Jučer su u Ženevi završeni pregovori između Rusije i Sjedinjenih Država, a predstoje oni sutrašnji, u Bruxellesu, u formatu NATO-Rusija, kao i dan kasnije u Beču u okviru OESS-a. Ovom se prigodom osvrćemo na jučerašnji članak New York Timesa, koji smatra kako se dvije strane nisu mogle dogovoriti o pitanju proširenja NATO saveza te da Moskva nije odustala od svojih “vojnih namjera” i traži nemoguće od Zapada – da ne primi Ukrajinu u NATO. Zbog ovog zastoja sudbina Ukrajine ostaje neizvjesna, ali autori teksta ipak navode kako su obje strane izrazile optimizam i spremnost za daljnje razgovore.
Kako se navodi u autorskom tekstu Antona Trojanovskog i Davida E. Sangera, u sedmosatnom razgovoru američka i ruska strana zauzele su naizgled nepomirljive stavove o budućnosti NATO-a i raspoređivanju vojnika i vojne tehnike u istočnoj Europi. Predvodnik ruske delegacije Sergej Rjabkov nakon sastanka je kazao kako je za Rusiju imperativ osiguranje „da Ukrajina nikada neće postati članica NATO-a”, dok je čelnica američke delegacije Wendy Sherman kazala kako Sjedinjene Države ne mogu dati takvo obećanje s obzirom na postojeću politiku „otvorenih vrata“ za ulazak u NATO.
U telefonskom razgovoru s novinarima nakon sastanka Sherman je kazala kako postoje neka područja u kojima dvije zemlje mogu postići napredak, a Rjabkov je kazao kako ton razgovora daje razloga za optimizam. Dodao je kako će rezultati sastanaka u Bruxellesu i Beču odrediti hoće li Rusija nastaviti djelovati diplomatskim sredstvima, upozorivši kako će se Zapad, ako ne pristane na ruske zahtjeve za smanjenjem prisutnosti NATO-a u Istočnoj Europi, suočiti s neodređenim posljedicama koje prijete “sigurnosti cijelog europskog kontinenta”.
NYT dalje navodi kako je američka administracija ozbiljno zabrinuta zbog moguće ruske invazije na Ukrajinu, ali i dodaje kako, „suprotno nedavnim obavještajnim prognozama, Rusija ne povećava broj svojih vojnika u Ukrajini“, što ukazuje kako Putin o napadu još nije donio konačnu odluku.
“Putin pokušava biti fleksibilan, dopuštajući mu (Rjabkovu) da donosi različite odluke”, kazao je Kadri Liik, stručnjak za Rusiju, koji radi u Berlinu pri Europskom vijeću za vanjske odnose. “Putin je taj koji će odlučiti hoće li ili ne nastaviti pregovore pod uvjetima koje su postavile Sjedinjene Države.”
Američki dužnosnici rekli su u ponedjeljak kako vide prilike za proširenje razgovora s Rusijom, navodi NYT. Na primjer, mogao bi se vratiti Ugovor o nuklearnim snagama srednjeg dometa iz kojeg su se Sjedinjene Države povukle 2019., optužujući Rusiju da krši njegove odredbe kojima je zabranjen razmještaj raketa sposobnih za iznenadni nuklearni napad. Kako SAD sada još nemaju takve rakete srednjeg dometa u Europi, o tome bi se bilo lako dogovoriti. Američka je strana, navodi se dalje u tekstu, u razgovorima u ponedjeljak iznijela niz prijedloga za ograničavanje raspoređivanja takvih projektila od strane Sjedinjenih Država i Rusije.
Sherman je također kazala i kako je Washington spreman razgovarati o pitanju “uspostavljanja međusobnih ograničenja opsega vojnih vježbi uz sve veću transparentnost”. Tako će biti moguće odmaknuti ruske snage od ukrajinskih granica, navodi američki medij.
Ona je novinarima kazala kako je strategija Bidenove administracije nastaviti diplomatske kontakte s Moskvom kako bi se izbjegao rat, i da se diplomaciji mora ostaviti vrijeme i prostor za dijalog i „potrebni napredak u tako složenim pitanjima“.
Zanimljivo je kako NYT, kao jedan od ključnih američkih mainstream medija, koji podupiru demokrate, dalje kaže kako su „čak i bez američkih ustupaka, razgovori u ponedjeljak pobjeda za Kremlj, jer je proširenje NATO-a, koje je dugo iritiralo Putina, izbilo u prvi plan. Sada će to biti jedan od glavnih problema s kojima će se morati nositi čelnici Washingtona“.
Nakon sastanka, Wendy Sherman, koja ima veliko iskustvo u pregovorima s Rusima, upitana je ima li razumne nade u diplomatsko rješenje. Pažljivo je odgovarila slijedeće: “Bez nade, diplomatima je vrlo teško raditi svoj posao. Dakle, naravno, imam nadu.“ Međutim, nakon stanke kazala je: “Ali više sam zabrinuta zbog rezultata.”
Ovdje bismo ipak dodali i svoje kraće mišljenje na tekst spomenutog američkog medija: preuranjeno je govoriti o bilo čijoj pobjedi ili porazu. Čak i u slučaju postizanja sporazuma, obje će strane upravo sebe nastojati prikazati dobitnicima: jedni – s pozicije da su dobili nešto od onoga što su tražili, a drugi – da su upravo oni spasili Europu i svijet od moguće agresije ili sveopće kataklizme. Uostalom, nitko pametan niti ne očekuje da u ovakvim stvarima, koji se primarno tiču odnosa svjetskih velesila, bude formalnih pobjednika i poraženih. Tako nešto moguće je samo u ratu, kojeg, međutim, kada je u pitanju onaj američko-ruski, ipak treba isključiti. Možda bi se moglo kazati nešto drugo: nepoznanica može biti samo ta, koja će od manjih i slabih država postati “kolateralna žrtva” dogovora između velikih (naravno, pod uvjetom da do njega i dođe).
