Jasno je rečeno da se Rusi moraju odmah povući iz cijele Ukrajine
Mario Stefanov
Ako planovi Gerasimova i Šojgua koje odobri Putin ne dovedu do pobjede, a sukob se pretvori u dugotrajni pozicijski s malim izgledima za pobjedu, Putin bi mogao pretrpjeti gubitak povjerenja u očima svojih terenskih zapovjednika, kao i običnih vojnika, i tada će biti gotov
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski iznenada je ovih dana, u jeku ukrajinske ofenzive koja zasad ne daje velikih rezultata – više je to oprezno i planirano grickanje ruskih pozicija korak po korak – najavio mogućnost otvaranja pregovora s Rusijom ove jeseni koji bi se odvijali u sklopu izravnog summita Rusije i Ukrajine.
To bi se dogodilo pod uvjetom da planirani mirovni razgovori održani početkom kolovoza u Saudijskoj Arabiji, na koje nije pozvana Rusija, daju učinke koji bi mogli biti podloga velikog mirovnog summita. Prije sastanka u Džedi Zelenski je izjavio da bi on trebao otvoriti vrata budućim mirovnim pregovorima. No na mirovnom sastanku u Džedi jasno je rečeno da mira nema sve dok se Rusija ne povuče iz cijele Ukrajine, uključujući i Krim. Iako su u Moskvi mislili da Kinezi neće biti na summitu, prevarili su se, što je jasan pokazatelj zaokreta politike Pekinga. Naravno da je na koncu Kremlj cijeli summit proglasio farsom. Jesen je na pragu, ali još ima vremena da se pripremimo za mirovni summit i uključimo većinu država svijeta – dodao je Zelenski. On i njegov tim, objavljeno je, rade sa saveznicima na pronalaženju što šire političke potpore za “jesenski mirovni summit” u cilju okončanja sveobuhvatnog rata koji je Rusija pokrenula u veljači 2022.
Okupljanje snaga
Naglašeno je kako bi taj “jesenski” summit, za koji je sastanak u Džedi samo priprema, morao polaziti od 10 točaka mirovnih uvjeta koje je objavio Zelenski prošle godine, a Rusi odmah odbacili.
Stoga, kako na sastanak u Saudijskoj Arabiji nije pozvana Rusija i kako on treba formulirati mirovne prijedloge također u okviru 10 točaka koje je ranije iznio Zelenski, može se opravdano zaključiti da je cilj sastanka zapravo okupljanje država koje bi u budućnosti, kada se ratne opcije iscrpe i ovisno o rezultatima na ratištu, na mirovnim pregovorima zastupale i podržavale legitimne ukrajinske interese.
Mirovnim sastankom u Džedi u Saudijskoj Arabiji Ukrajina i saveznici zapravo pripremaju i okupljaju države koje bi u mogućim budućim pregovorima s Rusijom podržale mirovne uvjete koje je postavila Ukrajina u poznatih deset točaka što ih je definirao predsjednik Zelenski.
Krajem prošle godine, nakon što je dobio veliku vojnu i financijsku pomoć od Zapada i ostvario uspjehe na ratištu, Kijev je, naime, formulirao svoje uvjete za moguće pregovore koji su, kako je rekao Zelenski, utemeljeni na međunarodnom pravu i načelima UN-a u 10 točaka.
To su: uspostava nuklearne sigurnosti na način da se ruska vojska povuče s područja nuklearne elektrane Zaporižje; osiguranje izvoza ukrajinskih žitarica; uspostava energetske sigurnosti uz nastavak ograničavanja cijena ruskih energenata; zaustavljanje ruskih napada na elektroenergetsku infrastrukturu i stvaranje uvjeta za njezinu obranu; oslobađanje svih zarobljenika i zatvorenika po bilo kojoj osnovi koji se nalaze u ruskim rukama i povrat djece odvedene s okupiranih područja.
Osim tih, Ukrajina je postavila i uvjete koji uopće ne mogu biti tema bilo kakvih pregovora, a to su: povratak svih ukrajinskih teritorija, uključujući i Krim i cijelu regiju Donbas; povlačenje ruskih trupa s ukrajinskog teritorija u cijelosti i prekid neprijateljstava uz ponovnu uspostavu ukrajinske kontrole nad svim granicama Ukrajine s Rusijom; suđenje ratnim zločincima i osnivanje posebnog suda za procesuiranje ruskih ratnih zločina; prevencija ekocida i zaštita okoliša s fokusom na razminiranje i obnavljanje postrojenja za pročišćavanje vode; prevencija povrata sukoba i izgradnja euroatlantske sigurnosne strukture koja uključuje jamstva za Ukrajinu i na kraju stvaranje pisanog dokumenta kojim se potvrđuje da je rat završen i koji bi potpisale sve strane.
