Matija Šerić
Objavljujemo drugi dio izvrsnog teksta o jednom od najvećih i najmoćnijih carstava svih vremena – Osmanlijskom, koje je utjecalo na povijesne tijekove brojnih regija, između ostalog i Europe. Prvi dio možete pogledati na poveznici ispod teksta.
Francusko-osmanski savez
Godine 1536. sklopljen je prvi ugovor o prijateljstvu između Osmanlijskog Carstva i francuskog kralja Franje I. Francusku je na taj korak navela konstelacija odnosa u Europi. U sukobu s Habsburškom monarhijom Francuska je izgubila svoje talijanske posjede 1525. a uz to su je Habsburgovci ukliještili. Francusko-osmanskim ugovorom sklopljenim 1536. nazvanim kapitulacija, našla su se oba protivnika Habsburgovaca u prijateljskom savezu. Partnerstvo s Francuskom definitivno je pokazatelj da je Osmansko Carstvo postalo europska sila. Dogovor je podrazumijevao slobodnu trgovinu i plovidbu podanika obje zemlje bez posebnih poreza. Dogovor je donio objema strana opipljive prednosti. Francuska je stekla prednost u trgovini na Levantu što će potrajati stoljećima, a Porta se nadala da će djelatnost francuskih poslovnjaka na osmanskom državnom području oživjeti njezinu vanjsku trgovinu i povećati carinske prihode. Naine, Osmanlije gotovo uopće nisu trgovali u neislamskim zemljama a sve snažnija trgovina na Atlantiku preotimala je Osmanskom Carstvu prihode.
Intrige na dvoru
Slika: Sulejman Veličanstveni
Zaključenje ugovora s Francuzima bilo je vrhunac diplomatskih postignuća velikog vezira Ibrahima. U međuvremenu je sultan pao sasvim pod utjecaj svoje nove supruge Hurrem Sultan, bivše robinje i kršćanke, kojom prešla na islam te su se sultan i sultanija vjenčali prema šerijatskim pravilima i zajedno imali šestero djece. Hurrem su Europljani zbog njenog istočnoslavenskog (rutenijskog, odnosno ukrajinskog) podrijetla i crvene kose nazvali Rokselana. Imala je veliki utjecaj na Sulejmana prilikom kreiranja njegove državne politike a posebice vanjske politike. Bila je protiv prijateljstva Ibrahima i Sulejmana. Protivila se utjecaju velikog vezira na sultana i izuzetnoj moći koju je Ibrahim postupno uspio steći. Rokselana je zaslužna da visoko talentirani političar i diplomat Ibrahim, sultanov intimni prijatelj, bude po kratkom postupku smaknut u ožujku 1536. Nesumnjivo, ovdje valja pripisati Rokselani što nijedan budući veliki vezir Sulejmana Veličanstvenog nije mogao postići toliku moć koliku je postigao Ibrahim. Uz sukob između Hurrem i Ibrahima počele su i haremske intrige na osmanskom dvoru, koje će kasnije, u razdoblju propadanja, nemalo pridonijeti nemoći osmanske središnje vlasti.
Novi ratni pohodi
Zakon ekspanzije i dalje je definirao i usmjeravao osmansku vanjsku politiku. Prepad na južnu Italiju 1537. nije doduše donio željeni uspjeh, ali je godinu dana kasnije mletačka flota pokraj Preveze pretrpjela odlučni poraz. Taj je rat izbio zato što Republika Sv. Marka nije mogla preboljeti to što su je u levantskoj trgovini pretekli Francuzi. Zaključenjem mira 1540. Venecija je izgubila posjede u Dalmaciji, na Peloponezu i u Egejskom arhipelagu, no zato su joj odobrene trgovačke povlastice koje su se u bitnome podudarale s odredbama ugovora s Francuskom.
