju raketa malog i srednjeg dometa, čije je napuštanje najavio predsjednik SAD-a Donald Trump, dan uoči Boltonovog odlaska u Moskvu. Razgovaralo se i o drugim važnim temama, poput Sirije, Ukrajine, Irana, ali vrlo je zanimljivo bilo slijedeće.
Prema izvješćima ruskih medija, John Bolton je s ruskim čelnikom namjeravao razgovarati i o Kini, vjerojatno ne samo u kontekstu spomenutog Sporazuma, kojeg ona niti nije supotpisnica, već u puno širem kontekstu, koji najviše opterećuje upravo američko-kineske odnose. Međutim, Vladimir Putin bio je jasan: o Kini ne možemo razgovarati bez nazočnosti službenih kineskih predstavnika.
Putinov stav potpuno je jasan i, zapravo, ne bi trebao nikoga previše iznenaditi. Je li iznenadio i samog Boltona ne znamo, ali je za pretpostaviti kako je Boltonov cilj, između ostalog, bio i približiti američko-ruske stavove u odnosu na Kinu. Pri tom je teško razumijeti kako američki državni vrh i kompletan politički establišment te zemlje, koji stoji iza današnje tvrde i agresivne američke vanjske politike u odnosu i na Moskvu i na Peking, ne shvaća, kako se više ne radi o eri hladnog rata iz vremena SSSR-a, kada su Sjedinjene Države vješto koristile tvrdoglavost i političku naivnost tadašnjih komunističkih vlasti u Moskvi i Pekingu, igrajući na njihovu međusobnu konkurenciju oko dominacije u svjetskom komunističkom bloku država, i time zadovoljavale svoje nacionalne interese sukladno staroj latinskoj izreci „divide et impera“ ili „zavadi (podijeli) pa vladaj“. Preciznije, prema poznatoj formuli američkog vanjskopolitičkog maga Henrya Kissingera, da zbroj ukupnih rusko-kineskih odnosa nikada ne smije biti veći od zbroja pojedinačnih odnosa SAD-a sa SSSR-o i Kinom.
Današnji Moskva i Peking o svemu tome dobro znaju jer oboje imaju bogato povijesno iskustvo u odnosima sa SAD-om. Po Rusiju je to iskustvo i puno gore, imajući u vidu tragično povijesno razdoblje kroz koje je ta zemlja prošla nakon raspada SSSR-a, tijekom 90.-ih godina prošlog stoljeća, kada se primarno oslanjala upravo na povjerenje u dobre namjere svog dojučerašnjeg zakletog globalnog, i samo formalno ideološkog neprijatelja. Jer ideološka borba između demokracije i komunizma, dobr i zla, svjetla i tame, tada na Zapadu tako artikulirana, bilo je samo pokriće za agresivne imperjalističke ambicije i politike dviju velikih i u svakom pogledu moćnih zemalja. To se najbolje vidi i danas, kada su američko-ruski odnosi iznova na samom dnu, a da nikakve krucijalne razlike u ideološkom smislu između dviju strana zapravo i nema. Ona se samo povremeno i medijski naivno provlači u smislu da je Zapad za liberalnu demokraciju u punom smislu te riječi (koje ionako izazivaju sve veći otpor u tim istim zapadnim društvima, uključno i onog dijela američke javnosti koja podupire Trumpa), a Rusija za retrogradno kršćanstvo, pravoslavnoga tipa i tradicionalne vrijednosti koje su „odavno izišle iz mode“). Ali bit sukoba SAD-Rusija i danas je isti kao što je bio u vrijeme hladnog rata – čista geopolitika i s njom povezani nacionalni interesi dviju zemalja.
Upravo si zato ni Putin ni kineski čelnik Xi Jinping ne mogu dozvoliti komoditet i rizike od samostalne zaigranosti i avantura sa Sjedinjenim Državama. Oni jako dobro znaju da je njihova jedina šansa za suprostavljanje novom smjeru američke vanjske politike, temeljenom na zadržavanju pozicije globalnog hegemona, zajednička suradnja i strateško partnerstvo u politčkim potezima oko ključnih međunarodnih pitanja, gospodarskim odnosima i, naravno, onim vojnim, bez kojih se o samostalnoj globalnoj politici niti ne može govoriti. Zato će jučerašnji Putinov Potez i odbijanje razgovora o kineskoj „temi“ s Boltonom, bezuvjetno naići na pozitivan odjek kineskog državnog vrha.
Putinov „ne“ Boltonu zanači i još nešto: Rusija se još ne osjeća „ranjenom“ od američkih sankcija i svekolikih političkih i diplomatskih pritisaka i pokušaja izolacije na međunarodnoj pozornici, jer bi u protivnom bila primorana tražiti izlazne strategije, pa makar i preko „kineskih leđa“. S druge strane, Boltonova namjera da s Putinom razgovara o Kini, znači i jasnu zabrinutost Washingtona zbog jačanja rusko-kineske strateške suradnje. Dakle, rekli bismo – sve se iznova vrti u krug iz kojeg nema izlaska. Međutim, karte u novoj globalnoj geoplitičkoj igri kojoj svjedočimo posljednjih godina iznova su promiješane i podjeljene, a „asovi u rukavu“ više nisu raspoređeni kao u doba velike geopolitičke igre iz vremena hladnog rata. O tome će SAD itekako morati voditi računa. Pri tom nije isključeno kako predsjednik Trump to jako dobro zna i da će znati zauzeti drukčiji vanjskopolitički stav od sadašnjega, kada ipak primarno mora voditi brigu o svom političkom opstanku unutar turbulentne američke unutarnjopolitičke scene, a poglavito, nakon predstojećih izbora za Kongres koji slijede za nekoliko tjedana i u kojima on očekuje pobjedu sebi odanih političkih snaga.
Zašto se SAD povlače iz raketnog sporazuma s Rusijom?
0 komentara