Činjenično stanje
Rusija je kategorički odbacila ove ukrajinske uvjete smatrajući da se njima “ignorira činjenično stanje na terenu i da ne mogu biti temelj za bilo kakve pregovore”. Rusija, drugim riječima, postavlja svoje uvjete za pregovore koji se baziraju na priznanju ruskih osvajanja ili kako bi Moskva rekla, na “postojećem činjeničnom stanju na terenu”. To, prema Kremlju, znači da su uvjeti za pregovore s Ukrajinom zapravo prihvaćanje ruske aneksije Krima i pripajanja Rusiji ukrajinskih regija Donjecka, Luganska, Zaporižja i Hersona. Uz to, Rusi traže “ukrajinsko prihvaćanje neutralnog geopolitičkog statusa, izmjenu ukrajinskog ustava koja bi uključila odredbu o odbijanju raspoređivanja NATO-ovih trupa i oružja na njezinu teritoriju, priznanje Krima, Donjecka, Luganska, Hersona i Zaporižja kao ruskih teritorija, demilitarizaciju Ukrajine i njezinu “denacifikaciju” i “denacionalizaciju”. Riječ je, dakako, o potpuno neprihvatljivim uvjetima protivnim ne samo temeljnim ukrajinskim interesima i međunarodnom pravu nego i zdravom razumu.
Ruska obrana najsnažnije je načeta kod Robotine, a ukrajinski cilj je daljnjim probojem presjeći kopneni most Rusije prema Krimu. Da bi to postigle, ukrajinske snage moraju se probiti do mora, u smjeru Melitopolja. Izbijanjem na Azovsko more Ukrajinci bi postigli višestruko bolje pozicije za buduće pregovore do kojih kad-tad mora doći.
Zapravo sve ovisi o razvoju stanja na bojištu. I Ukrajina i Rusija drže da još nisu iscrpile svoje vojne opcije.
Ukrajinska ofenziva koja je trenutno u tijeku uskoro će kulminirati i tada će biti jasno koliko je teritorija oslobođeno i koliko je stvoreno vojnog uloga za političko rješenje u budućnosti. Treba napomenuti da Ukrajina ima još dosta vremena, barem do kraja ove godine, ako ne i do proljeća sljedeće, da poveća dobitke na ratištu. S druge strane, Rusija pokušava čvrsto zadržati u svojim rukama ono što je dosad osvojila.
Sovjetska doktrina
Uspostavila je prilično čvrstu obrambenu liniju, a doktrina koju koriste izravno je izvedena iz desetljećima starih sovjetskih priručnika. Osnovni cilj ruske obrane u sovjetskom stilu je oslabiti protivnikovu ofenzivnu snagu vođenjem aktivne, mobilne i fleksibilne obrane, a u trenutku kada napadač dosegne kritičnu razinu istrošenosti i slabosti, Rusi planiraju pokrenuti protuofenzivu. Ukrajinska strana postupnim ofenzivnim djelovanjem pokušava ne upasti u takvu zamku i ne dopustiti protivniku mogućnost protuofenzive. Stoga je jedan od temeljnih ciljeva napredovati ako treba i sporo, ali ne iscrpiti svoje snage.
Ako Rusi procijene da su ukrajinske snage dosegnule vrhunac ofenzivnih sposobnosti i pokrenu ofenzivna djelovanja, igrat će zapravo “ruski rulet”. Jer ako ta procjena bude pogrešna ili čak politički motivirana, doživjet će novi debakl na ratištu.
To će biti pravi test za ruske visoke čelnike i za samog Putina. Ako Rusija ne bude mogla stvoriti ofenzivnu silu koja bi zauzela veće gradove ili barem dovršila zauzimanje cijelog Donbasa, to će Putina dovesti u alarmantnu situaciju. Već je vidio kako njegova vlada trpi neuspjelu pobunu zbog problema s višim čelnicima koje je on postavio i zadržao na mjestu iako nisu opravdali očekivanja. Ako planovi Gerasimova i Šojgua koje odobri Putin ne dovedu do pobjede, a sukob se pretvori u dugotrajni pozicijski s malim izgledima za pobjedu, Putin bi mogao pretrpjeti gubitak povjerenja u očima svojih terenskih zapovjednika, kao i običnih vojnika. U tom slučaju čak ni Putinova dugoročna sigurnost možda neće biti zajamčena.