Godine 1538. uvelike nezavisna Kneževina Moldavska također je bila prisiljena priznati osmansko vrhovništvo. Iste je godine pothvatom osmanske flote osvojen Aden, a 1547. veliki dijelovi Jemena s glavnim gradom Sanom, akcijom osmanske kopnene sile. Kasnije su Osmanlije uspjeli doseći susjednu afričku obalu. Zahvaćanjem južne Arabije ostvareno je gotovo potpuno uključivanje arapskoga svijeta u osmansku državu. Jedna je ekspedicija prema Indiji, usmjerena protiv učvršćivanja Portugala na potkontinentu protekla bez opipljiva rezultata.
Kada je Ferdinand Habsburški poslije smrti osmanskog vazala Ivana Zapolje htio zaposjesti cijelu Ugarsku, osmanske su postrojbe iznova počele borbu protiv Habsburške Monarhije. Budim je zajedno sa središnjim dijelom Ugarske 1541. anektiran. Zapadni je dio zemlje ostao pod kontrolom Habsburgovaca i nadalje će se zvati Kraljevina Ugarska. Istočni dio je Sulejman predao sinu Ivana Zapolje, Ivanu Sigismundu. Iz istočnoga se ugarskog kraljevstva kasnije razvila osmanska vazalna Kneževina Erdelj (Transilvanija).
Borbe s Habsburgovcima otegle su se do 1547. Tada su privremeno završene. Umjesto toga, osmanski državni vrh pokušao je 1548. iznova anektirati Perziju. Safavidi, istodobno na istoku svoje zemlje pod pritiskom Uzbeka, sunitskoga turskog naroda, tada su kao i nekoć izbjegavali otvorenu bitku s Osmanlijama. I taj je pohod protekao bez trajnijeg učinka. Godine 1551. iznova su se rasplamsale borbe protiv Austrije, jer su Habsburgovci uspjeli osvojiti istočno Ugarsko Kraljevstvo koje je bilo pod osmanskom vrhovnom vlašću. No, taj rat Osmanlijama je ipak donio samo neznatno povećanje njihova teritorija u Ugarskoj.
Tada se Porta 1553. opet okrenula protiv Safavidskog Carstva. No, ni rezultat toga vojnog pothvata nije odgovarao očekivanjima. Sklopljen je mir u Amasyi 1555. po kojem su Armenija i Gruzija podijeljene nadvoje, Azerbajdžan pak prepušten Safavidima, dok je većina Iraka uključujući Bagdad ostala pod osmanskom kontrolom. Tako uspostavljena granica išla je preko planina koje su dijelile istočnu i zapadnu Gruziju (pod domaćim vazalnim prinčevima), kroz Armeniju i preko zapadnih obronaka Zagrosa do Perzijskog zaljeva. Mir je također utjecao na razvoj stvari na zapadu jer je Erdelj morao računati s mogućnošću novog osmanskog pohoda, raskinuo s Habsburgovcima i 1556. iznova dobrovoljno priznao osmansko vrhovništvo. U to je vrijeme osmanska flota dovršila osvajanje tzv. država Barbareska na obalnom području sjeverozapadne Afrike. Tako zemljopisni okvir Osmanskoga Carstva dobiva razmjere koje će uglavnom postojati do kraja 17. stoljeća. Nasuprot tome, 1565. bez uspjeha protekla je opsada Malte, novog sjedišta ivanovaca.
Sulejmanov posljednji europski pohod bio je usmjeren protiv novoga habsburškog cara Maksimilijana II., koji nije htio prihvatiti gubitak Erdelja i uskratio je plaćanje danka Porti. Pothvat je 1566. donio osvajanje tvrđave Siget u jugozapadnoj Ugarskoj koja je u sklopu sustava utvrda zatvarala put prema Beču. Opsada Sigeta je postala legendarna u hrvatskoj povijesti jer je zaustavila osmansko napredovanje prema Beču, a zapovjednik Nikola Šubić Zrinski i ostali branitelji su izginuli u borbi. Sulejmanu nije bilo suđeno da doživi trijumf jer je umro tri dana prije pada grada. Tadašnji je veliki vezir Mehmet-paša Sokolović prikrio smrt sultana, staroga više od 70 godina, kako trupe ne bi prerano prekinule opsadu. Bila je to pirova pobjeda jer su propali osmanski planovi za osvajanjem šireg područja u Srednjoj Europi.