Pitanje je uopće mogu li Rusi osigurati dovoljno snaga za bilo kakva nova ofenzivna djelovanja. Samo odbijanje ukrajinskih napada s izgrizenom obranom bez protunapada ne znači pobjedu, nego preduvjet za poraze u budućnosti.
Smjene generala
Uz to se nastavljaju čistke i sukobi unutar ruske vojske, a disfunkcionalni Šojgu i Gerasimov i dalje, bez obzira na sve dosadašnje promašaje, vode vojsku. Oni u jeku ukrajinske ofenzive smjenjuju najsposobnije ruske generale, između ostaloga i zapovjednika 58. armije, kao i zapovjednike 106. i 7. zračno-desantne divizije. Ukupno su posljednjih dana Gerasimov i Šojgu smijenili osam generala.
Činjenica je da ruske snage dosad nisu uspjele preuzeti potpunu kontrolu ni nad jednom od četiri oblasti Ukrajine – Donjeck, Lugansk, Herson i Zaporižje – koje je Putin proglasio pripojenima Rusiji u rujnu prošle godine. Velik dio teritorija koji je prvobitno bio zauzet invazijom punog opsega Rusija je izgubila, a gubi i tijekom sadašnje ukrajinske ofenzive iako ne u razmjerima kakve su strani vojni stručnjaci predviđali, prije svega zbog dobro postavljenih obrambenih pozicija. Rusija nije uspjela postići ni jedan postavljeni strateški cilj. Prije pokretanja invazije na Ukrajinu Moskva je imala razloga vjerovati da Ukrajina neće uspjeti tek tako osporiti nezakonitu aneksiju Krima, a najmanje ga faktički povratiti u svoje ruke. Ali sada, nakon 18 mjeseci neuspješnog ratovanja ruske vojske koja se u biti pokazala kao “Potemkinova sela”, ni rusko držanje Krima više nije sigurno. Ukrajina vjeruje da se njezini ratni ciljevi, a to je oslobađanje svih okupiranih dijelova teritorija i obnova granica stvorenih 1991., mogu postići i poduzima sve u tom smjeru.
Čak i ako trenutna ukrajinska ofenziva posustane, Rusiji po svim raspoloživim podacima nedostaje borbena moć da u trenutku moguće ukrajinske slabosti poduzme ofenzivne operacije i zauzme više teritorija nego što ga sada drži. Putin je u veljači 2022. kao cilj invazije na Ukrajinu postavio smjenu njezine vlasti i uništavanje vojne moći, što je nazvao demilitarizacijom Ukrajine. No nakon godinu i pol ratovanja pozicija ukrajinskog predsjednika Zelenskog i dalje je čvrsta, a kad je riječ o demilitarizaciji, Ukrajina je na putu da postane najmilitariziranija država u Europi.
Borbena moć
Putin nije ni blizu ostvarenja svojih ratnih ciljeva, a cijena ratovanja sve više raste. No on i dalje želi rješenje u kojem se može pokazati kao čisti pobjednik. Kada bi Putin prihvatio prekid vatre na temelju trenutnih pozicija, to bi ublažilo prijetnju Krimu i omogućilo rusku okupaciju i dalje značajnog dijela ukrajinskog teritorija. Na takvo što Kijev ne može pristati. A u slučaju da i pristane, Putin ni time ne bi bio zadovoljan jer bi to potvrdilo da ni jedan od njegovih ciljeva koje je proklamirao nije ispunjen. Stoga on ostaje zaglavljen na komadima ukrajinskog teritorija sa stanovništvom koje ne prihvaća rusku okupaciju, ogromnim troškovima kontrole tog teritorija i dugim linijama bojišnice s neporaženom Ukrajinom koja vojno postaje sve snažnija. Dođe li do novih velikih pobjeda Ukrajine na ratištu, uopće nije jasno koje bi opcije Moskvi bile na raspolaganju. Uspije li Ukrajina napredovati, Putin će biti rastrgan između dvije jednako loše opcije: ili bi morao potvrditi da Rusija gubi nepotreban rat ili pak ustrajati na vođenju rata u kojem ne može pobijediti.
U ovim trenucima, bez obzira na konačne rezultate ukrajinskih sustavnih ofenzivnih djelovanja koja se u principu pogrešno nazivaju jednokratnom ofenzivom, Putin se već nalazi u takvoj situaciji između dvije jednako loše opcije.
Utemeljeno se može pretpostaviti da ruska strategija uvlačenja Ukrajine u jednu veliku odlučnu bitku u kojoj bi se ukrajinske snage iscrpile, a potom Rusija pokrenula svoja ofenzivna djelovanja – ima malo izgleda za uspjeh. Ukrajina po svemu što se može vidjeti jednostavno ne upada u postavljenu zamku koja po mnogim elementima podsjeća na ono što je sovjetska vojska izvela u velikoj bitki kod Kurska.
Loše opcije
U svakom slučaju, i Ukrajina i Rusija nastavljaju ratna djelovanja i nema nikakvih temelja za priču o bilo kakvim pregovorima o primirju, a kamoli o nekakvom velikom mirovnom summitu Ukrajine i Rusije. Rat u Ukrajini pokazao je da su mnoge stvari za koje se mislilo da su nemoguće postale moguće, ali za mirovne pregovore u ovom trenutku ipak nema gotovo nikakve šanse.
Sve mirovne inicijative, bez obzira na to s koje strane u ovom trenutku dolazile, svjesne su da pregovori nisu mogući i stoga predstavljaju pokušaje stvaranja podrške jednoj ili drugoj strani. One zapravo ciljaju na uspostavu političkih temelja za nastavak ratnih djelovanja, a ne na pripreme pregovora. Obje strane vjeruju da njihove vojne opcije još nisu iscrpljene.
Kijevu opcija kapitulacije nije moguća
Ruski uvjet za pregovore praktički je kapitulacija Ukrajine i priznavanje ruskih osvajanja i čak disolucija države, a ukrajinski uvjet za pregovore je prekid agresije i povlačenje ruskih trupa sa svakog pedlja ukrajinskog teritorija i uspostava ukrajinske suverenosti u granicama iz 1991.
Time se realno ukrajinski i ruski uvjeti za bilo kakve pregovore potpuno razilaze i ne mogu pružiti očekivanja da će do bilo kakvih ozbiljnih pregovora uistinu doći.
U situaciji kada je očito da je potpuno vojno izbacivanje ruskih snaga iz Ukrajine malo vjerojatno, uspješan sastanak u Džedi stvorio bi temelje za podršku ukrajinskih pozicija u budućnosti i bio bi veliki ulog za moguće pregovore u budućnosti. Svaki takav skup stvara dokumente koji neposredno ili posredno imaju međunarodno pravni značaj.
Ako bi ofenzivna djelovanja koja Ukrajina provodi tijekom ove godine dala većih rezultata i Ukrajina oslobodila još privremeno zaposjednutog teritorija, to bi uz političku podršku skupine država sa sastanka u Džedi učvrstilo pregovaračku poziciju Ukrajine i njezinih saveznika za budućnost. Ukrajina je dosad u svojim ofenzivnim djelovanjima usmjerenima na oslobađanje teritorija uspjela na nekoliko mjesta probiti prve crte ruske obrane, ali na tim pozicijama nije u trenutku zaključenja ovoga članka uspjela uspostaviti čvrste mostobrane, proširiti ih i ubaciti eksploatacijske snage.
Da predsjednik nestane, u Rusiji bi zavladao kaos
Putin računa da bi odustajanje od rata dovelo do njegova pada. Čim bi se trupe prestale boriti u Ukrajini i vratile se kući, otvorili bi se unutarnji obračuni i pitanje je bi li se uspio održati na vlasti. Svi pokazatelji – vojni, gospodarski, diplomatski – govore da rat ide u pogrešnom smjeru, a Putin i ekipa u Kremlju jednostavno nemaju povoljnog rješenja.
Prema procjeni Foreign Affairsa iz pera analitičara Lawrencea Freedmana, ruske elite dobro znaju da je rat bio užasna pogreška i da za Rusiju ide loše. No nisu bili skloni učiniti ništa u tom pogledu jer se s jedne strane boje Putina i instrumenata sile njegova režima, a s druge strane za njih kaotičnog svijeta bez Putina. Režim im je ipak svojom korupcijskom strukturom osigurao povlaštene pozicije i nekontrolirano bogaćenje.
Napomena: stavovi autora ne znače nužno i stavove redakcije portala Geopolitika News
Z. Meter: TJEDNA ANALIZA: Nužni teritorijalni ustupci; „devastirajući poraz Zapada“; rehabilitacija Prigožina i eskalacija odnosa s Poljskom