Zakonodavna djelatnost i arhitektonska dostignuća
Vladavina Sulejmana Veličanstvenog nije bila važna samo zbog znatnog proširenja državnog teritorija nego i zbog zakonodavnih inovacija. Zato je Sulejmanu turska historiografija nadjenula nadimak Kanuni (Zakonodavac). Veliki zakonik, koji je nazvan po njemu, bavio se zemljišnim, financijskim i fiskalnim pravom. U sklopu popisa poreza, kodificirano je i mjesno običajno pravo – ponajviše u pogledu poreza. Takvi su se popisi, povremeno već sastavljali i ranije, no obuhvaćanje Osmanskoga Carstva poreznim sustavom doista velikih razmjera, uključivši i novostečena područja, bilo je poduzeto tek tada.
Za Egipat koji je imao poseban status, sastavljen je posebni zakonik. U skladu s teritorijalnim širenjem države, uspostavljeno je više novih vilajeta, primjerice Budim ili Temišvar u povijesnoj Mađarskoj, Sivas, Erzurum i Van u istočnoj Anadoliji, Bagdad u Iraku. Alžir, Tripolitanija, Jemen i “Abesinija” pod čime treba razumjeti obalno područje Sudana i Eritreje, vođeni su kao vilajeti s obvezom danka (saliyane). Lokalne su kneževine u Gilanu, na južnoj obali Kaspijskog jezera, i u kavkaskome Širvanu, kao i kneževina Basra u Perzijskom zaljevu, priznale osmansku vrhovnu vlast, dok je dotadašnja vazalna kneževina Zulkadr već na početku vladavine Sulejmana pretvorena u redoviti, neautonomni vilajet. Razvoj diplomacije i zakonodavstva pridonio je bujanju birokracije. U vanjskoj politici Porta se služila krugom osoba koje su besprijekorno vladale europskim jezicima i bile neograničeno lojalne interesima osmanske države. Zato je u vrijeme Sulejmana Veličanstvenog znatno proširena institucija Portinih tumača, koja je postojala od vremena vladavine Bayezita II.
Sulejman I. postao je slavan po sponzoriranju serije golemih arhitektonskih građevina. Pod njim je započela i izgradnja kanala velikih razmjera, koja je imala za cilj omogućiti opskrbu prijestolnice vodom. Sultan je želio glavni grad carstva Konstantinopol pretvoriti u centar islamske civilizacije serijom projekata uključujući mostove, džamije, palače i druga zdanja. Vrhunske građevine njegova doba nastale su na njegovu želju i poticaj. Najslavnije građevine su izgrađene od strane sultanovog arhitekta Mimara Sinana pod kojim je osmanska arhitektura dosegla svoj vrhunac. Sinan je izgradio preko 300 građevina unutar carstva uključujući dva remek djela: džamije Sulejmaniju i Selimiju (izgrađena u eri Sulejmanovog sina i nasljednika Selima II.). Sulejman je obnovio Kupolu na stijeni u Jeruzalemu i jeruzalemske gradske zidine, renovirao Kabu u Meki i konstruirao kompleks u Damasku. Procvat doživljavaju i umjetnost kao i književni izričaj. Sultan je osobito volio poeziju.
Igre prijestolja
Već je spomenuta tragična sudbina velikog vezira Ibrahima. Smaknuće velikog vezira Kara Ahmeta 1555. također se svodilo na utjecaj supruge Rokselane. Sultanova je miljenica željela osloboditi najvišu funkciju u državi za svojega zeta Rüstem-pašu (Hrvat rođen u Skradinu oženio princezu Mihrimah, kćerku Sulejmana i Hurem). Više ili manje na Rokselanin poticaj, 1553. uklonjen je i princ Mustafa, sultanov sin iz braka s pravom ženom Gülbehar, kako bi nasljedstvo prijestolja bilo osigurano jednom od njezinih sinova – Selimu II. Za sultana je doista postojala opasnost da ga potisne sin Mustafa, popularan i cijenjen osobito među janjičarima, kao što je nekoć Sulejmanova djeda Bayezita II. uklonio Selim I.
Pogubljenje drugog sina Sulejmana, princa Bayezita, nije se moglo izbjeći s gledišta državnog razloga. Taj mladi princ, Rokselanin sin, također vrlo popularan, htio je još za očeva života za sebe osigurati nasljedstvo protiv brata Selima, koji je nakon Sulejmanove smrti stupio na prijestolje kao Selim II. Poslije vojnog poraza Bayezit je najprije pobjegao Safavidima. No šah ga je izručio Osmanlijama, da ne ugrozi tek nedavno postignuti mir (1555). Na to je Bayazit sa svojom djecom pao žrtvom krvnikove uzice za davljenje (1562).
Epilog i naslijeđe
Mnogi povjesničari početak propadanja osmanske države smještaju u trenutak smrti Sulejmana Veličanstvenog 1566. jer je s njim završio niz sposobnih vladara. Površno, takvo tumačenje ima smisla. Njegovi neposredni nasljednici na poziciji sultana: Selim II je bio pijanica, a unuk Murat III. slabić kojega je zanimao samo harem. No, trenuci propadanja počeli su još za vrijeme Sulejmanove ere. Svršetak velikih osvajanja u Europi 1540-ih značio je manje gospodarskog plijena ali i to da Porta ubuduće nije imala dovoljno novog zemljišta da ga kao nadarbine daje stalno rastućoj spahijskoj vojsci. Uz to, velika inflacija, izvanredno oporezivanje seljaka kao bi nadomjestili prihode sa sve rjeđih vojnih pohoda, korupcija visokih dužnosnika koja je započela sa Sulejmanovim velikim vezirom i zetom Rüstem-pašom i haremske intrige su sve problemi koji su započeli u Sulejmanovo doba iako se tada nisu primjećivali. Međutim, kasnije će biti fatalni za moć i utjecaj carstva na Bosporu.
Postignuća osmanske države za vrijeme ere Sulejmana Veličanstvenog mogu se ocijeniti kao impozantna. Područje osmanske moći je prošireno na jugoistočnu Europu (uključujući dijelove Hrvatske) i dobar dio karpatskog bazena, na Irak, južnu Arabiju, i na gotovo cijelu sjeverozapadnu Afriku. Državni teritorij je povećan za polovicu dotadašnjeg područja i ujedinjen je skoro cijeli islamski svijet. Glavni muslimanski gradovi Meka, Medina, Jeruzalem, Damask, Kairo i Bagdad su stavljeni pod osmansku kontrolu. Tome treba još pribrojiti vazalne države: Krim, Erdelj, Vlašku i Moldavsku. Država Osmanlija, dotada smatrana barbarskim tijelom, prešutno je priznata kao važna sila s kojom europska kršćanska carstva mogu surađivati po potrebi.
Premda su postignuća osmanske države za vrijeme sultana Sulejmana Veličanstvenoga velika, značajnih teritorijalnih osvajanja bilo je i prije za vrijeme sultana Mehmeda Osvajača ili Selima Strogog. Uključivanje Osmanlija u europsku politiku je fenomen za vrijeme Sulejmana ali on je posljedica sukoba europskih država. Sulejman nije stvorio državu ni iz čega kao Aleksandar Makedonski i Džingis-kan već je došao na vlast u već uređenoj državi koju je dalje gradio. Ipak, dosezi Sulejmanove 46-godišnje ere su značajni a Osmansko Carstvo je poživjelo još tri i pol stoljeća nakon njegove smrti 1566. Nesumnjivo, Sulejman Veličanstveni ostat će zapamćen kao veliki vladar čiju baštinu njeguje suvremena Republika Turska i koji će uvijek imati osigurano mjesto u srcima turskog naroda kao netko tko je njihovu domovinu učinio supersilom svoga doba.
M. Šerić: Era Sulejmana Veličanstvenog: Zlatno doba Osmanskog Carstva (I.)
